NATIONALITY CROATIAN = NARODNOST HRVAT, piše Krunoslav Mašina,
Danica 29 rujna 1976.
(Slučaj gosp. N. Miličavića o dobivanju američkog državljanstva u novini Danica od 5 svibnja 1976. god. je potakao gosp. Krunoslava Mašinu da i on iznese svoj slučaj kroz koji je prošao polagajući papire za američko državljanstvo. Mnogi su Hrvati u Ameriki i Kanadi prošli kroz iste procedure, iste probleme, ali su rijetki Hrvati koji su opisali svoja sjećanja tih natezanja s nadležnim vlastima za Naturalizaciju. I ja sam bio jedan od tih Hrvata koji sam prošao kroz slične ako ne i gore probleme, jer sam isparao sve papire pred osobom zadužena za moj slučaj. Sreća nisu me u zatvor stavili, ali sam morao uzeti odvjetnika koji je pravnim putem moj slučaj zaštito i pred odgovornim vlastima i obranio. To me je koštalo novca i skoro dvije godine zastoja dok se stvar nije razčistila. Uspio sam da mi na službeni papir za državljanstvo stave Hrvat i Hrvatska, dok na putnicu su stavli da sam po narodnosti SOVIĆANAC i zemlju u kojoj sam rođen SOVIĆI. Mile Boban, Otporaš.)
KRUNOSLAV MAŠINA
NATIONALITY – CROATIAN
Pod naslovom “Ime Hrvat” u Daničinoj rubrici “Mnijenja i rasudbe” opisao je N. Miličević svoje iskustvo prigodom polaganja ispita za dobivanje američkog državljanstva, inzistirajući da mu u službenom dokumentu njegova nacionalnost bude označena onako kako i treba: hrvatska.
Čitajući Miličevića slučaj sjetih se svojeg vlastitog, koji se odigrao pred činovnikom Imigracionog ureda u New Yorku otrag 10 godina. istodobno sa mnom državljanstvo je tražila i moja supruga, te smo u pratnji dvojece naših svjedoka sjeli pred stol američkog službenika. Sve je teklo mirno i glatko do odgovora na pitanje: narodnost. A onda se sve počelo tresti i lomiti. Službeni ispitivač je uporno inzistirao da u rubrici “nationality” trebam napisati “Yugoslav”.
(Slučaj N. Miličevića i Krunoslava Mašine me ohrabrio da i ja ovdje na ovu temu ili ova dva slučaja opišem i moj slučak o primanju američkod državljanstva i polaganju prisege.
Na sve ovo se nemam šta baš nadodati. Osobno sam nosio tuđinske isprave. Kada sam postao građanin Amerike u rujnu 1978. godine, iako sam točno, propisno i po svim uputama ispunio svaki obrazac na papirima za državljanstvo, svugdje sam stavio Hrvat, Hrvatska, govorni jezik hrvatski itd. Službujići u uredu za naturaliziranje su sve prekrižili i stavili najomrženije i ogavnije ime koje Hrvata može naljutiti do ludila, a to je bilo Yugoslav. Kada sam to vidio i kako sam stajao u prvom redu, na zahtijev federalnog sudca Richard Smith da svi nazočni, bilo nas je preko četeri (400) stotine, stavimo desnu ruku na srce u znak prisege i vjernosti Ameriki i njenom USTAVU. Kako je na mojim papirima pisalo to ogavno ime Yugoslav, ja nisam htio staviti moju desnu ruku na srce, već sam obje ruke obisio niz tijelo.
Kako sam po abecednom redosljedu bio u prvom redu i to peti odmah iza slova “A”, naravno da je federalni sudac to vidio i uočio. Čim je ceremonija prisege završila, pred svima me je sudac upitao: “Da zašto ja nisam htio položiti prisegu”, našto sam odgovorio da nisam htio, jer ja nisam Yugoslav nego sam Hrvat. Istini za volju ovo mogu službeno dokazati, jer sam sve papire sačuvao. Sudac se je počeo isterično na mene derati, govoreći da li ja znam gdje se ja nalazim i gdje ja stojim. Ja sam mu mirno hladno rekao da se nalazim u jednoj velikoj dvorani i da stojim nas zemlji. Tada je sudac prekinuo svaki razgovor s mnom, a od mene uzeo moje papire koje sam držao u ruci i rekao mi da ga slijedim u njegov ured, što sam i učinio.
U uredu sa svojom tajnicom je bio jako uljudan. Pregledao je sve papire koje sam ja prethodno ispunjao za primiti američko državljanstvo, nigdje nije pisalo to za svakog Hrvata i Hrvaticu uvrijedljivo ime Yugoslav. Sada je federalni sudac Richard Smith bio potpuno zbunjen. Shvatio je ozbiljnost situacije i meni rekao: Sve što je u mojoj nadležnosti ću učiniti, a to je da ću vam staviti na svjedočanstvo za državljanstvo da ste Hrvat, a na putnicu vam ne mogu staviti. To je u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova SAD. Ako želiti da vam na putnici bude pisalo Hrvat, moraćete imati odvjetnika koji će vam to sve srediti. Tako sam i postupio. Uzeo sam Odvjetnika Williams Worsatz iz San Mateo, Californija, južno od San Francisca. Trajalo je nekoliko mjeseci; koštalo me 28 tisuća dollara; odvjetnik nije uspio da se stavi u putnicu CROAT i CROATIA, ali nije ni Yugoslav. Na mojoj putnici je pisalo da sam ja narodnosti SOVIĆANAC, rođen u Sovićima, i svi obrazci ispunjeni imenom mojeg sela gdje sam se rodio SOVIĆI. To je tako trajalo sve dok naša draga Hrvatska nije ponovno OBNOVLJENA 1991 godine. Rado bih ovdje priložio sliku mojeg američkog državljanstva, ali to ne smijem i ne mogu jer na istom piše da je federalnim zakonom zabranjeno ovo Svjedočanstvo Amerilkog Državljanstva kopirati i u javnost iznositi. Ja mojim imenom Mile Boban jamčim da je ovo istina što sam naveo o mojoj naturalizaciji.
Od toga dana led je bio probijen. Ja sam to stavio u nekoliko hrvatskih iseljeničkih novina. Hrvatice i Hrvati s nacionalim hrvatskim osjećajima su se požurili da promijenu i zamijenu omrženo ime Yugoslav i da na njihovim putnim ispravama piše častno i pošteno ime Hrvat i Hrvatska. Tako se je u ona vremena “hladnog” rata borilo za oslobođenje Hrvatske. I mnogi smo sretni što smo na taj način, iz velike udaljenosti i iz zemalja u kojima smo živjeli a koje nas nisu priznavale, bili sudionici u borbi za oslobođenje naše Hrvatske i tako postali sastavni dio Branitelja drugog rata za Hrvatsku Državu 1991-1995.)
U početku sam bio umiljat i pristojan te poput kakvog naivnog pučkoškolca svojim škrtim engleskim rječnikom pokušavao rastočiti jugo-zablude “neupućenog” činovnika. Otkrivši, međutim, da se ne radi samo o neupućenosti, ja sam se od umiljatog janjeta pretvorio u ratobornog risa i nisam se pokajao. kad već ne ide na lijep, kulturan i razborit način, pokušajmo svoj ljudski ponos, istinu u pravdu braniti buntovnošću i oštrinom, pa čak i prijetnjom tužbe na sud protiv svakoga tko našu narodnost kani prekrajati svojim administrativnim škarama. I to bez obzira stoji li pred nama činovčić Imigracionog ureda u New Yorku, Predsjednik SAD u Washingtonu ili sv. Otac u Vatikanu. Možda Miličevićev i moj slučaj potakne i druge, da kod molbe za američko državljanstvo ne treba pasti na koljena, prignuti šiju i stavljati vlastoručni potpis ja jednu bedastoću kao što je “Nationality: Yugoslav”.
Evo ono bitno iz tog razgovora:
- Narodnost?
- Hrvat.
- Mislite reći Yugoslav?
- Mislim i govorim: Hrvat.
- Nema te narodnosti.
- Ima. Ja sam vam primjer.
- Nema te države.
- Država je jedno, narodnost je drugo. Vi me ne pitate za državljanstvo nego za narodnost.
- To je svejedno. Postoji država Jugoslavija i naša vlada u Washingtonu…
- Gospodine, moja je narodnost hrvatska. Točka.
- Dolazite moliti za državljanstvo, a vi ste uporni u nečemu što je nemoguće. Shvatite da naša vlada u Washingtonu…
Prekipjelo mi je. Ustanem, pokupim nepotpisane dokumente sa stola, uljudno se naklonim i kroz zube promrimljam: “Thank you“. Vidjevši moju namjeru da neobavljena posla napustim njegov ured, činovnik se još više razjario, trabunjajući ponovno o nekakvim propisima i zakonima “naše vlade u Washingtonu”, što je meni pružilo još jednu priliku da mu odlučnim, povišenim glasom dobacima: “Moja je narodnost hrvatska. Ako vi gospodine od mene tražite da svjesno lažem i jedan službeni dokumenat potpisujem s krivim podatcima, onda je to u ovoj slobodarskoj i pravnoj državi protuzakonito, pa stoga i kažnjivo krivično djelo. Ja sam u ovu zemlju došao da budem slobodan, a ne da lažno svjedočim i tako dospijem u zatvor. Meni je bilo dosta Titinih zatvora (za podsjetiti je da je brat Krunoslava Mašine Ivo (1927-1961) umro od batina, mučenja i zlostavljanja u jugoslavenskom zatvoru Stara Gradiška 20 listopada1961. godine. Mile Boban, Otporaš.)
Spomenik Ivi Mašini u rodnom Preku na otoku Ugljanu
pored Zadra
pa ne želim još i američkih”. I još jednom bahato izustim “Thenk you, Sir”.
Već sam bio na izlaznim vratima kad li na moje iznaneđenje činovnik progovori na čistom srpskom jeziku: “razumem šta biste hteli, ali propisi su propisi…” U čuđenju zastanem, priđem k stolu i ponov sjednem. Pohvalivši ga kako lijepo govori srpski, zapitah ga iz kojega je kraja Srbije. Već se bio udobrovoljio, te mi sa smješkom odvrati da Srbije nikada nije ni vidio, već da je rodom iz Poljske, te da je u SAD doselio još kao dječak. Srpski je naučio zahvaljujući nekim svojim rodbinskim vezama…
U već smirejon atomsferi sav naš daljnji razgovor vodili smo na “našem” jeziku, pa je meni bilo puno lakiće da mu obrazložim, zašto bih radije bio ostao i bez američkog državljanstva nego da potpišem dokumenat koji moju hrvatsku nacionalnost zamjenjuje s jugoslavenskom. S posebnim užitkom sam mu rekao da za mene ne postoji veće uvrede nego ako me netko, bilo svjesno ili nesvjesno, oslovi sa Yugoslav. Kad sam mu rekao da za mene pogrdnije psovke nema od imena Jugoslaven, stao je njihati glavom i smješsći se ponavljati: “Vi ste jako tvrdoglav”.
Tvrdoglavost ili ne, meni je bilo svjedno, jer je na koncu, unatoč njegovih zastrašujućih tirada o “propisima naše vlade u Washingtonu”, činovnik Imigracionog ureda ipak učinio ono što sam htio i na što sam pravo imao: Nationaliti – Croatian.
(Neka i ovo bude dio povijesti Hrvata u hrvatskoj političkoj emograciji u borbi za ponovnu uspostavu Hrvatske Države RH.
Mile Boban.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.