NASLOV – VOJNI LIST br. 14 HRVATSKIH NARODNI ODPOR . STOŽER “SUD” HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA 25 ožujka 1964.

Naslov – VOJNI LIST br. 14 HRVATSKI NARODNI ODPOR – Stožer “SUD” Hrvatskih Oružanih Snaga 25 ožujka 1964.

 “Irma” suradnik Riječke Udbe koja je špijunirala dra. Miljenka Dabu Peranića u Parizu 1964.

– V O J N I   L I S T   br. 14   H R V A T S K I   N A R O D N I   ODPOR –

 S t o ž e r    “SUD”   Oružanih Snaga 25. ožujka 1964.

Donosim ovdje 9 stranica izvještaja Riječkoj Udbi kojeg je poslala 18 studenoga 1964. godine “saradnica” “Irma” koja je bila zadužena stopu u stopu pratiti hrvatsku djelatnost dra. Miljenka Dabe Peranića i Mile Bobana u Parizu. Ova “saradnica” “Irma” koja je radila za Riječku Udbu je po svim kriterijama imala posebni ključ za otvaranje svih i bilo kojih vrata. Ona je iskoristila odsutnost gosp. Peranića i njegove obitelji, te se udbaški ušuljala u njegov stan, neke stvari kopirala a neke važnije uzela i svojim kanalima dostavila Centrali Riječke Udbe. Zato se sada nije niti čuditi kako to pismo nije u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA.

Slika s lijeva: Mile Boban, gđ-a Marija Peranić, Milan Bagarić, mala kći Anita Dabe Peranića i gosp. Miljenko Dabo Peranić. Slikano u Durdanu, pedesetak km. istočno od Pariza u srpnju 1967. prigodom prijateljskog susreta kod Ljube Macana. Ja sam bio zadužen peći odojak na ražnju. Počeo sam oko dva sata poslije pola noći. Zato sam na ovoj sliki opušten, pun veselja i razonode.

              PERANIĆ-DABO MILJENKO, član HDO, (nije HDO, nego HNO, mo. Otporaš.) luburićev predstavnik u Parizu. –

“Irma” je za vrijeme njezinog boravka u Parizu augusta o.g., dok se Luburićev predstavnik Peranić-Dabo Miljenko nalazio na godišnjem odmoru u Španiji koristila priliku da pregleda korespodenciju, te je izmedju ostalog naišla i na Vojni list slijedećeg sadržaja:

                             V O J N I   L I S T   Br. 14 

             H R V A T S K I    N A R O D N I      O D P O R

                 S t o ž e r   “SUD”  Oružanih Snaga

(Stožer “SUD” se odnosi na svu  Južnu Ameriku, mo. Mile Boban, Otporaš.)

—————————————————————————————-

Godina III.                     25. ožujka           Operativno     pod.  8

—————————————————————————————-

Vrlo                 Gospodi  hrvatskim Časnicima, Dočasnicima i Vojnicima:

TAJNO!

                                     Gospodo!

Daju Vam se slijedeći PRINCIMI NAŠE SIGURNOSNE SLUŽBE:

Vjerni tradicijama hrvatskih revolucionarnih i državotvornih vojnih postrojbi, već od početka osnivanja HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, bio je predvidjen ODJEL ZA SIGURNOST  sa svojojom sigurnosnom službom sve, dok se Domovina ne oslobodi i vlast ne preda REDOVITIM USTANOVAMA.

Sigurnosna služba ima zadatak, da čuva vojne i političke planove Odpora od neprijateljseke obaveštajne službe i da zaštiti redove hrvatske emigracije i hrvatskih rodoljuba u domovini, protiv unfiltracije neprijateljskih elemenata, koji bi agitacijom i

promičbom, lomili redove gradjanskog i vojnog odpora.

U prvom redu, moramo ovdje dati TOČNU definiciju

NEPRIJATELJA hrvatskog naroda. Tih ima VIŠE VRSTA i po redosljedu, oni stoje ovako:

                        srtana 132

                      1. Srbi;

                          Srbijanci,

                          Hrvatski pravoslavci, koji se osjećaju Srbima,

                          Hrvatski katolici i muslimani, koji se osjećaju                                                      Srbima;

                      2. JUGOSLAVENI;

                          svi elementi, koji zastupaju opravdanost                                                            Jugoslavije,

                      3. KOMUNISTI;

                          svi pripadnici Komunističke partije Jugoslavije,                                                    kao i ostalih Komunističkih partija u svijetu.

                      4. OSTALE STRANKE I ZEMLJE,

                          koje imaju teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj i

                      5. SVE OSTALE ZEMLJE,

                          koje kao SAVEZNICI pomažu GORE                                                                    SPOMENUTE.

Dakako, SVI TI GORE NAVEDENI, predstavljaju OTVORENE NEPRIJATELJE HRVATSKE i kao takovi nisu opasni, niti prikladni za špijunažu, intrige i promičbu u prvoj liniji. Otvoreni neprijatelji bore se ili na političkom ili vojničkom polju, otvoreno, pa kao takovi ne dolaze nadležnosti ovih principa. Da bi NEPRIJATELJ došao do podataka, koji predstavljaju naše tajne planove, statistike, zapovjedi i našu obavještajnu službu, on se služi špijunima, koji moraju potpunama PRIKRIVENI unići u redove ODPORA, bilo u emigraciji, bilo u domovini, kao i u OSTALE hrvatske državotvorne ustanove i društva.

Za te ciljeve, NEPRIJATELJ PRIPREMA “kadrove” u domovini, posebno ih škola za te svrhe i onda UBACUJE u emigraciju. Osim toga, NEPRIJATELJ se služi i drugim metodama, kao dobivanjem pojedinih Hrvata slabog karaktera, koji su već odavno u emigraciji, ili, u redovima Odpora, pomoću, a/ materijalnih sredstvima, b/ preko ljubavnica ili žena, c/ pretnjom prepresalijama  na roditelje ili rodjake u domovini, d/  represalijama preko lokalnih vlasti, koje su ili prijateljske sa Jugoslavijom, ili preko dužnosnika, koje se je pridobilo ili kupilo, e/ pomoću vještih promičbenjaka, koji se izjavljuju nacionalisti i ljudi, koji rade na narodnoj stvari, a da su drugi ili nesposobni ili kupljeni, i na kraju f/ pomoću direktnih terorističkih akcija, umorstva i atentata na djelatne važne članove Odpora i emigracije uopće.

                                        strana 133

                        Premda treba imati u vidu, da su svi neprijatelji Hrvatske potencijalno djelatni, sad za sada, za nas su najopasniji nosioci sadašnjeg režima KOMUNISTI. Kad je već riječ o ovima i kako istima MORA BITI POSVEĆENA osobita pažnja, mi medju njima razlikujemo pet karakterističnih tipova i to: 1/ Stari Komunisti, 2/ Komunist-oportunista, 3/ Nesigurni-oscilirajući komunista, 4/ Komunista-naivčina, 5/ INFLITRANT.

                        (1) STARI KOMUNIST vjeruje u onu formu lenjinističkog-marksizma, koju partija u prvom času, smatra za ortodoksnu. On potiče obično iz obitelji sa mnogo djece i proživio je tešku mladost. Otac, obično radnik u rudniku, metalurgijskoj industriji, željeznici ili pak iz seljačkh obitelji iz jako pasivne oblasti. To su bili preduvjeti za stvaranje jedne  “proleterske svijesti” i “dobre klase”. Oni obično nisu intelektualno izgradjeni, svi su bili partizanski prvoborci, ali sa takovom psihološkom izgradnjom, oni su potpunama nesposbni, da rade medju emigracijom, izuzev u sjeni poslavnstva i preko jednog dužeg lanca suradnika.

                        (2) KOMUNISTA OPORTUNISTA je u stvari tip, koji politički uopće nije zainteresiran. On se verbuje za rad u emigraciji najviše iz materijalnih razloga. To je obično malogradjanin, čovjek, koji vodi računa samo o malim skrupulama, a postaje kao “Trojanski konj”, član, pa čak i predsjednik raznih delegacija, koje putuju u inozemstvo sa raznim, manje više, bezazelenim zadaćama, pri kojima se uzput pokušava vezati sa emigrantima, poznancima, kolegama, rodjacima i td. Oni nekad donose letke, naredjenja i novac drugim agentima, koji tamo stalno rade i uzimaju od njih obavjesti, materijal, emigrantski tisak, brošure i letke i odnose ih sa sobom – UDBI. Medju ove spadaju i neki stari ekonomski emigranti ili pak i noviji, tako zvani “nekomopromitirani” emigranti, kojima se daje viza za Jugoslaviju, da posjete “stari Kraj” ili da vide rodjake, da prodaju naslijedjeno imanje i td. Oni prvo dobivaju besplatno ljetovanje u Sloveniji ili na Jadranu, daju im se darovi i čak devize. Sa par takovih posjeta, oni su već sazrijeli za daljnje obradjivanje i onda im dolaze “rukovodioci” UDBE i postavljaju svoje želje, obećavajući, a nekada i prijeteći. Oportunista onda pomalo kudi i psuje emigraciju, njezine vodje, sad jednu, sad drugu stranku, pomogućnosti ulazi u odbore, domove i pjevačka društva, drži govore i uvjek žacaju, predbacuju i predlažu nešto novo, što drugi ne znaju, nešto što je moguće i nemoguće u isto vrijeme. Pored toga se sjete uvjek spomenuti “da baš ni vrag nije tako strašan, kako se priča” i “kako bi se ipak moglo nagoditi sa režimom”, jer je šteta gubiti vrijeme u ovom ili onom,

                                       strana 134

                          (3) NESIGURNI-OSCILIRAJUĆI-KOMUNIST je u stavri pocjepana osoba / Splitt-personality / . On je nekad bio partizan, nitko, pa ni on sam ne zna iz kojeg razloga, on je moguće bio i član SKOJA ili partije, on je bio i u odborima, bio je i “rukovodioc”, on je vjerovao u komunizam, bez da ga je poznavao, on je bio slijep vjernik, ali i slijepi NEVJERNIK. Njegovu ravnotežu lako je poremetiti. Samo malo nepažnje od strane drugih komunista ili “većih rukovodilaca”, malo zanemarenje, jedna oštrija riječ, odbila je ove od Tita i dovela ih u “reakciju” ili čak u emigraciju. Oni su prestali biti komunisti, oni čak i mrze taj režim, ali očekuju od novog ono, što nisu našli u komunističkom, očekuju u emigraciji, da ih se drži “kao malo vode na dlanu” ili, da im se za sve aplaudira, pa i pored toga, nisu zadovoljni, – jer ih se opet “ne pita” za sve i za sva. Takovi onda idu ponovo u drugi ekstrem, razočaraju se u emigraciji i traže načina rehabilitacije u komunizmu. Takovi su već poznati UDBI i ona samo čeka sa strpljenjem prve pojave njihove reakcije, odnosno “autokritike”, a onda ih verbaju i iskorišćavaju, kako već odgovara potrebama, situaciji i sposobnostima dotičnog nesigurnjaka. Može se desiti, da nakon duge suradnje s UDBOM, isti ponovno otkazuju poslušnost komunizmu i javi se ponovno patriotskim krugovima sa jednom novom “autokritikom”. Bilo je slučajeva, koji su pet puta skakali tamo amo, dok na koncu nekome u UDBI nije dodijalo i zavrnuli im vratom.

                           (4) KOMUNISTA-NAIVČINA je tip kojeg se susreće kod takozvanih “salonskih komunista”, “intelektualnih marksista”, “prijatelja mira”, “neprijatelja atomskog oružja”, “članova udruženja svjetskih gradjana”, “boraca za pravu demokraciju”, “boraca za socijalnu pravdu” ili uglavnom ono, što se je i što se označava kao “antifašista” ili “napredni član društva”. To je u karakteru nemirnjakovića koji se nalazi u komunizmu, u funkcionarstvu i u konspirativnim radovima izživljavanja tog nemira. To ne znači pak, da će on zauvijek ostati vjeran svom “pseudokomunističkom” uvjerenju, naprotiv, ako se razočara ili, ako mu se povrijedi samoljublje ili, ako ne nadje dovoljno napetosti i avanturizma u komunizmu, budući da je isti sada u svojoj stagniranoj situaciji, daleko od romantike ilegalstva, guerile, tajnih sastanaka i strepnje pred nečim neizvjesnim, onda se naš NAIVČINA počinje brinuti u službi kakove bilo zemlje, ne iz ljubavi ili simpatija, ne radi novca ili oportunizma, nego iz čistog avanturizma, iz potrebe izživljavanja neke tradicije, nekog aristokratskog, plemenitog stava, kojeg on po svom mišljenju, mora prenositi – kroz pokoljenja. Često su mnogi Titini diplomati ovog kova

                                            strana 135

i njima se daje mogućnost konspiracije, spijunaže i atentata. Komunist naivčina je neustrašiv, i što je situacija napetija i kompliciranija, ona njemu više pogoduje i zatim pak, on čini više štete svom režimu, nego koristi, jer kakove “Don-Quijotske” akcije, (Don Quiote je izmišljeno ime romana “Don Quiote de la Manche” iz 17 stoljeća, mo. Otporaš.) svršavaju skoro uvijek negativno, a u najviše slučajeva, takovi su “druškani” više amateri nego profesionalci i rade više osjećajem nego pameću.

                              (5) INFLITRANT predstavlja profesionalnog ŠPIJUNA, čovjeka od poziva. On politički ne zna mnogo o jednoj doktrini, ali skolastički  komperativno znade o drugima. On radi racionalno, jer je baš za taj posao školovan i pripremljen, već od najranije mladosti. On može biti komunista, ali ne mora to biti, medjutim, on ima jednu dozu “patriotizma” i siguran je, da je današnji režim, jedino moguće riješenje svih poteškoća i problema njegovog naroda i on zbog toga brani “svoju zemlju”, boreći se, kao neznani vojnik u redu špijuna. To je NAJPOZNATIJI SLUČAJ, jer on uvijek radi hladno i proračunato, uskladjavajući svoje djelovanje sa dobrim vezama sa centralom za špijunažu odgovarajuće oblasti, ili, direktno sa domovinom. Oni su obično ili emigranti, ili nosioci kakvog drugog državljanstva, a vrlo rijetko Jugoslavenskog. Oni se ne izjašnjavaju, kao vatreni antikomunisti, kao što bi činili tipovi treće i četvrte kategorije. Oni se takodjer ne izjašnjavaju ni prokomunisti. Oni se sakrivaju iza maske običnog čovjeka, koji se vrlo malo interesira za politiku, koji obično daje pravo svakom, koji s njim raspravlja, a ako je debata medju drugima, on se drži neutralan. Obično on ima neki posao, bilo to trgovina internacionalne organizacije, kao UNESCO, Crveni Križ, i td. ili pak radi kao žurnalista za koje kakve revije, pišući etnografske, ekonomske ili umjetničke kritike i prikaze. Može biti i športaš, kao i istaknuti prvak golfa, tenisa, ili pak, umjetnik violinista, solo pjevač. Ali uvijek “solista” nikad u orkestru, nikad u grupi, trudeći se sačuvati svoj individualizam i osamljenost do krajnje granice. On nekada može pokrenuti i nekakvu organizaciju, (kao i Miroslav Varoš, mo. Otporaš.) najčešće dobrotvornu, športsku, umjetničku, a koje imaju nacionalni karakter i dolazi u doticajna na taj način sa političkim organizacijama. Infiltrant rijetko IDE U POLITIČKE ORGANIZACIJE i partije, tamo idu najlakše tipovi treće i četvrte kategorije, ali baš ako ode u te organizacije, onda tu radi u sjeni drugih osoba, koje zbog svoje naivnosti se daju voditi od infiltranta za nos i tako se stvaraju rascijepi u kojima, mjesto jedne stranke, pojave se dvije, (to je bio žalostni slučaj hrvatskih emigrantskih političkih organizacija. Skoro svaka hrvatska politička organizacija od 1945. pa do 1990. je prošla kroz tu “RASCIJEPLJENOST o kojoj ovdje govori pukovnik Dizdar, još davne 1964. godine. Mo. Otporaš.) a onda četiri i td., da na koncu mjesto jedinstvenog fronta, nalaze se razbijene grupe, koje se svaka bori za svoj račun, ali ne više protiv Tita, nego protiv drugih stranaja i organizacija u nadi, da će svaka biti prva i progutati ostale. Demokratski karakter

                                              strana 136

Hrvata, djeluje povoljno pri tim operacijama i na kraju krajeva, štetno stranačarstvo je tu, rasulo je tu, svi pokušaji ujedinjavanja svršavaju negativno i svi zajednički nastupi svršavaju svadjom, gorom od one prijašnje. Stupci emigrantskih novina bave se više medjusobnim napadajima i prekapanjima, nego što bi se trebali baviti neprijateljem. Ne razlikuje se više ono, što je aktuelno, od onog što će biti aktuelno poslije, a sve, što se započme s dobrom voljom, razvali se vrlo brzo lošom. Kritike su alternativne, kao recimo, on je magarac ili plaćenik, gdje i jedna i druga mogućnost izključuje pozetivni karakter, dakle u principu čiste marksističke dialektike. Političke pak stranke i organizacije koje su uvijek bazirane više na emocionlanom-rodoljubivom poletu, nego na racionalnom-prororačunatom studiju situacije, potreba i mogućnosti rada za stvaranje slobodne države svih Hrvata, nisu u stanju kontrolirati zaledjinu svakog čovjeka, niti provjeravati istinitost njegovih “parola”. Dovoljno je, da netko diže zdravice, viče “živio onaj ili ovaj” i da mu se prizna rodoljubivi napor na spasavanju Hrvatske. Istina je, da infiltrant neće mnogo vikati, ali će vikati one osobe, iza kojih on stoji, kao kućni prijatelj, čovjek na “svom mjestu”, koji je uvijek spreman dati “masnije” priloge za kakovu bilo sabirnu akciju i uvijek nastoji da mu se se ime označi sa N.N. ili, to je čovjek koji uvijek pozajmljuje, ili koji uvjek pomaže kad nekome “zgusti”, a onda ne traži povraćanje, sve dok mu se svojevoljno ne povrati. On obilazi bolesne, brine se za invalide i siročad, ali uvijek u sjeni, uvijek inkognito, nikada ne traži priznanje, zahvalnosti, istaknutih mjesta ili pak suvišnog publiciteta. To je dakle kategorija KOJA JE NAJOPASNIJA, jer ju je teško nadzirati budući da je prikrivena najidealnijim metodama.

                   ZADATAK JE SIGURNOSNE SLUŽBE, odkrivati sve elemente, poznavati o njima, što više, poznavati njihove kontakte, njihove veze, njihove zadatke i njihove planove. Taj zadatak, koji u mnogim slučajevima nije ni malo lak, vrši se preko jednog sistema provjeravanja podataka i jednog sistema nadzora. Provjeravanja podataka vrši se preko članova SIGURNOSNE SLUŽBE u domovini ili u emigraciji, koji “sondiraju” osobu, autentičnost njenog imena i svih podataka, koji se daju u javnost. U koliko identitet osobe ne odgovara podatcima koji su se dobili u odnosu imena, onda postoje dvije mogućnosti; 1./ ili je to ubačeni špijun sa lažnim ispravama ili 2./  To je čovjek iz razno raznih političkih, obiteljskih, profesionalnih ili kriminalnih razloga i ne može se otvoreno pod punim i pravim imenom prikazati svijetu. Situacija ovakovih ljudi, rasvijetlit će nadzor njegove aktivnosti i razni provokatorski pokušaji, da se izvede iz kolosjeka

                                               strana 37

nepoznanice. No u najčešće slučajeva, a pogotovu kod mladje generacije, identitet može biti posvema normalan, prošlost ne mora imati ništa sumnjivog, a ponašanje i život u emigraciji, mogu biti vrlo solidni i prirodni tako, da se ne može prozrijeti ništa, pa ipak taj čovjek radi i provodi svoj rad neumorno i bez prestanka. Sigurnosna Služba je i sama ilegalna organizacija, ne raspolaže sredstvima, kojim raspolaže sigurnosna služba jedne države, pa i nadzor nije tako jednostavan. Upravo zbog toga se izdaju posebno TAJNI PROPISI u vezi svega toga, primjenjivajući:

                              1. Predavajući te osobe redarstvu ili                                                                        sigurnosnoj službi jedne prijateljski Hrvatima                                                      raspoložene zemlje, a na čijem se teretoriju

                                  nalazi ta sumnjiva osoba.

                              2. Davajući tim sumljivim osobama vješto –                                                            spremljene “na oko povjerljive” podatke – i                                                          informacije, za koje nezna nitko osim                                                                  Sigurnosne Službe i dotične osobe, a onda                                                         pratiti preko naših veza iz emigracije ili                                                               domovine, da li će dotična stvar stići UDBI-                                                         nim centrima, i da li će oni početi voditi                                                               akcije, koje bi bile po tim podatcima tražene.

                              U slučaju, da se otkriju uhode i agitatori, potrebno je u prvom redu, da se njihov rad prati, što je moguće duže vremena, i da se isti iskoriste, kao nosioci lažnih, alarmnih vijesti, koje idu centru UDBE i Centralnom Komitetu KPJ tako, da oni postanu automatski poeni psihološkog rata protiv neprijatelja. U isto vrijememože se odkriti cijela neprijateljska mreža na dotičnom ili na kojem drugom peritoriju, pa tako iskoristiti uhodu bolje, nego bi to bilo, kad bi ga se odmah eliminiralo iz djelatnosti. pa ipak, elimiranje je prije ili kasnije potrebno i to se radi ili

                              1. Preko Vlasti Hrvatima naklonjene zemlje -u                                                        kojoj špijun živi i koje trebaju dotičnog                                                                uhapsiti, te sprovesti sudski postupak, ili ga                                                        se istjera iz te zemlje sa zabranom boravka.

                              2. Da ga se fizički ustraši, pa da sam mora                                                              pobjeći.

                              3. Da se s njim postupi, kao izdajicom i špijunom, kako to                                        postupaju sve druge demokratske zemlje.

                                                strana 138

                               Pored gore spomenutih aktivnosti, SIGURNOSNA SLUŽBA ima još i druge zadatke, a to je tako zvano “Zaključavanje” važnih komunikacija izmedju pojedinih stožera odpora, u emigraciji ili domovini, kao i “zasjenjivanje” informacija, koje se šire ili usmeno, ili pismeno, ili preko emigrantskog tiska. Sigurnosna Služba ima pomalo svuda svojih ljudi, od kojih su velika veličina nepoznati javnosti, i koji na oko nemaju nikakova kontakta sa Odporom u debate, ali vjerno i strpljivo obajvješćuju pročelnika Sigurnosne Službe u Glavnom Stanu Odpora o svemu, što se oko njih dešava. Tek tu, u Središtu koordinacije, šalje se diskretne direktive, što se treba raditi, kao i opomene pojedinim političarima i javnim radnicima, da je bolje i pametnije govoriti o drugim stvarima, nego o stvarima koje mogu štetiti općoj stvari. Sigurnosna Služba nameće kontrolu svim krugovalnim, telefonskim i pismenim komunikacijama u emigraciji i domovini, medju Stožerima i pojedinim članovima Odpora tako, da se uvijek upotrebljava šifra, kodeks ili “zaključane i zasjenjene” informacije i direktive i s tim sprečava i infiltraciju u naše komunikacije. Sigurnosna Služba čuva, prati i osigurava poznate dužnosnike Odpora, više časnike hrvatske Vojske i poznate hrvatske političare.

                               Nameće se sada pitanje, kako svjesna hrvatska emigracija može pomoći rad Sigurnosne Službe? To je svakako važno danas, kad komunizam, kao jedna quantitativna doktrina baca mnoštvo provokatora, agitatora i uhoda u redove emigracije. Da bi odbili tu masovnu poplavu, važno je, da hrvatska emigracija zajednički nastupi protiv takovih, ali da u svome nastupu ne bude preoduševljena i da mjesto pravih uhoda, progone i teroriziraju svoje vlastite i poštene sugradjane, koji im iz ovog ili onog razloga izgledaju nesimpatični i sumljivi. Svi smo mi imali priliku u emigraciji, da sumnjamo jedan u grugoga. To je psihoza sadašnjeg hladnog rata, to je duševna klima svijeta i epoha u kojoj živimo, ali, to veliko ALI, treba shvatiti sa jednog većeg stanovišta, a to je, da je sumnjičenje, medjusobno nepovjerenje, uhodarstvo i možda čak i eliminacija, baš to, što UDBA servira emigraciji, da se sama medjusebno pojede. O tome treba baš najviše računa voditi, sada, medju dva ekstrema, od kojih je jedan zanemarenje jedne velike mase, vješto školovanih i još vještije ubačenih UDBINIH organa, koji žive, jedu i spavaju medju emigracijom, ali ipak, pretjerano sumnjičenje, ogovaranje i eliminacija možda posve nevinih, POŠTENIH, SIROMAŠNIH i DOBRIH  sinova Hrvatske. Gdje treba naći granicu izmedju politike, slobodnog

                                  zadnja stranica 139

mišljenja i dobronamjerne kritike, a gdje pak tu radi vješto pripremljena provokatorska i gitatorska akcija. Tko je svjestan i kritičan rodoljub, a tko Titin huškač i plaćenik? Te stvari svakako nije lahko pojedincima zaključiti, niti je to lahko strankama niti organizacijama prožvakati. Eto baš zbog toga je potrebno, da Odpor, kao vanstranačka, svehrvatska narodna vojska, osnuje Odjel Sigurnosne Službe, gdje će se te stvari študirati i rješavati bez strasti, bez simpatija i antipatija, bez osjetljivosti, kojom ljudi POLITIČARI operiraju i strahuju da ne uvrijede ovog ili onog, da se ne zamjere kome. Ta služba, već DJELUJE punom parom u rukama vrlo sposobnih ljudi, koji imaju znanja i iskustva na tom polju, kako u domovini, tako i u emigraciji. Osobita pažnja je skoncetrirana u pograničnim područjima, u kojima dolaze novi emigranti i osobito u emigrantskim logorima u Grčkoj, Italiji i Austriji. Velika pažnja je posvećena zemljama u koje dolaze radnici s redovitim, jug. putniciama. Po svim zemljama svijeta, posebnu pažnju posvetiti ljudima stiglim s takovim putnicama ili, još više, ljudima stare emigracije, koji prihvatiše u sadašnjim prilikama jugoslavenske pasoše. Ti posljednji su POSEBNOG PREZIRA VRIJEDNI od SVIH HRVATA.

                                 Neprijatelju preostaje jedino oružje protiv nas, njegovi špijuni. partizani nisu više pak ono, što su bili. Oni su sada elita sa velikim naramenicama i debelim trbusima, za njih nema više mogućnosti formiranja partizanskih odreda, jer je gladni narod i stvarni proleterijat protiv njih.

                                 Treba imati u pameti svaki emigrant, da što manje priča o svojim osobnim, obiteljskim, profesionalnim i političkim problemima, sa svim i sa svakim. Treba svaki od nas tri puta promisliti o svakoj riječi koju progovorimo ili pišemo u domovinu. UDB-a vodi računa o našim izjavama i podatcima.

NE RADI SE TU O KONTROLI HRVATSKIH GRUPA, NEGO, SVIH ZAJEDNO NAD UDB-om.

NAPOMENA: Vojni list izlazi samo po potrebi.

                                                 Pukovnik    D I Z D A R

Prepisao sam iz knjige br. dva (2) Svaka knjiga ima svoje stranice

SEKRETARIJAT ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE SRH

Služba državne sigurnosti

Centar Zagreb, sektor II / 692

Dana 25.Xl / 1967. godina

Ova druga knjiga na prvoj stranici ima:

120657 PERANIĆ-DABO MILJENKO

Rođ. 5.11.1923. god.

A    –   OBRAĐENA  I  MIKROSNIMLJENA  DOKUMENTACIJA

Ne znam tko bi mogao biti pukovnik Dizdar. Čuo sam za njega, ali ne znam tko je. Negdje sam pročitao, mislim u knjigi JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije, 2003., pisac Marko Marković, nisam siguran, može biti negdje i na drugom mjestu, da je Maks Luburić koristio pseodonim pukovinik Dizdar. Stil pisanja ne izgleda  Maksa Luburuća, iako ima nekih izraza stila Maksa Luburića. Ali svakako je zanimljivo što je pukovnik Dizdar napisao. Ovo pismo od 9 stranica je svakako povijest  naše hrvatske političke emigracije. Prilažem jednu poveznicu koju je Maks Luburić pisao 1961. god., dakle 3 godine prije pisanja sadržaja ovog Vojnog Lista iz 1964. gdje se može usporediti stil pisanja M.L.

https://otporas.com/iz-okruznice-hrvatskog-narodnog-odpora-1961-pise-general-drinjanin/