My forty-sixth (46) writing to my grandchildren = Moj četrdeset šesti (469 opis mojim unucima

 

                              My forty-sixth (46) writing to my grandchildren.
The question is:
“Has anyone ever rescued you, morally or physically?”

My dear grandchildren, this question applies to everyone who has been born since the beginning of the world, Adam and Eve, as the Old and New Testaments of the Holy Bible teach us. We are God’s children and by His will and the natural desire of the wife and husband to have (their) family offspring, we were all born without our knowledge. Now we are here, we are growing and our parents are raising us, teaching us about all the values and needs of life. Through a natural process, we grow and we develop into adults, and with us, our ideas of how to help ourselves and go our own way, i.e. trace our own path in our own way, develop our own way of life, (that we) develop with (with us and for us) us.

So I, your grandfather “Babu” Milan, my dear grandchildren as a minor of seventeen (years old) I left my parents, my friends, my village Bobanova Draga, my dear beloved homeland Croatia, first by bus to the city of Mostar, then I took a train to Sarajevo, Sisak, the capital of Croatia Zagreb, crossed over there for Mislinje, Slovenia. There I found a job on the construction of the highway to Slovenj Gradec. I found a job as a house builder in Slovenj Gradec, where I worked until September 1959. I am putting a picture

image.png

MOJ BIJEG ZA EMIGRACIJU, NEDJELJA 6 RUJNA 1959.
MY ESCAPE TO EXILE, SUNDAY 6 OF SEPTEMBRE 1959.
MA FUITE EN EXILE, LE DIMANCHE 6 SEPTEMBRE 1959.
from left to right are:
Ivan Boban named “Juka”, Ante Pejić named “Lelo”, Mile Boban (your grandfather “Babu” Milan), Jerko Boban, named “Kukić”, Ante Kozina, squetting Frano Boban “Belić”, Frano Boban, “Coković”.
From there I came to Paris, France via Slovenia, Italy.

I found a job in Paris at the Citroen car factory. I soon enrolled in the Alliance Francaise to learn French. I lived at 60 Rue de Paris, Chareton, Seine 75eme. In that short time I started to speak French well. I regularly bought the morning paper to keep up with the day’s news. France was then at war with Algeria and used the French Foreign Legion in its battles. They asked for volunteers; and I, young, full of energy and enthusiasm, signed up. I went through all the necessary military examinations and exams. After some time, they told me that they couldn’t take me because my soles are flat, and in the army there is a lot of walking. It made me angry and disappointed. I began to doubt (on) myself; but my evening prayers before going to sleep kept me always brave and awake, because every Christian prayer is full of inspiration that gives every man hope for a better future. So I always kept my head up and not down.

There were several Croatian patriotic and charitable organizations in Paris. I myself was a member of the Croatian Liberation Movement, C.L.M. There I met many surviving veterans of the Second World War of the Independent State of Croatia, NDH. Almost every Sunday afternoon, we had a meeting in the hall of the Croatian Workers’ Union, HRS. I already then changed my job and worked in the world-famous bookstore “Librairie Hachette” from 8 AM to 5 PM. From 6 PM to 10 PM to the “Alliance Francaise” school for learning the French language. I arrived at the apartment where I lived at 30 Rue de Paris Charenton, Seine, 75-eme around 10:30 PM. I quickly prepare dinner for myself and write my homework while eating. I almost always went to sleep after midnight. At 5:30 AM the clock wakes me up to get up and get ready to go to work. That was five days a week. On Saturdays I cleaned my apartment, went to the market to buy for the next week. There was a large movie theater in the neighborhood where I lived. At the same time, several films were shown. I have always chosen action movies for myself: war, cowboy, gangster, etc. These were my attractions that in some ways satisfied me and steeled (steeles) me in my youthful days and which I always liked to talk about. All young men develop in their youth in their own way, and so do I in my own way.

Not far from where I lived, there was a river called La Marne that fed into the Seine River, and the Seine River passed through the city of Paris. In the summertime, I would often go swimming in the river La Marne. I would bring my bag and a French/Croatian and Croatian-French dictionary and I would bathe (swim) there and sometimes write my homework. There I met 3 young girls, they were sisters, and in conversation with them they asked me about my accent. I told them that I was Croatian and that I was studying French. We went home together. I ask them their names, they tell me Annie, Catherine and Isabelle. Annie is the oldest and my eyes were glued to her. On the way with them, we came to their apartment, which was not far from my apartment, maybe not even 2 kilometers. Their apartment was very close to the cinema where I often went to watch movies. I ventured to ask Miss Annie if we could see each other again. She replied that I should wait for her at Metro Charenton Ecoles on Monday morning at 7:30, because she goes to school there. As a young man of words, I met her there on Monday morning.

My dear grandchildren, your grandfather “Babu” Milan now answers the question posed above: “Has anyone ever saved you, morally or physically?” with capital letters YES. That was your grandma “Mamie”, my dear wife Annie. We got married on July 31, 1965. I am putting a pictre of our wedding.

She saved me from all difficulties, accidents and misfortunes. Your grandmother “Mamie” always told me that I was BRAINWASHED. Thank her!

Your eternal grandfather “Babu” Milan.

——————————————————————————————————
                                          Translated into Croatian
 
                            Moj četrdeset šesti (46) opis mojim unucima.
Pitanje glasi:
“Je li te ikada itko izbavio, moralno ili fizički?”

Dragi moji unuci ovo pitanje se odnosi na svakog tko je rođen od postanka svijeta, Adama i Eve kako nas Stari i Novi Zavjet svete Biblije uči. Mi smo Božja djeca i Njegovom voljom i prirodnom željom žene i muža za imati obiteljski potomak, svi smo se mi rodili bez našeg znanja. Sada smo mi tu, rastemo a roditelji nas odgajaju, uče nas o svim vrijednostima i potrebama života. Prirodnim procesom mi rastemo i mi se razvijamo u odrasle osobe a s nama se razvijaju naše ideje kako sami sebi pomoći i ići svojim putem, tj. trasirati put sami sebi na svoj vlastiti način, razviti sami sebi naš način života.

Tako sam ja, vaš djed “Babu” Milan, dragi moji unuci kao maloljetnik od sedamnaest godina napustio moje roditelje, moje prijatelje, moje selo Bobanova Draga, moju dragu voljenu domovinu Hrvatsku, najprije autobusom do grada Mostara, zatim uzeo sam vlak za Sarajevo, Sisak, glavni grad Hrvatske Zagreb, tu presjeo za Mislinje. Tu sam našao posao na gradnji autoceste do Slovenj Gradec. U Slovenj Gradcu sam našao posao kao graditelj kuća gdje sam radio do rujna 1959. Odatle sam preko Slovenije i Italije došao u Francusku, Pariz.

Prilažem sliku

image.png

MOJ BIJEG ZA EMIGRACIJU, NEDJELJA 6 RUJNA 1959.
MY ESCAPE TO EXILE, SUNDAY 6 OF SEPTEMBRE 1959.
MA FUITE EN EMIGRATION, DIMANCHE LE 6 SEPTEMBRE 1959.
Na ovoj sliki se nalaze, s lijeva na desno:
Ivan Boban Glavašušića, zvani “Juka”, Ante Pejić, Zvane “Lelo”, Mile, Milan Boban Gabrića. Jerko Boban, Kukić, Ante Kozina, sin Luke Kozine,
ćure: Frano Boban, “Belić, Frano Boban, Coković.
U Parizu sam našao posao u tvornici automobila Citroen. Ubrzo sam se upisao u Alliance Francaise za učenje francuskog jezika. Stanovao sam na adresi 60 Rue de Paris, Chareton, Seine 75-eme. Za to kratko vrijeme počeo sam lijepo govoriti francuski. Redovito sam kupovao jutarnje novine kako bih bio u toku dnevnih vijesti. Francuska je tada ratovala sa Alžirom i u svojim borbama je koristila Francusku Legiju Stranaca. Oni su tražili dobrovoljece; a ja mlad, pun snage i poleta sam se prijavio. Prošao sam kroz sve potrebne vojničke preglede i ispite. Poslije neko vrijeme su mi javili da me ne mogu uzeti jer su moji tabani ravni, a u vojsci se mnogo pješači. To me je razljutilo i razočaralo. Počeo sam u sebe sumnjati; ali moje večernje molitve prije spavanja su me držale uvijek hrabrim i budnim, jer svake kršćanske molitve su pune nadahnuća koje svakom čovjeku daju nadu za bolju budućnost. Tako sam ja uvijek držao moju glavu gore a ne dolje.

U Parizu je bilo nekoliko hrvatski rodoljubnih i dobotvornih organizacija. Ja sam sam bio član Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP. Tu sam upoznao mnoge preživjele veterane drugog svjetskog rata Nezavisne Države hrvatske, NDH. Skoro svake nedjelje poslije podne imali smo sastanka u dvorani Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS. Već sam tada promijenio posao i radio sam u svjetskoj poznatoj knjižari “Librairie Hachette” od 8 AM do 5 PM. Od 6 PM do 10 PM u školu “Alliance Francaise” za učenje francuskog jezika. Dolazim u stan gdje sam stanovao 30 Rue de Paris Charenton, Seine, 75eme oko 10:30 PM. Na brzinu primremim sebi večeru i jedući pišem zadaću. Skoro sam uvijek išao spavati poslije polnoći. U 5:30 AM sat me budi da se dižem i da se spremam ići na posao. Tako je to bilo pet dana u tjednu. Subotom sam čistio moj stan, išao u tržnicu kupovati za sljedeći tjedan. U susjedstvu gdje sam stanovao je bila jedna velika kinodvorana. U isto vrijeme više filmova se je prikazivalo. Ja sam za sebe uvijek izabrao filmove akcije: ratne, kaubojske, gangsterski sl. To su bile moje atrakcije koje su me na neke načine zadovoljavale i u mojim mladenačkim danima me čeličile i o kojima sam uvijek volio govoriti. Svi mladići se razvijaju u svojoj mladosti na svoj način, pa tako i ja na moj način.

Nedaleko mene gdje sam živio bila je jedna rijeka La Marne koja je utjecala u rijeku Seine, a rijeka Seine je prolazila kroz grad Pariz. Ja bih ljetnih doba često išao se kupati na tu rijeku La Marne. Ja bih ponio moju tašku i rječnik francusko/hrvatski and hrvatsko francuski i tu bih se kupao i katkada pisao moju zadaću. Tu sam upoznao 3 mlade djevojke, one su bile sestre, i s njima u razgovoru pitaju me za moj akcent. Rekao sam im da sam ja Hrvat i da studiram francuski jezik. Pošli smo kući zajedno. Ja ih pitam za ime, one mi govore Annie, Catherine i Isabelle. Annie je najstarija i moje se oči zalijepile za nju. U putu s njima došli smo do njihova stana što nije bilo daleko od mojeg stana, možda ni 2 kilometra. Njihov stan je bio vrlo blizu kinodvorane gdje sam ja čest išao gledati filmove. Ja se usudio pitati gospodičnu Annie da li se možemo opet vidjeti. Ona mi je odgovorila da ju sačekam na Metrovu Charenton Ecoles u ponedjeljak jutro u 7:30, jer ona tu iđe u školu. Ja kao mladić od riječi sam ju tu u ponedjeljak jutro dočekao.

Dragi moji unuci vaš djed “Babu” Milan vam sada odgovara na gore postavljeno pitanje: “Je li te ikada itko izbavio, moralno ili fizički?” sa velikim slovima odgovaram JEST. To je bila vaša baba “Mamie”, moja draga supruga Annie. Mi smo se oženili 31 srpnja 1965. Prilažem sliku našeg vjenčanja.

Ona je mene spasila od svih neprilika, nezgoda i nesreća. Vaša baba “Mamie” uvijek mi je govorila da sam ja bio OPRANA MOZGA. Hvala joj!
Vaš vječiti djed “Babu” Milan.