Ove godine navršava se pedeset dvije godine od smrti vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, pisca pjesnika i prevoditelja, nasljednika prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Štadlera. Nakon što mu je srbijanski dvor Karađorđevića četiri godine osporavao dopuštenje o preuzimanju i upravljanju nadbiskupijom, Šarić je 1922. godine postao drugi vrhbosanski nadbiskup.

Tijekom 23 godine upravljanja nadbiskupijom osnovao je mnoge nove župe, širio katolički tisak te misijsku kreativnost doveo do vrhunca u tadašnjim prilikama. Završetkom II. svjetskog rata napušta BiH, misleći da je to privremeno i polazi na osobni križni put. Umro je u Madridu 1960. godine, a nakon 47 godina njegovi zemni ostatci su vraćeni u sarajevsku crkvu sv. Josipa, koju je upravo on dao sagraditi. Obzirom da je Šarić djelovao u teškom povijesnom razdoblju za BiH, a riječ je o dva svjetska rata, te je na kraju morao napustiti voljenu domovinu i svoj hrvatski narod, Večernjak donosi najzanimljivije i najdramatičnije detalje iz života nadbiskupa Ivana Šarića. U ratnom vihoru, nadbiskup vrhbosanski dr. Ivan Šarić morao je napustiti Sarajevo u travnju 1945. godine, vjerujući da će to biti privremeno. U Zagrebu mu je savjetovano da pođe dalje na Zapad i tamo sačeka svršetak rata koji je očito tada bio pri kraju. Stigao je u Celovec (Klagenfurt) u svibnju mjesecu u kojemu su deseci tisuća njegovih sunarodnjaka, svih dobi i staleža doživjeli najstrašniju sudbinu. Šarić je prvo vrijeme svog izbjeglištva proveo u Klagenfurtu kao gost tadašnjeg koruškog biskupa dr. Koestnere, a zatim se preselio u Salzburg. Nakon toga Šarić odlazi u Švicarsku, a na svoj imendan, blagdan sv. Ivana Evanđeliste 1948. putničkim zrakoplovom stiže u Madrid.

Na madridskom uzletištu vrhbosanskog nadbiskupa dočekala je manja skupina Hrvata, između ostalih i Karlo Mirth, koji je također emigrirao iz Hrvatske u svibnju 1945., čovjek koji je odigrao značajnu ulogu u Hrvatskoj akademiji Amerike, bio i voditelj Istraživačkog informacijskog centra Foster Wheeler korporacije sa sjedištem u New Yorku i Livingstoneu. Mirth je dolazak nadbiskupa Šarića u madridsku zračnu luku opisao riječima: “Među putnicima koji su izlazili iz zrakoplova ugledali smo starog čovjeka, visokog stasa, ali krhka izgleda i kao nekud izgubljenog pogleda. Bio je sam. S malom putnom torbom silazio je polako i oprezno, kao što je bilo za očekivati od čovjeka koji je navršio 78. godinu života. Svim okupljenima bilo je jasno da je to posljednja postaja Šarićeva životnog puta koji ga još više udaljuje od domovine i njegove nadbiskupije”. S uzletišta, nadbiskup je odvezen na adresu u Ulici Calle San Bernardo na broju 101. Bila je to lijepo uređena zgrada u kojoj je jedno krilo služilo kao konačište, u kojem su odsjedali španjolski biskupi, a drugo je služilo kao bolnica i rehabilitacijski objekt za svećenike. Kada se smjestio domaćini su se trudili da često izlazi na zrak, no on je najviše volio nazočiti obredima u nekim madridskim crkvama.

Nostalgija za Travnikom

U međuvremenu Šarić je sve odlučnije odbijao izlaske i nastojao se što više zadržavati u svojoj sobi, baš kao da je u samostanskoj ćeliji. Pomoćni madridski biskup Jose Maria Garcia Lahigura, bio je određen od španjolske hijerarhije da održava vezu sa Šarićem i da se brine za njega. No, Šarić je sve vrijeme mislio na Bosnu i Travnik. Često je spominjao pojanje slavuja na Vlašiću, rječici Lašvi. Stoga ne čudi da je u Madridu nakon punih 60 godina od svoje prve mise u Travniku napisao pjesmu posvećenu vezirskom gradu Travniku. Naime, Šarić je nakon pučke škole bio jedan od prvih sjemeništaraca primljenih u tek osnovano sjemenište u Travniku koje su vodili isusovci. Prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru daroviti mladi Šarić odmah je zapao za oko, pa je 1896. godine postavio za kanonika vrhbosanskog kaptola. Šariću je tada bilo samo 25 godina. Već sljedeće godine postaje urednikom novopokrenutog časopisa “Vrhbosna“, a godinu poslije stječe i doktorat iz teologije i istočnih jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Šarić 1908. godine postaje pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije.

Svršetak rata 1918. godine i raspad austrougarskog carstva koji su bili sudbonosni za BiH, a za Šarića posebice zato što je iste godine umro Stadler, a on postao glavni vikar, da bi 1922. godine bio ustoličen za nadbiskupa i od tada počinje djelovanje drugog vrhbosanskog nadbiskupa koji je dalje razvijao i proširivao postojeće ustanove. Naime, Šarić je utemeljio 17 novih župa i sagradio novu monumentalnu crkvu sv. Josipa na Marindvoru u Sarajevu, koju je Šarić zamislio kao prvostolnicu. Pokrenuo je “Katolički tjednik” koji je izlazio sve do travnja 1945. godine, dječji mjesečnik “Vrtić”, te ilustrirani časopis “Katolički svijet“. U jeku beogradske diktature pokrenuo je politički dnevnik “Narod“ i povjerio uređivanje svećeniku Dragutinu Kamberu. Za svoj zlatni biskupski jubilej, Šarić je u Madridu 1958. godine od Svete Stolice dobio posebnu povelju. Iz života nadbiskupa Šarića također je zanimljivo spomenuti dva događaja. Prvi je vezan uz sarajevski atentat. Naime, nakon atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, Šarić se odmah uputio u rezidencijalnu palaču Konak u koju su bila prenesena mrtva tijela Ferdinada i Sofije. Pokojnicima je već podijelio posljednju pomast jedan isusovac, a Konak je vrvio od brojnih generala i visokih činovnika. Drugi pak događaj je vezan uz smrt velikog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. O tome je Šarić pričao Hrvatima u Madridu. “Dan prije njegove smrti, nakon mise u sarajevskoj katedrali bio sam na zajutarku u blagovaonici kaptola. Kad najednom uleti Osman Hadžić, književnik, prijatelj Kranjčevićev i moj, te povika: “Biskupe molim te, pusti tu kavu i pođi odmah u stan Kranjčevića! On je na umoru, i Ella te moli da odmah dođeš”.

Povratak u Sarajevo

“S Osmanom odmah sam pohitao u stan Kranjčevića. Odemah sam uzeo raspelo, koje je stajalo uz jastuk na noćnom ormariću, i približio ga ustima Silvija. Supruga Ella mu je podigla glavu, a on je primaknuo usne i poljubio glavu raspela. Bio je to prizor koji je izmamio suze i Elli i meni. I dao sam odrješenje Siviju. Sutradan je umro”. Tako je Šarić svjedočio o pomirenju Silvija s Bogom dan prije njegove smrti. Posljednje tri godine života Šarić je bio prikovan uz bolesnički krevet. Preminuo je pola godine nakon smrti kardinala Stepinca. U osmrtnici koju su potpisali Krunoslav Draganović, bivši nadbiskupski tajnik “ispred vrhbosanskog klera u emigraciji“ i Eugen Beluhan dušobrižnik hrvatske kolonije u Španjolskoj, kaže se da je msgr dr. Ivan Ev. Šarić nadbiskup u metropolita vrhbosanski preminuo na dan Gospe Karmelske 16. srpnja 1960. godine u 89. godini života, 66. svećeništva i 52. godini biskupstva. Bio je asistent papinskog prijestola od prosinca 1931. godine. Misu zadušnicu uz pokojnikov odar, služio je apostolski nuncij u Madridu msgr. Hildebrando Antoniutti, uz nazočnost petorice nadbiskupa te brojnih svećenika i vjernika. Šarić je pokopan u svećeničkom panteonu na madridskom groblju Nuestra Senora de Almudena, i to na krajnjem krilu da bi njegovi posmrtni ostatci, kad okolnosti dopuste, mogli biti prevezeni u Sarajevo. To je i učinjeno nakon završetka posljednjeg rata. Zahvaljujući velikom zauzimanju kardinala Vinka Puljića i angažmanu, sad već umirovljenog profesora msgr. Mate Zovkića, zemni ostatci vrhbosanskog nadbiskupa preneseni su u Sarajevu, u kriptu crkve sv. Josipa na Marindvoru, koju je izgradio nadbiskup.