Moje prvo pismo generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću iz San Franciska 13 siječnja 1969.Danas je četvrtak 5 siječnja 2023., dakle 8 dana manje od 54 godine kako sam ja ovo pismo pisao Vjekoslavu Maks Luburić, generalu Drinjaninu. Ja sam došao iz Pariza u San Francisco u srijedu večer 11 prosinca 1969., jedan mjesec i dva dana prije nego sam ovo pismo pisao. Ovo iznosim danas kako jedan mali ali možda i povijesni dio mojih životnih istina. Prilažem ovdje sliku knjige od 435 stranica mojih životnih uspomena i priča na engleskom jeziku gdje se na strani 185-194 nalaze slike i spominju dva hrvatska generala NDH Ranko Boban i Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatski
MOJ NAJVESELIJI BOŽIĆ 2022
Kako je došlo do ove knjige: “ZBIRKA ŽIVOTNIH PRIČA”. Ova knjiga ima 435 stranica
Moja nevjesta Robin, mog sina Stjepana supruga za moj rođenda u kolovozu 2021 upisala me je u jedno izdavačko poduzeće koje se isključivo bavi pisanjem knjiga životnih priča i uspomena. Ona je znala da ja volim pisati dogodovštine iz prošlosti. Ja sam rado pristao; ali pravila su bila da će meni to poduzeće svakog ponedjeljka za godinu dana, što je 52 ponedjeljka poslati naslov šta ću ja trebati pisati. Ako preskočim samo jedan ponedjeljak, prekršio sam pravila i poduzeće bi me moglo skinuti s liste pisanja mojih životnih priča. Najbolje i najzanimljivije priče to izdavačko poduzeće će tiskati, naravno za njihov interest jer im je to zanat i svrha da zarade što više novca. Mile Boban. Koliko god sam bio vruće zainteresiran pisati moje životne priče, još sam bio više zainteresiran od ponedjeljka do ponedjeljka saznati koje će mi pitanje poduzeće poslati idućeg ponedjeljka. I ja sam se grčevito držao pravila poduzeća za svih 52 tjedna. Zadnje pitanje mojeg 52 pisanja je bilo: “Kako si se ti i mama upoznali?” Ovo je zadnje pitanje i nalazi se u ovoj knjizi na strani 425. Ima nekoliko opisa i na hrvatskom jeziku. Kako sam ja imao 52 različita pitanja, nastojao sam u svako pitanje staviti jednu prikladnu sliku tih mojih životnih priča. Imao slika oko 50 pa čak i u duplikatu, zavisi od priče. Kako je moja nevjesta Robin mene u to poduzeće upisala, službeno sam ja morao sve preko nje, tako da ja nisam bio direktno povezan sa izdavačkom kućom “STORY WORTH”. Moj zadnji opis je bio koncem kolovoza 2022. Istini za volju ja sam jednom ili dva puta upitao nevjestu Robin da li ona išta zna da li će ili ne knjiga mojih životnih priča biti tiskana ili ne. Ona mi je odgovorila da još ništa o tome ne zna. Jučer, nedjelja, Božić 25 prosinca 2022 smo bilo kod sina Stjepana i nevjeste Robin, sin Rafael i nevjesta Sarah i moja dva unuka Cash/David i Tristan/John. Prije jela kada su se pokloni dijelili, nevjesta Robin mi dade tu knjigu: “ZBIRKA ŽIVOTNIH PRIČA – Koju je napisao Milan Boban”. Moram priznati da sam bio vrlo veseo a još više ganut od veselja, tim više da su moje životne priče vrlo interesantne i pune nadahnuća do te mjere da su odlučili tiskati sve moje priče popraćene sa slikama. Mi vam šaljemo samo jednu knjigu. Cijena knjige je 90 dolara a za vas će biti 60 dolara i za sve one koje nam vi preporučite. Supruga Annie i ja smo odlučili naročiti 10 knjiga za našu djecu i nekoliko prijatelja. Ako netko želi naručiti ovu knjigu za svoju znatiželju i uspomenu, sve treba ići preko moje nevjeste Robin. Zainteresirani se mogu izravno meni javiti, te ću ja sve prenijeti nevjesti Robin. Svima želim Sretnu Novu 2023. Godinu.MOJE PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA
Uredništvu “DRINAPRESS” San Francisco, dne 13 siječnja 1969. Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću, “U” NA FES GRANICA NA DRINI Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebnije uvjeravati, ne samo naše “koristne budale” u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titovim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim “uvjeravanjima” sam se osobno uvjerio ovdje u San Franciscu, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom. Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: “Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je “naški”. Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju”. Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovenci u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku. Tako su mi pričali oni koji su već od prije tu. Ovdje u San Franciscu postoji jedan “Hrvatski Radio Sat” koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive. Cijenjeni Gospodine i dragi hrvatski generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: “Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti ”. Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu “hrvatsko” i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske. Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku susresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku susrest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao da ste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskim i državotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bilo u redu. Istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato Vas molim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, molim Vas pošaljite mi što prije. Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavijestiti. Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati! Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., San Francisco, Calif. 94112. |