DANE ŠARAC VODI RAT S UDBOM JOŠ OD 1945 “NOVA HRVATSKA, br. 9. 1980
TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE FELJTON (17)
DANE ŠARAC VODI RAT S UDBOM JOŠ OD 1945.
“NOVA HRVATSKA”, br. 9 1980., str. 15-16
Hrvatski mučenik za hrvatsku Državu Dane Šarac je zaslužio da ga izvučemo iz zaborava, da ga se sjetimo, da prikažemo novom hrvatskom pokoljenu ljubav Dane Šarca za našu jedinu i zajedničku nam Hrvatsku od 8 slova. Prepisivam ovo iz novine “Nova Hrvatska” “Tajni rat Udbe protiv emigracije, Feljton (17). Ako se potreba ukaže za nešto popuniti u ovom iskazu, to ću rado učiniti. Prilažem dvije poveznice iz kojih se može što šta saznati. Treba samo vremena i strpljenja za sve pročitati.
https://m.vecernji.hr/vijesti/
 |
“Dane Šarac bio je sudionik Hrvatske domovinske vojske od 1. 8. 1943. do 15. 5. 1945.”, piše u obrazloženju odluke
|
Mile Boban, Otporaš.
U svibnju 1945., u danima strašnog sloma hrvatske države i vojske na Bleiburgu, jedan stariji maloljetnik, vojnik, dobrovoljac, nije nikako mogao shvatiti zašto su hrvatske oružane snage položile oružje. Nije mu bilo jasno zašto je hrvatska vojska kapitulirala pred slabije naoružanim i nediscipliniranim hordama iz šume, bez obzira što su one, stjecajem prilika, imale moćne saveznike. Bio je to osamnaestogodišnji Dane Šarac iz Ogradjenika kod Čitluka.
Prolazeći logore, njega to pitanje sve više progoni. “Zašto smo se predali?” To pitanje vuče sa sobom poput jada u koloni od Bleiburga do Mostara, i dalje – kroz zatvore: “I umrijet ću”, kaže, “a nitko me neće uvjeriti da se ta strašna sudbina nije mogla izbjeći.”
U kolovozu 1945. kad je pušten iz logora sa skupinom svojih vršnjaka, niti je on koga znao, niti su drugi njega prepoznali. A svi su bili iz iste župe ili sela. Izgledali su kao plašila i sablasni kosturi, izobličeni u licu i u tijelu. Šarac je tada težio 38 kg. Te su strašne slike sačuvane u uspomenama i gangi:
“Kako ga je uredila Ozna
Ni mater ga ne može da pozna”.
To je vrijeme kada se na hercegovačke Hrvate srušio teror nezapamćenom žestinom i suravošću. Razlog je ležao u slijepoj osveti. Ni nejaki ni stari nisu bili poštedjeni. Ozna je svako jutro ili noću upadala u sela i odvlačila preživjele u zloglasnu mostarsku Ćelovinu, odakle su rijetki izlazili živi. Tko se usudio pitati za zatvorene, doživio bi njihovu sudbinu.
Hercegovina je tada bila pusta, rijetko se moglo vidjeti zrela čovjeka i momka, o čemu uvjerljivo govori i ova pjesma iz onoga doba:
“U Ljubuškom tužno kolo ljulja
Jedan momak na tisuće cura”.
Nigdje nikoga nije bilo tko bi spriječio neviđeno nasilje i strijeljanja bez kraja i konca. Ono malo partizana, prvoboraca iz tog kraja, čak je javno tražilo represalije i kolektivno kažnjavanje naroda zbog privrženosti Hrvatskoj u tijeku rata. Štoviše, Marijan Primorac iz Bijače (ubijen od Križara 1946.), kao jedan od šefova Ozne, obilazio je sela i tražio od roditelja da mu kažu gdje im se nalaze sinovi., u kojem logoru i zatvoru – obećajući da će ih spasiti. (Kada je Nikita Kruščev poslije Staljinove smrti u ožujku 1953. godine preuzeo vlast USSR-a, tada je na jednom skupu njihova politbiroa rekao za Staljina oko prilike ovako: Koliko je tavariš Staljin kriv za mnoge smrti koje je počinio, ni voda rijeke Volga ne bi mu mogla grijehe oprati. Ja ovu Kruščevu izjavu uspoređujem sa našim hrvatskim izrodima koji su bili u antifašističkim redovima i vršili najgore zločine nad svojim hrvatskim narodom, da im vode svih hrvatskih rijeka nebi mogle grijehe oprati. Mo. Otporaš.) Svijet mu je otvarao srce, uzdajući se da će im zaista pomoći. Za mnogo je to bio zadnji tračak nade.
Primorac, medjutim, izbavljao ljude iz logora, već na temelju skupljeni podataka išao od logora do zatvora i slao stotine nesretnika u smrt. Toga su zločinca njegovi posmrtno proglasili “narodnim herojom”.
Šarac je nekoliko mjeseci podnosio strah i svakodnevno gledao smrti u oči. Onda se u njemu nešto prelomilo. Zulum više nije mogao trpjeti. U prosincu 1945., kada bi se čovjek najmanje usudio, otišao je u šumu da oružjem štiti svoje pravo. Nastavio je borbu, kako jednom reče, “protiv zulumčara koji loču krv obespravljene hrvatske raje”.
Jedna želja koju je režim ispunio Šarcu
Početkom 1947. pao je Ozni u ruke. U mostarskom zatvoru (“Ćelovina”) podnosio je najgroznija mučenja. On kaže: “Tu sam proveo, pod zemljom, u mokroj rupi od 2. kvadrata, oko 6 mjeseci. Za to vrijeme nisam vidio ni sunca ni mjeseca. U tom sam brlogu i jeo, i spavao i nuždu vršio – šest mjesci! Jedne noći u moju ćeliju upao je u pratnji dvojice udbaša (Djure Runjanina i Draškovića) upravnik zatvora, Duka Pudar.
Polomili su mi sedam prstiju na rukama. Onda su mi naredili da jedem moj izmet…”
“…Potom došlo takozvano “sudjenje”. Ustvari, samo su pročitali da sam dobio 12 godina zatvora, a moj prijatelj Šetulja (To je bio Ante Luburić, zvani Šetulja, mo. Otporaš.) trinaest. Nisam mario zbog 12 godina, već zbog toga što sam dobio godinu manje od Šetulje. “Jesi li zadovoljan, optuženi”, upitao me predsjedavajući. Nisam, vičem ja: Ili Šetulji jednu godinu snizite ili meni povisite – da budemo jednaki. “Dobro, upišite Šarcu 13 godina” – reče sudac mirno zapisničaru. To je bilo prvi i zadnji put da su mi ispunili neku želju. U sebi sam rekao i hvala…”
Šarac je kazu izdržavao do zadnjeg dana i to u Zenici. Nakon polovice roka, 1952., saopćili su mu jednog dana da je pomilovan. “Uzmem ja svoje stvari i izidjem na zatvorsku kapiju. Nitko ništa. Išao sam brzo da se što prije odmaknem od tog prokletog mjesta. Bio sam presretan, kad odjednom osjetim cijevi na ledjima. Zamalo se nisam onesvijestio ugledavši poznata udbaška lica pred sobom. Smijali su se i uživali. Stavili su mi lanac na ruke i potjerali me natrag u KPD (Kazneno popravni dom). Tako su se nasladjivali našim nevoljama…”
Poslije zatvora Šarac se vratio u svoj Ogradjenik, koji brzo napušta, da izbjegne uvrede i poniženja, koja su ga pratila na svakom koraku. Odlazi u Sarajevo. Zapošljava se u gradjevinskom poduzeću, gdje radi kao tesar. Ali za njim su ubrzo stigle i njegove karakteristike. Na sindikalnim konferencijama on je predmet napadaja. Dezerter. Saboter.
Strana 16.
Prigovaraju mu kako nije služio armiju i “saprao ljagu sa lica”. Jednom se digao i pred punom dvoranom radnika rekao: “Moj je obraz čist, čiji je prljav neka se opere. Što se tiče vojske, imate pravo: nisam služio. No mogu vam reći, glasno i jasno: Titovka neće na moju glavu. Radije idem u Zenicu…”
Slijedila su preslušavanja, prijetnje, ucijene. Kamo? Nije mu ništa preostalo nego da bježi preko granice sa ženom Marom. Kada su naišli na talijansku granicu, nije se kolebao – u lijevom naručju nosio dvogodišnju kćerku, Olgicu, a u desnoj oružje.
No, nije mu bilo sudjeno da u emigraciji nadje mir, sigurnost i slobodu. I tu su mu dolazile udbine prijetnje: Neka se smiri ako želi glavu nositi. A on im pismeno odgovara: Smirit ću se, čim Hrvatska dobije slobodu i nezavisnost.”
Slijedeće nove prijetnje: “Šuti ili ćeš poginuti”. “Da bježim? Kuda? E, neću, bogami, radije ću glavu izgubiti. Uostalom, gdje bio da bio, ne mogu pobjeći od Hrvatske i njene sudbe.”
Došavši iz talijanskog izbjegličkog logora u Njemačku (1960), Šarac se nastanio u Oberlingenu kraj Bodenskog jezera. Jugoslavenski agent Slobodan Krstić pokušava ga likvidirati 1965. Stanko Kardum osujećuje taj plan atentatom u Meersburgu na konzula Andriju Klarića, koji je i sam bio žrtva udbinih intriga.
Udba nudi 100.000 maraka za ubojstvo Šarca
Od 1966. Šarac živi u Karlsruheu. Godine 1969. Okružni sud u Ravensbergu osudio ga je zbog prekršaja njemačkih propisa na 6 godina zatvora. Netom je 1973. izišao na slobodu, mostarska Udba šalje dva plaćenika da ga ubiju – Božu Martinca i Vladu Mišića. Martinac je ubijen, a Mišić je 1974., u Karlsruheu, osudjen na 10 godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Gojka Bošnjaka (v. 9 nastavak feljtona, NH br. 22/79.) (Imam taj br. i možda ću to staviti na stranicu otporas.com u mojim slijedećim opisima, mo. Otporaš.) Utvrdjeno je da je Mišić, prije atentata na Bošnjaka, puna dva mjeseca vrebao na Šarca. Na njega je, štoviše, iz mraka, noću ispalio dva metka iz prigušivača. Srećom, nije ga pogodio. Zapravo, kugla je probila tašku, koju je Šarac nosio pod rukom.
Neuspjeh Martinca i Mišića još više razjaruje Udbu. Iako je Mišić na sudu šutio, udbina rabota nije ostala tajnom. Osobito je to bio udarac za mostarski SUP. Pritisnuti od beogradske centrale, a i sami zainteresirani, mostarski supovci rade brzo i nervozno. Traže prikladnog tipa za ubojstvo Šarca. Ponudjena je nagrada (navodno 100.000 nj. maraka), koja podjednako privlači okorjele kriminalce i režimske fanatike.
Šarcu ne preostaje drugo nego da se u proljeće 1974. povuče u ilegalnost.. Njemu i njegovoj obitelji zameo se gotovo svaki trag. To Udbu još više zabrinjava. Čopori njezinih agenata i doušničke bijede tragaju po Njemačkoj i širom Europe, ne bi li otkrili mjesto njegova boravka, veze, puteve kojima se kreće.
I pitanje je bi li Udba uopće došla Šarcu na trag da nije u lipnju 1975., negdje kod Splita, slučajno nabasala na Vinka Barišića (osudjen u Splitu 1975. na 20 godina zatvora). Da skrati mučenje, Barišić je splitskim supovcima odao veze i ljude s kojima je suradjivao u inozemstvu. Udba se tako dočepala Šarčeve adrese i istovremeno saznala za krug njegovih pouzdanika.
Dovitljivi i oprezni Šarac nije se u ovom slučaju držao zakona konspiracije. Previše je povjerovao Vinku Barišiću, iako je znao za njegov opasni zadatak.
Bio je srpanj, teška sparina. Šarac je čitav dan obilazio prijatelje po Parizu, diskutirao i razradjivao na svoj način složenu strategiju ilegalne borbe. Predvečer, kada se smračilo, uputio se u čestitu hrvatsku kuću u predgradju Pariza, gdje je odsjeo. Od Barišića nije bilo glasa. Obuzet brigama, zaboravio je na sebe i svoju sigurnost.
Približivši se kući broj 101, u ulici Saint Charles, instiktivno je usporio. razgledao je ulazna vrata i dvorište. Ništa se nije čulo ni vidjelo. Svejedno, kao da je nešto predosjećao, ušao je sporo i oklijevajući.
Dajem riječ Šarcu da sam kaže što se dalje dogodilo:
“…Vraćajući se u stan 17. Vll. 1975. izmedju 20 i 21h došao sam do vrata stana. Tu su me dočekala dvojica udbaša s uperenim automatima. Jedan je zavikao: “To je on”, a drugi – “Ruke u vis”. Ja sam se u tom trenu bacio na njih, i kako sam podigao desnu ruku, jedan je opalio rafal u nju. Tada sam pao. Koliko se sjećam opet sam ustao i pošao prema njima. Onda sam osjetio bol u trbuhu i pao. Više se ničega ne sjećam…”
“…Sada kada sam potpuno pri svijesti, znam da sam bio ranjen sa jednim nabojom u glavu, sa dva u pluća, dva u jetra, a sa ostalim 17 komada svuda po tijelu. Znači ukupno 22 hitca…Najviše sam povrijedjen u glavu, zbog toga mi je, vele, paralizirana lijeva ruka i noga…”
“… Poslije svega ovoga osjećam se još dosta dobro kako je bilo. Rane zarastaju prilično brzo, a to nije nije ni čudo jer žilama teče prava hrvatska krv…”
“…Pozdravite sve moje prijatelje širom svijeta. Nikad nisam nikome ostao dužan, pa neću ni njima. Tako su me učili stari, tako me odgojila moja obitelj…” (Pariz 27. Vlll. 1975.).
No, Šarac nije bio siguran ni u Francuskoj policijskoj bolnici. Morao je, neizliječen, bježati dalje. Njegov Istražni sudac, Yran Sablayrolles, saznavši za Šarčev nestanak, začudjeno uzvikuje: “To nisam vidio ni sreo. Kakvo srce ima taj Hrvat!”
————————-
Šarac živi. Živi sa 22 teške rane što mu ih zadaše neprijatelji Hrvatske – i još uvijek želi vratiti dugove.
IKO DOMAZET (Pravo ime ili alijas Nikola Kovačić)
Prepisao Mile Boban, Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.