MUSLIMANSKE NOVINE, ČASOPISI I NAKLADNE KNJIŽNICE U HRVATSKOJ (1. nastavak)
Munir Šahinović Ekremov, „Novi list“, Sarajevo, 10. listopada 1942. – pripremljeno za časopis „Džemila“
Muslimanski narodi svieta došavši u prošlom i današnjem stoljeću u neželjeni kolonijalni doticaj s imperijalističkom Europom, redovno se povlače posvema u svoj unutarnji zatvoreni krug, u ambient svojih družtvenih tajni, svojih tradicija, svojih ljubavi i mržnji, i žive u tim svojim strogo zatvorenim krugovima vrlo živahnim životom; čitave nizove desetljeća redovno se u tom životu osjeća sudbinska povezanost svake jedinke s cjelinom, a preko ove i s čitavim islamskim svietom, u tom ambientu vlada duboko uvjerenje o izključivosti samopomoćl, o neminovnosti samopouzdanja u vlastite snage, koje će buknuti jednog dana i odagnati zlo s islamskih naroda; jedan od najjačih osjećaja u toj zajednici je uvjerenje u punu škodljivost produbljivanja izkrenih odnošaja s imperialistićkim državama. To su glavne značajke tih zatvorenih krugova, koji s dubokom nadom i snažnim pouzdanjem čekaju svoje vrieme, za koje vrlo živo rade i za koje su uvjereni da mora doći.
Sve se te značajke mogu bez potrebe naročitog ispitivanja, primieniti i u životu one islamsko vjersko-kulturne zajednice, u čijim je članovima tekla čista hrvatska krv, a koju je u Bosni i Hercegovini, frontalno okrenutu protiv sebe, zatekla Austrougarska, kada je 1878. vojnički i upravno zaposjela te hrvatske zemlje.
Hrvati — muslimani, srdačni i izkreni ljudi;
u kojima je Islam razvio smisao za zajednicu do najviše mjere, a stoljetno gospodstvo vrlo jaku odpornu snagu i samosviest, povukli su se 1878. sami u svoj krug i odatle, kako su znali i umjeli, vodili borbu za samoodržanje.
Ne će se mnogo pogriešlti, ako se uztvrdi, da se je taj krug polagano počeo otvarati tek razpadom Jugoslavije, u prvo doba Nezavisne Države Hrvatske, koju su Hrvati islamske vjere već prvih dana prihvatili kao svoju vlastitu državnu tvoorevinu; ali taj krug islamske zajednice ostao je i dalje u životu, njegovo postojanje niti jedan kulturni Europejac, a još manje naobražen Hrvat nije nazvao štetnim, to tim više, što je on istovjetan s islamskom vjerskom hierarhijom u hrvatskim zemljama
U tom zatvorenom krugu za vrieme Austrougarske i Srbije, muslimanski Hrvati razvijali su svoje specifične poglede na život i sviet, u tom ambientu održavala su se više ih manje snažna kulturna kretanja, taj krug je doduše
sve to jače prihvaćao duhovne i tvarne tekovine europske uljudbe i civilizacije,
preuzimao dapače u nečemu čak i europski nazor na život i sviet, ali svaka od tih pojedinosti morala je neminovno proći kroz neumoljivu retortu islamskog duhovnog shvaćanja i biti prilagodjena posebnim pogledima na politiku i kulturu, koji su se tečajem desetljeća unutar te zajednice razvili do u najsitnije pojedinosti.
Ove načelne opazke treba imati na umu kada se hoće pisati o
hrvatskoj muslimanskoj štampi,
o muslimanskom novinstvu i časopisima, kao najznačajnijim kulturnim i političkim izražajima te kolektivne duše u prošlosti i sadašnjosti. U svojoj biti ta kulturna pojedinost uzporedno je obilježena onom tragičnom notom, što se kao crvena nit dosljedno provlači kroz čitavu hrvatsku povjest, a iz koje, fenomenalno i nesuzdrživo, izbija
tipična hrvatska rasna snaga, životna volja jednog naroda, koji zna da ga hoće uništiti, i koji, se ne da uništiti,
pa ma što nosila budućnost; a zajedno s time ona snažna islamska izključivost, očevidna u svakom pa i najmanjem dielu islamstva na čitavom svietu, ono uvjerenje u vrhovnu misiju Islama pogledom na uredjenje svieta i njegovu uljudbu, onaj specifični islamski pogled na vjeru i državu, kakvog Europa doista ne može da razumije, i kakvog će uobće vrlo teško razumjeti.
Novinstvo kod islamskih Hrvata javilo se je ne kao izrazita potreba za kulturnim manifestacijama, nego izključivo iz uvjerenja, da tiskana rieč predstavlja najbolje oružje obrane u novom vremenu.
U jednoj muslimanskoj novini davno smo pročitali vrlo zanimljivu i vrlo značajnu misao:
„Da bi se mogli obraniti od europskog imperializma, mi muslimani moramo postati Europejci.“
Ta misao, i u hrvatsko-muslimanskom slučaju znači mnogo, iz takvog uvjerenja se je razvilo i islamsko hrvatsko novinstvo i štampa uobće. To novinstvo je redovito bilo u defenzivi, upozoravalo je svoj sviet na nedaće što ih sa sobom nosi novo vrieme, ogorčeno polemiziralo s bezbrojem ljudi i pojava, služilo muslimanskim stranačkim kretanjima i vjerskoj apologetici, razvijalo i produbljivalo misao o potrebi života u zatvorenoj zajednici i jednom fanatičnom upornošću štitilo i razvijalo kult Islama do u nejsitnije podrobnosti i tako postajalo tim izključivije i borbenije čim su jači bivali nasrtaji na taj zatvoreni krug. Kada je, uglavnom, prestala potreba za defenzivom,
kada su se poslije 10. travnja 1941. muslimanski Hrvati osjetili u svojoj državi,
posve se je jasno vidjelo, da muslimanskoj štampi treba nešto vremena da se snadje u novim prilikama, jer su sada izčezla dva jaka elementa, koji su joj davali životnu snagu; nasrtaji neprijatelja na Islam i muslimane i borba za vjersko, kulturno i nacionalno održanje islamske vjerske zajednice u svim pravcima.
Nu taj predah bio je kratak, baš kao i onaj 1878., samo ovaj puta pod bitno drukčijim okolnostima.
Novinstvo i časopisi muslimanskih Hrvata, okupljenih u Sarajevu, njihovom stoljetnom središtu,
nastavili su svoj hod pod drugim iz temelja promienjenim i mnogo boljim uvjetima.
Ove načelne značajke vriede za sve pojedinosti iz života i razvoja toga novinstva i za sve muslimanske političke tabore, koji su se javljali u jučerašnjici.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.