MLADEN SCHWARTZ U POSJETI JULIENNE BUŠIĆ, Globus, 4.11.1994., strana. 52, 53, 54, 55
MLADEN SCHWARTZ U POSJETI JULIENNE BUŠIĆ, FEDERALNI ZATVOR U PLEASANTON-u, istočno od San Franciska, studeni 1979. u pratnji s Milom Bobanom.
Prilažem hrvatskom općinstvu Intervju Mladena Schwartz-a za Globus 4 studenoga 1994. Iz sadržaja mnogi će saznati za pojedinosti iz prve ruke o Mladenu Schwartz-u. Imao sam priliku nekoliko puta susrsti Mladena Swartz-a i u mnogim razgovorima njegov hrvatski državotvorni stav mi se je uveliko sviđao. Iako je ovaj intervju malo podug a poradi važnosti ga neću iznijeti u nastavcima. Zato molim strpljenje za sve pročitati, osobito pri čitanju po potrebi pogledati priložene slike na stranici 52. Hvala, Mile Boban, Otporaš.
Globus:
S Mladenom Schwartzom, u povodu osnivanja njegove stranke “Nova Hrvatska Desnica”, razgovarao Vlado Vurušić, snimke Mio Vesović. Privatni arhiv Mladena Schwartza.
Mladen Schwartz (47) diplomirani filozof, jedan od najintrigantnijih, pa i zagonetnih političkih pojava u Hrvatskoj, pobuđuje pozornost osobito svojim nekonvencionalnom orijentacijom: danas je jedan od rijetkih stvarnih hrvatskih desničara. I njegov je život zanimljiv: beogradski đak, hrvatski emigrant, dijete partizana i oficira JNA…
“Rođen sam u Zagrebu, u obitelji bojnika (majora) Jugoslavenske pučke vojske, kako bih hrvatski morao zvati agresorsku i neprijateljsku JNA. Kad mi je bilo samo nekoliko mjeseci, odnesen sam u Beograd, gdje mi je otac poslan na novu dužnost” – kaže Mladen Schwartz.
“Moj otac i majka priključili su se partizanima u tujnu 1943.., nakon kapitulacije Italije, kada su izišli iz logora na Rabu. Otac se uglavnom borio na području Like i Korduna. Moram reći da je inače bio apolitičan, ali se ipak priključio partizanima, jer je odlučio ostati u svojoj zemlji., a partizani su, barem na riječima, nudili nekakvu socijalnu pravdu, nacionalnu jednakost, što se mom ocu, vjerojatno, svidjelo, a htio je i preživjeti, a ne zbog komunističkih ideala”.
– Odakle potječe vaša obitelčj?
– Moj djed, imenom Armand ili Armin (ne znam točno), došao je iz Slovačke u Kikindu kao austrougarski općinski notar. Imao je desetero djece. Kikinda je tada bila više-etnička sredina: bilo je tu Srba, Nijemaca, mađara, Hrvata, Rumunja, Židova, pa je tako moj otac dobio ime Jovan. Njegov stariji brat njemačko ime Michael, a mlađi hrvatsko Mirko.
To je znak da se u mojoj obitelji nije previše pozornost pridavalo nacionalnom ili vjerskom židovskom odgoju. Bio je to konformizam, (prilagođivanje, tj. linijom lakšeg otpora, mo. Otporaš.) koji židovskom narodu nije stran, a izazvan je povijesnim razlozima.
Moga su oca madžarski fašisti kao Židova odveli na gubilište, ali je on nekim čudom uspio pobjeći, dokopati se crkvenice i sakriti se kod svog prijatelja Emina Kremena. No, odande je deportiran u logor Kraljevicu, pa zatim u Rab. Majka je pak iz stare židovske moslavačke obitelji Benedikt. Kad su počeli progoni Židova u NDH, roditelji su se sakrili u Zadar, no nakon nekog vremena i nju su Talijani otpremili u logor.
– Koju je dužnost vaš otac obnašao u Beogradu?
Otac je završio karijeru kao pukovnik, premda je uvijek obavljao dužnosti koje bi zahtjevale viši čin. Posljednjih 10 -15 godina službe bio je komandant “Odelenja za snabdevanje vojnih lica, odnosno pročelnik odjela za opskrbu vojnih osoba. Pod njegovim zapovjedništvom bile su sve tvornice u kojima su se šile uniforme i slična vojna oprema, i sva vojna odmarališta i vojni hoteli u bivšoj Jugoslaviji.
– Znači da ste vi mnoge dane odmora u djetinjstvu i mladosti provodili u vojnim odmaralištima…
(Priložena slika Mladena schwartz-a je prigodom govora za 10 Travnja u Njemačkoj, mislim 1978. godine. Mo. Otporaš.)
– Naravno. Zbog očeve funkcije bio sam u najelitnijim vojnim odmaralištima na Bledu i u Kuparima. U tim se odmaralištima najbolje ogledala hijerarhija bivše JNA. Naime, običan oficirski puk – (pukovnik, mo. Otporaš.) negdje do majora – hranio se doslovno splačinama iz općeg kazna, dok su viši časnici, i oni na visokim vojnim funkcijama, stvarno živjeli na visokoj razini. Na Bledu se, naprimjer, jelo iz pozlaćenih posuda i sa srebrenim priborom iz doba Marije Terezije. Nad tim smo se i ja i moj otac zgražavali, premda smo, moram priznati, i sami iz toga jeli.
Jele su se najfinije salame, sirevi, razni drugi specijaliteti, a nakon objeda mene bi u mojoj sobi čekali predivni kolači. Vidjelo se da je moj otac bio povlašten u tim oficirskim krugovima. Bez obzira na to, moram reći u obranu svog oca: on je unatoč svemu, bio skromna osoba. Mi smo dugo živjeli u jednosobnom stanu, iako je otac imao prilike dobiti znatno veći.
– Je li vam tko od rođaka nastradao u Jasenovcu ili nekom drugom logoru za drugog svjetskog rata?
Na sliki Mladen Schwartz u Frankfurtu sa sinom jednog hrvatskog emigranta. Ispod slike piše:
“MLADEN SCHWARTZ (47), šef upravo osnovane stranke Nova hrvatska desnica i njen najpoznatiji ideolog – Židov kojeg se odrekla Židovska općina u Zagrebu, dijete bivšeg pukovnika JNA koje je prezrelo komunizam, anacionalno školovani Beograđanin koji je prgrlio Zagreb i, radi hrvatske nacionalne ideje, otišao u emigraciju – u svojem programatskom razgovoru za Globus najavljuje:
“KADA MOJA NOVA HRVATSKA DESNICA DOĐE NA VLAST, KAŽNJAVAT ĆE ABORTUS SMRĆU, ZABRANITI IZBORE LJEPOTICA I OBNOVITI MONARHIJU U HRVATSKOJ!”
Zatim ispod Mladen Schwartz nastavlja:
“Bezočna istovjetna reakcija svih srpskih ideoloških pravica 1971. na želju Hrvata da se nacionalno osamostale najvećim dijelom je utjecala na moju odluku da pristupim hrvatskoj oslobodilačkoj borbi. Ako kao Hrvati želimo opstati, moramo naučiti srpski, kao što su Ustaše znale srpski: naravno, govorim metaforički! Dok se netko brani na svojem području, za mene ratni zločin ne postoji, što god on učinio. Dolazi i u Hrvatsku novo vrijeme autoriteta i hijerarhije, muževnosti i junaštva, aristokracije i elite!”
– S očeve strane, ako uzmemo njegovu prvu suprugu i kćerku, nitko nije stradao. Dapače, njegov je brat Micheal čitavo vrijeme NDH nesmetano radio kao predstavnik “Bayera”, a njegov sin, moj bratić Đuro, bio je pilot “Luftwaffe”, i to kao polužidov. kasnije je bio predstavnik “Lufthanse” za Jugoslaviju. Mamini pak roditelji i rođaci završili su u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Sedmero je mojih rođaka nestalo u tim logorima.
– Kako je tada bilo vaše političko uvjerenje, s obzirom na vaše podrijetlo, odgoj i na ono što zastupate danas? (prvo (1) pitanje je isto, odgovor različit,
– Nakon osnovne škole, upisao sam se u realnu gimnaziju, a zatim, 1965., na studij filozofije i psihologije na Beogradskom univerzitetu. Roditelji su bili dobro situirani, pa sam sebi mogao dopustiti liksuz duljega studiranja. Mnogo sam putovao, pisao za mnoge časopise diljem Jugoslavije.
– Kakvo je tada bilo vaše političko uvjerenje, s obzirom na vaše podrijetlo, odgoj i na ono što zastupate danas? (drugo (2) pitanje je isto, odgovor različit,
– U svom djetinstvu sam bio komunist, ali vrlo rano sam postao antikomunist. Doduše, bili su mi s jedne strane bliski Platon i ideja transcendancije, a s druge strane Nietzsche i ideja hijerarhije, razlike među ljudima, aristokracije, elitizma, autoriteta.
– Je li tu bilo možda malo rasizma?
– Rase se vrlo razlikuju među sobom, kao, uostalom, i narodi i pojedinci. Ne zastupam rasizam u šovinističkom smislu, tj. da bih neku rasu smatrao manje vrijednom ili nižom. Ja sam oduvijek bio fasciniran Afrikom. Pisao sam o njoj, a često sam oca od svoje pete godine nagovarao da onamo odemo. U emigraciji, u časopisu “Otpor” Maksa Luburića , prije petnaestak godina, izlazila je u nastavcima moja knjiga o Africi. Impresioniran sam Afrikom i danas. Volim pogledati svaki film bilo kojeg žanra s radnjom o Africi, nap. u emigraciji rado sam pratio seriju “Daktari”.
– Je li to simpatija prema crnoj Africi?
– Ja ne gajim animozitet prema crncima ako su u Africi. Otprilike sam na pozicijama Haidera, koji je nedavno izjavio da on voli i Hrvate i Muslimane i Srbe ali ne u Austriji. Crnce ja cijenim, fasciniran sam njihovim načinom života, kultovima, folklorom.
– Vaš – da ga tako nazovem – pulen Velimir Bujanec ističe se svojim rasističkim anticrnačkim izjavama i stavovima tipa da je FanimČapalija najljepša žena na svijetu jer on crnkinje ne računa
– Ha – ha – ha! Pa to je njegova mladenačka retorika. No, na kraju krajeva, zašto bi se žene raznih rasa zajednički natjecale za izbor najljepše. Pa različiti su kriteriji ljepote u Africi, Aziji ili među bjelcima. Zašto se sve, pa i to, mora ujednačiti? Zašto bi svi trebali biti jednaki? Treba njegovati razlike, koje nam je Bog dao. Zašto bi čitavo čovječanstvo trebalo živjeti po istim pravilima i na isti način? Humano je svakome dati svoje. To je pravda. A ideologija apstraktne jednakosti guši te spontano i prirodno nastale ralike i one završavaju u teroru. Osim toga, kad već spominjete razne sajmove ljepote, meni je to ponižavajuće. Kad dođemo na vlast, mi ćemo zabraniti izbore ljepotice.
– Očito je da ljudi vole takve stvari…
– Ljudi štošta vole. Pa ne možemo dopustiti sve što ljudi vole samo zato što vole.
– Zanimljivo, ali vratimo se opet vašoj političkoj mladosti. Naime, bili ste student vruće studentske 1968…
– Da u Beogradu je taj pokret bio najjači i najdrastičnije je ugušen na području bivše Jugoslavije. Na studenske sam skupove 1968. odlazio s prijateljima, i to obučen što elegentnije, čak s onim lijepim “špacirštokovima”, kako bismo na što jasniji način očitovali svoj radikalni prezir prema njihovoj plebejskoj revoluciji. Najdnom su u to doba svi bili na “ti”. Nisam vjerovao vlastitim ušima, ali tako su demonstrirali svoju plebejsku jednakost. Nazivali su te svoje ultraljevičarske skupove conventima, poput onih iz francuske revoloucije. Ičlo se prema radikalnom egalitarizmu, radikalnijem crvenom ljevičarenju od onoga što smo dotad imali u Jugoslaviju.
– Kako ste gledali na hrvatske događaje 1971. i kako je dočlo do vaše transformacije u hrvatskog nacionalista?
(Prilažem sliku Mladen Schwartz-a gdje na vrh deno je njegova izreka koju citiram: “Ja sam od nacionalnog anarhista evoluirao u borca za hrvatsku samostalnost”, kaže Schwartz. Mo. Otporaš.)
– Na to sam gledao sa simpatijama, ali s distance. U Beogradu su isprva čak i podržavali Savku i Tripala, dok su mislili da je to samo liberalni, a ne i nacionalni pokret. Najviše sam informacija crpio iz tzv. crvenih Tanjugivih biltena, gdje su bili prevedeni tekstovi iz stranog tiska, koje sam dobivao od svoje tete Mime, tajnice Koče Popovića.
Najviše su mi se sviđale analize i tekstovi Johanna Georga Reismullera. bio sam izravnim svjedokom brutalnih reakcija u Srbiji na 1971., i to ne toliko od vladajućih struktura nego upravo od ovih koji su sebe nazivali građanskim demokratima, liberalima, od onih koji su se, tobože, zauzimali za apsolutnu slobodu. Ta bezočna reakcija svih srpskih ideoločkih pravaca na želju Hrvata da se nacionalno osamostale, pa makar i u okvirima Jugoslavije i socijalizma, najvećim je dijelom i utjecala na moju odluku da pristupim hrvatskoj oslobodilačkoj borbi. Osjetio sam s koliko se neopisive mržnje Srbi obrušavaju na sve hrvatsko.
– Vi kažete da niste dobili nikakav nacionalni odgoj. Kakav je onda bio vaš odnos prema nacionalnom pitanju?
– Dotad sam držao da je nacionalizam vrsta otuđenja. Sa dvadesetak godina mislio sam da postoji samo individuum, koji je dio čovječanstva. Kad sam raskrstio s komunizmom, nisam postao toliko liberal koliko – nazvao bih se tako – aristikratski individualist, možda anarho – fašist. Naciju sam smatrao smetnjom i ograničenjem svoje slobode. Vjerovao sam da sam ja sam svoj zakonodavac. Želio sam biti autonoman, a ne heteronoman ili teonoman. Bio je to mladenački bunt, (kako je Maks Luburić sam za sbe rekao: “…imao sam hrvatsko mlado ustaško srce…”, mo. Otporaš.) daleko od stvarnosti. No, događaji 1968. do 1971. pomogli su mi da evoluiram u sasvim drugome smjeru. Shvatio sam: nacija je realnost. Negdje moraš biti. Nekome moraš pripadati.
– Kad ste, ipak, shvatili da nekome morate pripadati, zašto se niste naprosto okrenuli korijenima Židovstva?
– Zbog roditeljskog odgoja za Židovstvo me ništa nije vezalo.
– Što vas je, budući da ste živjeli u Beogradu kao židovsko dijete oficira JNA vezalo za Hrvatsku, osim, možda, činjenica da ste rođeni u Zagrebu?
– To je za mene bila vrlo važna činjenica, kao i to da mi je materinski jezik hrvatski, a ne hebrejski ni srpski. Bio sam u središtu događanja: Srbija protiv Hrvatske. Nisam razmiljao o Izraelu i Palestini. Doduše, u našoj kući za svih se izraelsko-arapskih ratova simoatizirao Izrael.
Izrael je za mene tada bio terra incognita, a Hrvatska stvarnost, kojoj sam se okrenuo. Inponirali su mi tada i Savka i Tripalo i Budiša. Osim toga, u Budišu su bile zaljubljene beogradske studentice i srednjoškolke.
– Objasnite mi malo vaš odnos prema Židovstvu s obzirom na to da ste dansa persona non grata u Židovskoj općini u Zagrebu.
– Uvijek sam imao simpatija za Židove, pa i Izrael. Bio sam i ostao, na određeni način, ponosan što pripadam tom zagonetnom, neobičnom, na neki način izabranom narodu. Ali moje nacionalne simpatije i pripadnost odnose se na Hrvatsku. Nisam, dakako, ateist, ni agnostik, ali je moje promišljenje vjere šire. Čak sam bliži kršćanskim nego židovskim zasadama. A što se tiče gospode iz Židovske općine, oni smatraju, u svojoj napuhanosti , oholosti, i svom primitivizmu, koji iskazuju prema hrvatskom narodu i državi u kojoj žive, da ja ne volim Židove. Da su malo pametniji, shvatili bi da ja Židove volim, možda više nego i oni, ali svojim ponašanjem ne pridonosim stvaranju antagonizma između Hrvata i Židova, kako to oni rade. Oni neprestano traže recidive NDHm optužuju Hrvate i državu za nekakav fašizam, osjetljviji su i zajedljivi, a onda se čude – hvala Bogu, rijetkim – ispadima antisemitizma.
– Vi ste odnedavno postali zagovornik radikalne hrvatske desnice. Stvarate i stranku Nova Hrvatska Desnica. Kako vi, kao ideolog desnice, promišljate Hrvatsku kao autoriratnu, antidemokratsku…
– Ja sam oduvijek bio radikalni desničar. Za autoritarnu sam državu svakako, ali nikako totalitarnu. To je vrlo važna razlika. Totalitarizam se petlja u sve sfere, čak i u privatnost, dok autoritarizam znači jaku, hijerarhijski ustrojenu državu, koja pazi na aristokratsko načelo da na vodeće položaje dođu najkompetetniji, najsposobniji i najbolji, koja njeguje elitu, i prihvaća elitu rođenja. Dolazi od latinske riječi electus, što znači izabran, ali ne na izborima nego Božijom voljom. Svako su narodu potrebne elite, koje treba njegovati, koje će voditi narod i državu.
Prilažem sliku Mladena Schwartz-a gdje on kaže slijedeće:
“Žena mora biti svjesna, kada ide s muškarcem u krevet, da može zanijeti. To je odgovornost. Ne može ona sada za ljubav svog užitka ubiti dijete. Trebalo bi uvesti smrtnu kaznu za abortus. Jer zašto onda osuđivati muškarca koji ubije svoju ženu, jer mu npr. počme ići na živce. Za mene je to ista stvar: ubiti fetus i ubiti ženu.”
O ovoj izreki Mladena Schwartz-a bi trebao cijeli svijet, sve međunarodne pravne instance. Osobno osuđujem svaki abortus. Otporaš.
– Ali, povijest je prepuna loših i bolesnih monarha i vladara koji su odveli narod u propast.
– Da, ali su prepostavke bolje nego kad o tome odlučuje slučajnam većina (što se ovih dana mjeseca siječnja 2021. godine dešava u Ameriki zbog prošli studenskih predsjedničkih izbora između Demokrata i Republikanaca. Mo. Otporaš.) glasova. Povijest jest puna loših monarha, ali je pretpostavka da se oni odgajaju u duhu odgovornosti i predanosti svojoj naciji.
– Želite li vi to u Hrvatskoj uvesti monarhiju?
– Ja u Hrvatskoj načelno želim monarhiju, ali ona, zasigurno, ne bi bila nalik na današnje europske monarhije, gdje su monarsi protokolarne marionete i turističke atrakcije. Današnje su monarhije, zapravo, najobičnije parlamantarne demokracije. Kako živi današnji švedski kralj, pa to je ispod ljudskog dostojanstva. Ali u programu NHD (Nove Hrvatske Desnice, mo, Otporaš.) stoji da ćemo, kad se stvore uvjeti, restaurirati hrvatsku monarhiju. Monarhija će se vraćati, poglavito u postkomunističkim zemljama, kad se uvidi da liberalne demokratske reforme ne mogu tako brzo uroditi plodom kako se je mislilo!
– Uostalom, zar vam se ne čini, kad zazivade nasljednu elitu i jakog monarha, da vi, zapravo, ne cijenite intelektualne snage hrvatskog naroda, smatrate da nije sposobna sama sebi izabrati ljude na vlasti?
– Ne, ne. Ja poštujem hrvatski narod. Zalažem se za elitu u interesu hrvatskog naroda. Mi smo za tzv. organsku demokraciju. Za demokraciju naroda u čije ime netko govori. Narod je skup različitih pojedinaca koji nisu uvijek svjesni svoga interesa. Znači da elita, uz sav rizik koji ide uz to, mora uzurpirati pravo da govori u ime naroda.
– Zar to nije utopija? Znači da ipak mislite kako hrvatski narod nije zreo ako ne zna šta hoće? Zašto bi elita znala što je najbolje? Ima primjera kada su u ime naroda razne “elite” odlučivale što je za narod najbolje, pa nije završilo uvijek dobro za narod, uzmimo npr. Hitlera i Staljina.
– Ja govorim načelno o eliti koja stvarno zna što je u pojedinom trenutku najbolje za narod. No, slažem se da je često sve završilo tragično. Hitler, kojeg spominjete, dobio je izbore, a i da nije, njemački je narod u njemu prepoznao zastupnika svojih interesa. Činjenica jest da su Njemci pošli za njim, jer je nakon katastrofe 1918. vratio naciji ponos, dostojanstvo i nadu.
– Nisu li bili izmanipulirani? Osim toga, teško je zanemariti tragični kraj Hitlerove Njemačke?
– Sve političke ideje, prije ili poslije, završavaju s propašću. Ali, zar se narodom ne manipulira i na mehaničkim višestranačkim izborima? Gdje sve stranke preko medija nastoje općiniti pučanstvo, gdje nema argumenata, gdje sve stranke lažu i neispunjavaju svoja izborna obećanja? Na taj se način manipulira narodnom voljom. Sadašnja vam je Europa najbolji primjer za to!
– Pa princip demokracije jest u tome da se poštuju prava manjine, bilo koje – političke, etničke, kulturološke, seksualne…
– Gospodine dragi, to vam je princip klasičnog liberalizma, Johna Stuarta Milla, a ne demokracije. Nemam ništa protiv prava manjina. U demokraciji ne odlučuje manjina ili većina, nego razlika između manjine i većine, a ona kadkada može biti jedan posto. (To treba pitati gospodina premjera Plenkovića. On to janbolje zna. Mo. Otporaš.) Pravo manjine jest liberalni korektiv demokracije. Slažem se da je Hitler loše prošao. Na kraju sve loše prolazi. Ja sam, kao desničar, bliži tom kvazifašističkom, fatalističkom, intelektualnom pesimizmu.
– Hoće li i vaše ideje propasti?
– Sve će na kraju propasti. Ali, srednjoročno mi mi imamo šanse nešto napraviti za svoj, naš hrvatski narod. Svaki sustav, pojedinac i narod osuđeni su na propast. Mi znamo da hrvatski narod može propasti, pa se ipak borimo da on što dulje poživi na svijetu, i to što bolje. Ako se bude drđao te bezmislene parlamentarne demokracije i slušao što mu raznorazne međunarodne komisije inspekcije sugeriraju i nameću, onda će ga vrlo brzo nestati. Ako kao Hrvati želimo opstati moramo naučiti srpski kao što su to i Ustaše znale srpski! Govorim ovo metaforički.
– Ustaše nisu zbog toga bolje prošle. A što to znači da postanemo kao Srbi? Zar nam nije cilj da ne budemo kao oni?
– Time se ne pretvaramo u njih. Imamo drugi sadržaj, ali forma mora biti ista. Pa nećemo koljačkim hordama odgovarati klečenjem na koljenima i moljakanjima! Moramo odgovarati istim sredstvima. Na njihov govor oružja moramo odgovoriti oružjem. Dok se netko brani na svojem području, za mene ratni zločin ne postoji, što god on učinio. Otišao sam od Parage jer sam svakodnevno slušao o obitelji Zec. A zna se da su on i žena mu radili za četnike.
– Ali, ubijena je djevijčica od dvanaest godina?
– Dijete od 12 godina otišlo bi na policiju i prijavilo ih. Znam da to nije lijepo, ali mi smo u ratnom stanju, pa nećemo, valjda, cjepidlačiti?
– Kako vi vidite kulturnu i moralnu obnovu Hrvatske?
– To je, u prvom redu, obnova hrvatskih granica i suvereniteta na cijelom hrvatskom području. (Mladen Schwartz ovdje ne govori da je Tuđman prodao hrvatska područja drugima, kao što je nedavno predsjednik Druge Hrvatske Države, RH Zoran Milanović rekao da je Pavelić Talijanima prodao Dalmaciju. Mnogi će se sjetiti ove priložene slike i portala gdje je slika izišla. Mo. Otporaš.)
TKO JE VEĆI LAŽOV – POGLAVNIK ILI MILANOVIĆ?
A onda će u miru procjetati i hrvatska kultura. Duhovna se obnova uvijek zbiva kroz rat. Ratna katarza jest pročišćenje kroz koje narod ojača. Međutim, predsjednik Tuđman upravo to nije dopustio, jer je propustio iskoristiti zanos i moral koji su imali Hrvati na početku rata. Ali, on se radije povlačio i time otupio moralnu snagu hrvatskog naroda. U obrambenom ratu iskazuju se najbolje narodne značajke. U tim, tzv. graničnim situacijama (Jasper), ili u, kako to Berdjajev naziva “bespočvenost” (neutemeljenosti), kada se gubi tlo pod nogama, bliže vam je transcendentno , a to znači i spremnost na individualnu žrtvu.
– Vi ste protiv individualnosti?
– Nisam protiv individue, ali sam protiv nametanja nasilne jednakosti. Ja sam mprotiv egalitarizma, pa sam čak sam smislio izraz za ono što jesam: diversizam, doktrina različitosti. Djelomice sam personalist, jer se ljudska osobnost mora respektirati. Ali individuu ne smatram najvećom vrednotom. Ja sam za zdravi narod što se sastoji od neponovljivih individua koje se razlikuju, ali među kojima mora postojati hijerarhija i čije se specifične vrednote respektiraju. Nema jednagoga prava za sve. Aristotel kaže: jednakost je dobra, ali za jednake. Kako ni individue ni narodi nisu jednaki nego različiti, onda treba njegovati različitosti, a to znači da su i različita prava i dužnosti. Ukratko, dolazi i u Hrvatsku novo doba autoriteta i hijerahrije, muževnosti i junaštva, aristokracije i elite.
– Kakvo mjesto u svom sustavu – vrijednosti namjenjujete ženama? Jesu li one samo majke koje čuvaju vatru dok su muškarci u lovu?
– Vi ste nekako skloni tim ironičnim liberalnim pošalicama. Ima nešto što rado nazivam svetim uvjetima našega svijeta, pa bilo da se to želi shvatiti s vjerskog ili nekog možda darvinističkog stajališta. Bilo da je čovjek Božiji stvor ili biološko – genetsko “djelo”, mora se uzeti u obzir ljudska narav. To su zakonitosti koje čovjek po svojoj volji, želji ili raspoloženju ne može mijenjati. Naprosto postoji razlika među spolovima. Time ne mislim reći da bi bilo kojoj ženi trebalo zabraniti baviti se politikom ili bilo čime drugim što nije vezano za kuću i obitelj. No, moramo se složiti da žena rađa, a muškarac ne. To, to nije jedina razlika. Tu su emocionalne, psihičke, intelektualne, sklonosne razlike, koje treba poštivati. I one se, u ime nekakve ideološke apstraktne jednakosti, ne smiju dovoditi u pitanje. Mi, ljudi, moramo pokazivati strahopoštovanje prema svijetu koji nismo stvorili i na koji nismo utjecali.
Mi ne smijemo dovoditi stvari u pitanje. kako je to pokušavala marksistička i pozitivistička filozofija. Mi smo tu da postavljamo pitanja i na njih pokušavamo odgovoriti. Svijet nije esperiment, u kojem bismo , npr. smjeli razmišljati kako ćemo postići da i muškarac rađa. To je protuprirodno. A danas na zapadu imamo ozbiljne rasprave među feministicima i njihovim muiškim protežeima, upravo o tome.
Neke se stvari prihvaćaju kakve jeseu. Žena mora biti svjesna kad ide s muškarcem u krevet da može zanijeti. I točka. To je odgovornost. Ne može ona za ljubav svoga užitka ubiti dijete. Za to se ne ide ni na robiju, a trebalo bi uvesti smrtnu kaznu za abortus. Jer zašto inače osuđivati muškarca koji ubije svoju ženu , jer mu, npr., počne ići na živce. Za mene je to ista stvar: ubiti fetus i ubiti ženu. Kadkad žena više zavređuje to nego nerođeno dijete. Osim toga, postoje ralike u narodnosti. Svjestan sam da žene mogu biti i inteligentne. Osobno sam upoznao neke koje čak pišu knjige. Zašto, konačno, i žena ne bi imala što reći. No, ne smije žena zato zanemariti svoje mačinstvo, ponašati se kao emancipirana amazonka, koja time skriva svoju lijenost da odgaja dijete.
– Kako mislite poboljšati stanje hrvatskog naroda ako uvedete nejednakost među ljudima, nudite represiju, zazivate paljenje knjiga?
– Svaka je politika represivna. I najdemokrarskija država je represivna jer mora goniti zločince. Demokracija također zabranjuje. Ne morate se bojati: kad mi dođemo na vlast, nećemo zabraniti toliko mnogo stvari koliko vi, možda, misliteMi ćemo zabraniti abortus, komunističke i neprijateljske jugoslavenske stranke, regionalne stranke, bez obzira na to što sam i ja na određen način regionalist. Ali, ovakav regionalizam miriše na secesiju i opasan je.
No, svaka politika mora respektirati različitosti naših regija: Istre, Dalmacije, Boke Kotorske, Sandžaka, Bačke, Bosne, Hercegovine i drugih. Zabranit ćemo sve stranke s nacionalnim predznakom: Srpska narodna stranka ne smije postojati. Bez obzira na naš program bestranačkog društva, ne znači da bismo mi, ako dobijemo apsolutnu većinu u Saboru, odmah zabranili stranke.
– Velimir Bujanec, u pismu “Danasu” piše: “Ako Austrijanci mogu vikati Heil Heider!”, onda Hrvati mogu vikati i “Heil Schwartz!” Zar vi želite postati hrvatski Fuhrer?
– Nitko s njim ozbiljno ne polemizira, već ga svi samo napadaju, bez ikakvih argumenata. Pa, barem vi ne biste smjeli izgubiti smisao za šalu, i u toj njegovoj rečenici trebate prepoznati i mladenački smisao za humor.
– lijepa šala, on prijeti paljenjem knjiga i nudi nam Fuhrera, bez obzira što mislim da vi to ne đželite biti…
– Zašto se svi uzbuđuju zbog paljenje nekoliko “Ferala” a ne brinu se zbog okupacije polovice hrvatskog teretorija! Zbilja ne razumijem zašto on u svom patriotizmu i mladenačkom zanosu ne bi smio zapaliti jedan neprijateljski list. Zar nije bolje spaliti novine nego novinara? No, ja nikoga ne huškam na atentate i tučnjave.
– Ruski antisemitski desničari danas znaju reći kako je socijalizam njima naturio Židov Trocki, eksperimentirajući sa svojim idejama na Rusima, a neki ovdje kažu da je Schwartzu Hrvatska eksperimentalni poligon.
– Ha, ha, ha! Jako zgodno. Možda je to ipak jedan neuspjeli vic. No, svakako bih volio dočekati ostvarenje svojih zamisli u Hrvatskoj. Nisam ja Židov koji ne voli narod u kojem živi i koji će, ako stvari krenu loše po njega, pobjeći u Izrael, ili nekamo drugamo. Ja u Hrvatskoj želim živjeti, želim pridonijeti njezinom razvoju, u njoj želim umrijeti. (Mladen Schwartz je umro 2017. Mo. Otporaš.) https://www.hop.com.hr/2017/09/16/ana-lucic-mladen-schwartz-je-umro-u-bijedi-bez-pomoci-danasnjih-desnicara-poput-bujanca-koje-je-on-stvo
– Vi ste antidemokrat, ali želite demokratskim metodama doći na vlast da biste onada stvari promijenili…
– Moglo bi se i tako reći. Ja jesam antidemokrat, ali ću igrati po pravilima demokracije dok ne dođem u priliku da ih promijenim.
No, zasad poštujem ovakav sustav i zato idem, koliko god mi to bilo nesimpatično, u osnivanje stranke i na izbore.
Kraj intervjua.
Prepisao Mile Boban, Otporaš,
Austin, Texas, srijeda 13 siječnja 2021.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.