Jedna žena glasno je molila, neki pacijenti nisu ni bili svjesni što se događa. Nisu radile telefonske linije, nitko nije mogao doći do svojih, ni pacijenti ni osoblje. Mnogi su plakali od nemoći.

“Bilo je svega, neki su se totalno pogubili, čak i liječnici. Ali to je ljudski, nije nikoga za kriviti. Nitko vas ne može naučiti na takav silni šok. Ruku na srce, prvih sat vremena bilo je preteško. Neki su samo hodali i vikali ‘Užas užas’. Medicinska sestra je sa strane povraćala od šoka. Pacijenti koji su mogli hodati nakon potresa istrčali su iz zgrade, ali na kirurgiji je 80 posto ležećih pacijenata koji nisu mogli ništa”, kazao je Balaško.

Balaško je taman bio na bolničkom hodniku kad je krenuo kaos. Prvo je čuo strašan zvuk, a onda je krenula nezamisliva trešnja. Pokušavao je održati ravnotežu. Sa stropova i zidova su padali komadi žbuke, pločice, staklo s prozora. Pokušavao je zaštititi glavu, ali nije imao kud.

“Činilo se kao vječnost. Bacalo nas je na sve strane, sve se njihalo. Po bolnici je bila takva vika, urlici, strah”, govorio je.

Njegova kolegica Alma Pisarić, glavna sestra na kirurgiji, prisjeća se kako se tijekom potresa snažno primila za štok. “Kad je užas prošao prvo sam obletjela ambulante da vidim jesu li sve cure i pacijenti dobro. Bilo je puno pacijenata u čekaonici pa smo ih čim prije prenijeli van, osoblje je izašlo van”, kazala je Pisarić.

Na pitanje kako su se držali mjera protiv korona virusa, kaže da su radili sve što je bilo u njihovoj moći. “Spašavala se gola glava, o Covidu se nije puno razmišljalo”, iskreno je govorio liječnik.