MOŽDA – ZA POVIJEST I OVO JE DOBRO ZNATI – “NEZAKONITI SIN MAKSA LUBURIĆA”

Nešto sam tražio i naletih na ovo u Wikipediji što ti prilažem. Kako sam ja prošle godine na portalu Dnevno.hr prepisao i iznio mnoga 400 Maksovih pisama koje je pisao svojim suradnicima, imao sam uvid u mnoge stvari što drugi nisu znali. Kako sam imao br. telefona mojeg preko pola stoljeća prijatelj Živka Vasilja, (1934-2016, danas 12 veljače 2021. mo. Otporaš.) koji sada živi u Njemačkoj, i kako je on, Živko, živio s Maksom i kod Maksa od 1961 do 1963/4, nazvao sam ga i pitao za mnoge stvari među kojim i pitanje njegova sina. Ovo što sam dolje naveo mi je osobno Živko Vasilj ispričao. Tebi ovo dostavljam jer si mlad, poletan a povijest te zanima, pa da znaš. Nikad ne znaš kad ti što može zatrebati.

Meni je Živko Vasilj, moj prijatelj kojeg sam upoznao u Parizu 1960. godine, je preko telefona rekao koncem 2012. godine da mu je Maks Luburić osobno pričao jedne večeri 1962. god. da je on imao jednu djevojku Mađaricu, kći jednog grofa, koja je zatrudnila sa njim, Maksom Luburićem. Te večeri Maks je rekao Živku Vasilju na Verandi svoje kuće, Maksove kuće, da je taj grof, otac njegtove djevojke, kada je saznao da mu je kći trudna s Maksom, da ju je, svoju kćer, poslao u neki samostan u Švicarsku da tu nesmetano živi, te da se nebi doznalo da mu je kći noseća. Na upit Živka Vasilja da ju otiđu potražiti, Maks je odgovorio: Pustimo to na miru. Tako mi je ispričao Živko Vasilj, našto sam mu ja rekao da ću ja to tako staviti da se za povijest zna, našto je Živko pristao i rekao svakako stavi moje ime da sam ti ja to rekao. Dolje priloženi opis je iz Wikipedije. Poznato je da Wikipedija mnoge stvari donosi napamet, ili onako kako vjetar puše. Mile Boban. Otpotaš.

Vjekoslav (Maks) Luburić

Vjekoslav Luburić
Vjekoslav “Maks” Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 6. ožujka 1914. – Carcagente, Španjolska, 20. travnja 1969), ustaški časnik i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac.
Gimnaziju je polazio u Mostaru, ali je nakon petog razreda napušta i zapošljava se se u Bolesničkoj blagajni Javne burze. Godine 1931. pristupa ustaškom pokretu. Iste godine zbog pronevjere osuđen je na 5 mjeseci zatvora. U Mađarsku emigrira 1932., a iz Budimpešte odlazi u ustaški logor Janka Pusta, gdje postaje logorski ekonom. Ondje stječe nadimak ‘Maks’ i upoznaje Juru Francetića. Godine 1934. jedno vrijeme boravi i u Nagykanizsi, gdje mu se iz jedne ljubavne veze rađa sin. Početkom travnja 1941. ilegalno ulazi kraj Gole u Hrvatsku, a potom sredinom travnja u Zagreb. Nakon stvaranja NDH dodijeljen je u Gospodarski ured vojnog zapovjedništva Glavnog Ustaškog stana (GUS), kao Servatzyjev zamjenik. U srpnju (nakon pogibije Mije Babića) imenovan je voditeljem UNS-ova ureda III. (Ustaške obrane), čija je funkcija bila bila organiziranje logora, uprava i osiguranje. U kolovozu je osnovao koncentracijski logor Jasenovac. Potkraj rujna 1941. bio je gost GESTAPO-a u Njemačkoj, gdje se upoznao s organizacijom koncentracijskih logora. Nakon povratka organizira logore u NDH po njemačkom uzoru, te oni postaju sinonim ustaške vladavine, a Vjekoslav Luburić, kao njihov zapovjednik, najpoznatiji i najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora; u tim je logorima ubijeno na desetke tisuća ljudi. U Luburićevu stanu 1942. jedno je vrijeme bio zatočen Vladko Maček.
Početkom 1942. pod njegovim zapovjedništvom ustrojen je u Lipiku Ustaški obrambeni zdrug; od kolovoza 1942. ima čin ustaškog bojnika. U jesen ga Ante Pavelić šalje u Hercegovinu da osnuje Domobransku dobrovoljačku pukovniju za osiguranje granice prema Crnoj Gori. Rastjeravši četnike iz okolice, u Travniku osniva pukovniju, ali je tom prilikom strijeljao jednog domobrana, zbog navodne pobune, što je izazvalo veliko negodovanje dobrovoljaca. Njemački predstavnici (E. Glaise von Horstenau) u Zagrebu protestirali su zbog Luburićeve djelatnosti u Hercegovini, tvrdeći da ometa njemačke jedinice u izvršavanju njihovih zadataka, i zatražili njegovo udaljavanje. Luburić je opozvan, uhićen i zadržan u kućnom pritvoru dok se vodila istraga. Nijemci su tražili njegovo izručenje što je A. Pavelić odbio. U ljeto 1943. odlazi u Šumec kraj Lepoglave, u dobrovoljnu internaciju pod lažnim imenom Matija Ban. Sve vrijeme, i dok je bio pod istragom, i za vrijeme boravka u Šumcu, logori su bili i dalje pod njegovim zapovjedništvom, premda je formalno S. Šarac njegov nasljednik u Uredu III. Luburićevo boravište uskoro je postalo okupljalište vojnih i drugih ustaških dužnosnika.

Zbog partizanskih akcija u okolici Lepoglave, početkom 1944. vraća se u Zagreb. Ponovno se javno pokazuje potkraj kolovoza 1944., kad A. Pavelić počinje udar protiv M. Lorkovića i A. Vokića. Zadužen je da bdije nad njima i drugim uhićenicima. (I danas je dvojbeno je li naredio ubojstva M. Lorkovića, A. Vokića i drugih zatočenika u Lepoglavi.) Od listopada 1944. ima čin ustaškog pukovnika. Potkraj 1944. A. Pavelić ga šalje u Sarajevo da organizira obranu grada od partizanskih postrojbi. Početkom 1945. zapovijeda hrvatskim jedinicama na povlačenju iz Hercegovine. Kad su se Nijemci odlučili povući iz srednje Bosne (a s njima i oružane snage NDH), vraća se u Zagreb. U proljeće 1945. pri reorganizaciji oružanih snaga postavljen je za zapovjednika Ustaškog zbora sa sjedištem u Sisku, a u travnju 1945. dobiva i čin domobranskog generala. Smatra da se Zagreb ne smije napustiti, nego da ga treba braniti, što A. Pavelić odbija. Kad general A. Lohr, njemački zapovjednik za jugoistok, u noći 6./7.V.1945. telefonski obavještava Pavelića u Rogašku Slatinu da mu vraća zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH, poglavnik imenuje V. Luburića njihovim zapovjednikom i naređuje povlačenje prema Zagrebu. Povlači se s vojskom ali se ne predaje nego se vraća u Hrvatsku.