S desna: dr. Miljenko Dabo Peranić, njegova kćer Anita, Milan Bagarić, g-đi Marija Peranić, Mile Boban, ljeta gospodnjega 1968. kod prijatelja Ivana Baruna koji je živio tridesetak kilometara istočno od Pariza.
From: Milan Boban <froate@
Korigirano pismo – Odgovor gosp. i dragom prijatelju 21.2.2017. – Jedna disertacija
Poštovani gosp. i dragi prijatelju,
Vratio sam se kući. Vidio Vašu poštu. Hvala. Kako mi se je jutros žurilo nisam pregledao pismo koje sam Vam pisao. Sada sam uočio neke tipkarske pogriješke. To sam ispravio. Kako osobno ovo pismo smatram povijestnim izvorom hrvatske političke emigracije, ispravio sam i usput Vam prilažem kopiju pisma kojeg sam uputio kumu Peraniću iz San Franciska u kolovozu 1969. godine. Ovo pismo popunja neke praznine u pismu kojeg sam Vam jutros poslao. Prilažem kopiju pisma na francuskom jeziku. Dolje niže je prijevod s francuskog na hrvatski.
Ja sam u prošlosti imao e-mail adresu imenom mojeg pokojnog djeda Gabre. To sam namjerno napravio. Zašto? Zato što sam ja sustavno iznosio na raznim portalima i gdje god sam mogao pisma Maksa Luburića. To sam uvijek iznosio pod mojim koristničkim imenom Otporaš. Kada se je to proširilo, počelo se čitati i kada su za to saznali neki stari simpatizeri Maksa Luburića i saznali da sam to ja, Mile Boban, njihov nekadašnji Pročenik organizacije HNO, počeli su me napadati sa svih strana, nazivati me svakojakim imenom, da sam izdajica, dezerter, da sam izdao Maksa i da sam prešao iz ODPORA u OTPOR. Tu su se velika koplja lomila, pa čak i dans, jer da se ne držim originalnog imena ODPOR. Tada sam otvorio novi e-mail adresu: trup1959@gmail.com. Oni isti koji su me napadali su mi odgovarali na ovaj moj novi e/mail a da nisu znali da sam to ja. Tako sam ja mogao saznati malo više i podrobnije njihove stavove koje sam ja – navodno – branio, ali sam uvijek dodavao da je jezik živ i da se prilagođiva vremenu i potrebama. Skoro nije bilo primjera kojeg nisam iskoristio da bih im pojasnio kao Gabro Vuškin (to je moj djed) da se nekada riječi gube fonetički i da se fonetički izgovaraju po potrebi. Jedan od tih je bio i moj prijatelj prof. Ivan Prcela iz Clevelanda, kojemu je general Drinjanin bio vjenčani kum 26 prosinca 1963. godine u Barceloni. On je meni skoro uvijek i redovito odgovarao a ne znajući da sam to ja.
U ta vremena sam ja bio prijavljen na Forumu Slobodne Dalmacije gdje sam često iznosio neke citate i izreke iz pisama Maksa Luburića. Kada bi to izišlo, kopirao bih to i poslao pros. Prceli. Čim bi on to pročitao odgovorio bi mi onako kako je on htio, ali uvijek u duhu ODPORA. Tako mi je poslao i kopiju ovog mojeg pisma na hrvatskom jeziku. Nije mi dao naslutiti kako je došao do pisma i tko mu ga je poslao, ali je pismo istinito, s vrlo malim iskrivljenim, rekao bih beznačajnim pogriješkama. Kako sam negdje pročitao, ne sjećam se više gdje, da je dr. Jonjić koji savršeno govori francuski imao pristup ostavštini pok. Peranića u HDA u Zagrebu, pa sam odmah pomislio da bi to mogao biti on koji je to preveo s francuskog na hrvatski. Postoji i druga verzija. Poznato mi je već nekoliko godina da jedan Hrvat priprema knjigu o Maksu Luburiću “SLUGA DOMOVINE” koja će, kako sam saznao koncem ove godine izići iz tiska i da će biti predstavljanje te knjige u Zagrebu, gdje će, kako sam opet čuo (a i ja sam pozvan) biti glavnim govornikom uz ostale i prof. Prcela, i da je ovaj Hrvat, tj. dr. Jonjić u vrlo dobrim prijateljskim vezama s prof. Ivom Prcelom, 95 hrvatskom godišnjaku, jer će mu biti rođendam 9 ožujka 1922-9 ožujka 2017.
Ja sam ovo pismo poslao mojoj sestri Kati u San Francisko, tako da se upozna s time. Zatim sam kasnije poslao ovo pismo i još neka pojašnjena jednom Hrvatu iz Domovine , jer me je pitao za neke detalje o dru. Miljeniki Dabi Peraniću. Ovaj Hrvat je to od mene tražio jer da mu je to trebalo za disertaciju jednog njegova prijatelja. To sam smatrao potrbnim reći, tako da ni ovaj dio povijesti hrvatske političke emigracije ne bude zaboravljen. Molim da se uzme u obzir.
S poštovanje.
Mile Boban.
—————-
Bog! sestro Kate i zete Ante,
Kako sam ti malo prije rekao preko telefona da ću ti poslati pismo kojeg sam ima tome skoro 45 godina pisao mojem venčanome kumu dru. Miljenki Dabi Peraniću. Po datumu ćeš vidjeti kada sam ga bio tebi poslao. Pročitaj pa mi javi.
Pozdrav svima. Bog! Brat Milan.
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić 10.8.1969
| Fri, March 28, 2014 at 3:34 PM | |
| Bog! dragi prijatelju Vjeko,
Neka Vam i ovo pismo bude dokaz iskrene suradnje. Sadržaj mojeg pisma gosp. dru. Miljeniki Dabi Peraniću iz San Francisca u Pariz Vam može, više manje, reći o čemu se radi. Ako nešto ne bude jasno, javite mi se. Mene još moja memorija fala Bogu dobro služi. Jutros sam Vam javio kako je kod mene u moj stan u Parizu 1966. godine jedan došao i sve mi rekao, tj. da jedna skupina Hrvata pripremaju Atentat na mene. Tada sam mogao ili ne mogao vjerovati u priče, ali kada mi je u proljeće 1969. godine u San Franciscu Ivan Jakić, koji je iz New York-a došao u SF o tome govorio, tada sam počeo povezivati priče iz Pariz i povjerovati u iste. Zato ćete i naći nešto o tome u ovom pismu dru. Peraniću. Iskreni pozdravi. Bog! Otporaš. |
|
|
Bog! draga sestro Kate, Thu, Jul 26, 2012 at 5:34 AM
Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo od Ivana Prcele iz Clevlanda. On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.
Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke prijatelje, da su ga htijeli ubiti. Među njima je bio i Adolf Horvat koji da je izjavio da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo u ruke Ivana Prcele, ne znam. Svakako prijevod je dobar i točan, skoro s malim ispravcima. Imam original. Nisam ga još usporedio s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.
Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića: Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je sumnjiv. U ta “blažina” vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam prisegu odmah u početku 1960. godine, ideje su nam bile “ustaške”, tj. tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je. https://otporas.com/u-odrazu-vremena-moja-prisega-u-tajni-revolucionarni-ustaski-pokret-trup/
Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i ljubkog unuka David/Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan ne vidi lice, u početku je bio malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se na nas smije, pogotovu kada se ja malo “izbeljim” i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.
San Francisco, 10. kolovoza 1969 Dragi moj prijatelju Miljenko, Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj (mojoj osobi, mo.) osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti, dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oruže, ni alarmantno ni vatreno. To što gospodin Adolf Horvat jamči (tvrdi, mo, mb.) jest laž. Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni nekoliko puta prijetilo smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati. Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim sluganima. Susreo sam gospodina Ivana JAKIĆA, koji je bio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer, prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene. Svaki put on im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI, neki Josip BOBAN (o kojima sam Vam jednom govorio. On je u baru-kafiću u Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavčića i Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga doznati. Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore: uzidati svoje kosti za Slobodu. Ponudjena Sloboda rizik nam pruža – okrvariti (okrvari nam, mo.) narodni ponos. Što je ona više krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva. Dobar dan (tako se to kaže na francuskom jeziku: dis bonjour a tous, hrvatski bi se reklo: pozdrav svima, mo) od svih nas maloj Kiti i Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni! |
|
Dragi g. Boban,.
Bog! dragi prijatelju i poštovani gospodine,
Odgovaram na neka Vaša pitanja dva dana u zakašnjenju na Vaše pismo o “Disertaciji Hrvatske Političke Emigracije”. Odgovoriti na ovu knjigu bi trebala jedna analiza, jer je sve zanimljivije od zanimljivijeg. Ja ću se ovog puta osvrnuti samo na neke stvari koje su mi više ili manje poznate, a ni na te neću ići u detalje, jer bi bilo predugo i uzelo bi mnogo vremena.
– Dans iđem u grad i raspitat ću se da li mogu kopirati ovu knjigu tako da imam bolji i što potpuniji pregled. Za to vrijeme bilo bih mi drago od Vas čuti dali mogu napraviti kopiju i dali ima “copyright”. Ako pak ne, onda ću za sebe i jednog vrlo dražvotvornog Hrvata i dobrog prijatelja izvući dvije kopije.
– Joža Brezarović iz Nove Hrvatske je glavom i petom Zlatko Markus. To mi je osobno on rekao u mojoj kući u Sana Francisku 1980. godine, kada je bio u putovanju po Ameriki. (Kako smo mi to tada zvala “politički izlet i političko i turističko putovanje.) Kako se je skupina oko “Hrvatskog Lista” Bruno Bušić, Zlatko Markus, Franjo Mikulić su bili vrlo blitski programu Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, s nama se povezali idejno, jer smo mi kao organizacija za njih bili KRAMP HRVATSKE DRŽAVOTVORNE BORBE. Te su riječi Zlatka Markusa bile vrlo poznate među Hrvatima u ta doba hrvatske polarizirane emigracije; te, vjerovali ili ne, mi članovi i organizacija HNO je dobila ime “PROSOVJETAŠI”. I taj kvas mržnje prema organizaciji Otporu se vražijom brzinom počeo širiti poslije objavljenog člana Zlatka Markus u “Hrvatskom Listu “ŠAKALI I LEŠINARI”, što je skupina oko N.H., Danice i još neki vrlo dobro iskoristila protiv Otpora, do te mjere da su i američke Federalne Vlasti počele istraživati napetosti i nesnošljivosti među Hrvatima. To govorim zato jer sam se na sudu u New York-u osvjedočio kada sam vidio na stolu državnog odvjetnika Stuart Baskina protiv desetorice optuženih Hrvata – među kojima sam i ja bio – taj članak Zlatka Markusa preveden na engleski.
– Što se tiče pisama generala Drinjanina dru. Milljenki Dabi Peraniću, stvar stoji ovako:
Dra. Peranića sam upoznao na polunoćnoj sv. Misi za Božić 1959. godine u Notre Dame de Paris. Od tada smo postali prijatelji. Zaposlio me u svojem poduzeću Librairie Hachette i radili smo skupa, ured do ureda do ožujak 1967. Dr. Peranić je bio član HRSaveza kao i ja. Ja sam tada bio član HOP-a i nagovarao ga da se učlani. Nije htio. Želio je biti po strani. Ja sam se već dopisivao sa generalom i dobivao od njega sve što se je u DRINAPRESS-u tiskalo. To bih ja pokazvioa dru. Peraniću. Sviđale mu se Maksove ideje. Dr. Peranić je preko svojeg Šapirograf stroja izdao dvije knjižice (1) REGNUM CHROATORUM (626.925) na hrvatskom jeziku, (2) IRANSKA HRVATSKA – Hrvatska Kroz Vjekove (cca 2.000-626 pr.K.) Kako sam mu pomagao slagati slova, imali smo mnogo vremena zajedno razgovarati o našim hrvatskim zajedničkim stvarima. Tako je došlo često puta do razgovora i o Maksu Luburiću. Naravno da sam ja s moje strane nagonio vodu na moj mlin, što oku dru Peraniću nije izmaklo, te me zamolio da mu pošaljem ove dvije knjižice, što sam vrlo rado učinio. Nedugo iza toga dr. Peranić mi pokazuje pismo generala Drinjanina u kojem ga poziva da ili pod svojim imenom ili pseudonimom počme pisati u DRINAMA. Prilažem Vam poveznicu prvog pisma generala Luburića dru. Peraniću. https://otporas.com/prvo-pismo-generala-drinjanina-dru-miljenki-dabi-peranicu-26-viii-1962/
Novina Obrana je počela izlaziti, prvi broj je izišao na Novu Godinu 1963. Dr. Peranić je generalov poziv prihvatio objeručke i sa velikim oduševljenjem. Tako je počela suradnja između generala Luburića i dra. Peranića. Dr. Peranić i ja smo bili uski suradnici i dobri prijatelji tako da mi je bio i vjenčani kum 31 srpnja 1965. godine.
– Ja odlazim iz Pariza za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968. godine sa tri kovčega, supruga, dvoje nejake djece i sto osmadeset (180) američkih dolara. Naravno da smo se dr. Peranić i ja kao kumovi dopisivali, iako nije bilo često. Zatim dolazi tragični dan i generalovo ubojstvo 20 travnja 1969. godine. Već od tada su počele trzavice između nekih uskih generalovih suradnika s drom. Peraniće. To se može donekle vidjeti i iz njegove knjige “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, New York 1984. Osobno sam nastojao pomiriti duhove, te sam u tu svrhu u kolovozu 1969. godine napisao i poslao jedno pismo na francuskom jeziku kumu Peraniću, jer je stvar otišla toliko daleko da se je čak i francuska policija bila zainteresirala itd, itd…
– Dr. Peranić je u došao u New York kod svojeg zeta, brata supruge Marije Nikole Šonje 1970. godine. Nije mi se javljao i za dugo nisam znao šta je s njim i gdje je. Kako je dr. Peranić bio vrlo dobar s roditeljima moje supruge (ona je Francuskinja) i sa njima se često dopisivao, tako sam ja preko mojeg punca i punice, godinama kasnije, saznao za adresu kuma Peranića. Odmah sam mu pisao i tako su naše veze ponovno uspostavljene. Kako sam ja tada bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevenoamerički kontinent, kum se je živo zanima da se vidimo, ali da zaliveno o tome šutim, jer da je on “Živi Mrtvac” za kojeg se više ne smije znati. Tako mi je on to rekao preko telefona. Ja sam u petak 18 kolovoza 1978. godine otišao u New York posjetiti kuma Peranića i kumu Peranić. Bilo smo skupa do nedjelje poslije podne. O mnogim smo stvarima pričali. Plakao je kao dijete. Od Gipsa je u kući imao Bistu Maksa Luburića. Za njega su bila samo dva Idola: Bog i Maks Luburić. Pokazao mi je kutiju pisama Maksa Luburića njemu, a nije mogao ona koja je on pisao generalu, jer, kako je rekao da on nije sebi ostavljao kopije pisma koje je pisao generalu. Tog week-enda dok sam ja bio s kumom Peranićem i bio njegov gost u njegovoj kući, žalostna i tragična stvar se dogodila u New York-u da je jedan Hrvat svih jugoslavenskih tedencija Ante Cikoja pogunuo. Za to ubojstvo se je odmah orivilo organizaciju HNO. I to je bila jedna od mojih krivičnih točaka: ubojstvo Ante Cikoje, iako se vrlo dobro zna da mu je sprovod iz New York-a do Vrgorca platila jugoslavenska vlada preko jugoslavenskog konzulata u new York-u…
– U nedjelju jutro za vrijeme doručka pokazao mi je rukopis knjige “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” (koju i danas imam u mojem uredu) i rekao ovo je za tebe. Pročitaj i napiši predgovor. Do toga nije došlo, možda i mojom krivnjom. Tada mi je dao i tu kutiju Maksovih pisama. Bilo ih je nekoliko stotina, ne znam točno koliko. Pitao me je da li mu mogu pomoći, tj. posuditi 4 tisuće dolara da kupi kući, a za tu uslugu da će mi dati sva Maksova pisma. Kada on meni vrati novac, da mu ja vratim pisma. Dogovoreno i učinjeno. Ja sam pisma i kopiju rukopisa knjige ponio sa sobom, a novac sam mu kasnije poštanskim putem poslao.
– Kada sam ja bio uhapšen, četvrtak 25 lipnja 1981. godine, FBI služba nije imala službenog naloga da mi kuću premetnu, a ja nisam dozvolio bez naloga, iako svezanih ruku, uspio sam suprugi reći na francuski da što prije iznese iz kuće sve moje stvari i papire i sakrije. To je bilo u 5:50 u jutro. Supruga je nazvala jednu našu prijateljicu Francuskinju Elizabette Pignateli koja je odmah došla sa svojih troje djece, suprugom Antoine, on je inače Talijan, tako da su moja obitelj i obitelj prijatelja Pignateli uspijeli preko bašče – jer se ispred kuće nije moglo pošto je bilo preko dvadeset agenata FBI-ja koji su kuću nadzirali. Dozvola je došla premetnuti kuću točno u 9 sati u jutro, a sve je bilo spašeno.
– Ja sam kasnije, poslije suda u New Yorku se odselio za Texas a da se nisam toliko brigao za sve one stvari koje su se pohranile kod prijatelja Antonio Pignateli. Negdje 1988/89 kum Peranić traži od mene da mu povratim pisma, jer da je on to obećao dru. Jeri Jarebu. Tada sam mu rekao da mu dr. Jareb nije pomogao kuću kupti nego ja. Kum Peranić je meni javio da će mi posuđeni novac vratiti a ti sebi napravi kopije pisama, tako da i ti imaš to za uspomenu. Tu smo se odmah sporazumijeli. Kako sam je poslovno bio previše zauzet, nisam imao dovoljno vremena za kopiranje, nego sam zadužio moju suprugu Annie da ona to za mene napravi, što je ona i učinila. Ja sam primio posuđeni novac a kum Peranić originalna pisma Maksa Luburića. Ali kako ona nije znala hrvatdki i pri kopiranju je došlo dosta puta do pogrešaka koje ja nisam ni primijetio dok nisam prije par godina počeo pripremati knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Eto, dragi prijatelj da ja nisam imao kopije tih Maksovih pisama, niti jedno od tih pisama danas nebi bilo u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.
– Kuma Marija Peranić mi je preko telefona pričala i rekla kako je ona svu ostavštinu pok. supruga Miljenka poklonila HDA u Zagreb, te čak mu rekla da i ja imam dosta toga i dala mu moju odresu. To je bilo negdje u travnju 1997. godine. Ja tada nisam bio spreman pokloniti moju ostavštinu nikome, a danas su vremena drugačija…
Eto, poštovani gospodine i dragi prijatelju ja se u mojoj istinosti malo odulji, a Vi kao čovjek budućnosti i za budućnost hravtskih nadolazećih naraštaja ćete ovo razumijeti i meni nećete uzeti za zlo. U to ime vas iskreno i srdačno pozdravlja s našim hrvatskim pozdravom: Bog i Hrvati.
Mile Boban.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.