MNOGO PUTA SMO REKLI DA NAM JE TEŽKO GOVORITI ISTINU…, “OBRANA! 1 siječnja 1963

Kritike su potrebne isto kao i kvas za kruh. Kakav bi uskus kruha bio bez KVASA? Ovo sam stavio za to što sam primio nekoliko – nazovimo ih – kritika na moje opise o procesu HRVATSKOJ DESETORKI u New Yorku od 16 veljače do 15 svibnja 1982. Nisam ove primjedbe dobio od iste osobe ni u isti dan i u isto vrijeme. Zato sam pronašao nešto shodno iznijeti ovdje kao odgovor dobronamjernim, iskrenim i plemenitim Hrvatima. Bez obzira šta se je sve reklo na račun OTPORA, ali se je zaboravilo reći i to da je OTPOR bio U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU, i u toj borbi za Hrvatsku Državu, u tuđim zemljama i pod tuđim zakonima bilo je krivičnih prekršaja, ne da se nekome osvećuje ili nekoga kazne, nego jednostavno da se krene S MRTVE TOČKE. I bilo se je krenulo! Počelo se čuti za Hrvatsko ime i Hrvate, počevši od Zvanka Bušića i njegove PETORKE, Marijana Buconjća i njegove TROJKE, Bruna Bušića i njegova filma: CROAT TERRORISTS OR FREEDOM FIGHTERS = HRVATI TERORISTI ILI BORCI ZA SLOBODU, procesa u Njujorku HRVATSKOJ DESETORKI itd. Sve se je to radilo da se krene s mtve točke i u odrazu vremena.

Prilažem

“…Mnogo smo puta rekli, da nam je težko govoriti istinu. Sada velimo: težko nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, pa je bolje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu naroda. Svijestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nas povjest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili, da smo mogli i htjeli… Prije odluke podpisani je dobro razmislio, uredio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske”.
general Drinjanin.

Izvor: Prvi broj OBRANE, 1 siječnja 1963., st 5.

“…PITANJE: Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali Ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?

ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da na pr. nikada više ne će biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima Hrvatska Vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaško žrtvi i borbi.

Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.

Svijestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra ne će donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svijestan njihovog značenja. Zavisi od mentaliteta, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više patrioti nego strančari, jer ustaštvo je bilo radi Države a Prema tome treba sve podrediti potrebama Domovine. Bila bi viečna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pezvanost i veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobodjenja naše porobljene Hrvatske…”

Dio intervjua Vjekoslava Luburića u Novoj Hrvatskoj br. 3/4 , ožujak 1960.

PIT I CILJ
(Nekoliko misli za Deseti Travnja 1968.)

Piše Maks Luburić u novini “OBRANA” za Deseti Travnja 1968. br. 85/86 između ostaloga:

(1) “…Prenijeli smo sastavke listova i ljudi koji ne misle kao mi. To ne činimo zato da pripadnici Odpora prihvate kao svoja ta gledišta, nego zato, da bi ovi sutra poslušali, cijenili i eventualno slijedili naš stav. Iznositi samo ono što mislimo mi, je monolog, a preduvijeti i uvijeti za uspješnu oslobodilačku (ovdje se treba nešto nadodati i spomenuti a to je da je hrvatska politička emigracija koristila riječ “oslobodilačka, oslobodilački itd., sve dok nisu neki, kako su bili poznati “prolječari” poslije Karađorđeva 1971. godine prisilno morali bježati u emigraciju u koju su unijeli novih duh i novi rječnik, mo. Otporaš.) borbu mogu se upoznati u dialozima više partnera…nećemo se držati komunističke alternative …Onaj tko nije uz nas, biti će protiv nas…”,

(2) “…Ako mi Hrvati ni u XX stoljeću nismo kadri razlikovati pojmove Državnosti od pojma Stranke, ideologije i Osoba, onda nismo politički zreo narod i ne zaslužujemo imati svoju Državu, nego služiti uvijek nekome od svojih susjeda…”

A šta na ovo reći!, nego se držati ovih mudrih izreka hrvatskog generala, stratega i vojničkog genija. Otporaš.