OVO JE MOJA MAJKA IVA “VIĆEKA” BOBAN, GABRIĆA (1914 – 1998)
Svi mi imamo majku i svi mi volimo svoju majku, pa tako i ja volim moju Majku Ivu “Vićeku” Boban, Gabrića. Ima tisuće i više razloga zašto ja volim moju Majku “Vićeku”, ali je skoro nemoguće sve te “tisuće” razloga opisati u jednom opisu, članku. Nastojat ću sažeto iznijeti one uspomene i savijete koje sam osobno čuo od moje Majke Ive “Vićeke” Boban.
Iva “Vićeka” Boban je rođena 9 siječnja 1914. godine u selu Sovići, Bobanova Draga. Umrla je 1 listopada 1998. Povijest Bobanove Drage još nije potpuno opisana i mnogo se ne zna kada je točno počela povijest Bobanove Drage. Sve što se o tome zna jest prepričavanje i prijenos s koljena na koljeno, tj. iz naraštaja u naraštaj od starijih. Tako priča pistoji da su selo Bobani podjeljeni u pet djelova, zaseoka: Bendekovići, Iviševići, Potkrajci, Malinovci, Poljaci.
Moja Majka je rođena u zaseoku Potkraj. Njezin otac Mijo – poznat kao “Miško” – (1856-1936) je bio samouk čovjek, ali vrlo dobar stolar, drvodjelac. Znali su za njega reći: što očima vidi, rukama može napraviti. Bio je udovac. Nije imao djece. Ponovno se je oženio 1913., kada mu je bilo 57. godina. Imao je dvije kćeri, moju Majku Ivu (1914) i tetku Matiju, “Macu” (1916). Moja Majka se je udala za Petra Boban, Gabrića 1933. Imali su petnaestero (15) djece. Danas kada ovo pišem, 25 kolovoza 2017. godine ima nas sam šestero živi: Jakica (1934), Jerko (1935), Mila (1938), Mile, Milan (1939), Matija (1941) Kata 1945.
Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Kada bi moj Otac putovao negdje, u džepu bi imao ubrus na kojem bi razne zaveze napravio koji bi ga podsjećali na dogodovštine u putu i na putu, te kada bi došao kući iz džepa bi izvadio ubrus, rubac te po zavezima bi se sjećao dogodovština koje bi nama pričao. To su takova vremena tada bila i mnogi su se ljudi služili istim metodama po kojima su se snalazili najbolje kako su znali. Ako bi se mi nejaka djeca počeli smijati njegovim zavezima na ubrusu, on bi se uozbiljio i nama rekao: Pametni ovako čine a glupi nastoje zapamtiti, pa zaborave i ne znaju šta se je gdje što dogodilo.
Moj Otac Petar Boban, Gabrić je rođen 6 srpnja 1907, umro od kljenuti srca 23 rujna 1981. Bio je veliki radiša i vrlo ozbiljan, reklo bi se kao “po vojnički”. Nije bilo “mile lale” ni mrdanja. U večer za vrijeme večere i dok smo svi za sinijom i blagujemo, Otac kao stariješina kuće nam daje uloge šta će tko sutra raditi. Svi smo bili zaduženi za nešto; tko će ostati kući čuvati djecu i kuću, tko će gdje i na kojoj njivi raditi. Dizalo se je rano u jutro. Nije bilo svijetla niti sata da te probudi, ali zato su bili pijetlovi koji bi svako dva/tri sata zapjevali i tako seljane probudili.
Kada bi Otac i ja išli na njivu – bilo koju – raditi, ako je Otac bio dobre volje, išli bi zajedno, jedan uz drugoga i on bi uvijek meni pričao razne dogodovštine sa sela koje je on čuo od starijih, priče njegovih mlađih dana, kako je on odrastao, kako mu je bilo i šta je i kakove je sve “škevande”, budalaštine po selu radio i tome slično, duhan nosao po Bosni, sa srpskim žandarima se tukao, on, Ranko i njihovih godišnjaci. Ako je bio mrzle volje Otac bio išao naprijed, pušio bi, motika na ramenu a ja bih uvijek išao iza njega i šutio. Ja sam uvijek znao kada je Otac dobre a kada loše volje. Kada je loše volje kapa bi mu sa šiljtom bila na čelu glave, iznad očiju, a kada je dobre volje kapa sa šiljtom bi mu bila okrenuta prema lijevom ili prema desnom uhu. Ispravno ili ne tako sam ja doživljavao mojeg Oca.
– Znao mi je više puta govoriti da se s nikim nikada ne trebam tući, jer to nije dobro, moj sinko. Imaš usta i jezik u njemu. Brani se jezikom, ali ako se moraš braniti i u toj obrani se tući, onda te ja radije posjetiti u zatvoru nego u bolinici…
– Najpoštenije je ono i onako kako se dva čovjeka sporazume, i uvijek se drži toga, moj sinko…
– Samo će glupan reći da nema šta raditi, a čovjek kojem je stalo do pristojna života, uvijek ima šta raditi…
– Nije bogat onaj tko ima mnogo konja i volova, nego onaj tko ima mnogo djece…
– Nećeš ti pušiti pred menom dok vojsku ne islužiš, jer ćeš tek tada biti čovjek…
– Moj sinko ti si svaki dan stariji i svaki dan se razvijaš u čovjeka…
– Pazi s kim se družiš; jer onog puta kada se odlučiš oženuti, neće biti: Uprti pa isprti, nego UPRTI PA DO SMRTI…
Tako je iz otčinske ljubavi govorio moj Otac meni.
Nikada neću zaboraviti tuču pred Rapišića kućom u Bobanovoj Dragi na Ilin Dan 29 lipnja 1956. godine. Taj dan je blagdan i svetkovina kod nas. Poslije ručka i dobra objeda je Dernek, na cesti, naravno. Tu se prodaju razna voća. Šeta se po uhodanom pravilu. S desne strane se iđe prema istoku a s lijeve prema zapadu, ili s desne strane prema sjeveru a s lijeve prema jugu. U ta vremena za cijelo nitko tada nije znao da su to pravila vožnje, ali tako se je šetalo. U tom Derneku moj rođak Ante Grubišić, Lukin i ja pjevali smo gangu. A šta ćeš drugo osim gange u ta blažena vremena! Zapjevali smo: “Mene moja naučila Mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Kao stršljenovi tri milicionera su na nas navalili. Još se njihovoh imena sjećam Zapovjednik je bio neki Đuro, drugi Milan Šorman, oba od blizine Mostara i neki Hasan od Bugojna. Napali su nas jer, kako su oni tvrdili da smo pjevali šovinističke pjesme i sl. tome. Pošto su nas naši Bobanjari uzeli u zaštitu, sve se je bez većih problema za taj dan završilo.
Sutra subota ja sam sa Ocem radio na njivi. Evo ih ubrzanim korakom točno gdje smo otac i ja radili. Hasan i Milan Šorman. Hoće me sprovesti u Stanicu Narodne Milicije u Gornje Soviće. Ja sam im rekao da ja znam gdje je njihova stanica a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. sprovoditi kao jednog lopova. Vi iđite svojim putem a ja ću tamo doći čim se presvučem. Povjrovali su. Oni otišli a meni Otac govori: Moj sinko za tebe nema više života ovdje. Iđi i neka ti bude sretno. Otođi kući i reci Vićeki da ti iz onog velikoga takujina dadne malo para za put. Nemoj sve jamiti, jer će i nama trebati.
Ja sam tada otišao i s mjesta na mjesto stigao u Mislinju, Slovenija. Tu sam se zaposlio na radnji autoputeva kod jednog Pere Galića od Velike kod Požege. Kada mi se je pružila prilika preko Italije sam došao u Nicu, Francuska, odatle s mjesta na mjesto do Pariza.
SUZE MOJE MAJKE IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆA.
Majka mi je dala, mislim pet tisuća dinara i plakala, skoro nabrajala govoreći: Moj sinko nikda više te moje oči neće vidjeti. Kako je sada tvojoj majki! Neka ti dragi Bog bude u pomoći, na putu i svakom koraku! Sjeti se tvojih roditelja! nemoj nas nikada ostaviti! nezaboravi majčino mliko koje si doji! Prkrsti se na sve četiri strane tako da te Bog čuva sa svih strana! Poljubio sam Majku i krenuo iznad kuće u brdo kako bih znatiželjnim susjedima dao naslutiti da iđem u brdo sjeći drva za gorivo. To sam učinio i zato jer ako će me milicija tražiti, tražit će me na relaciji Imotski, Grude, Ljubiški-Čapljina. Ja sam iz Posušja uzeo autobus za Mostar, vlakom preko Sarajeva za Sisak, jer mi je tu brat Jerko radio. Bio sam s bratom dva/tri dana a da mu nisam rekao stvarnu namjeru, osim da iđem u Sloveniju na rad. Iz Siska preko Zagreba, Zidani Most, Velenje do Mislinja. Tu sam radio i ostao neko vrijeme dok nisam put ispitao za bijeg. Nisam htio u Austriju koja je u to vrijeme vraćala bjegunce za YU. Odlučio sam preko Kopra za Trst, Torino, preko talijansko-francuske granice prešao sam u Francusku i uputio se za Nicu. Tu nisam mogao ostati, te sam se uputio za Pariz, gdje sam i ostao. Tu u Parizu se je ostvario moj političko hrvatski san. Pronašao sam one koje sam tražio…
Možda ću nastaviti…
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.