MOJ PUT I MOJA PUTOVANJA SU MOJ “SIMBOL” ZA MOJU HRVATSKU, piše Dragutin Šafarić

Poštovani g. Boban !

          MOJ PUT I MOJA PUTOVANJA SU MOJ “SIMBOL” ZA MOJU HRVATSKU!

Prilijepili ste jednu moju sliku, a da ne znate što mi znači ova slika.

Ta slika to sam ja. VUKOVAR 25.04.1999.g.

Osim supruge ja i kćeri imali smo svoj šport streljaštvo sa prilično dobrim ugledom na našem nivou. Starija kćer Aleksandra dva puta slovenski rekord u različitim oružjem i jednom druga u Jugoslaviji. Njezina ekipa od tri djevojke imale su čak 11 slovenskih rekorda, samo viši i još više. Mlađa kćer bila je kao takmičarka skoro uvijek sama bez ekipe ali je rasturala. Bila je čak 4 puta slovenska prvakinja ali nijedan osobno slovenski rekord.

Kada je Katarina već bila odlična takmičarka obojica smo se odlučili da ćemo „priskočiti“ u pomoć u mojoj rođenoj Belici u Međimurju, odavde udaljeno 130 km. Jer smo obojica kao takmičari mnogo značili za moje selo i podigli smo njihov nivo malo na viši nivo, tako su došli na red uz našu pomoć i plasmani na hrvatska „republička“ takmičenja.

Usput o meni nešto malo. 

Ova slika je pogled na Dunav.

Bio sam se dva puta plasirao na Jugoslavensko prvenstvo, bio sam i savezni sudac za streljaštvo. Moje slike imaju zapisanu godino i kraj gdje je nastala slika. Dvije lokacije su nešto posebno. Titove Užice i Kadinjaća. Kao mjesta sa predznakom Titovo Velenje, Titove Užice itd…, i kao jedino Slovenija i Srbija…

Veliki pehar kojeg možete vidjeti na slici visok 70cm smo tri puta redom osvajali, što je značilo prema propozicijama, da smo ga osvojili tri puta redom prelazi u naše ruke i sa njim doma u Velenje. Domaćin je bio korektan, boljelo ih je, tako su nam ponudili prijedlog, da nam naprave „DUPLIKAT“ kojeg bi mi dobili (?) a njima da ostane „ORIGINAL“. Bilo je to davne 1984.g.

Što ćemo sa srbijanskom povijesnom Kadinjaćom ? Ja domaćinu kažem, mi smo si izborili ovaj pehar i on ide sa nama doma jer je takav OBIČAJ…, takmičarska pravila.

Drugo što moram dobro pojasniti su slike pod imenom „Vukovar“ uz graničnu rijeku Dunav. Hrvatsko prvenstvo u streljaštvu bilo je u Osijeku, kamo se ja nisam plasirao ali su se plasirali mladi iz moje Belice.

Kada je počela agresija na Hrvatsku, tada sam odlazio u Međimurje, gdje se je tada na moj prijedlog kupilo nekoliko komada starijih zračnih pištolja i počeli smo „Međimursku ligu pištoljaša“. Do tada moja „plava“ kosa bila je rezana iznad ovratnika odjeće.

Sa četničkom agresijom ja sam donio odluku u vjeri, da ču doći jednom u „Slobodni Vukovar“  i da će tek onda tamo „smjeti“ netko odrezati moju kosu pa bila ono duga koliko htjela.

Tak je došla 1999.g. za hrvatsko Državno takmičenje i ja sa mladima putujem do Osijeka, sa dogovorenom željom, da po završetku idemo dalje do Vukovara.

Zato prilažem sliku gdje sam ja sam sa kosom, onda je moja kćer uzela škare i odrezala moju kosu. Jedna slika prikazuje taj odrezani dio kao „snop“ moje kose na crvenoj podlozi, Najdulji vlas kojeg sam pronašao na sebi je bio dug 51 cm, kojega sam dugo imao prilijepljenog na zidu u birou.

Izrezao sam dio slike gdje se vidi posebno „rasčešljana“ kosa prije rezanja. Od tada u Vukovaru 1999.g. pa do danas nikada se nije kratila moja kosa i takva je danas sa mnom.

Jednom sam se malo našalio pred licem pokojne Kaje Pereković (!), da ču dat odrezati kosu. Doslovce je viknula na mene, da to ne smijem napraviti, da je to moj prepoznatljivi „simbol“.

Gospodine Bonban, ovu priču potrebno je prepoznati, to je moj simbol koji mnogo govori o meni i za moju Hrvatsku. Pa se sada još sjetimo onih dugih kita ženske kose iz rudnika Hude Jame kod Laškog. To je kosa Slavonskih i Hrvatskih djevojaka !!!

Neke slike iz Celja kod Levca to posebno dokazuju za vrijeme čekanja zatočenika za likvidaciju. Prvi koji je to prepoznao ili uočio bio je g. Borovčak iz Zagreba. Prilažem 9 slika i neka budu za spomen. Imam ja za to puno razloga.

Kod mene već je kasno u noć pa nekima laku noć,

Dragutin.