Naša hrvatska povijest izražena kroz pisanje. DA NIJE BILO NDH ne bi bilo ni RH, kaže Višnja Pavelić

—

od

Otporaš
u

 

  1. APR

    Sastanak predsjednice Kolinde Grabar Kitarović s predsjednicima stranaka – slučaj Zorana Milanovića

     

    – „Gospodina Milanovića pozvala sam na razgovor kao predsjednika Vlade odmah prvog dana stupanja na dužnost, a sada kao predsjednika SDP-a, u želji za otvaranjem dijaloga za izlazak iz teške gospodarske krize u kojoj se Hrvatska nalazi već godinama.

    Nije se odazvao, a do danas nitko iz Vlade nije ni nazvao, niti se ispričao, niti tražio drugi termin.

    U normalnim, demokratskim i uljuđenim državama, nezamislivo je da predsjednik Vlade odbije poziv na razgovor s predsjednikom države.

    Ovakvim ponašanjem gospodin Milanović pokazao je da ne priznaje institucije države, kao ni volju građana.

    Kao objašnjenje za takvo postupanje mogu zamisliti ili da mu osobna sujeta ne dopušta odgovorno i uljuđeno obnašanje dužnosti na korist države i građana, ili pak gospodin Milanović nema što reći o izlasku iz gospodarske krize. Ne znam što je zapravo gore.

    Žalosno je za državu što ćemo loše vijesti o stanju u Hrvatskoj čuti uskoro iz Bruxellesa, umjesto da o tome razgovaramo u suradnji jedni s drugima.

    Gospodinu Milanoviću poručujem da interese države stavi ispred vlastitih interesa. Neću dopustiti ni jednom pojedincu da zbog vlastitog hira narušava ustavni poredak države.

    Hrvatskim građanima svih političkih orijentacija poručujem da ću nastaviti raditi u interesu svih građana. Duboko vjerujem u sve vas i u našu državu. Hrvatska može i mora bolje.“

    Objavio Unknown 14th April 2015
  2. APR

    Višnja Pavelić: Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske

    višnja, naslovna

    S Višnjom Pavelić, starijom kćeri hrvatskog poglavnika dr. Ante Pavelića, razgovarali smo u njezinu stanu u Madridu te na nekoliko madridskih lokacija. I danas, punih 70 godina nakon vihora Drugoga svjetskog rata ova bodra starica ulaže svu svoju energiju u obranu vlastite istine o jednome vremenu.
    To je vrijeme obilježilo njezin život i u cijelosti odredilo njezinu sudbinu. Sve kad bi i htjela, ona od tog vremena ne može pobjeći. Što god se oko nje zbivalo u nizu poslijeratnih desetljeća, sve ju je uvijek vraćalo u to vrijeme sudbinskih ratnih zbivanja. Ta zbivanja nisu odredila samo sudbinu nje i njezine obitelji, već i sudbinu njezina naroda.
    Iako otežanoga kretanja, oslanjajući se na štap, gospođa Višnja dočekala nas je ispred ulaza kuće u kojoj stanuje. Dio je to mirnoga madridskoga predgrađa u neposrednoj blizini Realova stadiona Santiago Bernabéu. Gostoljubivo nas uvodi u svoju dnevnu sobu, koja kao i čitav stan odiše skromnošću i urednošću.
    Na policama je priručna biblioteka s biranim naslovima. Na udarnome mjestu pet svezaka Hrvatske enciklopedije i nacionalna povijest iz pera Vjekoslava Klaića te bogata pravaška literatura. U drugim sobama savršeno pedantno poslagani su materijali za objavljivanje budućih izdavačkih projekata, arhivski materijali i bogata dokumentacija, poput originalnih Rimskih ugovora, fotodokumentacije i onodobnih novinskih izdanja.
    U posebnoj je sobi smještena literatura i pisana ostavština brata Velimira, koji je umro u Madridu 1998. godine. Dok razgovaramo, gospođa Višnja, iako s naporom, brzo ustaje, sigurnom rukom uzima i donosi nam fascikl, izrezak iz novina ili kakvu fotografiju, kao potkrjepu svake svoje teze. Nerado se upušta u razmatranje dnevne politike, ali za povijesna je pitanja uvijek spremna.višnja 1
    Najveći dio života proveli ste u emigraciji. Kada i kako ste prvi put napustili Hrvatsku?
    Bilo je to 1929. godine, tzv ‘prva emigracija’. Ja sam imala samo šest godina jer sam rođena u Zagrebu, 31. svibnja 1923. S mamom, bratom i sestrom prešla sam iz Sušaka u Rijeku, koja je tada bila u Italiji. Tamo nas je čekao otac, koji je došao pred nas iz Berlina. Prvi grad u kojem smo se smjestili bila je Bologna. Tu smo bili kratko, prije odlaska u Livorno. Tamo su već 1930. ili 1931., (ne sjećam se točno), jugoslavenski agenti pokušali prvi atentat na tatu, koji nije uspio. Iz Livorna je naša prva slika s tatom. Potom smo se preselili u Arezzo, gdje je tata počeo tiskati svoje tekstove. Idući grad mislim da je bila Modena. Tamo sam pošla u školu i tamo sam kod časnih sestara primila prvu pričest. Ja sam bila najstarija, sestra Mirjana je bila mlađa i još nije išla u školu. Tata je htio da Velimir ide kod jezuita. Gdje god su oni imali predavanja, tata ih je išao slušati. Tako je brat do kraja bio kod jezuita.
    I nakon Modene?
    Nakon Modene, Verona, Brescia, Torino… Tata se na raznim mjestima sastajao s ljudima iz Hrvatske, a mi smo po dolasku u novo mjesto uvijek mijenjali identitet, tj. ime i osobne dokumente. Onda je supruga generala Ivana pl. Perčevića, koja je bila dobra s mamom, savjetovala da me pošalju u Švicarsku, u Rohrschach na Bodenskome jezeru. To je blizu St. Gallena, a škola u koju sam tamo išla zvala se Stellamaris. Tada je tatin glavni ured bio u Milanu. Tijekom mojega boravka u Rorschachu dogodio se atentat u Marseilleu i tata je dospio u zatvor u Torinu. Kako je uskoro 1935. g. izbio rat u Abesiniji, nije se moglo slati novac, ja sam se vratila u Italiju i nastavila u Firenzi pohađati prvi razred srednje škole. Ondje sam ostala do kraja, tj. do 1941. g. i završila školu.
    To su tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na Vašu obitelj?  višnja 5
    Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo se o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
    Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…
    To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio toga pokreta.
    Kako i kada ste došli u Zagreb?
    Od 5. travnja krugovalna postaja Glavnog ustaškog stana “Velebit” pozivala je iz Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Sestra i ja čitale smo te proglase koje je tata napisao. Brat je puštao glazbu, jer on je svirao violinu i glasovir. Spiker na tom radiju, koji je tata unajmio da može poslati ove objave, bio je i general Vilko Pećnikar te povjerenik za novinstvo i promidžbu,Mijo Bzik, koji se s tatom vratio u Zagreb 15. travnja. Nakon proglašenja, NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi.
    Nakon tate i brata, osam do deset dana kasnije došli smo mama, sestra Mirjana i ja.
    O ocu govorite s dosta nježnosti i uvažavanja?
    Naravno. To je zato što ga pamtim kao nježna i brižna oca. Bio nam je dobar, o svemu je brinuo, o hrani i odijevanju, vodio nas je u školu. Znala se disciplina i urednost, ali on nikada nije bio grub i nikada ni u čemu na nas djecu nije podigao glas. Ali ljudi su toliko gluposti govorili što jednostavno nema nikakve veze s istinom.
    Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?
    Ne. Tata nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je pristao uz hrvatsku državu i nije služio protivnicima države bio je dobrodošao.
    Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?
    To ne ću reći. Morate znati da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala.
    Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?
    To su velikosrpske i komunističke laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.višnja 6
    Zašto je onda provođeno prekrštavanje?
    Moj je otac zabranjivao prekrštavanje i nije ga dopuštao jer je u tome vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila službena politika. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju sam osobno uredila, nalazi se tatin tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’ nego samo ‘hrvatska pravoslavna crkva’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao načelo oca domovineAnte Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. Nije imao ništa protiv bilo koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku. O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.
    Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?
    U onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.
    Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?
    Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.
    Kakav je bio odnos s muslimanima?
    Perfektan. O tome odnosu i suradnji možete mnogo saznati iz knjige koju sam vam darovala ‘Džamija poglavnika Ante Pavelića’. To je bio pravi primjer vjerske snošljivosti i bratskoga razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških ratnih okolnosti, moj bi otac bio priznat kao pravi pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili, kako se to danas veli, multikonfesionalnosti. Zanimala ga je samo država i državna nacija, bez koje ne može biti države. Tko je koje vjere, nije mu bilo važno.
    Kako ste gledali na kritike i optužbe koje su širili moćni krugovi u Hrvatskoj, u svijetu, a ponekad i u emigraciji protiv Poglavnika?
    Uvijek smo nastojali odgovoriti na sva pitanja, riješiti sve nesporazume. Tko god nam je pisao, svatko je dobio odgovor. Tko  je rekao nešto protiv tate, uvijek smo, na sve moguće načine, nastojali sve ispraviti i reći istinu. Ali bilo je toliko zlonamjernih riječi da se bilo teško s time nositi. Jedino su naše novine ‘Hrvatski domobran’ u Buenos Airesu pisale korektno i istinito. No ondje je od 1947. izlazio i ‘Glas sv. Antuna’, koji su izdavali fratri i koji je sve radio protiv tate, sve kako bi se riješili Pavelića. (Na dolje priloženoj sliki stoje s lijeva sin Velimir, kćer Višnja, sjede s lijeva supruga Mara, Marija svejedno, Poglavnik i kćer Mirjana udata za Srećka Šečana, mo. Otporaš,)
    višnja 4
    Koje su Vas optužbe najviše pogađale?
    Sve su optužbe ružne kad znate da su neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.
    O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?
    Ništa posebno jer se radi o običnom izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i filozofa Đure Arnolda: ‘Zagraktalo vrana silan broj / Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga’.
    Što mislite zašto tako piše?
    Zbog svojih protuhrvatskih interesa, on se tipičnom udbaškom metodom poslužio neistinama. On izmišlja i govori da je moja majka bila pohlepna.
    Kako Vam je u Španjolskoj? Osjećate li se konačno sigurno?
    Bilo je različitih razdoblja. Sada je dosta dobro, ali ljevica koja računa na skoro preuzimanje vlasti već je najavila neka nasilna rješenja, koja izazivaju nespokoj.
    Od čega živite?
    Kao što vidite, živim vrlo skromno, kao i cijeli život, uostalom. Nemam mirovinu, živim isključivo od izdavaštva, od prodaje knjiga i od donacija hrvatske emigracije.
    Je li Vam dosadila emigracija? Biste li se vratili u Hrvatsku?
    Na žalost, mislim da za to nema uvjeta. Bolesna sam i svakim danom sve teže se nosim s godinama. Dapače, posljednjih su se godina i prilike u domovini pogoršale i mislim da sam, kako vrijeme protječe, sve dalje od takvog rješenja.
    Vidim da na posebnome mjestu držite dokumentaciju i izvornike Rimskih ugovora. Zašto ih je Poglavnik potpisao?
    Zato što u tom trenutku, 18. travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da treba čekati trenutak kad ćemo‘Talijane baciti u more’. To je i učinio kad je nakon kapitulacije Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon rata. (Kad je došlo vrijeme 1948. tito je prekinuo veze sa Staljinom kao što je i Poglavnik prekinuo sve veze sa Mussolinijem 10 rujna 1943., mo. Otporaš.) 
    Što kažete na optužbe iz emigrantskih krugova da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad?
    Znam da bi neki bili sretni da je i Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od križnih putova. To se srećom nije dogodilo. Osim vlastite žrtve, on ne bi bio umanjio stradanja, niti je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga. visnja 3
    Recite nam za kraj kako danas nakon sedamdeset godina od pada NDH gledate na pojavu te države kojoj je Vaš otac bio na čelu? Jesu li se Vaši pogledi promijenili s obzirom na brojne kritike kojima je bila izložena ta država, njezino vodstvo kao i općenito tadašnja državna politika?
    Vrijeme mnoge stvari može promijeniti, ali ne može promijeniti istinu. Dok se ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne Države Hrvatske u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike, koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, ja sam uvjerena: onda kad se otkloni talog potvorba, laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost, tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja. Duboko vjerujem da bez toga hrabrog državotvornog pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države.

    Bogata izdavačka djelatnost

    Osim što je prošla desetljeća provela u stalnoj brizi za golu fizičku sigurnost, Višnja Pavelić je, kako kaže, ‘od samoga početka osjetila snažan poziv da se upusti u stalnu borbu sa zlonamjernim i neistinitim interpretacijama, s lažima i podvalama koje su o vremenu NDH širili ratni pobjednici’. U tu je svrhu, s bratom Velimirom, razvila bogatu izdavačku djelatnost kako bi, po njezinim riječima, ‘autentičnim svjedočanstvima osvijetlila povjesničarima to prijeporno razdoblje’. Zahvaljujući njezinoj izdavačkoj kući ‘Domovina’, javnosti su postali dostupni izvorni književni i spisateljski radovi Ante Pavelića, ali i brojni dokumenti prikupljeni u njezinoj uredničkoj redakciji. Samo ‘Lijepa plavka’ – roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, koji je poglavnik napisao u torinskom zatvoru 1934. godine, doživio je već pet izdanja.višnja 2
    Najznačajniji izdavački pothvat predstavljaju memoarski zapisi dr. Ante Pavelića ‘Doživljaji’, kojima ni najžešći Pavelićevi protivnici ne osporavaju literarnu i dokumentarističku vrijednost. Tu je zatim razmatranje: ‘Strahote zabluda – komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu te Pavelićevi članci, govori i izjave sabrani u zbornik ‘Putem hrvatskog državnog prava‘. Godine 1989. izdan je zbornik ‘Povijest’, kao ‘spomen-izdanje povodom 100. godišnjice rođenja dr. Ante Pavelića’ te zbornik ‘Naša Hrvatska – zemljopis, narodopis, gospodarstvo, s dvije zemljopisne karte Nezavisne Države Hrvatske’.
    Tu je i poznata rasprava ‘U obrani istine i pravde’ dr. Georgesa Desbonsa, jednoga od najpoznatijih francuskih odvjetnika i nekadašnjega predsjednika francuske odvjetničke komore. (Prilažem sliku knjige koju je napisao Georges Desbons, dr. Andrija Ilić preveo na hrvatski, Višnja Pavelić izdala preko izdanja DOMOVINA 1985., mo. Mile Boban, Otporaš.)

    U OBRANI ISTINE I PRAVDE – GEORGES DESBONS

    image.png

    Rasprava je izašla povodom 50. obljetnice atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. godine.

    Desbons, poznat pod nazivom Defensor Croatiae, preuzeo je 1935. obranu ustaša Mile Kralja, Zvonimira Pospišila i Ivana Raića koji su bili optuženi kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata. Njegovo preuzimanje obrane bilo je iznenađenje za establišment, budući da je Desbons bio visoki dužnosnik odvjetničke komore i blizak umjerenoj francuskoj ljevici. Zbog njegova odlučnoga zalaganja za pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, Desbons je primao prijetnje smrću. Poslije dojave da iz SAD-a u Aix-en-Provence, gdje je bilo suđenje, dolazi srpski atentator koji ima zadatak ubiti ga, Desbonsu je dodijeljena policijska zaštita. Na tome suđenju Ante Pavelić je po drugi put osuđen na smrt.
    Posebno zanimanje iz današnje perspektive izazvale su dvije knjige koje svjedoče o konfesionalnoj politici u NDH, kao i o Pavelićevim osobnim pogledima na vjerska pitanja. To su ‘Hrvatska pravoslavna crkva’ i ‘Džamija Poglavnika Ante Pavelića’. Prva govori o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti te o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve dok je druga posvećena Hrvatima muslimanima palima u obrani Nezavisne Države Hrvatske.
    Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/Foto: feniks
    Objavio Unknown 10th April 2015
  3. APR
    8

    ŠEST METAKA U ŠKOTSKOJ: Pismo Nikole Štedula zbog kojega ga je Udba odlučila likvidirati

     (Uz ovo Nikole Štedula vrlo povijesni dio pisma i “ŠEST METAKA U ŠKOSKOJ”, mišljenja sam da bi bilo potrebno priložiti i sliku osvjedočenog i otkrivenog udbaškog operativca i suradnika kao i ubojice Nikice, Nikole Martinovića u veljači 1975. u Austriji Milana Dorića i Nikole Štedula, te se opravdano može posumnjati da je Milan Dorić izravno poslao podatke o Nikoli Štedulu Riječkoj ili saveznoj Udbi, koja je zatim poslala ubojicu Vinka Sindičića 20 listopada 1988. da ubije Nikolu Štedula. Fala Bogu da je ostao živ! Moja opaska, Mile Boban, Otporaš.)

    image.png

    Milan Dorić i Nikola Štedul u kući Nikole Šteduča u srpnju 1984.

    image.png

    Nikola Štedul je poslao pismo Vilimu Mulcu čelniku hrvatske milicije 1985.godine, nakon čega je Udba odlučili prema čelniku HDP-a pokrenuti “ofenzivnu akciju”
    Nikola Štedul bivši je hrvatski politički emigrant iz Rešetareva kraj Karlovca, bio je čelni čovjek Hrvatskoga državotvornog pokreta. Štedul je jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio Udbin atentat. Na njega je 20. listopada 1988.  godine, u Škotskom Kirkcaldyjuu, šest metaka isplaio Udbin atentator Vinko Sindičić.
    Sindičić je pištolj i prigušivač kojima se poslužio u atentatu dobio je u jugoslavenskom veleposlanstvu. Kad je Štedul tog jutra izveo psa u šetnju Sindičić ga je sačekao i pucao u njega šest puta. Dva metka pogodila su ga u usta a četiri u tijelo, od kojih mu je jedan okrznio kralježnicu, što je poslije uzrokovalo blago šepanje. Štedul je preživio, a Sindičića su uhitili u zračnoj luci Heathrowu.
    Jugoslavensko veleposlanstvo dalo je alibi Sindičića. Tvrdili su da je u Škotsku došao gledati utakmicu Škotska – Jugoslavija koja se igrala 19. listopada. Forenzični nalazi su ga razotkrili: ostatci s vatrenog oružja su nađeni na Sindičićevoj koži te je poslije jedanaestodnevnog suđenja proglašen krivim zbog pokušaja ubojstva te je osuđen na 15 godina zatvora.
    Taj atentat poslije je bio tema TV-filma The Yugoslav Hitman koji je 1994. godine snimila Scottish Television. Štedul-660x330[1]
    Nikola Štedul  je, sa suprugom Shirley Helen, autor pustolovno-patriotskog romana Križar ili Duh slobode. Roman je prvotno objavljen na engleskome jeziku, pod nazivom Krizar: the soul of freedom, u Chicagu, 1978. godine, a na hrvatskom jeziku tiskan je 2013. godine.
    Okidač za pripremu atentata na Nikolu Štedula bilo je pismo koje je je Štedul u travnju 1985. uputio Vilimu Mulcu, onodobnom ministru (republički sekretar SUP-a) unutarnjih poslova SR Hrvatske.
    Štedul je pismo Mulcu poslao nakon što je čelni čovjek policije tadašnje SR Hrvatske Hrvatski državotvorni pokret u govoru u Saboru prozvao kao terorističku organizaciju.
    Evo tog pisma, kako je objavljeno na maxportalu.
    Republičkom sekretaru za unutrašnje poslove SRH Vilimu Mulcu
    Gospodine Mulc,
    U svojem izlaganju Saboru SRH oklevetali ste, među ostalim, i lažno prikazali Hrvatski državotvorni pokret. Dužnost mi je odgovoriti na takva Vaša kriva tumače­nja i optužbe, uz objašnjenje stanovitih pitanja s namjerom točnijeg prikazivanja stvarnosti. Meni zacijelo nije poznato koliko ste Vi osobno upućeni u rad i politički prog­ram HDP-a, stoga ne želim ulaziti u pred­rasude o Vašem integritetu i bez rezerve tvrditi da klevećete znalice i zlonamjerno.vilim mulc
    Takvom se dojmu doduše teško oteti, ali ne može se isključiti ni mogućnost da su Vaše optužbe temeljene na izvještajima i (dez)informacijama onih koji su Vam podređeni, ili, što je još vjerojatnije, na zahtjevima onih koji su Vaši pretpostav­ljeni. No, u svakom slučaju, Vi javnosti prikazujete stanje koje ne odgovara istini. Da li to radite svjesno, služeći okupacij­skoj vlasti u Hrvatskoj iz čisto osobnog oportunizma, ili pak s uvjerenjem da čini­te za narod nešto korisno, to ćete najbolje znati Vi sami. Ako je ovo potonje onda je tragedija još veća, ne toliko za narod koji je i onako već davno prestao vjerovati režimskim pričama, nego za Vas osobno, jer bi se u tom slučaju pokazalo da ste izgubili svaku orijentaciju i dodir s tim narodom u ime kojega ste si uzeli pravo govoriti.
    Nema sumnje da ste Vi u jednoj vrlo nezavidnoj situaciji. Vi ste u službi jednom stranom kolonijalnom režimu, na jednom od glavnih izvršnih položaja policijske države u kojoj osim malobrojne i povlaštene “nove klase” nitko više nije zadovoljan. Vi ste čuvar sustava i države u čijoj propasti narod vidi svoj spas. Da ovo nije pretjerana tvrdnja jasno se vidi i iz Vašega izlaganja tzv. Saboru SRH. Taj je izvještaj prepun ukazivanja i upozoravanja na svestrane i razne unutrašnje i vanjske neprijatelje s kojima se navodno treba “odlučno obračunati”.
    Nije li to već samo po sebi simptomatično o kakvoj se državi radi? Pogotovo ako se uzme u obzir da je ta država u četrdeset godina svoga postojanja odgojila već dvije nove generacije uz isključivi monopol režima i Partije na sve sfere društvenog, ekonom­skog, političkog i kulturnog života, pa unatoč svemu tomu postoje toliki nepri­jatelji koji ugrožavaju njen opstanak. Ne može se takvu mizernu situaciju umanji­vati i nijekati utjehama da su neprijatelji tek “pojedinci” i “male grupice”. Očita je činjenica da režim ne uživa nikakvo povjerenje ni potporu u ogromnoj većini naroda. U suprotnom bi suvišna bila boja­zan režima da se narod može zatrovati kojim letkom ili parolom tih “pojedina­ca” i “malih grupica”, te da to odmah može ugroziti službenu politiku režima, koji uživa potpunu kontrolu nad sredst­vima javnog informiranja.
    Ako je ta službena politika i nakon četrdesetogodišnjeg monopola na pravo da se nametne narodu tako ranjiva, to može značiti samo jedno: da narod u nju ne vjeruje i da ju ne prihvaća. Tu se onda neminovno nameće i pitanje: tko u biti ima moralno pravo govoriti u ime naro­da? Da li režim, čija politika nakon toliko godina raznih manipulacija, ideo­loške izgradnje i prisile nije prihvaćena, ili one “male grupice” za čije se ideje režim boji da bi mogle osvojiti narod. Vi na jed­nom mjestu u svome izlaganju navodite opasnost od takvih ideja i kažete: “Poje­dinci u istragama otvoreno iznose da su pali pod utjecaj takve indoktrinacije”. Dakle Vi to pravite “istragu” zato što netko misli i govori drukčije od Vas i službene režimske linije!?
    Vi pozivate na borbu protiv “kleronacionalizma”, “ustaštva”, “šovinizma”, “anarho-libera-lizma” i “fašizma”. To je, međutim, don-kihotsko pozivanje na obračun s vjetre­njačama, jer poznato je već svakomu, pa tako vjerojatno i Vama, da su to još samo izlizane poštapalice s kojima se želi naro­du nametnuti mišljenje kako tobože nema drugih alternativa osim sadašnje slijepe ulice ili pak nekakvo vraćanje pola stolje­ća unazad.
    štedul, bujica
    Prihvatljivija i razboritija alternativa ipak postoji, a to je alternativa koju traži golema većina hrvatskog naroda i koja je sadržana u političkom programu HDP-a. Glavni cilj Pokreta jasan je već i po samom njegovom imenu: uspostaviti suve­renu i samostalnu hrvatsku državu na njenom povijesnom i etničkom području. Ali je zbog raznih dezinformacija, kakve i Vi širite, i zbog zabrana slobodne izmjene misli, manje poznata politička platforma na kojoj će se taj cilj ostvariti. Temeljne odrednice toga programa i političke plat­forme može se sažeti u nekoliko bitnih točaka, pa ako Vam je stalo da naro­du prikažete istinu o HDP-u objavite to preko domovinskih javnih medija.
     1) NACIONALNO POMIRENJE: S čim podrazumijevamo da je krajnje vrije­me prestati s predrasudama i sukobima koji su nastali u prošlom ratu. Neprijatelj­stvo i izdajstvo se više ne može mjeriti po tomu tko se je prije četrdeset godina našao na kojoj zaraćenoj strani, nego je nacionalno izdajstvo kad se još i današnju unučad od onih koji su u tomu ratu sudjelovali dijeli na ustaše i partizane, na pobjednike i poražene, na povlaštene i porobljene; a sve to po nalogu neprijate­lja, koji nastoji među hrvatskim narodom održati stalne osjećaje krivnje i međusob­ne mržnje, tako da bi vječito ostao nespo­sobnim oduprijeti se i osloboditi strane hegemonije i tlačenja.
    Činjenica da mladež danas pjeva ustaške pjesme nije rezultat “ustaške” nego jugoslavenske promidžbe. A najviše je to posljedica ju­goslavenske politike koja je narod stjerala na zadnju ljestvicu razvitka u Europi, i to još uz cijenu potpunog gušenja svih indi­vidualnih i nacionalnih sloboda. Najmanje se pak takve pojave može pripisati HDP-u, koji nastoji otkloniti sve što stoji na putu nacionalnog izmirenja.
     2) OPĆEHRVATSKO JEDINSTVO: Pod čim shvaćamo da je u hrvatskoj osloboditeljskoj borbi mjesto i dužnost sudjelovati svakomu koji Hrvatsku smatra svojom Domovinom. Nema opravdanih razloga koji bi mogli stajati na putu takvom nacionalnom jedinstvu radi kojekakvih starih nesuglasica, bile one pokrajinskog, vjerskog, ideološkog, staleškog ili kakvog drugog karaktera. Jer takvo jedinstvo nužni je preduvjet za što bezbolnije oslobođenje od tuđinske vlasti. Stoga je u redovima HDP-a mjesto svakomu tko vjeruje u načelo prava hrvatskog naroda na samoodređenje i koji se je za to pravo spreman boriti.
     3) DJELATNA VEZA DOMOVINE I IZBJEGLIŠTVA: Jugoslavija je i njena službena politika najprije istjerala jednu trećinu hrvatskoga naroda u svijet jer mu nije omogućila opstanak u Domovini, a potom između domovinskog i iseljenič­kog dijela nastoji nametnuti što veću du­hovnu i političku podjelu. To se čini raz­novrsnim režimskim progonima i ucjena­ma, tako da je i samo sastajanje ili komu­niciranje u mnogim slučajevima osuđeno kao nekakvo krivično djelo. Dužnost HDP-a je boriti se protiv ovakve genocid­ne politike Beograda te uspostavljati razne načine dodira i komuniciranja na najširoj mogućoj osnovi, s namjerom usklađivanja međusobnog mišljenja i tra­ženja najboljeg rješenja za izlaz iz ovoga beznadnog stanja u koje je hrvatski narod dospio jugoslavenskim eksperimentima.
     4) RAZVOJ VLASTITIH SNAGA I OSLON NA NJIH: Što znači da HDP ne traži od kojekakvih stranih službi da Hrvatima izbore slobodu, kao što se to u jugoslavenskoj propagandi rado ističe, nego da se pouzdava u zdrav razum, htijenja i snagu vlastitoga naroda.
    5) NADIDEOLOGIJSKA NACIONALNA BORBA: Što konkretno znači da se Pokret ne bori ZA ili PROTIV bilo koje ideologije, lijeve ili desne, nego da se bori za pravo hrvatskog narodnog samoodređenja. Država Hrvatska koju zagovara Pokret i za koju se bori garantirati će svakomu pravo na slobodu mišljenja i političkog djelovanja (pa i Vama koji to danas drugima uskraćujete). Budući da će se ta država temeljiti prije svega na volji naroda, neće biti razloga stalno strepjeti da bi joj netko mogao ugroziti opstanak isticanjem svojih političkih ideja, vjerskih nazora ili tek pjevanjem narodnih pjesama – kao što je to slučaj s Jugoslavijom.
     6) NEUTRALNOST U ODNOSU NA ISTOK I ZAPAD: Politika HDP-a temelji se na uvjerenju da Hrvatska sa svojim geo­političkim područjem može najviše dop­rinijeti miru i stabilnosti ako bude gajila dobre odnose kako s Istokom tako i sa Zapadom, a pogotovo sa svojim neposred­nim susjedima. Stoga HDP ne smatra pro­bitačnim da Hrvatska ulazi u vojno blokovske okvire na bilo kojoj strani.
     7) KORIŠTENJE SVIH PRIMJERE­NIH SREDSTAVA BORBE: Što doslovno znači da se HDP ne odriče prava hrvatskog naroda koristiti sva ona sredst­va koja su Poveljom Ujedinjenih Naroda zagarantirana svakom narodu u borbi za opstanak i samoodređenje.
    Već iz ovih osnovnih misli može se lako vidjeti da je Hrvatski državotvorni pokret sasvim nešto drugo od onoga kak­vim ste ga Vi prikazali svojom izjavom u kojoj među ostalim kažete:
    “Glavni nosioci te neprijateljske aktiv­nosti izmislili su organizaciju ‘Hrvatsko borbeno zajedništvo’, u čije su se ime te akcije trebale izvršavati, što je trebalo pred svjetskom javnošću prikriti stvarne organizatore — ustašku organizaciju ‘Hrvatski državotvorni pokret’, koja se deklarirala za političku i tobožnju demo­kratsku borbu, a cjelokupnu je aktivnost, zapravo, podredila najgrubljim oblicima terorizma”.
    Kako se iz već gore spomenutih misli koje obilježavaju osnovni okvir programa i politike HDP-a može lako nazrijeti, ova organizacija u određenom smislu svakako zagovara i pozdravlja ideju ‘hrvatskog borbenog zajedništva’, što je tek drugim riječima izraz nacionalnog jedinstva, ali doista ne nalazi potrebu izmišljati neka imena s namjerom da bi ‘pred stranom javnošću’ prikrivala svoju osloboditeljsku djelatnost. Legitimnost borbe HDP-a temelji se na povijesnom pravu i na tež­njama hrvatskog naroda da uspostavi svoju suverenu državu.
    Način na koji HDP ostvaruje ta prava u skladu je s međuna­rodno priznatim postupcima borbe za nacionalnu slobodu i samoodređenje. Koji su to onda razlozi radi kojih bi nešto pred svjetskom javnošću prikrivali? Dapače, mi ulažemo dosta truda kako bi s našom borbom svijet što bolje upoznali. Naravno, HDP se je deklarirao, kao što ste i Vi (sarkastično) primjetili, prije svega za političku i demokratsku borbu.
    U tom pravcu usmjeren je i sav dosadašnji rad ove organizacije, počam od službenih proglasa u kojima se poziva na mirna rješenja pa sve do djelovanja na domovinskom području upoznavanjem naroda s politikom koju Pokret zastupa. Vi ste širenje letaka proglasili kao nekakvo ‘teroriziranje naroda’ i pobornike mirnih rješenja strpali na dugogodišnju robiju, a  HDP istovremeno optužujete da je umjes­to političkih i demokratskih rješenja cjelokupnu svoju djelatnost ‘podredio najgrubljim oblicima terorizma’. Da li ste uopće svijesni onoga što govorite?
    Ako režim na svaki mirni pokušaj političkog djelovanja odgovori progonima i bezum­nim optuživanjima, čemu se onda može u krajnjoj liniji nadati? Na taj se način svakako ne stvaraju uvjeti za mirna rješe­nja. Mirna, demokratska i razumna rješe­nja moguće je ostvarivati samo pod uvje­tom da režim prestane nasiljem i terorom (verbalnim i fizičkim) gušiti svaku pojavu slobodnog mišljenja. Uhićenjem tridesetak osoba iznudili ste nakon nekoliko mjeseci nekakva “priznanja”, s kojima sada pokušavate svijetu prikazati hrvatsku borbu kao kri­minalnu i terorističku, ili kao sablast prošlosti, ali sve je to i odviše prozirno da bi vam netko više mogao povjerovati.
    Dakako, ‘pronašli’ ste i ‘terorističku opremu’, a među ostalim ste ustanovili i to, da su ti ljudi odnekud iz svijeta ‘u zemlju unijeli i veći broj auto-lak sprejeva te debljih flomastera za ispisivanje nepri­jateljskih parola’. Poznato je da u Jugo­slaviji manjkaju svakakve potrepštine, ali da nema ‘auto-lak sprejeva’ i ‘flomaste­ra, te da ih treba krijumčariti preko granice, to je ipak jedna novost. A da se pak takve stvari smatra ilegalnim i po državnu sigurnost opasnim, to najbolje pokazuje o kakvoj je državi riječ. No, kao što je u toj državi običaj reći: ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’.
    Meni je poznato, kao uostalom i Va­ma, da su Vaši gospodari iz Beograda uputili na sve strane svijeta lažne optužbe i zahtjeve od pojedinih država da zabra­njuju svako djelovanje HDP-a, jer da je to “ustaško-fašistička i teroristička organi­zacija”. Koje li ironije! Kad se uzme u obzir da je definicija fašizma i terorizma najbliža onomu što danas postoji u Jugo­slaviji. Fašizam je poznat, među ostalim, po jednopartijskom sustavu, centralistič­koj upravi, kultu ličnosti, političkom monopolu elite (avangarde!), po sklonosti na zaštitu države i sustava terorom sve­moćnog policijskog aparata, po gušenju najosnovnijih ljudskih sloboda, po stalnim istragama i ucjenama itd., itd. HDP pak ne može biti fašistički jer se on protiv takvog stanja bori i zalaže se za sustav gdje politička djelatnost neće biti privile­gija jedne grupe, stranke ili pojedinca. On se bori za sustav gdje će narod svoje poli­tičke predstavnike postavljati putem slobodnih izbora, i koje će, kad to bude htio, imati pravo i mogućnost mijenjati.
    U tome podrazumijevamo ono što se zove demokracijom i suverenom vlašću naroda.
    Ako ovo što danas postoji u Jugoslaviji nije fašizam, onda sigurno nije ni socijali­zam ili demokracija, a još manje nekakvo samoupravljanje. Jedan dio radnika otje­rati u kapitalistički svijet, drugi ostaviti nezaposlenim i neopskrbljenim, a treći podvrgnuti preživljavanju po receptu “stabilizacijskih mjera”, nametnutih po kriterijima opet kapitalističkog MMF-a, bez nade za izlaz iz siromaštva i otplaći­vanja dugova – kapitalizmu, dakako! to bi se jedva moglo prilagoditi definiciji socijalizma ili radničkog samoupravljanja. Pogotovo kad se uzme u obzir da je od radničke klase stvoreno bespravno roblje, seljaštvo je uništeno, a birokracija je izras­la u novu povlaštenu buržoazju. Vi do besvijesti naklapate o samoupravljanju, iako je svima jasno da to pod ovakvim uvjetima ne može ostati ništa drugo osim mlaćenja prazne slame.
    Dosljedno svom nadideološkom programu, HDP u načelu nije ni protiv samoupravljanja (ako je to ono što narod svojom slobodnom voljom odabere), ali je protiv toga da se narodu laže kako je samoupravljanje moguće ostvariti pod kolonijalnim uvjetima. Jugoslavija je dijametralno suprotna pojmu samoupravljanja, demokracije, socijalizma, slobodi, ekonomskom blago­stanju i kulturnom napretku. Ona je negacija tih pojmova. Preko šezdeset godina eksperimenata i mnogobrojnih reformi pokazalo je da Jugoslavija može postojati jedino kao totalitarna, policij­ska, ekonomski i kulturno zaostala te općenito tlačiteljska država. Budući da se ne temelji na volji naroda, a dosljedno tomu ne može dobiti ni njegovu širu pot­poru, opstanak Jugoslavije održava se isključivo pomoću nasilja i terora, ne samo u njenim granicama nego i izvan njih. Mnoge žrtve po Udbi poubijane svjedoče ovu groznu istinu, kao i mnogi koji su širom svijeta proganjani i zatvara­ni i to upravo po onim službama koje vi ironično optužujete da tobože rade protiv Jugoslavije.
    Vi ste dakle u službi spašavanja jedne države čije se postojanje ne može oprav­dati niti jednim jedinim pozitivnim i valja­nim razlogom. Stoga, koliko je Vaš zada­tak besmislen toliko je i beznadan. Uvijek novi progoni, montirani procesi, zatvara­nja i ubijanja ništa tu na dulji rok ne pomažu. Jer da bi spasili Jugoslaviju nije dovoljno poubijati i pozatvarati određen broj ljudi, za postignuti taj cilj morali bi ubiti jednu ideju i uvjerenje na pravo nacionalnog samoodređenja, što drugim riječima znači uništiti jedan cijeli narod.
    Zato je besmislena i ova sadašnja hajka s kojom se namjerava oklevetati i uništiti HDP. Snaga i vrijednost HDP-a ne leži u formalnim organizacijskim okvirima ili u pojedinim ljudima, nego u ideji koju zastupa, ona je pak trajna i neuništiva jer izvire iz naroda i nerazdvojivi je dio njega. Tu Vam ništa ne može pomoći ni Vaše pozivanje na ‘odlučan obračun s neprija­teljem’, s čim samo zloguko najavljujete kako ne priznate niti poznate bilo kakvu drugu politiku osim nasilja, a HDP-u isto­vremeno cinički predbacujete, da se ne drži svoje deklarirane linije traženja mir­nih rješenja. Hoće li se narod osloboditi tuđinske vlasti mirnim ili nasilnim putem, zavisi prije svega o reakciji okupatora.
    Hrvatski državotvorni pokret spreman je ne samo odreći se, nego i osuditi svaku uporabu sile — pod uvjetom da se u Hrvatskoj omogući slobodno i demokrat­sko političko djelovanje.
    Riječ imate Vi, odnosno okupator čiju vlast Vi tek izvršavate.
    Za Hrvatski državotvorni pokret,
    Predsjednik: Nikola Štedul
    10. travnja 1985.
    Objavio Unknown 8th April 2015

Komentari

Odgovori