My Country, Right or Wrong!, piše Zvonimir Došen, Kanada.
Uzvik – My country, right or wrong (Moja zemlja, izpravna ili pogriešna) prvi put se pojavio kad je u 19.stoljeću komodor američke ratne mornarice Stephen Decatur na jednom banketu podigao čašu i nazdravio riečima: “Naša zemlja u svojim odnosima s drugim narodima neka uvijek bude izpravna! Ali, naša zemlja! Izpravna ili pogriešna!”
Dacatur je bio poznat kao vrlo hrabar ratnik, a njviše se proslavio svojim famoznim smionim (daredevil) napadom sa šačicom svojih diverzanata na frigatu “USS Philadelphia”, koja je bila pala u ruke berberskih gusara koji su u to vrieme krstarili oko obale sjeverne Afrike. Decatur i njegovi momci munjevitom su brzinom pobili iznenađenu posadu, zapalili frigatu i bez gubitka ijednoga čovjeka vratili se u Ameriku. Britanski admiral Horatio Nelson tada je izjavio da je to bila jedna od najsmjelijih akcija toga doba. Ova Decaturova zdravica postati će jedan od najdomoljubnijih uzvika u kojem će se izražavati krajnji oblik ljubavi prema svojoj domovini.
I ne samo to. Ovaj uzvik je postao načelo koje su neki veliki narodi rabili (i danas rabe) ne samo kao izraz kao ljubavi prema svojoj domovini, nego i kao opravdanje za podjarmljivanje i orobljavanje drugih manjih naroda i druge zločine koje su vjekovima činili i još uvijek čine.
Nu to načelo, barem po mišljenju nekih, nemaju pravo rabiti drugi, osobito mali narodi, ni onda kad se radi o zaštiti njihovih nacionalnih interesa; amblema, pozdrava i druge poviestne i kulturne baštine. Kao i uvijek, prvi među tim obezpravljenim narodima je naš hrvatski narod.
Njemu ne samo da se ne prizna načelo My country, right or wrong, nego mu šačica raznih stranih mešetara, dotepenaca i domaćih odroda, koji žive na grbači njegovih poreznih obveznika, želi propisivati zakone koji će mu odrediti da se za nekakve izmišljene zločine mora vječno kajati i da u svojoj vlastitoj domovini ne smije rabiti pozdrave pod kojima su za njegovu slobodu ginule legije njegovih najboljih sinova i kćeri, jer ti pozdravi vrieđaju njih, mrzitelje hrvatskog naroda, hrvatske države i hrvatskih branitelja.
Tako židovski rabi u Zagrebu Kotel Da-Don u nedavnom inteviewu s Večernjim listom izjavljuje da nije osjetio da ga itko u Zagrebu mrzi zato što je Židov. Ta njegova izjava upućuje na to da je njega netko, a zna se tko, uvjeravao da Hrvati mrze Židove, kao što su napr. Ivo “Drobilica” Golstein, Ognjen Kraus i njima slični, ne za to što su opaki i do srži pokvareni lažljivci i manipulatori, nego za to što su Židovi.
Istovremeno Da-Don kaže da njega, kao i njih, “vrijeđa” hrvatski pozdrav Za dom spremni.
U jednom drugom interviewu Da-Don naglašava da “nitko na svietu nema pravo u ime Boga rabiti nasilje i da to nikome u poviesti nije donielo ništa dobroga.”
Očito je da on nasiljem smatra samo onim što je upereno protiv njegova naroda, ali obtužbe hrvatskoga naroda za izmišljene zločine, falsificiranje hrvatske poviesti, napade na hrvatske domoljubne pjesme, znakovlje i pozdrave. Da-Don u ovom interviewu kaže da ga pozdrav Za dom spremni vrieđa zato što je štetan za Hrvatsku. Very interesting!!! Ako se on toliko brine za dobrobit Hrvatske kako to da ga ne vrieđaju izmišljene tisuće “jasenovačkih žrtava” i Goldsteinove drobilice kostiju? Moj odgovor na to njegovo licemjerje je – gospodine Da-Don, nama Hrvatima ne treba vaša “zaštita”. Mi smo kadri sami braniti svoje svetinje i svoju čast. To smo i u ovom prošlom ratu dokazali. I spremni smo to opet u svakom času učiniti, samo ćemo idući put morati bolje očistiti teren.
Kotel Da-Don, rođen je 1967. u Jeruzalemu. Njegovi roditelji su Židovi koji su iz Maroka preselili u Izrael. U Zagreb je dva puta dolazio, 1993. i 1994., za vrieme rata kad su se hrvatski branitelji pod pozdravom, koji njega eto sada vrieđa, borili za oslobođenje države koju on sada zove svojom kućom. Kako to da se tada nije bojao da će ga one “zloglasne ustaše” ubiti samo zato što je Židov? Ne, on je mirno, pod zaštitom tih ustaša, čiji ga pozdrav tada nije vrieđao, putovao iz Izraela u Hrvatsku i natrag. U Zagreb se ponovno vratio 1998., gdje je postavljen za glavnog zagrebačkog rabia. Od tada slobodno i udobno živi u Hrvatskoj. Prema internetu, neto vriednost njegova vlastništva je milijun i petsto tisuća američkih dolara.
Za neke njima poznate razloge Židovska općina u Zagrebu 2006. odbila je produžiti njegov ugovor iz 1998. i imenovala za novoga rabia Zvi Eliezera Aloniea, radi čega je u Općini došlo do šizme. Kotel Da-Don je na Županijskom sudu u Zagrebu podnio tužbu kojom je tražio da ga sud vrati na poziciju glavnog rabia s plaćom od 15.000 kuna (koja se više nego vjerojatno i izdvaja iz onih pola milijuna kuna koje “hrvatska” vlada svake godine daje toj Općini iz držanog proračuna).
Iza Da-Dona su stali, a tko bi drugi, nego otac i sin Slavko i Ivo Goldstein?
Gospodina Da-Dona ne vrieđa kad njegov pajdaš “povjesničar” Drobilica Goldstein kada za hrvatski Holokaust kaže da je to “ustaški dernek u Bleiburgu iza kojega stoji katolička Crkva” i da su komunisti, koji su izvršili genocid nad hrvatskim narodom, “uvijek vodili narodnooslobodilački pokret”. Što znači da po njegovom mišljenju Hrvati nisu bili narod, nego nekakva masa živine određene za komunističku klaonicu.
Zanima me kako bi rabi Da-Don reagirao da netko od nas izjavi da je komemoracija Holokausta židovski dernek i da je Hitler genocidom nad Židovima samo vodio njemački oslobodilački pokret.
Da je g. Da-Don pošten čovjek, kako se želi predstavljati, on bi Ivu Goldsteina, ako ništa drugo, nazvao pokvarenim luđakom. Jer tko bi osim jedne takve spodobe mogao pričati ovakve gluposti: “Tito je bio uglavnom pozitivan. Tito je istovremeno bio i staljinist i diktator, ali zatim i komunist koji je želio u državu kojom vlada uvesti neke elemente liberalizma pa i demokracije.”
Za tu nakazu Tito bio pozitivan uglavnom zato što je nad narodom, koji njega hrani i još uvijek tolerira, izvršio genocid. Ali majka svih gluposti je ovo gdje kaže da je Tito istovremeno bio staljinist, diktator i komunist. Znači da to glup strašilo vjeruje da Staljin nije bio ni diktator ni komunist. O “liberalizmu i demokraciji” jugokomunističkog krvnika mogu samo brbljati izopačene nakaze poput njega.
“Tuđman je pokušavao sličati Titu. Ali mu nije nakana bila da smiruje međunacionalne tenzije kao što je to činio Tito već ili je na razne načine dodatno podjarivao. Od isključivog obraćanja “Hrvaticama i Hrvatima” do srpskih “prljavih gaća” nakon Oluje. Takvi izljevi mržnje prema hrvatskim Srbima značajno su ga odredili kao državnika. To si političar u demokratskoj državi jednostavno ne smije dozvoliti.”, kaže Drobilica Goldstein.
Da, Tito i Moša jsu smirili međunacionalne tenzije onom izjavom “Srbi se moraju zadovoljiti!”
I oni su se (privremeno) zadovoljili neopisivim mučenjima i pokoljem više od pola milijuna Hrvata, većinom poslie završetka rata.
Tuđmanovo obraćanje svome narodu “Hrvatice i Hrvati!” taj pokvareni i glupi jugočifut smatra izlievom mržnje na nekakve “hrvatske Srbe” i ostale privilegirane manjine. Biti će da je, po njegovom mišljenju, Tuđman svoj govor trebao početi sa: “Srbi, Cigani, Talijani, Židovi i svi drugi…!”
U Ujedinjenim Američkim Državama im Kanadi živi oko 260 raznih skupina različitog podrietla. Kad se predsjednik, premier ili bilo koji političar obraća narodu on svoj govor počima s “Fellow Americans!” Ili “Fellow Canadians!” i nitko zdrav to ne smatra mržnjom na nikoga. Što mislite kako bi izgledalo da oni prije svakoga govora moraju nabrajati podrietlo svih ovih tzv.narodnih manjina? Ne spominje se ni one vrlo brojne skupine kao 42 milijuna crnaca ili, kako ih se danas zove, Afrčkih Amerikanaca, niti 62 milijuna “Latina”, to jest onih podrietlom iz naroda koji govore španjolskim ili portugalskim jezikom. Svi oni su Amerikanci bez obzira na to odakle i kada su se doselili u Ameriku.
Dvie najbrojnije skupine u Kanadi su Anglosaksoni i Francuzi, a vrlo brojne su i zajednice irskog, njemačkog, talijanskog, ukrajinskog, kinezkog podrietla. Nu nikome od njih na pada na pamet da kada neki političar svoj govor počima s Fellow Canadians to smatra izlievom mržnje na njih.
Ivo Drobilica smatra da si Tuđman nije smio dozvoliti da svoj narod zove njegovim imenom. Nu ja vjerujem do ono što Tuđman nije smio dozvoliti jest da kučkini sinovi koji se izruguju genocidom nad njegovim narodom i slave krvnike koji su ga počinili slobodno šeću po Hrvatskoj i javno, bez ikakve bojazni, pljuju po njegovim svetinjama.
Umjesto toga Tuđman im je to dozvolio spriečavanjem Hrvatske vojske i redarstva da po završetku ratnih operacija “očisti teren” ne samo od zaostalih četnika, nego najprije od pritajene izdajničke bande, jugokomunističke pete kolone. Da je to učinjeno, a trebalo je biti učinjeno, ne bi nam danas pisali povijest i određivali što u svojoj domovini smijemo ili nesmijemo govoriti, koje hrvatske pozdrave smijemo ili nesmijemo upotrebljavati Ivo Goldstein, Ognjen Kraus te razni Klasići, Jakovine i druga jugokomunistička klatež.
Ali, moramo priznati da smo za mnogo toga najviše krivi mi. Naiviše me razljuti ono kad gledam kako se naši ljudi u svakoj debati s tom bagrom umjesto ofenzive povlače u defenzivu dokazivanjem kako HOS nema nikakve veze s ustaštvom, kako Za dom spremni nije ustaški pozdrav, kako Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu nije utemeljio dr. Ante Pavelić itd., čime makar nehotično podržavaju njihovu protuhrvatsku propagandu. Moj odgovor na sve njihove insinuacije je kratak i jednostavan. Pa što onda? Ovo je naša zemlja, pod našim barjakom!
Ako vam se ne sviđaju naši pozdravi, naš barjak i bilo što drugo u ovoj našoj krvlju najboljih njezinih sinova natopljenoj zemlji – NAPUSTI TE JE!
This is our country, our flag, our salutes, right or wrong!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen