NAŠA HRVATSKA POVIJEST: “SLUČAJ PUK ŠTIRA I GENERALA MAKSA LUBURIĆA” (1) (2)

PISMO PUK. IVANA ŠTIER-a GEN. VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU (1)

Zapovjedniku Hrv. Nar. Otpora. (Na znanje i ravnanje. Kako će se i vidjeti kroz cijelo pismo da puk. Štier ne piše “Odpor” nego “Otpor”. Donosim pismo puk Štira kojeg je pisao Maksu Luburiću 12 prosinca 1966., a dolje ispod odgovor Maksa Luburića od 12 siječnja 1967. Mo, Otporaš.)

Znanja radi kopije upućene:

Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,
Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.
Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,
Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,
Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

(U do sada iznešenim PISAMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Maksa  Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa“dragi braco”. Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Zatim ispod ovog pisma donosim pismo Maksa Luburića od 12.1.1967. kao odgovor puk. Ivanu Štiru. Mo. Otporaš.)

Dragi Braco !

Buenos Aires, 12 prosinca 1966.

Tvoje zadnje pismo koje sam primio bilo je od 15 listopada o.g. Na isto sam Ti opširno odgovorio mojim pismom od 9 studenog. U istom pismu upoznao sam te sa razlozima moga negodovanja i nezadovoljstva sa stanjem koje (je) u posljednje vrijeme vlada u redovima Otpora općenito, a napose radi nastalog stanja u našoj lokalnoj organizaciji ovdje u Buenos Airesu.

Što se tiče stanja u redovima Otpora općenito, o tom sam Ti pisao i u nekoliko ranijih pisama. Još onamo iz doba sastanaka Velikog Radnog Skupa, koji je održavan u Kanadi uoči Desetog Travnja prošle godine, kojom prilikom sam na Tvoj opći poziv tom sastanku uputio i ja moj prijedlog. Stajao sam na stanovištu da se cjelokupnoj organizaciji Otpora uznastoji što prije dati jedan jasniji i podpuniji formalni i organizacijski oblik.

U mojim brojnim pismima koja sam Tebi upućivao (jer sa drugima se nikako ili vrlo malo dopisujem) trudio sam se uvjeriti Te da toj našoj “revoluciji duha”, na kojoj smo obojica toliko radili, dademo konačno i jedno vidno, realno i elastično tijelo, u kojem će se moći ispoljiti djala i odgovorni rad svakog člana našeg pokreta. Drugim riječima, cjelokupnoj organizaciji Otpora krajnji je čas dati jedan bolji organizacioni oblik, na bazi demokratske izgradnje odganizacija od dolje prema gore, ili drugim riječima rečeno : ostvariti jednu demokratsku representivnu organizaciju. Općenito smo obojica u našim člancima zagovarali demokratiziranje naših i svih drugih hrvatskih organizacija, čemu bi vrhovna težnja i cilj imalo biti jedno opće hrvatsko predstavništvo, barem za hrv. emigraciju, ako već ne ono opće hrv. narodno predstavništvo.

Mislim da je Tebi i ostaloj braći još svježa uspomena na sabor u New-Yorku, kojom prilikom je po prvi puta naša emigracija imala priliku nešto većega u tom duhu ostvariti. Osnovano je tada neko Predstavničko Vijeće, koje i danas još životari, a da nije uspjelo uhvatiti više korijena i efikasnog života, postoje danas zato razne isprike i razlozi. Ja ovdje ne želim ulaziti u detalje tih razloga i tražiti krivce. Želim samo podvući činjenicu, da je Otpor na tom saboru bio razmjerno najjače zastupan, a danas se u redovima našega tiska o tome više niti ne piše niti vodi računa.

Pristaše Otpra su za pripremu tog sabora uložili mnogo truda i sredstava, a da sve to nije donijelo nikakove rezultate za Otpor, osim bacanje krivnje na Tvoje držanje i stav, koji nama općenito nije bio dovoljno razjašnjen i opravdan, kao što ni danas još ne znamo zašto je odjednom iza toga umuknuo brat Rover, član Vijeća i Otpora. Od svega toga vidjeli smo medjusobna obtuživanja izmedju Tebe, prof. Oršanića i dra. Jelića. Mislim, da su radi svega toga o tome trebali biti detaljnije i intimnije upoznati barem oni istaknuti članovi Otpora, kako bi izravno saznali koje i kakve uvjete osobne i kakove političke naravi, su si pojedinci ili skupine postavljali. Tako se neuspjehom i šutnjom prešlo preko rada, truda i materijalnih napora mnogih članova Otpora.

Kada sam ipak nastavio insistirati i sugerirati jedno praktično rješenje ustavnog i representativnog uredjenja Otpora, te sam Ti u tu svrhu i pisao o mom planu kako to postići, Ti si razaslao okružnicu u kojoj si napose Radnom Skupu “North” predlagao da sastave u tom duhu svoj nacrt i pošalju kopiju i meni, kako bi se na bazi ovoga i drugih nacrta i prijedloga sporazumio sa g. Mehmedagićem i nas dvojica sačinili prvi opći nacrt ustava, načela i propisnika.

U svrhu formalnog oblika organizacije Otpora ja sam Tebi predlagao da se organiziranje Otpora usmjeri i bazira na dva pravca: domovinski (tajni) i vanjski, javni sektor rada. Vanjski sektor bi sačinjavale raznovrsne organizacije i povjereništva, sačinjavani na bazi prilika i mogućnosti, te zakona, koji vladaju u pojedinim zemljama slobodnog svijeta, predstavljajući dijelove vanjskog sektora Otpora kao autonomne organizacije, koje bi kao takove, autonomne, samostalno djelovale prema postojećim mogućnostima u odnosnim zemljama, i kao takove neovisno i samostalno suradjivale na demokratskoj i ravnopravnoj bazi i sa ostalim postojećim hr, državotvornim i pozitivnim organizacijama, te na istima mogle stvarati i zajedničke lokalne (mjesna i zemaljska) tijela, t.j. lokalne odbore i predstavništva, u svrhu jačanja opće hrvatskih pozicija.

U tom duhu razradio sam i nacrt i pravila za našu ovdašnju organizaciju u Argentini. Unutar Otpora pak, tj. unutar vanjskog sektora Otpora, sve te raznovrsne organizacije i povjereništva i radni skupovi, osim čisto svojih otporaških kontinentalnih predstavništva (vijeća), kao što su primjer “Radni Skupovi” “North”, “Sud”, “Oceanija” itd. imali bi i jedno svoje opće zajedničko predstavništvo-vijeće, načinjeno od izabranih delegata pojedinih odgovarajućih organizacija svojih odnosećih sektora.

Što se pak tiče domovinskog tajnog sektora, predlagao sam da se načini tajni vrhovni stožer za taj sektor, koji ne bi mogao (iz razloga tajnosti) imati nikakovog izravnog dodira sa pojedinim organizacijama vanjskog sektora. A da bi ipak Otpor ostao i bio cjelovita organizacija, predlagao sam da se iznad oba sektora (vanjskog i unutarnjeg), uspostavi jedno “Vrhovno revolucionarno Vijeće Hr. Nar. Otpora” sačinjeno iz tri ili četiri člana iz svakog sektora, a koji bi, što se vanjskog sektora tiče, bili izabrani unutar “Vrhovnog Vijeća (predstavništva) toga sektora.

To bi dakle “Vrhovno Revol. Vijeće Otpora” imalo biti spojni most iznad oba sektora rada, i ujedno vrhovno tijelo Otpora s Tobom na čelu. Logično je, da bi Ti time trebao renuncirati (odreći se, mo. Otporaš) na dosadašnjoj autorativnoj praksi “Glavnog Stana” kojega si Ti do sada popunajao po Tvom vlastitom nahodjenju, sa ljudima sa kojima si samo Ti bio sporazuman i zadovoljan, a koje si jednako autorativno mijenjao, bez ikakovog obrazloženja ikome unutar široke organizacije, bilo radi imenovanja, bilo radi uklanjanja članova “Glavnog Stana”. (S ovim se ne bih složio. U hrvatskoj vojničkoj praksi riječ “Glavni Stan” je snaga vojske isto kao i u jednoj obitelji gdje riječ “Roditelji” predstavlja poštivanje i snagu obitelji. Izmijeniti riječ “Roditelji” u bilo koju drugu riječ, smisao obitelji se mijenja. Mo, Otporaš )

Logično je i samo po sebi se razumije, da bi ta dosadašnja Tvoja praksa u slučaju ovakovog novog ustavnog uredjenja Otpora morala otpasti i Ti bi morao konzultirati se u svakom važnijem slučaju i pitanju sa članovima bilo “Vrhovnog Rev. Vijeća (što je u ovom slučaju “Glavni Stan”, mo. Otporaš), bilo sa “Vrhovnim Vijećem vanjskog sektora, odnosno sa “Glavnim Stožerom” unutarnjeg (domovinskog) sektora. Time bi Ti imao jedan odgovoran položaj, te bi u pitanjima odsudne naravi dijelio odgovornosti i prava, ali bi zato i za svaki na takovoj bazi legalni čin imao pokriće i opravdanje prema svima i svakome. Drugim riječima, Otpor bi bio potpuno odgovorno i reprezentativno tijelo i prema svim drugim izvan naše organizacije. A to znači: imati drugog ugleda i povjerenja , nego li je postignuto dosadanjim načinom, kada je sve od odlučujuće i opće naravi i vrijednosti koncentrirano samo u jedoj osobi – u Tvom autoritetu i u Tvojoj vlastitoj volji i odlukama. Pa zar se nije na tome pitanju slomio i H.O.P.? I tu je logično moralo doći pitanje: Da li autorativni “vrhovnik”, ili reprezantativno “predstavništvo”, na čelu sa odgovornim i vremenski odredjenim “predsjednikom” ili “predstavnikom”.

Mi smo u duhu naše “revolucije duha” neprekidno zagovarali “demokratiziranje” svih naših organizacija, kao uslovnom potrebom i preduvjetom općeg okupljanja svih hrv. državotvornih snaga. Opća hrv. koncentracija i akcija nije se do sada ni mogla postići samo zato, jer su se ovi principi odbacili u ime nekih “legaliteta i kontinuiteta”, predstavljeni obično po ambicioznim prvacima, koji su u svojim nezdravim ambicijama ustrajali usvajati si ona i onakova prava, koja više ni po logici, a ni po pravu i praktičnosti ne mogu opravdati. Opće hrvatska sloga ruši se i lomi danas na sebičnim ambicijama tek nekolicine pojedinaca, koji uporno ustraju na krivim i prozirnim “oporukama”, “imenovanjima” i kontinuitetima”. (Moglo bi se skoro sa sigurnošću reći da se ove tri riječi: “oporuka”, “imenovanjima” i “kontinuitetima” odnosi na navodnu Poglavnikovu oporuku, kojom je on pred samu smrt oporukom imenovao Dra. Stjepana Hefera nasljednikom Ustaškog Pokreta, te tako postao predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP-a, mo. Otporaš)

Posljedice su danas napose vidljive u redovima H.O.P-a, a što, kraj svih naših nastojanja i napora da s tom praksom prestane, i kraj sve teorije naše “revolucije duha”, i kod nas se počelo uporno polaziti istim pogrešnim putem. Ja sam ti uvijek nastojao izbjeći i našoj organizaciji spriječiti sve negativne posljedice takovog krivig puta. Mogu si u tom pogledu jedino osporavati da nisam bio pri tome dovoljno ustrajan i energičniji. Ali ja sam se jedini ograničavao o tim pitanjima pisati, prepuštajući i ostaloj braći da reknu svoju, kako ne bi počeo stršiti i ispadati nikakva opozicija. Bili smo u eri evolucije naše “revolucije duha” pa se to i ne bi smjelo prerano forsirati.

Ali sada, kada prelazimo iz ere evolucije u već dosta definirani i revolucionarni stav, program i sktivnost, sada mislim da se taj problem mora ipak jasno i glasno tretirati, prvo medju nama iz užeg i starog kruga, a po tome sve više i u širokim krugovima, koji će to od nas tražiti, jednako oni iz naših kao i iz drugih organizacija, koje su sklone s nama djelomično ili u širem suradjivati, jer nas počinju uočavati kao pozetivnu skupinu, ali nailazimo na poteškoće u pitanjima s kim i kako. Zato trebamo representativne autoritete, iza kojih će stajati organizirana odgovorna tijela.

U našoj organizaciji postoji u tom pogledu jedan vakum izmedju representativnih prvaka pojedinih društava, odnosno kontinentalnih skupova (“North”, “Sud” i.t.d,) i neprirodnog i nepraktičnog “Glavnog Stana”. Slikovito rečeno: Do pojasa smo demokratski i representativno zastupani, glava je apsolutistička, a izmedju pojasa i glave nema ništa. Naša organizacija nepa prsa i zato glava može lako gubiti osjećaj i vezu sa ostalim dijelovima tijela. I ako je nekima od vidno da se ponekada misli na “pupak” kao spojnica, ali taj nikada ne će moći zamijeniti “kičmu” koju predstavlja svaki pojedini aktivni i pozetivni član Otpora pa makar i u najmanjem omjeru. Svaki pojedinac mora osjetiti svoj udio i taj mu po zasluzi mora biti priznat.

On mora biti dio koji stvara, a ne koji samo slijedi i izvršuje naloge i upute, često puta bez prava i mogućnosti da svoje pravo i zaslužene pozicije održi, da ih sam zasluži a ne da čeka “imenovanja”. (Budući da ja ova pisma pišem, i budući da sam više/manje, kroz ova pisma, dobio dojam da je došlo do spora u Odporu između Srećka Rovera, puk. Ivana Štira s jedne strane i generala Drinjanina s druge strane upravo stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. godine. Srećko Rover je uz druge delegate HNO predstavljao Odpor u New York-u, kao i puk Ivan Štir. Poslije Kongresa HNV u New York-u, Srećko Rover i Ivan Štir se više približuju HNV a sve više se udaljuju od Odpora. Barem se tako može zaključiti do sada izloženih pisama. Mo, Otporaš) Mi smo se radi te i takove prakse u H.O.P-u i pobunili, jer nismo htjeli živjeti od “milosti” ulizica oko Poglavnika, kao niti priznati njegova imenovanja i drugih njemu biližih-tajnika i blagajnika u našim organizacijama. U slučaju Rovera organizirao si čak i posebni sud za njegovu rehabilitaciju i slomili smo bili čak i sa samim Poglavnikom jer nismo htjeli trpjeti uvrede i poniživanja koje su nam laskavci oko njega i preko njega podvaljivali. Isticali smo u duhu naše revolucije da želimo ići putem političke škole a ne političke vojarne.

I na koncu šta nam se sada dogadja? Umjesto da našoj revoluciji u času kada je uhvatila korijena i maha dademo isto onakovo tijelo kakovo smo htjeli dati i H.O.P-u kada je kulminirao, tj. stvorimo jako organizirano tijelo, mi se poput Poglavnika pobojasmo jake i uredjene organizacije, te i mi sada stadosmo na pola puta. I ne samo to, nego krenismo istim starim i krivim putem koji nam nije ni tada, pa neće ni ovaj puta, donijeti pozetivnih rezultata.

I sada, dragi braco, da zaključim ovaj prvi dio našeg općeg problema: Ti meni na moje konkretne prijedloge o ustrojstvu ustavnog i representativnog Otpora nisi do danas ništa konkretnoga odgovorio. Tvoja okružnica koja samo donekle dotiče ovaj problem mene nije mogla zadovoljiti, nego je dapače smela braću u Sjev. Americi, koja su mi na Tvoj prijedlog poslali sasma nešto drugo nego li sam ja bio očekivao u toj stvari.Ti si u Tvojoj okružnici u njezinom prvom dijelu naveo da si Ti još prije povlačenja sa Ivan Planine bio po “Poglavniku imenovan zapovjednikom Hrv. Nar. Otpora i zapovjednikom Hrv. Oružanih Snaga” i dao si nam time izravno znati da tu stojiš na bazi kontinuiteta, te se i nadalje nazivaš “Zapovjednikom Otpora” (Uvijek sam cijenio talent, rodoljublje, vojničku sposobnost i sve moguće vrline pukovnika Ivana Štira, ali ovdje moram reći svoje, a to je da po svoj prilici puk Štir je uz svu najbolju volju i želju u ovom pismu zaboravio reći, ili nije znao, a to je da postoje samo tri univerzalna autoriteta na svijetu, a ta su: Roditelji, jer ih nitko ne može zamijeniti, general i svećenik isto tako, iako ih se može zamijeniti ali im se ne može titula oduzeti. Titula ostaje titula. Mo, Otporaš.) Nije meni ovdje važan naziv Tvog položaja, ali mi jeste važna činjenica da mi javno ispovjedamo ništetnost svih “kontinuiteta”, pa ne može, već reda radi, jedno pisati i govoriti, a drugo u praksi činiti, kada se i onako sve može na podesniji našin riješiti, napose, kada nitko od nas Tebi ne osporava vodeće mjesto.

(Napomena:
Kada sam u Parizu 1962. godine gledao film “NAJDUŽI DAN”, francuski “LE JOUR LE PLUS LONG”, engleski “THE LONGEST DAY”, invazija u Normandiji 6 lipnja 1944., kada su saveznički vojnici se penjali uz one litice, mnogi i mnogi nisu uspjeli doći do vrha. Na koncu ipak je savezničkim vojnicima uspijelo se popeti na vrh litica, i tu su zastali. Njihovi glavni zapovjednici svi do jednog su izginuli, pa kako nisu dobivali nikakovih zapovjedi, samo su sjedili i čekali. Nakon nekog vremena naišao tuda jedan general iz nekih drugih jedinica i pitao vojnike: da šta oni tu čekaju, našto je jedan od vojnika odgovori da oni nemaju nikoga tko će sa njima zapovjedati. Ovaj general zapita dotičnog: gdje su vaši zapovjednici, našto vojnik upri i pokaza rukom na zapovjednike koji leže mrtvi, jer su svi izginuli. Ovaj general upita dotičnog da šta je on po činu, našto je ovaj odgovorio da je obični vojnik. Od sada si general, i naprijed! Vojska se je digla bez pregovora, svi zajedno u borbu, a ne u svađu. Dragi Hrvati tada sam shvatio šta znači biti vojnički zapovjednik; tada sam shvatio ulogu vojnika i ulogu zapovjednika. Otporaš.)

Tražimo jedino podesnu suvremenu legalnu i odgovornu formu, niti radi Tebe, niti radi sebe i drugih, nego radi opće potrebe i opće hrv. stvari. Ti si se razumljivo morao onda razići i sudariti sa Oršanićem i Jelićem u Vijeću u New Yorku. Organizacija i pojedinci šutke smo prešli preko toga, iako nas još i danas boli neuspjeh toga Vijeća, bez obzira koliko je tu Tvoje, a koliko tudje, krivnje. Gubi na tome neuspjehu opće hrvatska konsolidacija i gube ona braća koja su se marljivo i svesrdno za uspjeh toga Vijeća bili zalagala. Tako sam i ja najzad iz Tvoje okružnice morao razabrati da odbijaš moja nastojanja i potrebno izmjena dosadanje prakse. Logično je, da su to tako kako si Ti htio shvatili i mnogi drugi, pa mi nije nikakovo čudo da moja uža okolina ovdje u Buenos Airesu nije mogla imati drugog razumijevanja i mišljenja nego ono koje si Ti na taj način sugerira. (Tko je pratio pisanje generala Drinjanina mogao je uočiti da je general pisao da pukovnik Štir ima svoj “komitet” u kojem on radi i u kojem on želi biti predsjednik i tome sl. mo,)

Drugi dio spomenute okružnice govori najviše u pogledu načina organiziranja radnih skupova i uglavnom u pogledu širenja tiska “Drinapress-“. Bilo mi je odmah jasno zašto su braća u Sjev. Americi logično i doslovno shvatili Tvoje priedloge i zato je njihovo izvješće sa zasjedanja “Radnog Skupa” “Noth” sve u duhu Tvoje okružnice i kao takova nisu ni mogla poslužiti onoj svrsi radi koje su i meni trebali poslati svoje zaključke i “nacrte” napravljene konačnog ustava i propisnika Otpora kao organizacije i općenito, već su tretirali jedino dio posla i rada, i to samo onoga oko širenja i finansiranja tiska “Drinapressa”.

Tako ja ne samo da nisam imao šta tretirati i pripremati sa Enverom Mehmedagićem, nego sam čak morao ustanoviti da on u cjelosti dijeli Tvoje dosadanje stanovište i smatra Otpor hrv. nad organizacijom, čime i on ide starim neostvarivim putevima, koji su do sada svi od reda bili frakasirali i eto ovo zato i pišem jer se bojim da će i naš frakasirati, a ja bih to želio dok je još vrijeme spriječiti. Mene nije ništa iznenadio na osnivačkoj skupštini našega društva u Buenos Airesu stav ovdašnje braće, pa niti brat Božo Veić, koji mi je na moje opaske u tom duhu izrečene žestoko dobacio da si Ti za njega sve. Dakle: i glava i smisao i snaga Otpora.

Ja sam ga jedino mogao zapitati da što ćemo učiniti ako Ti kao smrtnik iznenada umreš, jer će na taj način s Tobom morati umrijeti i Otpor i sav rad i napori Otporaša, kojima onda jedino ostaje da slijede ispraznu teoriju “nasljedstva” i “besmrtnosti”, te uz besmrtnog Poglavnika imati još i besmrtnog Luburića (Ne bih se baš potpuno složio s ovim što pukovnik Štir kaže. Poglavnik ostaje VJEČITI Poglavnik zbog svojeg djela u stvaranju hrvatske države poslije 839 godina, i ostaje VJEČAN po tome što je USTAŠTVO POISTOVJETIO S IMENOM HRVAT, HRVATSKA itd., a Vjekoslav Maks Luburić ostaje VJEČAN po tome što je dao ideje preko PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964., kako se Hrvati mogu osloboditi samo onda kada se ujedinimo u JEDNU FALANGU. To su rijči generala Drinjanina izrečene više puta u ovim pismima. Mo, Otporaš). Nešto nas valjda naše već odmakle godine i iskustva drugih moraju naučiti!

I sada će valjda i Tebi i braći biti jasno da se meni i ovdje u Buenos Airesu u slučaju stvaranja naše nove organizacije nije bilo moguće odreći se postulata i principa našeg revolucionarnog stava kojega smo do sada javno ipovjedali na naše i opće zadovoljstvo većine Hrvata, kao i mojih osobnih principa opće naravi, te je zato i došlo do mojega razilaženja sa ovdje najbližom mi skupinom otporaša.

I tako eto dragi Braco, površno ili nikakovo rješenje našeg općeg problema ima za poljedicu i posebne lokalne probleme, kako ovaj moj sa našim odborom u Buenos Airesu. Ja sam Tebi o tom problemu detaljno pisao, ali jer su naša braća s pravom primjetila da u izvješćima o našem odboru, koja su u tri uzastopna dvobroja OBRANE uveličavala dvojbeni triumf kako odbora tako i Otpora općenito u Argentini mene u svemu tome ne nalaze, smatram se dužnim pred njihovim pismenim upitima izjasniti. Zato ću ovime i njima, kao i drugima za koje smatram da su potrebni znati o čemu se radi, upućujem kopije ovoga okružnog pisma. Tim više, što se u nejasnoći i nepoznavanju pravoga stanja, često i obično stvari iskrive prema nahodjenju pojedinaca. Sve su to naši stari prijatelji i suborci, i ja sam moralno dužan i njima opravdanja dati, a oni neka onda sude po svom najboljem nahodjenju i Tebe i mene, sebi i drugima koji bi bilo išta zajedničkog s tim problemima mogli imati.

Konačno, ovo je otvoreni i iskreni razgovor medju nama i o nama o problemima koji sve nas manje ili više tangiraju i prema tome moraju zanimati. Ovo je naš čas otvorene kritike; jedna rasprava, koja bi više pripadala jednom vrhovnom vijeću kada bi ono kod nas postojalo. Smatram ovakove otvorene rasprave potrebnim i korisnim, jer ako ih se ne bude ovako prakticiralo i toleriralo, onda pojedincima ne ostaje drugo nego ili kimati na sve glavom u znak bezuslovnog prihvaćanja svakog, pa i najlošijeg stanja, i svake “zapovjedi” ili “odredbe” bezuvjetno i bez ikakove garancije, de facto priznavanih ili nelegitimnih “autoriteta”.

Evo u čemu se sastoji naš lokalni problem u Buenos Airesu (možda je ispravnije da ga nazovem za sada “mojim” problemom sa braćom u odboru u Buenos Airesu):

1.) Smatram da je organizacija uspostavljena sa “Radnog Skupa” u rang odbora i društva, prenaglo i da se je skoro u svemu improviziralo, tražeći u svemu u prvom redu makar i časoviti efekt kratkotrajne vrijednosti. Tražio se je popularitet koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

2.) Objavljena je na brzinu improvizirana osnivačka skupština, a da se prije toga nije objavio niti potrebni i mogući upis članova, a niti su upisani bili zaprimljeni u društvo u duhu naših pravila i opće prakticiranog načina, te tako na skupštini se nije znalo koliko članova društvo imade i koji su ti članovi, kakovi su i da li odgovaraju uslovima i smjernicama našega rada i programa općenito.

Zatraženo je bilo da načinim nacrt pravila društva, kopiju kojega sam i za Tebe načinio i prema izjavi g. Šakića (Dinko Šakić, mo) ista Ti je poslana na uvid. Ti nisi, koliko je meni poznato na ista stavio nikakovu primjedbu, a to je i naša interna stvar ovdje, pa zato tu Tvoju primjedbu nisam niti mnogo očekivao. G. Mehmedagić je ista pravila trebao prevesti na kastellanski, što je on i učinio, ali ih je time u mnogome izmjenio. Iako je moj sastavk pravila bio tek nacrt, to je i samovoljni prevod g. Mehmedagića mogao imati samo isti značaj, te su se oba nacrta ipak trebala dati osnivačima na uvid, mišljenje i prihvat, što, koliko je meni poznato, nije bilo učinjeno, niti se je mene za te izmjene išta više pitalo, te barem uobičajnog reda radi izvjestilo zašto je moj nacrt pravila izmjenjen, u koliko i u čemu. Drugim riječima: ja sam trebao poorati njivu bez da imadem prava uvida što će se na nju posijati.

Na isti način i bez predhodnog konsultiranja sastavljena je mimo mojeg znanja, udjela i mišljenja lista dužnostnika, gdje mi je “udijeljena” dužnost i jednostavno na skupštini data do znanja. Ako ne prije, a ono barem pred sam početak skupštine bilo je prilike i vremena da me se makar reda radi obavjesti i upita sporazumnost, ako ne za ništa drugo, a ono barem za ulogu meni namjenjenu. Dakle, ne peti, nego sam ispao zadnji (možda i deseti – jer nas više nije ni bilo prisutnih) točak u kolima – i to u kolima u kojima, koliko-toliko, vučem već nekoliko godina, svakako više nego li većina prisutnih, koji su-barem nekoji od njih-prvi puta se pojavili, ili uopće se nisu pojavili niti sam ikada znao da su bili skloni Otporu. Logično je, da sam već i radi toga otklonio primiti svaku dužnost u novom odboru.

4.) Bio sam protivan ideji vješanja Tvoje slike uz slike Starčevića, Radića i Poglavnika, tim više, kada za mnoge je još diskutirana i slika samoga Poglavnika. G. Veić je izjavio da je sliku dao načiniti na svoju vlastitu inicijativu, dakle bez konsultiranja ostalih, što sam ja vidio vrlo netaktičnim potezom, koji će imati za sobom neželjnih i nepotrebnih negativnih komentara, kao što se je konačno i ostvarilo.
– Mi smo uvjek isticali u duhu naše revolucije duha da smo protiv svakoga personalizma ovakove naravi, jer da nam je slijediti pouku i savjet Ante Starčevića, koji kaže da nam ne treba “gončina”, ne vodju nego ideju da valja slijediti. A tako je to i u duhu “demokratiziranja” kojega stalno zagovaramo. Druga je stvar izvjesiti Tvoju sliku na čisto našim otporaškim priredbama i na odgovarajućem mjestu “domaćina” a ne narodnih neospornih velikana, kamo još za života malo tko pripada.

Pisao sam Ti o mnogim drugim razlozima, o kojima ovdje neću duljiti, i predložio Ti da za Tvoje dobro u buduće zabraniš slične stvari. Ja nisam ni Tebi, a ovo ne tajim ovdje ni drugima, da ja Tebe ne ću kao “vodju” i autorativca na bazi starog sistema i “kontinuiteta” nego kao legitimnog representativnog prvaka unutar jednog representativnog i na demokratski način izabranog tijela i dotle, dok opravdavaš dobiveno povjerenje i izvršavanje postulata i ugovorena načela organizacije unutar ugovorenoga i općenitog priznatog programa po svim legitimnim forumama široke organizacije (Meni se čini da ovdje puk. Štir govori o konstituciji, Predsjednicima, Saboru, izborima, demokraciji, nadglašavanju itd., dok kroz Pisma Maksa Luburića se može uočiti da general ne govori o nekom preuzimanju vlasti kako bi on bio predsjednik. General isključivo govori o borbi i to oružanoj borbi za oslobođenje Hrvatske, a svaka borba imade svoje isoke vojničke zapovjednike, koje Vrhovni Zapovjednik Oružani Snaga postavlja i smjenjiva, nitko drugi. Vjekoslava Maksa Luburića je za generala postavi Vrhovni Zapovkednik Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik, te samo je on njega mogao razriješiti tih dužnosti, i nitko drugi. Kako je poznato iz Pisma Maksa Luburića da je on, Maks Luburić povratio sva vojnikčka odlikovanja Poglavniku, a ne da je Poglavnik to zahtijevao. Na pritisak sa mnogih strana, general se je povukao u “zimski san” sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god. Odmah poslije Poglavnikove smrti, dakle u siječnju 1960., general se pokreće sa svojim istomišljenicima, ne kao poglavar na čelu jedne države, nego kao jedan legitimni general Hrvatske Vojske. Na bazi toga general je prikupljao hrvatsku buduću vojsku. Mo. Otporaš.)
Posljedice nerazumijevanja ili namjernog iskorištavanja ovog problema su vidne i koliko su mi rekli prijatelji iz drugih organizacija, biti će još vidnije i daleko po Tebe i nas negativnije.

5.) Osnivačka skupština društva je zapravo bio trosatni govor o organiziranju famoznog “asada”, koji sam ja mojom oštrom reakcijom prekinuo i sa čime se ja nisam solidarizirao, jer sam vido demagošku zavaravajuću pozadinu, koja je bila veća od one pozetivne. Skupština je obavljena bez ikakvog programatskog reda (koji nije ni postojao kao što je to svugdje običaj), jer je sve bilo već prije predhodno dogovoreno i uredjeno na jednoj sjednici priredjivačkog odbora kojoj ja radi gripe nisam mogao prisustvovati. Tako sam uglavnom ja bio stavljen pred gotove činjenice. Dakle, i u ovom slučaju posve zaobidjen i preskočen, kao da sam u Otporu novalija ili pak osoba nepoželjna i svakog povjerenja i pažnje vrijedan. Jedini je od prisutnih bio g. Mirko Bušić, koji je primjetio takovu nepažnju i osobno se izvinjavao radi toga.

6.) Tri dana pred samu osnivačku skupštinu donio je g. Šakić svoj pisaći stroj u svrhu da na zahtjev odbora sastvim prigodni govor za skupštinu u kojem će se prisutni upoznati ciljevima društa, a isto tako da sastavim i govor koji će se održati za vrijeme “asada” (španjolska riječ a znači: za vrijeme obroka, pečenja, za vrijeme jela, gozbe ili peciva, mo Otporaš) sa prijateljima društva, kojom prilikom će se isti upoznati stavom i smjernicama društva, drugim riješima, čime ćemo se predstaviti đirem krugu uzvanjka. Udovoljio sam zahtjevu i sve ponio sobom na skupštinu. Na moje najveće iznenadjenje akt skupštine je formalno pretrčan i prešlo se je na drugu debatu o “asadu” a da me nitko ni jednom riječu nije upitao za zatražene sastavke govra.

Kada sam na koncu prekinuo tu rasparavu, koja ne spada na skupštinu, nego tek na novu izabranu upravu društva, te ljutit pita zašto su tražili od mene govore koje sada nikoga ne zanimaju, tražili su konačno da ih oba pročitam. Prigovor je bio jednoglasan da su predugi (oba svega 40 minuta) i dato mi je znati da su govore već predvidjeli g.g. prof. Fržop i predsjednik Lukas Juričić. Sastavci su uzeti da će se o njima raspraviti na sjednici novog odbora i eventualno s njima koristiti makar djelomično, no, kako sam mogao kasnije saznati, niti je tako bilo niti su isti predani tajniku. Ostali su u nečijem džepu. Nije to na koncu važno, jer se i nisu trebali nikome svidjeti, ali je važan način postupanja, kao što je važno istaći da su se za vrijeme “asada” redali govori od podne do na večer, pri čemu su govorili od strane društva barem četiri govornika, a da ipak nije sve to skupa proglašeno “predavanjem” kako se to pokušalo ovdje među našima opravdati neprimanjem mojih primjedbi, prigovora i sastavaka, a na upite radoznalih zašto nisam “asadu” osobno prisustvovao i zašto nisam u odboru, biva “htio je držati predavanje” što se nije moglo dozvoliti itd.

Eto Braco, još jednom Tebi, i nekolicini prijatelja, moje obrazloženje o tome u čemu se sastoji lokalni problem. Ti meni nisi htio odgovoriti ništa, te ja po svojoj logici zaključivanja osjetih da taj problem za mene postoji i da ipak nešto iza svega toga stoji. Moje postepeno eliminiranje? Lagano odbacivanje i guranje iz organizacije, ili mi je to jasno dato do znanja da sam radi svojih pogleda i stava u pogledu izgradnje organizacije, ideološkog smjera, ili nečeg drugog, jednostavno nepoželjan?

I jer ni Ti do danas nisi htio zaći u taj “naš” lokalni problem, te se radije uopće ne javljaš, meni je konačno potrebno znati dokle ovaj problem imam smatrati zaista “lokalnim”, ili si i Ti sasvim time sporazuman onako kako se odvija? Ili pak misliš da to mi moramo ovdje sami medju sobom riješiti? (Ja bih se ovdje s ovim složio s puk. Štirom. On za sigurno traži od generala Drinjanina njegov autoritet da uskoči u lokalni problem i da situaciju smiri onoliko koliko može. Mo. Otporaš) Ja ne tražim da budeš sudac bilo kome. Ti i ne možeš tu biti sudac. Ali jer sam ja Tebi pisao u zadnjem pismu i o drugim problemima od opće naravi, a Ti meni ne odgovaraš, ja najzad ne znam koji su tome razlozi: lokalni ili opći, pa ti ovi potonji dobro dodju da se ne javljaš tobože radi onih prvih, koji na Tebe možda i ne bi spadali.

Ja sam Tebi u zadnjem pismu pisao da se ne mogu složiti sa pravcem kojim sve više polazi naš “službeni kurs”, kojega u zadnje vrijeme diktiraš zajedno sa Mehmedagićem. (Ovo pismo je pisano 12 prosinca 1966. Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, s kojim je general potpisivao sve letke koji su pisani za Domovinu i Proglase Hrvatskome Narodu, hrvatskim komunistima, hrvatskoj radničkoj klasi, hrvatskim studentima, hrvatskim vojnicima, itd. Ja ne znam jeli ili nije puk. Štir bio član Glavnog Stana, pa iz ovog proizlazi, rekao bih, čista ljubomora, što i ne mora biti mo. Otporaš) U prvi mah izgledao mi je taj kurs kao povremena taktika obzirom na zadnje dogadjaje u Jugoslaviji i pad Rankovića. Mislio sam da se na čas može za neko vrijeme malo zatomiti naš dosadanji nepomirljivi stav prema komunistima (pa i hrvatskim) kako bi se donekle okružilo hrvatske komuniste u otporu prema Srbima, misleći pri tome na daleke buduće posljedice koje bi se time mogle jače i brže izazvati.

Upozorio sam Te na oprez, da se ne prenagliš, jer izgledalo mi je odmah da je sva ta rabota tamo ništa drugo nego spašavanje partije i Jugoslavije, i da zato moramo biti vrlo oprezni sa takovom našom taktikom. Ti si mi odgovorio da dijeliš u tom pogledu moju bojazan i time si me na čas umirio. Nije Ti to bilo teško postići jer ja prema Tebi u toj stvari nisam imao nepovjerenja. Ja nisam bliz onim izvorima podataka i vijestima koji Tebi stoje na raspolaganju i zato sam mirne duše mogao vjerovati da ćeš tu časovitu taktiku ipak znati kontrolirati i korisno iskoristiti. Tim više što je Dabo Peranić uporedio i uvjerljivo razčinjavao razvoje i uzroke dogadjaja u Jugoslaviji i dizao ideju veliko-hrvatstva, što sam obzirom na velikosrbstvo svih boja smatrao, i danas smatram potrebnim.

Takodjer sam Te bio upozoravao da se ne prenagliš tom taktikom, jer da osjetim da ovdje u Argentini nas prate u radu i pisanju i da nam se zatvaraju sve više vrata i uskraćuju povjerenja. Hvala našim nerazumnim partijskim denuncijantima i suparnicima koji nerado gledaju uspjehe Otpora, iz (ne) zavidnosti i političke slijeposti koriste sve moguće da nas svojim tužbama vlastima oblate. I to su uspjeli i još uspjevaju. Mi smo do sada ovdje slovili općenito kao izraziti i nepomirljivi antikomunisti, a napose je takovim smatran gen. Drinjanin i Otpor, kao nešto upravo ekstremno protukomunistički, što kroz pisanje našrg tiska, što kroz moju knjigu o gerili. Nije baš bilo razumno da je za vrijeme “asada” govorio upravo prof. Fržop, koji je ovdje nerado gledan radi svojih nekadašnjih posjeta ambasadoru (jugoslavenskom), iako ja ne sumnjam u njegovo hrvatstvo i njegov nacionalizam, primjetio sam prijateljima da iz taktičkih razloga nije podesno strašiti ga, jer će to biti krivo tumačenje na štetu Otpora i našega novog društva.

Iako je posjeta bila osobne naravi Fržopa, društvo se ne smije i ne može staviti iza njega i indirektno opravdavati njegov osobni čin i time se izložiti kompromitiranju. General Herenčić je to medju prvima javno iskoristio, ne da osudi prof. Fržopa, nego da mu njegov čin posluži za povod da napadne Tebe, Otpor i prijatelje. Vrlo nepromišljeno i neukusno od jednog hrvatskog generala, ali činjenica je tu i time nije još sve svršeno. Fržop je poslužio tek kao prva stepenica, prva kvaka.

Ali i to bi Braco bilo prošlo, kada bi mi bili oprezniji i odgovorniji. Stvar i slučaj Fržopa ne bi sam po sebi bila važna niti da se spominje, kada ne bi bilo u zadnjim brojevima OBRANE sve više iznenadjenja i za nas same, barem mene osobno, a znadem pozetivno i za mnoge druge iz redova Otpora i izvan njega. Pomno pratim pisanje OBRANE, napose što se odnosi na nas ovdje, a što sve vjerujem piše uglavnom g. Mehmedagić, koji je do sada napisao mnogo lijepi stavri, realnih i prihvatljivih, ostajući uvijek u granicama i duhu naše revolucije i programa.

Iako se u nekoliko slučajeva nisam s njima u svemu slagao, vjerovao sam da je to i prirodna pojava, napose obzirom na razlike u našim godinama starosti, pogledi mladjih i ne mogu se posve podudarati sa našim, mišljenja mladjih naraštaja moramo ipak upoznavati i sa našima nastojati koordinirati i td., (ovdje se u potpunosti slažem sa puk. Štirom. Na mlađima svijet ostaje, kaže hrvatska poslovica, mo.Otporaš)), ali imadem dojam da je počeo ići malo predaleko, dok najzad nisam pročitao u OBRANI novi program H.N.Otpora, koji me je više nego iznenadio. I to vrlo neugodno. Ja sam tebe u zadnjem pismu (kojega si vjerujem primio prije izdanja ovoga broja OBRANE) (dvobroj 49-50) upozorio da se opasno udaljujemo u taktiziranju i da imadem dojam da nam taktika, koja je trebala biti samo prigodne i sporedne, sve više postaje programom i da ću, ako se tako nastavi udaljivati od starog programa, biti prisiljen i javno protestirati. (Pred sobom imam taj dvobroj 49-50 OBRANE. Evo šta se tu kaže na strani 7 ovog dvobroja:

(“PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA”

BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

Hrvati – vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko – komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina.”)

(To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

I zato je “novi program” za mene ne samo iznenadjenje, već je i najveće razočaranje. Ovaj novi program je prava kapitulacija Otpora i skretanje za 180 stupnjava i unazad i u lijevo (Na znanje. Mnogi su tada generala prozvali komunistom zbog PORUKA IZMIRENJA…i približavanja hrvatskim komunistima u borbi protiv Jugoslavije i “srbokomunizma”, kako je to često govorio i pisao general Drinjanin. Evo, i naš junak i Vitez rata NDH puk. Ivan Štir tako misli, ge je general sa svojom politikom “IZMIRENJA” otišao… “za 180 stupnjeva unazad i u lijevo”. I generalov ubojica Ilija Stanić u svojim izjavama preko “serija jugoslavenske tajne službe…” iznosi da je general imao na svojem pisaćem stolu šifrirana pisma za Ruse…, mo. Otporaš). Tko ga je sastavio, Ti ili Mehmedagić? To bi dakle imao biti odgovor na moja upozoravanja? Ako ga nisi Ti pisao, je si ga barem pročitao i trijezno analizirao? Jednostavno si ga otiskao, objavio i organizaciji diktatom nametnuo i sada neka se od njega pere i brani kako tko hoće i zna, iako se kome svidja ili ne.

Opet, dakle, jedan udar Otporu, kao onaj u slučaju Jordana, koji te je skoro i glave koštao, jer si lakomisleno nasjeo ljudima za koje se nisi trudio prvo dobro u dušu upoznati. Opet zar na sklizavom i ne ispitanom terenu prenagljuješ u svojim samovoljnim odlukama i stavljaš organizaciju i sve ostalo pred neke gotove činove, a na bazi ničega stvarnog i općenito prihvatljivog. Što je Tebi da nas ovako dvije ili tri godine stavljaš u tako nejasne i nemoguće situacije? Smatraš li Ti nas, Tvoje osobne prijatelje stare suborce, i sve druge budalama, neodgovornim ljudima bez vlastite kičme i mozga? Sredstvom? Ili se smatraš jedino pozvanim i nadljudskim, da možeš sve prepisivati u ime nečega “svetoga” i “višega” kojega se jedino Ti nemoraš držati i poštivati? Zar snobovima misliš ostvariti Tvoje planove? Ja samo Tebe mogu smatrati odgovornim za taj neprihvatljivi “novi program” kojega smatram posvemašnijim napuštanjem dosadašnjeg smjera i borbe Otpora, jer je to skretanje u krajni socijalističku ljevice, na točku gdje se jedino mogu spojiti desničarski i ljevičarski ekstremi, neka vrst “naserovštine”, gdje se arapski nacionalizam nameće sa Titovim komunizmom u sjeni rusko-komunističkog tutora.

To je za moj pojam izdaja hrvatske narodne i oslobodilačke borbe, Otpora i prijatelja; to je kapitulacija posvemašnja pred svega nekoliko (možda tek 3%) hrv. komunista koji služe Titu da spasi Jugoslaviju i partiju, a ono opet pomalo rehabilitira Rankovića za volju Srba, koji u svojoj hrvatožderskoj megalomaniji i dalje će ostvarivati velikosrpsku “zavetnu misao”, kako sam ono pisao u brošuri o Bosni: “da bi se srpskim selima moglo proći od Mostara do Zadra”. A Ranković je spremao velikosrpski udar Titu, i Hrvatima, te je već bio dijelio kamionima oružje hercegovačkim četnicima za pokolje hercegovačkih Hrvata, za koje i ja kao Slavonac mnogo osjetim i strepim.

Zar nije OBRANA mogla više o tome pisati, onako kako si pisao poprativši knjigu Gen. Villegasa, gdje si pisao kao onaj stari Maks, da sada ne mogu prepoznati Tebe u “novom programu”. gdje si zapravi pravi i iskreni Maks?

Ja se ovdje neću upuštati u detalje tog novog programa. Dovoljno je svakome da ga pomno i hladokrvno pročita pa da osjeti neku neugodnu hladnoću u duši. A čitati će ga mnogi Hrvati, pa i pravnici i socialozi i političari (Za sigurno ga je čitao general JNA dr. Franjo Tuđman, kojemu se je svidio ovaj “novi program” Hrvatskog Narodnog Odpora, te slijedeće godine, dakle, 1987. došao posjetiti Kulu Hrvatstva u Torontu i u njoj Državotvorne Hrvate organizacije HNO. Osobno sam bio na tom sastanku. Mo. Otporaš). I reagirati će. Imao sam prilike već neke od takovih čuti što misle. Jedna zbrka pojmova, protuslovlja i površenosti. Nešto što ja osobno ni da je ublažim zabludama i pogreškama napisano ne bih mogao prihvatiti.

Dragi Braco, ne mogu pljuvati na prošlost; ne mogu taktiku pretvarati u program, najmanje taktiku vrlo prozirnu, prenagljenu, opasnu. Ja sa svoje strane taj novi program osudjujem i posve odbacujem u cijelosti, jer su u njemu posve zasjenjene i one neke pozitivne stvari, koje se ali ne mogu tako prikazati i plasirati.
Ako još držiš do moga mišljenja i do moje suradnje, onda tražim da taj program odmah javno opozoveš i posve obezvrijediš. To nisu načela i program koji su objavljeni u onom izvanrednom broju DRINE, i koji je bio osnažen zaključkom Radnog Skupa “NortH” deseti travnja prošle godine. (Pukovnik Štir za sigurno misli na “izvanredni broj DRINE” koja je izišla kao 14 knjiga Drinine Knjižnice u početku 1966. godine, a ovo pismo je pisano iste godine, ali u zadnjem mjesecu godine, dakle u prosincu, pa se čini da je to bilo prošle godine. Ova DRINA donosi: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Ova načela su uistinu izišla u prvoj DRINI poslije Poglavnikove smrti, a tiskana je u travnju 1960. Zbog važnosti i velike potražnje, DRINAPRESS je tiskala ovu izvanrednu DRINu 1966. Mo. Otporaš). To nije onaj program, niti su to ona načela za koje mi već u nekoliko navrata najavljuješ da su ponovno u tisku. Ako su Tvoja obećanja meni u toj stvari davana konačni odgovor u tom novom programu, onda mene nisi zadovoljio. Naprotiv, izazvao si me na ovakovu reakciju. Ja moje principe i stav ne mogu podvrći niti našem dugom prijateljstvu, jer oni služe nečemu višem i vrijednijem od nas. Barem ja nastojim da to tako bude u svakom ovom činu i naporu.

I tebi i prijateljima dajem ovime otvoreno i iskreno moje misljenje. Nisam krzmao dati oduška mom pravom uvjerenju i mišljenju. Ne pišem ovo zato da tebi ili Otporu naškodim. Naprotiv! Želim samo koristiti našoj užoj i općoj hrvatskoj stvari, a na Vama je da zauzmete i prema meni Vaš stav, po Vašoj najboljoj savjesti. Vrijeme i istina biti će nam konačni sudac. Ne želim biti novi “Vrančić” u Otporu. Želim jedino reći što mislim, da nitko ne dvoji što mislim i osjećam, a o Vama svima ovisi kako će se stvari medju nama razvijati, te ću i ja onda konačno moći donijeti moju zadnju odluku. Ili ćemo ljudski stvari raspraviti i postaviti ih na mjesto kako ono Bog zapovjeda, ili ćete me uvjeriti u našu stvaralačku i organizatornu sposobnost, ili u moju zabludu. Ja ću prema tome znati i sam što mi je činiti, te ću se ili korigirati ili ću prestati zavaravati sebe i druge mlateći praznu slamu. Ili ću se pak okaniti neodgovornog igranja sa vatrom. Čitati ću po najboljoj savjesti, nastojeći biti i ostati odgovoran i svojoj savjesti i zajednici vrijednoj svake pažnje i odgovornosti, a ta zajednica je u našem nacionalističkom pozdravu:

BOG I HRVATI!

kojim Tebe Braco i ostalu braću ovom pozdravljam.

Vaš I. Štir v.r.

(Ispod ovog podpisa ima nadodatak kojeg prepisujem onako kako ovdje stoji, mo)

“Prepis pisma puk. Štiera a u suglasnosti originala koji se nalazi u pismohrani Tajništva za Kanadu područnog R.S. “North” izvršio i jamči za vjerodostojnost ovog prepisa,

Windsor, 31. prosinca 1966.

Tajnik za Kanadu
Područnog R:S: “North”
Vjekoslav Cecelja. podpis Vjekoslav Cecelja.

(Napomena:
Eto, sada smo čuli, donekle, i pukovnika Ivana Štira. Šteta što nemamo korespodenciju između generala Drinjanina i puk. Štira. Iz nje bi se mnogo toga saznalo, a ovako, obojica su već davno mrtva, nisu među živima. Nama ostaje sada samo iznijeti – ama baš – sve što znademo i što imademo, kako bi hrvatski novi naraštaji i hrvatski povijestničari imali sve zapisano pred sobom. To je sve što mi možemo učiniti dok smo još živi. Otporaš.)

by: Otporaš, Fri. 18-06- 2015,13:28