TURSKE VLASTI U BOSNI I KRŠĆANI (1)
Hadiz, „Osvit“, Sarajevo, broj 113, 24. travnja 1944.
Davno su oborene i pobijene tendenciozne neistine i klevete o nasilnom islamiziranju balkanskih zemalja. Veliki broj odkrivenih dokumenata osvietlio je dovoljno jedan taman period naše prošlosti i ukazao na najveću vjersku toleranciju Turaka i turskih sultana, koji su osvajali naše krajeve. Uhvaćeni su u laži svi oni, koji su tvrdili, da su Turci za svoje vlade progonili kršćanski sviet i ognjem i mačem ga nagonili da primi islamsku vjeru.
Poviestni dokumenti o odnošaju katoličke crkve prema turskoj državnoj vlasti u Bosni govore bjelodano o podpunoj zaštiti bosanskih katolika i franjevačkog reda, koji je preko svojih skromnih otaca u najburnijim vremenima naše prošlosti nesumnjivo pridonio najplemenitiji dio očuvanju vjere i nacionalnih osjećaja naroda, pomažući ga i podržavajući svojim vjerskim radom njegove moralne kvalitete, čime su, ujedno, poradili i na očuvanju njegove životne demoložke snage.
Hrvatski historici i historiografi dr. Ćiro Truhelka, dr. Klaić, dr. Bašagić, Šejk Kemura, Hamdija Kreševljaković, Vladislav Skarić
i drugi dokazali su, da je Turcima bilo sasvim svejedno, kakvu će vjeru izpoviedati njihovi podanici u zaposjednutim krajevima. Oni su, čak, prema mnogim dokumentima koji nam stoje na razpolaganju, uzimali kršćanske konfesije izravno pod svoju zaštitu, podpuno se držali svojih obaveza, pa su pojedini sultani i o svom trošku izgrađivali i izgradili cieli niz crkava i samostana po našim krajevima.
Evo šta o tome piše i jedan Srbin, dr. Jovan Vasiljević, iako su se mnogi srbski povjestničari blatom nabacivali na tursku upravu u balkanskim zemljama. Dr. Vasiljević, koji je svoje mišljenje revidirao na mnogim novim i sigurnim izvorima i dokumentima, kaže:
„Turci su, u vjerskom samoopredjeljenju svojih podanika, bili vazda liberalni. Visoka državna uprava nije nikada ništa činila, da se njeni kršćani poturče (islamiziraju). Turci se nikad nisu starali, da pokorene narode denacionaliziraju.“
Silazeći kao pastiri, konjanici i kamilari s turkestanskih visoravni u predjele Irana i Male Azije, a poslije toga, preko bosporskih vrata i Zlatnog Roga, na Balkan i u Europu, Turci su se organizirali kao vjersko-ratnička organizacija. Pravični, bez suprotnosti staležkih klasa, bez nasljedne vlasti i titula, dakle bez privilegiranih i porobljenih, oni su seljačtvu Balkana donosili zadovoljstvo i miran život. Nije onda čudo, šio su neki povjestničari i sociolozi napisali, da su seljački narodi Balkana i srednje Europe dočekivali Turke kao osloboditelje. Seljaci iz Madžarske i Hrvatske su često bježali u krajeve pod Turcima izpod tiranije svoga plemstva, da žive kao ljudi.
Kršćani nisu morali ići u rat.
U prvim vjekovima njihova vladanja u balkanskim zemljama nije bila samo vojnička nadmoć Turaka nad kršćanima, nego i moralna i organizatorska. Sjetimo se samo jednog zanimljivog suđenja iz godine 1751. u Sarajevu: neki mladi Jevrej, imenom Kalibatina, opsovao je svome komšiji kršćaninu Krista, pa ga je zbog Joga senatski, sud osudio na smrt vješanjem.
U XIV. i XV. stoljeću je seljak u Turskoj plaćao samo 10% državnih dažbina. U ostalim zemljama Europe je za crkvu, vlastelu i vladare morao plaćati po 50 pa i do 80% dažbina.
I kraj tako velikih plaćanja, seljak nije bio slobodan, nego je bio vezan za zemlju svojih feudalnih gospodara, bio je, kako se to u povjestnim dokumentima kaže, kmet, mevorah, sokolik, sobar, otrok, sebar koji „kapu skida, do zemlje se svija…“
Sultan Selim I. Yavuz
Pa ipak, kraj svega toga, na najliberalniju državnu upravu u svietu XV., XVI. i XVII. stoljeća, kakva je bila turska uprava u teoriji i praksi, palo je, začudo, najviše težkih i sramnih kleveta.
Te klevete je sistematski podržavala i stalno pronosila dobro organizirana sustavna promičba raznih vjerskih i političkih kabineta, dok ih nije podpuno razoružala i suzbila moderna politička i povjestna znanost.
Ta tajna promičba je stalno pronosila glasove i falzificirala povjestne činjenice, tvrdeći, da je turska uprava bila reakcionarna i fanatična, te da je htjela poturčiti sve narode Europe, nad kojima je vladala.
Zna se samo za jedan slučaj, da je sultan Selim I. Javuz (1511.—1519.) kada je čuo, da su Filip katolički i Isabella Kastilijanska konačno osvojili Maursku Španjolsku i protjerali ili pokrstili sve andaluzijske muslimane, u gnjevu i srčbi bio stvorio, plan o prevođenju svih kršćana u svom carstvu na Islam. Do ostvarenja toga plana, naravno, nije došlo, niti je moglo doći.
Tome se odmah protivio carigradski šejh-ul-islam, vjerski poglavica svih muslimana na svietu, Ali Zembili efendija, podrietlom Albanac.
On je otvoreno rekao sultanu, da ne smije ni pokušati s provođenjem ovoga plana, jer mora vladati po propisima islamskog šeriaiskog prava, na koji se je zakleo stupajući na priestolje.
Šejh-ul-islam je sultanu zaprietio, da će ga „posjeći senatskom sabljom“, to jest lišiti ga vladarskih prava i krune na osnovu zakonskih propisa, ako i pored ove opomene pokuša provesti svoj naum.
Tako je opet načelo tolerancije, koje je zapisano u Kuranu, došlo do punog izražaja i primjene.
Po Kur’anu se naime ne može nitko silom nagovoriti, da promieni svoju vjeru.
Vladar islamske države, koji se ravna po Kur’anu i propisima šeriatskog prava, mora svojim podanicima pružiti punu slobodu vjeroizpoviedanja.
Samo tako je i razumljivo, da su mnogobrojni narodi i plemena na Balkanu, u Hrvatskoj, Srbiji, Ugarskoj i Albaniji, te u Siriji, Mezopotamiji, Krimu i u drugim zemljama spasili kršćane i ostavili im njihovu vjeru.
Nas najviše zanima stanje i odnos turskih vlasti prema kršćanskom stanovničtvu Bosne. O tome također imamo veliki broj dokumenata i živih spomenika, pa ćemo se na njih osvrnuti u kratkim potezima, jer nam nije ni namjera, da se o ovom pitanju obširnije bavimo.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.