Moj sinko, nemoj se nikada tući. Ako te neko napadne, brani se. Ja te radije posjetiti u zatvor nego u bolnicu. Petar Boban, svom sinu Milanu 1956.

Bog! Dragi moj hrvatski brate i prijatelju,

Velika ti hvala na tom pitanju “tko su bili u ustašama i Tvoje obitelji ?”

Moj otac Petar (1907-1981) je bio vojnik HOS-a ND Hrvatske od 8 slova u Domobranima.

Moj stric Mate (1919.1966), brat mojeg oca Petra je bio vojnik HOS-a ND Hrvatske od 8 slova, dobrovoljac, Ustaša. Ustaše su bili Hrvati i kao takvi bili su vrlo poznati borbi za Hrvatsku od 8 slova Državu. Partizani su bili jugoslavenskih osjećaja i borili su se za Jugoslaviju a protiv tada postojeće Hrvatske Države od 8 slova. Kako ti voliš mnogo čitati, mnogo pisati i mnogo znati, da ne duljim, dragi moj prijatelju prilažem ti nešto sa detaljima što bi te moglo zanimati .

Bog! I sve najbolje ti želi hrvatski prijatelj Mile Boban, a kad ti srce rekne da vjeruješ starom Mili Boban, opet se javi.

————————

Moj sinko, nemoj se nikada tući. Ako te neko napadne, brani se. U tom slučaju ja te radije posjetiti u zatvor nego u bolnicu. Petar Boban, Gabrić, svome sinu Milanu 1956.

Slika Mile Boban u Pokaćevu duhanu pred kućom Križana i Mate Boban Ilina iz Poljaka, godine  na Ilijin Dan 20 srpnja 1956., odmah ondje kod Ćipića kuće.

Moj otac Petar Boban, Gabrića (1907-1981), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je njegov zapojvjednik toliko puta rekao da se zakloni za vrijeme borbi, jer da on sam ne može rat dobiti. Borio sam se srčano, iz srca za moju zemlju Hrvatsku, mnogo puta mi je to rekao. Dok nisam bio ranjen nisam mislio da me metak može pronaći. Poslije liječenja i oporavka, razriješili su ga vojničke obveze, te je došao kući. Prilažem sliku. Moj otac Petar je drugi s lijeva po zadi jedne žene, a ostali su mi nepoznati.

Njegov brat Mate, moj stric, je bio u Ustašama na dužnosti u Zavidovićima.
U mojem selu Bobanova Draga, na jednoj gomili, seljani su za svoje potrebe i svojim vlastitim sredstvima postavili zvono i posvetili ga sv. Iliji. Od tada, 1937. godine kada je ovaj zvonik napravljen, svake godine na dan sv. Ilije 20 srpnja održi se sveta Misa na čast imena sv. Ilije. Prilažem sliku tog zvonika.

Zvonik je uistinu originalno izgledao kao na ovoj sliki, osim što nije tada bilo ovih ulaznih vrata pod zvonikom. Tu je tada visio konop za zvonenje.

Poslije sv. Mise svak sa svojima ide kući na ručak, dobro se najedu i napiju i tako, puni sreće i zadovoljstva, poslije ručka izidju iz kuća i hladovine, te odu dolje na cestu na DERNEK. Selo puno svijeta, naroda. Mnogi su došli iz susjednih sela i župa.

Te 1943. godine u proljeće su najprije naišli četnici. Zapalili su nekoliko kuća i u našem selu ubili Grgu Boban, Grše (1896-1943) i ženu Stjepana (Stipuke) Zorić, a preko sela još trojicu. Neposredno iza njih, četnika, naišli su partizani. Oni nisu ni palili ni ubijali. Simbolično su prošli tuda i samo popljačkali što su god više mogli, kako su to oni znali reći “da je to za narodnu vojsku”. Hrvatske vojske tu nije bilo, ni blizu. Bilo je nešto u Imotskom i nešto seoskog redarstva, što nije bilo dovoljno pružiti bilo kakav otpor ni četnicima ni partizanima, a oni su i jedni i drugi bili protiv Hrvata i Hrvatske Države. Ali za taj slučaj se je čulo i hrvatska vojska je počela patrolirati tu liniju Imotski/Grude/Ljubuški/Široki Brijeg/Mostar.

Moj stric Mate je došao iz Metkovića na dopust za Ilindan, kako se je to kod nas govorilo, tj. za 20 srpnja. Koliko se još uvijek sjećam, bila je srijeda. Bilo je mnogo naroda i Dernek je bio lijep, kao po običaju. Jedni se šetaju, tamo-amo, dok drugi pred kućama u hladu sjede, pričaju, jedan drugome nazdravlja iz bukare ili pletare, svak se veseli, ganga se pjeva, jednom riječu: UŽITAK i milina! U jedan trenutak nastala buka, gužva i galama. Naišli Ustaše i naredjuju svima da se mirno razidju i da svak svojim kućama idje. Dernek je zabranjen poradi sigurnosti. Većina naroda je poslušalo i pognutom glavom uz kolovoz krenuli kući. Kada su došli pred Matanovu kuću, gdje su u hladu pod razgranatom šljivom sjedili moj otac Petar, moj stric Mate i drugi seljani, Ustaše su ih počeli rastjeravati. Jedan od njih je prepoznao mojeg strica Matu i svalio na njega svu hrpu uvreda i psovki zato što nije bio u vojničkoj ustaškoj odori, već u civilu. Moj stric se počeo -kao- pravdati i u tom pravdanju došlo je do fizičkog obračuna. Ustaša Ljubičić iz Runovića ispod Imotskog udari kundekom mojeg strica, našto je moj otac Petar odmah skočio u obranu svojeg brata i oduzeo pušku Ustaši Ljubičiću. Drugi Ustaša je odmah počeo pucati. Svak je utekao, svak se spašava kako tko može. U tuči su pet (5) Ustaša, moj otac i moj stric. Oba su ranjena. Na svu sreću rane nisu bile smrtonosne, ali metak nije znao hoćeli biti smrtonosan ili ne. Seljani, susjedi i prijatelji su na skalama/lotrama donijeli ranjenog mojeg oca i mojeg strica kući. Toga se još sjećam kao da je jučer bilo. Ali se takodjer vrlo dobro sjećam priča mojeg oca koje mi je pričao dok smo kopali. To su bili nekontrolirani incidenti, bez zapovjedi iz Zagreba.

Moj stric Mate (1919-1966) je i dalje ostao u Ustašama i borio se za svoju zemlju Hrvatsku, bez da je pomišljao da iz nekog prkosa i zbog nekih prljavih ustaša ode i pridruži se partizanima. On je bio zarobljen u svibnju 1945 godine izmedju Zidanog Mosta i Celja. Prošao je kroz velike muke i fala Bogu ostao živ.

U mom selu je takodjer veliki Dernek na sv. Petra i Pavla 29 lipnja. Kod nas se to obično i skraćeno kaže ‘Petrovdan”. Godine 1956, mislim da je bio petak, šetali smo se u Derneku. Moj rodjak Ante Grubišić, Lukin i ja zapjevali smo gangu sa pjesmom: Meni moja govorila mati, pjevaj sine živijeli Hrvati. Milicioner Djuro i Milan Šorman, oba od Mostara, Bijelog polja ili okolice, odmah na nas. Zametnula se gužva, te zatim tuča u kojoj je bilo malo  i krvi. Sve se završilo dobro, jer je moglo biti i gore.

Sutra subota otac i ja kopamo na polju, evo ih. Ugledao sam ja njih kako se žurnim korakom približivaju k nama. Kratkim postupkom oni -milicija -hoće mene sprovesti u “Stanicu Narodne Milicije ” u Gornje Soviće. Ja sam im rekao da ja znam gdje je stanica i da ću sam doći, a da oni mene neće sprovoditi kroz selo 5-6 km. kao nekog lopova. Pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Otac mi je samo rekao: “Moj sinko, neka te dragi Bog čuva na svakom koraku. Za tebe ovdje nema više života. Širok ti je svit. Ima četiri (4) strane, Istok, Sjever, Jug i Zapad. Izaberi, prekrsti se i ajde. Samo nemoj na Istik. Idi na Zapad. Ajde najprije kući i reci Vićeki, to mi je Mater, ona zna di je onaj veliki takujin da ti dadne malo para.

Eto, tako sam ja kao dečkić napustio moje selo, moju rodnu grudu koja mi se je zalijepila za tabane i kuda god koracam, hodam, tragovi hrvatstva ostaju. Imao sam priliku u zadnjih pola stoljeća i više mnogo puta razmišljati o svemu pa i o tome: tko je kriv? Sudbina, došao sam do zaključka. Ustaše koji su bili povod da moj otac i moj stric odu u protivni tabor, tj. partizane, su bili izolirani negativni slučajevi, kao što, recimo, kod jednog kirurga, koji neoprezno i zaboravno ostavi neki kirurški pribor/alat u unutrašnjosti utrobe pacijenta, koji kasnije zbog tog neopreza umre. Još se nije slučaj desio da je netko u takovim slučajevima optužio medicinsku nauku i kao takovu osudio da ne valja. Tu je hrvatska državotvorna vrlina mojeg oca i mojeg strica, koju sam neseumnjivo naslijedio od njih.

Kada je 1963. godine jedna skupina hrvatskih rodoljuba i revolucionaraca došla iz emigracije u Hrvarsku, okolici Papuka, s namjerom dignuti ustanak, mnogi, ako ne i svi, od moje obitelji i rodbine su bili pod Udbinom paskom. Tada je Nika Belac iz Drinovaca, koji je bio velika “budža” u CK KP BiH, došao k mojem ocu Petru i rekao mu da su oni u Mostaru zaključili da je on kvalificiran za prvoboračku penziju, na temelju one bitke sa Ustašama na 20 srpnja 1943. godine. Pošto je taj Nika Belac naš susjed iz sela Drinovci i mnogi su ga poznavali pa tako i moj otac, on mu jr samo rekao: ” Pa, bolan Nika, kako ja mogu dobiti vašu prvoboračku penziju kada i Bog i čovik zna da sam se ja borio protiv vas a ne za vas. Šta će moj sin Milan (to sam ja) tada reći. Odrekao bi me se. Neću, brate. Kad sam do sada moga živit ko čovik i Rvat i bez vaše penzije i pomoći, mogu i od sada. Eto kako sam ja, Mile Boban, Otporaš, napustio, neiskusan i golobradat moju dragu domovinu Hrvatsku.

Ovo sam našao shodno iznijeti na ovim stranicama portala javno.com da se bar jedan mali isječak i dio moje pozadine zna. Ima toga mnogo za reći.

Objavljeno: 13.06.2009. u 14:21h
Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 1086

Gracena13 14.06.2009 11:11 h
citat:
Ovo sam našao shodno iznijeti na ovim stranicama da se bar jedan mali isječak i dio moje pozadine zna. Ima toga mnogo za reći.
_______________________
Izreka veli: “Sit gladnome ne vjeruje”
Samo onaj tko je na vlastitoj koži preživijeo i koži bliskih srodnika doživjeo teror UDBE , ( nažalost naše sudbe, da se ostataka repova hobotnice nismo još uvijek u cijelosti uspjeli riješiti do dana današnjeg) može razumjeti vašu osobnu tužnu sudbu i suosjećati s tjeskobnim mislima koje su vas pratile nakon što ste ni kriv ni dužan, bili prisiljeni protivno vašoj volji napustiti vlastiti dom.

Gracena13 14.06.2009 11:35 h
Mnogi se raduju izreći pokojnog prvog predsjednika dr.Franje Tuđmana:
UVIJEK I SVE ZA HRVATSKU, A NAŠU JEDINU I VJEČNU HRVATSKU NI ZA ŠTO”
a rijetki mogu s razumjevanjem shvatiti vašu osobnu radost, što konačno dokopasmo se mogućnosti da svoj na svome s ponosom obitavamo u slobodi i miru na tlu samostalne i nezavisne RH.
Svatko ima pravo da se raduje onom što mu ugodu u duši čini ( pa i gđa. Lokica , iako nije svjesna komu ili čemu klikće). Upisati ću što mene osobno danas rastužuje, iako sam sretna i radosna jer :
IMAMO HRVATSKU !!!!
Da se nasmijete na trenutak, iako nije nimalo smiješno, naprotiv žalosno, da žalosnije ne može biti.
Priča iz Hrvatske …..realna situacija većine!
Radim kod Austrijanca.
Plaću dižem kod Talijana.
Kupujem kod Slovenca.
Telefon plaćam Nijemcu.
Točim gorivo kod Mađara.
Lijekove kupujem od Izraelca.
Zakone mi propisuje Belgijanac.
Sudi mi Nizozemac.
U vojsci mi zapovijeda Amerikanac..
Prilog : autor N.N.

Domobran 14.06.2009 12:25 h
Gracena13. Uživam čitati vaše komentare. U svakome pročitam vrlo zanimljivih stvari i saznam mnogo što nisam prije znao. Na svim tim informacijama vam sikreno zahvaljujem.
Kako god je teško biti svoj osobni kirurg ili u potrebi odvjetnik, tako isto je teško pisati o sebi samom. To je s jedne strane uhodano univerzalno pravilo, ali s druge strane je vrlo promašljivo i netočno. Tko može o nekome znati više nego što dotična osoba zna sama o sebi. Svi mi imamo sjećanja na svoj život, neki više neki manje. Samo svi ne žele svoje jade iznositi na “vjetrenjaču” zbog nama nepoznatih razloga. I to je njihovo pravo! Dok ja zastupam to pravo da one osobe kojih je život bio tegoban, trnovit i uvijek u borbi i napetostima da ostvari svoj cilj i SAN, a moj SAN je kroz moj cijeli život bio PONOVNO OSLOBODJENJE HRVATSKE.
U toj borbi i za taj cilj nisam popustao sve dok se moj san nije ostvario, a on se je ostvario Drugom Ratu za Drugu Hrvatsku Državu u prošlom dvadesetom stoljeću, koji nije iz magle ispao tako da ga nitko prije nije mogao vidjeti. Taj Drugi Rat za Drugu Hrvatsku Dražavu je ispao iz vjekovnih želja Hrvatskog Naroda, ne izdvajajući niti ijedne napora iz prošlosti za ostvarenje tih vjekovnih želja počevši od 626 pa do danas. Ukratko, MOJ SAN SE JE OSTVARIO! Naša Hrvatska Država sa dva (2) inicija RH je tu. Komu nije dobra, neka ju popravlja i u ljepšava. Kome nije dovoljno velika, neka se izvoli boriti za veću. Za mene je dobra! Kakva je, takva je, naša je!