| Srbi neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.
Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.
Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : “Lažes kao Srbin !”.
Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.
Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem – Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića – Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)
Tko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ?
1. Milan DESOVIĆ rođen je 24. travnja 1895. u Pljevlju u Crnoj Gori, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon suprotstave NDH javlja se u Hrvatsko domobranstvo. Zapovjednik je 3. bojne 396. pukovnije na istočnome bojištu, zatim Petrinjskoga zdruga, te izaslanik pri poslanstvima NDH u Berlinu i Bratislavi. Svibnja 1945. zarobili su ga Amerikanci i predali jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 15 (neki autori tvrde na 20) godina zatvora. Zbog lošeg zdravlja pušten je g. 1960. i iste je godine umro u Zagrebu.
2. Đuro DRAGIČEVIĆ rodio se u Kalesiji kraj Žepča u BiH 7. studenoga 1890., završio je Tehničku vojnu akademiju u Mödlingu u Austriji, nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, u NDH bio je zapovjednik topništva Zapovjedništva kopnene vojske Ministarstva oružanih snaga (MINORS-a). Od srpnja 1944. pročelnik je Ureda za vojne dobave u Berlinu, gdje je po ulasku ruskih snaga u travnju 1945. Dvije je godine bio po logorima u Njemačkoj, a potom sedam godina u Sovjetskome Savezu. Pušten je g 1954. i otada je živio u Austriji gdje je i umro, a nadnevak smrti nepoznat je.
3. Fedor DRAGOJLOV rođen je 21. kolovoza 1881. u vojničkoj obitelji u Pančevu, u Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Bio je u službi Glavnoga stožera austrougarske vojske do umirovljenja po stvaranju SHS. U travnju 1941. s obitelji se seli u Zagreb, a kolovoza iste godine postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnome stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda Oružanih snaga NDH i bio zadužen za vojni preustroj i osuvremenjivanje. Nakon povlačenja u Austriju pokušao je izvršiti samoubojstvo pa je liječen u bolnici u Wolfsbergu. Emigrira potom u Italiju pa u Argentinu gdje i umire 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.
4. Đuro GRUIĆ, neki ga autori pišu kao «Grujić», rođen je u Srijemskoj Mitrovici 6. prosinca 1887. završio je kadetsku školu u Kamenici, priznata mu je i Terezijanska akademija (Bečko Novo Mjesto) iako ju nije završio zbog početka Prvoga svjetskog rata. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942. u kojemu je bio imenovan za pročelnika Ustrojbenog odjela. Do sloma NDH pročelnik je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga – Glavnog stana poglavnika. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi, zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima i pogubljen 24. rujna 1945. u Beogradu. Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu 1945 godine izjavio : ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u vladi NDH i hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)
5. Jovan ISKRIĆ rođen je 3. ožujka 1884. u Banatskome Karlovcu, naselju u južnome Banatu u Vojvodini, nekadašnjeg njemačkog naziva – Karlsdorf i mađarskog – Károlyfalva. Bio je kao i mnogi drugi časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije te u NDH voditelj I. odsjeka, izvjestitelj i pročelnik u Osobnom odjelu Ministarstva oružanih snaga. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 14. lipnja 1961.
6. Mihajlo LUKIĆ rodio se u Virju 24. rujna 1886., završio je Višu školu za kadete u Karlovcu i Vojnu akademiju u Beču. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci u Kraljevini Jugoslavije predavao je na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon proglašenja NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, u kojemu postaje najprije zapovjednik osječkoga divizijskog područja pa nadzornik za pješaštvo u Zapovjedništvu kopnene vojske, zapovjednik Ličkoga zdruga sa sjedištem u Gospiću, časnik za vezu Hrvatskoga domobranstva kod zapovjedništva talijanske II. armate te zapovjednik III. domobranskog zbora u Sarajevu odakle je umirovljen. Nakon rata osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a preminuo je 18. srpnja 1961. u Zagrebu.
7. Lavoslav MILIĆ rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1890. Završio je Terezijansku akademiju u Bečkom Novom Mjestu i bio aktivni časnik u austrougarskoj vojsci. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dobio je generalski čin. Nakon proglašenja NDH zatražio je prijam u hrvatsku vojsku i odmah je imenovan članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Obnašao je dužnost pročelnika Gospodarskoga i upravnoga odjela, te nakon reorganizacije domobranstva glavara Upravnog ureda u Ministarstva oružanih snaga sve do kraja rata. Englezi ga sa skupinom hrvatskih ministara i generala zarobljavaju i izručuju jugoslavenskim vlastima. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 6. lipnja 1945. na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici odakle je zbog bolesti, prema jednoj inačici, nakon pet godina pušten, a prema drugoj 1964. Umro je u Zagrebu 18. kolovoza 1964.
8. Dušan PALČIĆ rođen je 29. siječnja 1881. u Zagrebu, bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS. Aktivirao se nakon proglašenja NDH i bio dodijeljen na službu u Glavni stožer domobranstva. Obnašao je i dužnost državnog tajnika te državnim vođom rada. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 27. veljače 1963.
9. Zvonimir STIMAKOVIĆ, završio je Kadetsku školu u Srijemskoj Kamenici, glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci NDH. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije, pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja, zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskome Novom. Nakon sloma NDH u rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se za učinjeno. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini 18. listopada 1974.
10. Milan UZELAC rođen je 21. kolovoza 1867. u seljačkoj obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. O mjestu njegova rođenja autori su prilično neprecizni, te se po jednima (‘Tko je tko u NDH’) rodio u Komornu, koje je na jugozapadu Slovačke, a po drugima u mađarskome Komoranu (mađarski: Komárom) u tadašnjoj Austrougarskoj, što je vjerojatnije. Završio je Vojnotehničku akademiju u Beču, službovao je u Puli i Zadru, g. 1912. imenovan je zapovjednika austrougarskog zrakoplovstva. Nakon prvog svjetskog rata u jugoslavenskoj je vojsci zapovjednik Zrakoplovnog odjela Ministarstva vojske i mornarice, odakle je 1923. umirovljen. Nakon uspostave NDH Poglavnik ga je promaknuo u čin generala zrakoplovstva u miru. U komunističkome je zatvoru bio oko dvije godine, pa je, navodno, pušten sa dugogodišnje robije na izravnu intervenciju iz samoga državnog vrha. Umro je 7. siječnja 1954. u Zagrebu.
Od onih takozvanih „sitnijih riba“ mislim da svakako treba spomenuti Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne Države Hrvatske Ustaša sa još dubljeg dna kace. On je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovijek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)
Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine.
Ne bi bilo korektno ne spomenuti ustašicu Milku Obradović.
Bio je i poznat i Mile Vasić, Srbin, koji je bio u radnickim logoru Jasenovac zaposljen.
Osim Vasića u Jasenovcu su bila zaposljena grupa srpskih Cigana (Roma) koje su Ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Radi divljanja te grupe srpskij Cigana protiv pravoslavnog stanovništa (Srba i Hrvata) su ih Ustaše strijelali 1945te godine.
U vojnoj organizaciji Nezavisne Države Hrvatske su postojala i Domobranske Radne Postrojbe (DORA postrojbe) :
Domobranske radne postrojbe (DORA postrojbe) bile su posebne postrojbe u sastavu kopnene vojske Domobranstva NDH od 1942. godine. Bile su uglavnom popunjavane vojnim obveznicima Srbima, kako bi ih se integriralo u NDH, odvratilo od pubune i iskoristilo kao radnu snagu.
Vlasti NDH su shvatile da nasilje nad Srbima jača pobunu protiv NDH i zato od početka 1942. počinje opsežnija promjena dotadašnjeg držanja prema Srbima. Ministarstvo domobranstva je 11. lipnja 1942. naredilo da se kod zapovjedništava zbornih područja odmah pristupi ustrojavanju DORA postrojbi, sastavljene od “pravoslavaca” i “prijelaznika”, tj. pravoslavnih vjernika koji su prešli u drugu vjeru.
Zapovjednici ovih bojni trebali su biti Hrvati. Stražarski vod svake DORA bojne jedini je nosio naoružanje, a popunjavao se pričuvnicima Hrvatima starijim od 32 godine. Svi ostali domobrani, dočasnici i časnici trebali su biti Srbi. Za početak je trebalo postrojiti po jednu DORA bojnu za svako zborno područje. Ukupno je DORA bojna trebala imati 865 časnika, dočasnika i domobrana.
U rujnu 1942. osnovane su :
– 1. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sisku, II. bojna u Sesvetama)
– 2. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Osijeku, II. bojna u Prečkom)
– 3. DORA pukovnija (I. i III. bojna u Sarajevu, II. bojna u Brčkom)
Pripadnici DORA postrojbi sudjelovali su u poljoprivrednim radovima i kopanjima kanala za navodnajvanje, radili su na polaganju telefonskog kabela između Trećeg Reicha i NDH, gradili su oružničku školu u Bjelovaru, radili su u Šećerani Osijek i sl. Početkom 1944., njemačka vojska je započela pripreme za obranu obale od mogućeg anglo-američkog iskrcavanja. Ministarstvo oružanih snaga krajem ožujka dogovorilo se s Nijemcima da će za utvrđivanje dalmatinske obale staviti na raspolaganje potrebno ljudstvo, odnosno 96 pričuvnih časnika, 240 pričuvnih dočasnika i 4800 pričuvnika.
Krajem 1942. u okolici Bjelovara jedna DORA postrojba sastavljena od 400 Srba s Korduna, Banovine i Bosanske krajine prilikom sječe šume zarobljena je od strane partizanske jedinice pod zapovjedništvom Ivana Šibla. No, nakon višesatnog nagovaranja, tek 30 mladića odlučilo je prijeći Partizanima. Partizani su tom prigodom strijeljali zapovjednika postrojbe, inače Srbina iz Srbije, junaka Solunskog bojišta iz Prvog svjetskog rata. Na temelju ovog događaja 1971. snimljen je film “U gori raste zelen bor”.
GENERAL MIHAJLO LUKIĆ : |
| Uroš Drenović (Sitnica (na Manjači), 1911. — Čađavica, 1944.), bio je četnički vojvoda iz Drugoga svjetskog rata. Borio se na strani osovinskih sila protiv jugoslavenskih partizana, posebno u napadu na Kozaru. Surađivao je s NDH koju je priznao kao svoju državu.
U Drugi svjetski rat ušao je kao pričuvni časnik sa zvanjem poručnika. Po kapitulaciji bio je jedan od vođa ustanka u Bosni, ali se odvojio od partizana i osnovao četničke postrojbe. Ubrzo, 1942. godine prilazi ustašama i NDH te s njima sklapa sporazum o lojalnosti i suradnji a i surađuje s Nijemcama. Njegove postrojbe sudjeluju u borbama sa Partizanama na Kozari. Gine 1944. godine prigodom savezničkog napada na njemačke položaje.
Po ocjeni koju je dao u svom izvješću četnički major Slavoljub Vranješević 3. veljače 1943. godine, Drenović je bio ambicioziran čovjek te se rado dogoravao i Hrvatima i Nijemcima, a uz to je slao i pokloničko izaslanstvo patrijarhu Hrvatske pravoslavne crkve Germogenu u Zagreb. Kao borac bio je hrabar.
Drenović je bio zapovjednik bataljona u sastavu partizanskog odreda. Međutim kada je saznao da se formiraju četnički odredi, on traži na odredskoj konferenciji 10. prosinca 1941. godine da se njegov bataljon preimenuje u četnički uz obećanje da će ostati u svezi s partizanskim dijelom odreda. Njegov zahtjev je prihvaćen, ali ubrzo dolazi do potpunog razlaza Drenovića s partizanima. Partizani optužuju Drenovića za suradnju s Talijanima i ubojstvo partizana, zamjenika političkog komesara Joze Nemeca u veljači 1942. godine na oslobođenom ozemlju.
Drenović je surađivao s Nedićem, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Talijanima, ali nejasno je je li bio pod zapovjedništvom Mihailovića i JVUO, ili je bio samostalni gospodar rata na području koje je nadzirao.
Uroš Drenović je jedan od nekoliko četničkih zapovjednika koji su surađivali s NDH. Drenović je sa stožerom svog odreda 27. travnja 1942. godine u Banjaluci u hotelu “Bosna” boravio na konferenciji s ustašama.
Uroš Drenović je 27. travnja 1942. pred vlastima NDH u Varcar Vakufu dao iduću pismenu izjavu :
»Potpisati izjavljujem, da sam uvijek priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali da sam otišao u šumu, spasiti goli život naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno s hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva svo ovo ozemlje od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu.«
((Arhiv VII, Ca, K 234, reg. br. 1 / 2).)
Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić je 17. lipnja 1942. godine poslao iz Knina nadređenima brzojav :
“Postignuta suradnja s četničkim vođama Bogunović, Đujić, Rokvić, Rađenović. Četnici po dogovoru sa mnom i dobijenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se s četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija.
Radi djelovanja protiv partizana radi postignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napad na Peulje, Crni Lug, Grkovci, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju sa nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebno ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno Zapovjedničtvo sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, osobito strojnice, bacače mina i vojna vozila.
Četnici su poveli akciju protiv partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojničkog Zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo Zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite Zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.”
Iz ovog se vidi da je postojala suradnja postrojbi pod zapovjedništvom vojvode Uroša Drenovića s organima i vojskom NDH, te pomoć NDH u oružju, strijeljivu i čak i ljudstvu lojalnim četničkim postrojbama.
Postrojbe lojalnih četnika nisu samo sudjelovale u borbenim operacijama u službi NDH već su pružali logističku i pozadinsku podršku i njemačkim vojnim postrojbama. Tako su četnici vojvode Drenovića bili zaduženi za čuvanje i popravak puteva kojima su se kretale postrojbe Wermachta, ali su bili ovlašteni od seljaka za račun NDH i Trećeg Reicha vršiti otkup hrane, stoke i drvne građe a svi ti poslovi su išli preko zapovjedništva četničkih snaga u Bosni, između ostalih i preko vojvode Drenovića i drugih koji su od toga imali i osobnu korist.
Uroš Drenović je svoju suradnju i lojalnost NDH unovčavao i praktičnom prodajom zarobljenih pripadnika ustaničkog pokreta NDH. Tako je sačuvan navod satnika Anta Zičarića zapovjednika ustaške bojne iz pisma upućenog glavnom stožeru ustaške vojnice u Zagrebu od 28. svibnja 1942. godine u kojem on kaže :
“Za uhvaćene vođe partizana traže od nas otkupninu, a i novac za pripomoć, pa iz toga vidim, da bi se novcem mnogo toga dalo postići… Mišljenja sam da moraju postojati posebne novčane navjere (krediti) za obavještenja, jer sam ustanovio da većinu četničkih vođa možemo za novac ili bilo kakvu uslugu kupiti… “
Uroš Drenović je s četničkim vrhom aktivno sudjelovao u pripremama za hrvatsko-njemački napad na partizane na Kozari. Bio je prisutan na sjednici na kojoj se govorilo o predstojećem napadu na Kozaru. To svjedoči zapisnik sa sjednice četničkog vrha
7. lipnja 1942. godine i njegov referat u kojemu on između ostalog kaže :
„Promidžbe nema uopće u nas. Partizani govore da je njihova cijela Bosna. Narodu se može izložiti i lijepo kazati sve što je na stvari. Pozadina mora razumijevati naš rad, a rad u pozadini mora biti organiziran. Dalje referira o stanju partizana koji su se sada grupirali u Kozari i Grmeču. Na njih će napasti, prema obavještenjima koja on ima biti izvršena ofanziva 14. ov. mj. Hrvati će biti osobito oprezni oko Vidov dana, a iz Londona putem radija poručuju da borba za sad stane. Mislim da je narod jedino na taj način spašen, što smo zaključili ovaj sporazum.”
Pod zapovjedništvom Uroša Drenovića i Marčetića aktivno su sudjelovale u napadu na Kozaru zajedno s hrvatskim, njemačkim i mađarskim postrojbama, sveukupno oko 2 000 četnika pod zapovjedništvom Osovine. Prigodom drugog partizanskog napada na Jajce, 1942. godine, među poginulima u njemačko-domobranskom utvrđenju bila je i Drenovićeva supruga.
U izvješću upućenom zapovjedništvu bosanskih četničkih odreda 27. travnja 1943. godine, četnički zapovjednik Drenović, pored ostalog, javlja :
„Sad sam se vratio iz akcije na Paprovac i Bihać gdje sam zajedno sudjelovao s Nijemcima. Ono ljudstvo što je išlo tamo u akciju bilo je stavljeno na hranu s njemačkom vojskom i hrana je bila dobra. Partizani su vršili napade i davali žestok otpor.”
Uroš Drenović i bivši dožupan Jajca dr. Šunić su se sastali u Banjoj Luci 2. svibnja 1943. godine, gdje su razgovarali kao stari poznanici. Jedina nesuglasica među njima je bilo pitanje misteriozno nestalih 300 000 jugoslavenskih dinara :
„Dva gospodina su se pozdravili kao stari poznanici. Nakon raspitivanja o zajedničkim poznanicima i prisjećanja na teška vremena kad su partizani upali u Jajce, Š[unić] je započeo razgovor[…]“; Drenović je preuzeo na sebe razmjeniti 300 000 jugoslavenskih dinara prikupljenih od stanovništva iz svog kraja za kune i novac je donio u Jajce. Tijekom partizanskog napada nestale su sve priznanice i novac; Šunić je obećao da će kune biti isplaćene po dogovoru.”
(Izvješće sa sastanka Uroša Drenovića i bivšeg dožupana Jajca dr. Šunića u Banjoj Luci dana 2. svibnja 1943.)
Šunić je dalje nastojao odobrovoljiti Drenovića, stavljajući mu do znanja kako mu može nabaviti nove čizme i, eventualno, jedan automobil.
Njemačko izvješće od 19. studenoga 1943. godine za Drenovića kaže da je “nepomirljiv protivnik komunista”, i da “više od godine dana surađuje otvoreno s njemačkim Wehrmachtom”. Sam Drenović se na sastanku četničkih zapovjednika žali kako su zbog ugovora s NDH koji je potpisao, partizani njemu i njegovim borcima nadjenuli nadimak “srpske ustaše”
Vremenom su vijesti o Drenovićevoj suradnji s okupatorom prodrle u javnost savezničkih zemalja, te britanska vlada traži od generala Mihailovića izjasniti se po tom pitanju. Na pitanje jugoslavenskog premijera Božidara Purića o kolaboraciji njegovih zapovjednika četnički general Mihailović 10. studenoga 1943. odgovara :
„Što se tiče svećenika Đujića i potpukovnika Baćovića, majora Novaka i učitelja Drenovića, to su ljudi koji uvijek vode narod protiv Nijemaca… Sve optužbe protiv njih dolaze od komunističke strane, jer komunisti u njima vide najveću smetnju za ostvarenje svojih prljavih ciljeva, zbog toga rabe sve kako bi lažnim izvješćima obmanuli Saveznike.”
Na poslijeratnom suđenju, optuženi Mihajlović se branio da Uroš Drenović nikada nije bio u kontaktu s njegovim zapovjedništvom, da u prvo vrijeme nije ni čuo za njega, da nije znao za Drenovićevu suradnju s Nijemcima i Hrvatima te da je za to saznao tek prigodom čitanja optužnice i na samom suđenju.
U daljnjem tijeku procesa, Mihailović je korigirao svoju izjavu, ali je i dalje negirao da je on imao nadzor nad Drenovićem, jer ga nije niti postavio niti ga je mogao smjenjivati, iz čega se stječe dojam, da je Drenović bio van nadzora JVUO. Tužitelj je Mihailoviću dao na uvid Mihailovićeve brzojave u kojima je on vlastitom rukom pisao da je Drenović surađivao s Hrvatima, Nijemcima i Talijanima, što je Mihailović potvrdio kao istinito, ali uz opasku da je za to saznao tek kasnije uslijed nemogućnosti nadzora i komunikacije.
Uroš Drenović je poginuo na Čađavici, 1944. godine prigodom savezničkog napada RAF-a na četničko-njemačke položaje, kako se navodi, stradao je od engleske avio-bombe. Poginuo je zajedno s njemačkim časnikom. |
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.