MOJ FELJTON O JASENOVCU, piše Igor vukić

MOJ FELJTON O JASENOVCU

Sa zapanjujućim otkrićima zaustavio je Slavko Goldstein u Jutarnjem listu, no ne i u Glasu Koncila

Igor VUKIĆ

Piše: IGOR VUKIĆ

Prije ravno deset godina u Uredu predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku održan je izvanredni sastanak svih savjetnika tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića. Okupili su se za velikim stolom, pijuckali kavu dok je tajnica svakome dijelila po dvije stranice fotokopiranog novinskog teksta. Nakon što su se neko vrijeme savjetnici upoznavali sa sadržajem teksta, predsjednik Josipović upitao ih je pomalo dramatično podižući glas: „Jeste li vidjeli ovo? Recite mi! Kako da ‘ovo’ zaustavimo!”

„Ovo” što su savjetnici dobili pred sebe, bila su prva dva nastavka feljtona koji je pod zajedničkim naslovom „Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru” te 2013. počeo izlaziti u katoličkom tjedniku Glasu Koncila. Bio je to feljton kojem sam bio autorom. U to vrijeme sam još bio novinar kojeg bi dobar dio mojih kolega – kad bi ih netko pitao o mojem svjetonazoru –  svrstao na lijevu stranu hrvatskog političkog spektra.

Feljton je bio rezultat prethodnog istraživanja iz dostupnih već objavljenih izvora (knjiga i članaka) i tek kraćeg vremena provedenog u arhivima. I već tada je sadržaj feljtona snažno odudarao od bilo čega ranije objavljenog o Jasenovcu. Već na letimično čitanje – kakvo su proveli Josipovićevi savjetnici – vidjelo se da logor u Jasenovcu nije opisan kao najgori „logor smrti”.

Ne tako davno prije no što sam feljton ponudio za objavu nekom mediju, otkrio sam da u Hrvatskom državnom arhivu postoji određen broj autentičnih dokumenata nastalih u jasenovačkom logoru, a do tada ih nitko nije ni pregledao, a kamoli pokušao objaviti. Bilo je tu i mnogo originalnih dokumenata iz tog vremena koji su se manje ili više izravno odnosili na Jasenovac. Do tada je u javnosti prevladavala predodžba da o jasenovačkom logoru nema nikakvih dokumenata, da su izgubljeni, spaljeni, odneseni nekamo (npr. u Beograd), da su svakako nedostupni… Sugeriralo se kako su za razliku od Nijemaca, ustaše bili primitivci koji nisu ni znali kako se vode kartoteke i drugi uredski poslovi. I ja sam do tada tako mislio.

Sve je to bilo daleko od istine.

Za novinski feljton o jasenovačkom logoru, s mnoštvom podataka koji do tada nisu bili uvrštavani u takve priloge, bilo je dovoljno materijala. Već su i knjige objavljene do 1990. temeljitom čitatelju pružale obilje zanimljivih, a zanemarenih činjenica, koje su pokazivale sasvim drukčiju sliku zbivanja u Jasenovcu od one mitološke, nametnute javnosti.

Kad sam skupio brojne izvorne podatke za novinsku seriju, pomislio sam da će nakon objave u nekim novinama svi brzo shvatiti kakva je Jasenovac zapravo prijevara. Očekivao sam kako će krenuti serija komentara, novinarskih i povjesničarskih potraga za podacima… Organizirat će se rasprave i sučeljavanja te će se razmjerno brzo jasenovački logora dovesti na mjesto na kojem više neće moći poslužiti kao gorivo za mržnju.

ČASOPISI

Josipović odabrao šutnju da se ne širi istina

Danas, deset godina kasnije, mora se priznati da je predsjednik Josipović imao dobre savjetnike. Nakon kratkog pregledavanja fotokopija novinskih stranica, savjetovali su mu neka uopće ne reagira na feljton i neka ne pokuša „zaustaviti Reuters”, odnosno seriju u Glasu Koncila. Znamo i da su neki odmah istaknuli da ja autor feljtona nisam do tada bio poznat po izmišljanju izvora svojih članaka pa je vjerojatno točno sve što sam napisao. Reagira li se javno, samo će se skrenuti pozornost na te činjenice. Bolje je sve ignorirati i djelovati tako da se činjenice iz feljtona ne prošire na medije srednje struje, odnosno, na opću javnost.

Amnestirani

Svaka čast savjetnicima na njihovu poslu. Deset godina poslije i dalje se u glavnoj medijskoj i javnoj sferi o jasenovačkom logoru govori povijesno pogrešno, na način koji se govorilo i tada. Način je to koji odgovara vladajućoj politici, bez obzira što u širem smislu donosi štetu hrvatskim interesima.

Istodobno je to pokazatelj koliko je tvrdokoran taj jasenovački mit. Ne treba to ni čuditi. Mit je stvaran desetljećima pa ne može biti ni srušen preko noći. U njegovu obranu djelovale su  tajne jugoslavenske službe, mediji, suci i tužitelji, „poštena inteligencija”… Nije se puno promijenilo ni poslije 1990., samo je brana rasvjetljavanju hrvatskih povijesnih kontroverzi postala nešto složenija i delikatnija.

O tome ponešto govori i krivudavi put feljtona do novinskih stranica. Feljton koji je napokon objavljen te 2013. u Glasu Koncila u 22 nastavka, prvo je bio ponuđen Jutarnjem listu, otprilike početkom 2012. godine. U tom sam dnevniku radio kao novinar od 2001. do 2004. pa su znali kako se odnosim prema podatcima koje sam skupljao za tekstove. U prvi mah čak sam naišao na otvorena vrata. Urednik Jutarnjeg lista Davor Butković bio je vrlo zainteresiran za objavu feljtona. Čitao je mnogo o tim stvarima, znao je da su uvijek donosile izvrsnu nakladu, a iznenadilo ga je kada sam mu pokazao da su već ranije objavljene neke zbirke dokumenata koje drukčije prikazuju jasenovačku stvarnost. Činilo se kako je doista ozbiljno odlučio uvrstiti moj feljton u Jutarnji list. Dogovorili smo već i broj nastavaka feljtona pa čak i moj honorar.

Goldstein Jutarnjem listu: Ono Vukićevo ne objavljujte ni pod koju cijenu!

Nedostajala je samo jedna sitnica. Trebao sam otići kod Slavka Goldsteina, dati mu feljton na čitanje, i ako on kaže da može, idemo u objavu!

Čitateljima Hrvatskog tjednika ne treba dodatno predstavljati Slavka Goldsteina. Reći ću ipak da se s njim tada moglo razgovarati o nekim povijesnim činjenicama, dok se s njegovim nasljednicima i povjesničarima srodnog svjetonazora danas ne može razgovarati. Slavko Goldstein bio je spreman i prihvatiti neku ocjenu nekih povijesnih zbivanja drukčiju od njegove, ako mu se podastru jasni dokazi.

No objava tako nečega u dnevnom listu poput Jutarnjeg, nije dolazila u obzir. Imam pouzdane dokaze da je upravo on (premda je meni u lice govorio drukčije), urednicima Jutarnjeg lista savjetovao da ne objavljuju feljton. Slavko Goldstein i ja tako smo ostvarili sadržaj jednog aforizma: „Kad sretnem svog cenzora, uvijek izmijenimo nekoliko riječi”

Urednici Jutarnjeg nisu htjeli otvoreno reći da feljton neće biti objavljen. To je slobodarski, liberalni list, koji objavljuje sve što je važno i relevantno, potkrijepljeno čvrstim novinskim izvorima. Nema za nas tabua, ne bojimo se mi nikoga, ne, ne… Ali nakon par mjeseci zavlačenja bilo je i zadnjem naivcu (a tu sam negdje), jasno da od objave feljtona neće biti ništa. Potvrdio mi je to izravno i  kolega s kojim sam radio u tim novinama koji mi je ispričao kako je Goldstein došao u redakciju i govorio da se „ono” Vukićevo ne objavljuje ni po koju cijenu.

I onda sam razmotrio mali broj mogućnosti koje su mi stajale na raspolaganju. Objaviti ssve na internetu? Tko će to vidjeti u tom informacijskom moru. Sinula mi je jedna naizgled neizvediva ideja: zašto ne bih pokušao u Glasu Koncila! Do tada ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da bih ja, Igor Vukić, ikad objavio ikakav članak u Glasu Koncila!  Ali u razmišljanju što bi se moglo učiniti pojavio se jedan puteljak: u Glasu Koncila urednik rubrika s povijesnim sadržajem bio je Tomislav Vuković, novinar i urednik koji je i sam ranije pisao o jasenovačkom logoru! I to vrlo inteligentno, savjesno prikupljajući dostupne dokumente. Urednik koji je shvaćao važnost pisanja i objavljivanja novih provjerljivih činjenica o tako važnoj temi.

Nisam ga do tada upoznao niti negdje sreo i razgovarao s njim, ali procjena je bila točna. Premda smo se prvi put vidjeli u redakciji Glasa Koncila na Kaptolu, vrlo brzo je Vuković zaključio da je pred njim materijal vrijedan objave. Ispunio sam svaki njegov urednički zahtjev u doradi teksta i feljton je – zahvaljujući i tadašnjem glavnom uredniku Ivanu Mikleniću – mogao ugledati svjetlost dana.

„Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru”, bio je zaista primjereni naslov. Uredniku i novinaru Tomislavu Vukoviću, koji svojim člancima u posljednje vrijeme obogaćuje i Hrvatski tjednik, nikada neću moći dovoljno zahvaliti na odluci da feljton uvrsti na stranice Glasa Koncila.

Arsen Bauk najzaslužniji za našu registraciju

Predsjednik Ivo Josipović pustio je dakle da feljton izlazi kroz tu cijelu 2013. godinu, ne poduzimajući neke represivne korake. Sa svojega je motrišta postigao časovitu korist i na temu nije brzo privučena osobito velika pažnja. Ali u demokratskom društvu ipak ne možete sve držati pod kontrolom. Feljton u Glasu Koncila privukao je pozornost male skupine povjesničara i ljubitelja povijesti koji su i sami već i ranije naslućivali pa i znali da negdje u arhivima postoje podatci objavljivani u pojedinim nastavcima.

Malo po malo, počeli smo se upoznavati, povezivati i razmjenjivati informacije. Na jednom od seminara o povijesnim temama upoznali smo se dr. Stjepan Razum i ja. Razum je voditelj Arhiva Zagrebačke nadbiskupije. U Hrvatskom državnom arhivu upoznao sam povjesničare Stipu Pilića, profesora povijesti i zemljopisa u osnovnoj školi i  Matu Rupića, zamjenika ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata. Povezali su me s paterom Vladimirom Horvatom, isusovačkim svećenikom, povjesničarom i filologom, kojemu je bilo veoma stalo da se rasvijetli jasenovačka povijest.

Uskoro se javila se ideja o osnivanju udruge kojoj bi cilj bio istraživanje i javno predstavljanje

provjerenih (a zanemarenih) podataka o Jasenovcu. Iduće godine, 2014., osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Za prvog predsjednika izabran je dr. Stjepan Razum, a meni je pripala dužnost tajnika. Među osnivačima društva bili su akademik Josip Pečarić, koji je još devedesetih vodio niz javnih polemika i objavio knjige u kojima je dovodio u pitanje službene brojeve žrtava Jasenovca, zatim dr. Josip Jurčević, koji je magistrirao na temu jasenovačkih proturječja. Među osnivačima su bili i povjesničari dr. Stjepan Kožul, dr. Mato Artuković, mr. Mladen Ivezić, Vladimir Mrkoci, novinar Tomislav Vuković, inženjer Anto Periša i drugi.

Društvo je posvećeno ozbiljnom povijesnom istraživanja logora od 1941.-1945., te  zbivanjima nakon 1945., kao i svim nedovoljno istraženim i opisanim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu i razdoblju nakon tog rata. Zagrebački Ured za udruge isprva je odbio registraciju naše udruge, ali nakon godinu dana postignuto je priznanje i društvo je pravomoćno upisano u registar. Važnu ulogu u postizanju registracije imao je tadašnji ministar uprave Arsen Bauk. Iako član SDP-a i koalicijske vlade na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, Bauk je primio predstavnike našeg društva i kao legalist prihvatio naše argumente. Usvojio je žalbu na odbijanje gradskog ureda pa potom i gradski ured nije imao kud, nego je upisao društvo u Registar udruga. Nije nam poznato je li i tadašnji premijer Milanović bio upoznat s našim problemima s upisom u registar i je li ministru Bauku dao neko svoje mišljenje o tome. Za sada vrijedi ocjena da je ministar Arsen Bauk, današnji zastupnik SDP-a u Hrvatskome saboru, najzaslužniji u vlasti za našu registraciju.

Upis u registar omogućio nam je pravnu osobnost, otvaranje računa i normalno poslovanje poput drugih udruga. Omogućilo je prikupljanje donacija, izdavanje knjiga, plaćanje honorara suradnicima i sve drugo što čini rad jedne nevladine organizacije. Društvo je izdalo četiri knjige na temelju istraživanja arhivskih dokumenata o Jasenovcu. Prva je bila „Jasenovački logori – istraživanja”, 2015., u kojoj su bili radovi patera Vladimira Horvata, Igora Vukića te Blanke Matković i Stipe Pilića. Slijedio je 2018. „ Logor Jasenovac u Drugom svjetskom ratu”, englesko-hrvatsko izdanje, namijenjeno inozemnoj publici, osobito hrvatskome iseljeništvu, gdje se mladi već slabije služe hrvatskim jezikom pa im je od pomoći i engleska inačica.

Zatim su izašle knjige „Razotkrivena jasenovačka laž”, 2019., u kojoj su radove o logoru objavili akademik Josip Pečarić i dr. Stjepan Razum. Prošle godine, 2022., objavili smo „Stvarni Jasenovac” knjigu Tomislava Vukovića. Na arhivskom sadržaju pregledavanom od 2011. do 2017., utemeljene su i moje knjige „Radni logor Jasenovac” iz 2018. i „Jasenovac iz dana u dan – kronologija” iz 2019., koje je su izašle u zagrebačkoj Nakladi Pavičić. Te se knjige prodaju u knjižarama i online i dan-danas te predstavljaju povijesno-publicističke bestselere s ostvarenom prodajom od više tisuća primjeraka.

Klasić se odbio suočiti u studiju kod K. Vidović Krišto

Treba li reći da čak ni objave takvih knjiga i publiciranje arhivskih materijala nisu još uspjele snažnije osvojiti središnji javni prostor? Ili možda ipak jesu. Barem – donekle. Već 2014. godine u izdanju Večernjeg lista objavljena je knjiga „Hrvatske kontroverze” koja se prodavala na kioscima zajedno s novinama. Autor joj je novinar i publicist Ivica Radoš. Zahvaljujući njegovu povijesnom obrazovanju i profesionalnoj hrabrosti, jedna četvrtina knjige bila je posvećena jasenovačkom mitu. Obrađen je kroz veliki intervju koji je vodio sa mnom i preko kojeg smo donijeli važne nove informacije o istraživanju Jasenovca. Premda je prije objave te knjižice u Večernjakovom uredništvu bilo velikih dvojbi, ipak je prevladala pametna odluka da se intervju objavi.

Nakon čitanja tog intervjua javili su se ljudi koji su htjeli te informacije promovirati u svojim programima (na lokalnim radijskim i televizijskim postajama) i drugim medijima. Počela je suradnja s Hrvatskim tjednikom. Veliki iskorak dogodio se u proljeće 2018., nakon što je Naklada Pavičić objavila moju knjigu „Radni logor Jasenovac”. Bio sam pozvan u emisiju „Dobar dan Hrvatska”, koja se u poslijepodnevnim satima emitirala na Hrvatskoj televiziji. Urednica emisije bila je Karolina Vidović Krišto, danas saborska zastupnica i predsjednica stranke Odlučnost i pravednost. Njezina urednička odluka bila je sasvim razumljiva: u studio pozvati autora knjige koji obrađuje važnu i osjetljivu temu, a čija je promocija nekoliko dana prije u Novinarski dom dovela više oko 200 znatiželjnika. Prema klasičnom novinarskom obrascu urednica je htjela da o sadržaju knjige i jasenovačkom logoru razgovaram s Hrvojem Klasićem, profesorom povijesti na Filozofskom fakultetu, koji se do tada u javnosti ponekad javio s izjavama i ocjenama Jasenovca. Svatko bi očekivao da će se sveučilišni profesor povijesti rado odazvati na javni razgovor o toj temi.

Klasić je prvo pristao, a onda u zadnji čas odustao. Tako sam dobio priliku da u desetak minuta s novinarima-domaćinima izložim svoje viđenje zbivanja u logoru. Moram priznati da ni u snu nisam očekivao reakciju koja je uslijedila. Drugi dan je Dnevniku voditeljica Marta Šimić Mrzlečki pročitala je nekakvu patetičnu osudu mojeg nastupa koju je dobila od uprave HRT-a. Na brzinu je bilo sazvano Vijeće HRT-a gdje je trebala biti donesena odluka o trenutnom otkazu Karolini Vidović Krišto, a možda i još kome u organizaciji emisije. Srećom, vrlo razumnim istupima nekoliko članova Vijeća (Ivica Lučić i drugi), uz demonstracije koje je ispred HRT-a organizirao Hrvatski helsinški odbor (Ivan Zvonimir Čičak), u suradnji s braniteljskim udrugama (Zorica Gregurić, Josip Jurčević) i slobodarskim pojedincima poput profesora Nevena Elezovića, nije se dogodio najgori scenarij. Premda je većina sudionika emisije kasnije pod većim ili manjim pritiskom napustila HRT. A ja o sljedećoj prilici za sudjelovanje u programu javne televizije mogu samo sanjati.

Huškačka kampanja srpskih Novosti, Dorh zaključio da naš rad nije sporan

Naše društvo uspjelo je 2017. putem natječaja dobiti i potporu za svoj projekt istraživanja arhivske građe o jasenovačkom logoru. Bila je riječ o natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja, a projekt je u prvoj godini dobio potporu od 50 000 kuna. Iduće godine, dodijeljeno nam je 30 000 kuna. Premda se radi o relativno skromnim sredstvima u odnosu na ono što od države dobivaju različite nevladine udruge, nama je potpora puno značila, a rezultati istraživanja su bili vrhunski. U Hrvatskom državnom arhivu pronašli smo dokumente o kojima nismo mogli ni sanjati! Cjelokupni zapisnik suđenja ustašama koji su u logoru pljačkali zatočenike! Popisi skupina od nekoliko stotina zatočenika puštanih iz logora i amnestiranih na pojedine važnije datume! I još mnogo takvih dokumenata koji su logor u Jasenovcu pokazivali u realnom svjetlu, drukčije od službenih otrcanih opisa kakvi se obično objavljuju u hrvatskim medijima kad se govori o Jasenovcu.

A tim je medijima trebalo dvije-tri godine da otkriju što se događa. Iako su podatci o natječajima javni trebalo je neko vrijeme da se pokrene javna hajka. Prednjačio je list Novosti, glasnogovornik dijela vladajuće koalicije Plenković-Pupovac, sa serijom poluistinitih i klevetničkih napisa. Od novinarske etike da se razgovara i s napadnutom stranom, iako im je to ponuđeno, nije bilo ni zrnca. Pridružio se i Jutarnji list s pokojim priglupim komentarom. Sve zajedno dovelo je do reakcije tadašnje pučke pravobraniteljice Lore Vidović koja je od Državnog odvjetništva zatražila da pregleda naš rad (navodno nakon pritužbe jednog građanina) i pokrene službeni postupak protiv mene i društva. Od Vlade i premijera Andreja Plenkovića zatražila je obrazloženje zašto primamo državnu potporu.

U Državnom odvjetništvu pregledali su slučaj koji im je prijavila pravobraniteljica, a vjerojatno i cjelokupni naš rad dostupan na našoj internetskoj stranici, u našim knjigama. Lako su na internetu dostupne i brojne izjave u televizijskim emisijama i na javnim tribinama. Lori Vidović potom je stigao odgovor da je Županijsko državno odvjetništvo zaključilo kako nisu ostvareni elementi kažnjivih djela koji bi predstavljali osnovu za njihovo daljnje postupanje. „Bez detaljnijeg pojašnjenja razloga ovakve odluke”, mrzovoljno je prokomentirala pučka pravobraniteljica u izvještaju za 2018. godinu, u koji je morala koja je uvrstiti i odgovor DORH-a.

Vlada i premijer odgovorili su pak kako u našem projektu nema ništa sporno, jer smo ispunili sve natječajne uvjete! Bilo je to ugodno iznenađenje, ali i nije trebalo biti iznenađenje: mi smo doista ispunili sve uvjete i nije bilo razloga da naš projekt ne dobije kakvu-takvu potporu. Nakon što smo od DORH-a na pobudu Lore Vidović dobili odobrenje za naš rad, poveselili smo se da su napokon zapuhali neki dobri vjetrovi za naša povijesna istraživanja.

Ministar Medved odbija pomoć, susret s Pupovcem

Nedugo zatim uslijedio je obrat: na sljedećem natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja našem projektu je uskraćeno financiranje! Prema su natječajni uvjeti bili isti kao i prije, a i naš projekt je imao iste elemente. Jednostavno je trebalo nastaviti u sljedeću projektnu fazu, kako je to bilo predviđeno natječajnim uvjetima. Prema Vladinoj odluci ostala je – koza cijela, a vuk(ić) gladan.  Dobili smo i nekakvo obrazloženje da se takvim temama ne bi trebale baviti udruge građana, nego povijesni instituti!? Pa zašto onda raspisujete takve natječaje? Kad se  povijesni instituti zapravo ne bave takvim temama, onda je tu prostor za građansko društvo. Pa civilne udruge postoje jednim dijelom i zato da uskoče tamo gdje zakazuju institucije.

No što je-tu je. Državna potpora našem društvu nije bila jedini, a ni glavni izvor financiranja našeg rada. Nastavili smo osloncem na mnogobrojne donatore iz Hrvatske i svijeta, koji su nas podupirali od srca i iz uvjerenja, s mnogo malih donacija, jer kad se male ruke slože… Svi prihodi Društva objavljivani su na stranicama registra neprofitnih organizacija pri Ministarstvu financija pa se svatko može uvjeriti s koliko smo novca postigli dosadašnje rezultate.

Naravno, s novim uspjesima i objavama, stizali su i novi mrzitelji i napadači. Tako je jednom Milorad Pupovac, važna karika vladajuće koalicije, čak s govornice Hrvatskog sabora zatražio da DORH protiv mene provede postupak i da prema članku 325. Kaznenog zakona budem kažnjen do tri godine zatvora zbog negiranja genocida nad Srbima u Jasenovcu i ND Hrvatskoj. Kad sam ga jednom prilikom sreo i upitao nije li ga sramota da kao humanistički intelektualac traži zatvor za drugog humanističkog intelektualca i to zbog njegova pisanja i govora, Pupovac je kategorički zanijekao da je ikad takvo što tražio! Iako postoji snimka tog njegova zahtjeva. Toliko o hrabrosti i dosljednosti tog sveučilišnog profesora i saborskog zastupnika.

Bez obzira na to mi smo nastavili raditi, istraživati i predstavljati naše radove na brojnim tribinama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Argentini, Australiji… Uspio sam isposlovati i sad već legendarni nastup u programu beogradske Hepi televizije, gdje sam o Jasenovcu raspravljao s čuvenim Vojislavom Šešeljem i voditeljima Milomirom Marićem i Katarinom Korša. Kad god smo mogli dobiti priliku sudjelovali smo u programima regionalnih i lokalnih televizija kao što su zagrebački Z1, Televizija Slavonije i Baranje, televizije Četiri rijeke u Karlovcu. Od tiskanih medija snažnu potporu imali smo u Hrvatskom tjedniku, na čemu se uredniku Ivici Marijačiću i cijelom njegovu timu najtoplije zahvaljujemo.

Vjerujemo da smo u tim nastupima i susretima na raznim mjestima uspjeli potaknuti i druge, napose mlade istraživače, da sami krenu u istraživanje obilja arhivske građe o tim proturječnim, ali izazovnim povijesnim područjima. Pomalo si laskamo uvjerenjem da smo dosta doprinijeli da se u javnosti već počela mijenjati percepcija događaja u Sisku i Jastrebarskom 1942., nakon slamanja partizanske skupine na planini Kozari i okolici. Čak i u nekim dijelovima tzv. ljevice u Hrvatskoj počinju se pojavljivati stavovi kako barem Jastrebarsko nije bio „logor za djecu”, već prihvatilište te kako su država i Caritas ipak zaslužni za zbrinjavanje djece. Vremenom će se potvrditi i u središnjoj javnosti prihvatiti i naši argumenti da je i Sisak bio dječje prihvatilište gdje je također djeci pružena najbolja moguća pomoć u tim ratnim okolnostima.

Kao što smo uvjereni da će tako biti i s našim opisima logora u Jasenovcu. Nije to bilo odmaralište, niti to tvrdimo, kako nam to neduhovito žele pripisati neki naši kritičari. Ali se ni broj njegovih žrtava ne može mjeriti u više desetaka tisuća, kako to govore službeni hrvatski muzeji, središnji mediji, većina političara i poneki površni povjesničar s Filozofskog fakulteta. Deset godina od prvog objavljenog novinskog feljtona djeluje kao dugo razdoblje, ali s obzirom na to koliko je dugo stvaran jasenovački mit i koliko je energije i novca u njega uloženo (i koliko se još svakog dana ulaže na mnogim stranama), deset godina je kratki rok za rušenje takve stamene konstrukcije. Nastavljamo s još jačim elanom, s uvjerenjem da će proces rastakanja mita biti nezaustavljiv i da će se još ubrzati do iduće godine, kad budemo slavili desetgodišnjicu osnutka Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Igor Vukić

Hrvatski tjednik, 27. travnja 2023.