PISMO MILE BOBANA GENERALU LUBURIĆU 1960. I NJEGOV ODGOVOR MENI 1962.

Bog! poštovani gospodine i dragi prijatelju,

Tražite od mene neka pojašnjenja nekih pisama iz knjige  PISAMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, posebice pisama u kojima general piše o dru. Andriji Iliću. Ja sam o tome pisao na portalu javno.com na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO. Taj portal više ne postoji. Sada ću Vam samo proslijediti ono što sam prije pisao i što sam osobno znao i čuo od dra. Andrije Ilića. Naslov tome opisu sam stavio: JEDNO ŽUČLJIVO PISMO GENERALU LUBURIĆU OD 53 ILI 54 ŽUĆLJIVA PITANJA. To sam stavio zato jer sam osobno pisao generalu Luburiću jedno žučljive naravi pismo, a to sve na osnovu što sam čuo od dra. Andrije Ilića govoriti protiv generala Luburića. Ja sam tada bio mlad, neiskusan i nisam poznavao stvari kao danas. U to vrijeme kada sam ja pisao to pismo generalu Luburiću, ja nisam za sebe ostavio kopiju, što je svakako jedan manjak. Meni je general odgovorio na pismo 13 ožujka 1962. To pismo se nalazi u spomenutoj knjigi na strani 125. Bilo bih mi posebno drago da se opet javite ako Vam što drugo bude potrebno za pojasniti, bilo kojeg pisma.

S izrazitim poštovanjem i hrvatskim pozdravom Za Dom Spremni!

Mile Boban, Otporaš.

17. studeni 2012. 16:31

Dr. Andrija Ilić, koji je živio u Londonu, na povratku iz Madrida gdje je bio na Poglavnikovoj sahrani, navratio se je i kod nas u Pariz, društvo HOP-a “DR. IVAN EVEN. ŠSRIĆ”. Društvo je mene zadužilo da pratim Dra. ministra Andriju Ilića sve do Pas de Calais, odakle će Dr. Ilić uzeti parabdor do Londona. Za vrijeme naše vožnje u vlaku prve klase, naravno da sam ja to sve platio iz vlastitog džepa, Dr. Ilić se najviše okomio na generala Drinjanina, kojeg je nazivao svakojakim pogrdnim riječima. Kako sam ja tada bio mlad, i po godinama i novi politički emigrant, mnoge mi stvari nisu bile jasne ni poznate. Skoro sam doslovno povjerovao pričama Dra. Ilića.

Kada sam se povratio u Pariz, kući, nisam bio lijen i napisao sam pismo generalu Luburiću, za kojega sam zanao i čuo još od kuće da je bio jedan dobar borac i dobar Hrvat, a sada, priča Dra. Ilića me potpunama zbunila, te iz te zbunjenosi sa 53 ili 54 pitanja žučljive naravi pišem pismo geleralu Luburiću. Za dugo mi nije odgovorio, što mene nije smetalo da mu i dalje pišem, i osim toga, na moje zagovranje preporučim Dra. Miljenka Dabu Peranića 1962. da svoje radove hrvatske povijesti pošalje u Madrid generalu Luburiću, što je Dr. Peranić i učinio. Tako je počela suradnja između Dra. Peranića i generala Drinjanina.

I tako sada dolazi do ovog “zaboravljenog” pisma. Osim toga, kasnije sam saznao da je dr. Andrija Ilić je bio glavni tajnik kod generala Luburića koji je vodio organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO. Bio je generalova osoba visokog povjerenja, tako da je general upravo njega, dra. Andriju Ilića izabrao da mu bude vjenčani kum. Vjenčanje je bilo 19 studenoga 1953. godine. Kasnije je došlo do razlaza između njih dvojice, što je, moglo bi se danas reći moglo utjecati i na razlaz između Poglavnika i generala Maksa Luburića. Prilažem sadržaj generalova pisma meni.

Otporaš, Mile Boban, Otporaš.

general DRINJANIN
13. III. 1962.

Bratu Mile Boban
France

Dragi brate !

(Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969. NA STRANI 125., mo. Mile Boban.)

Hvala na pismu. Mene veseli svako pismo, svako mišljenje, svaki stav, pa mi se svidjao ili ne. Glavno je, da netko još nešto radi, da živi, da ima mišljenje i da ga brani. Znači, da još ima ljubavi za Hrvatsku.

Adresu Jerkinu (Jerko Boban (1934-1994) moj kolega, moj sumještanin, iz istog sela, zajedno smo prešli granicu i došli u emigraciju, dijelili sve tegobe i nedaće zajedno, on branio mene ja branio njega, o tom Jerki general govori, mo. Otporaš.) su mi poslali Hercegovci, mislim Pavo Gagro i Hercegovci iz Sydneya.

Ja sam general i organiziram vojku. Ta će biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće. Meni je svejedno, ako hoće i u HOP, ali neće. Eto i oni, koje je Poglavnik ostavio, svadjaju se. Pa sada i opet ista priča : Hefer zove Markovića izdajnikom, a Marković Hefera. Kud ćemo tim putem? Vojska se ne može tako voditi, ni borba za oslobodjenje. Eto šta je napravio HOP? Proglasio izdajnikom svakoga, tko nije u HOP-u, pa sada se kolju i medju se.

Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici nisu znali ni šta je Ustaša. Tako je i Andrija Artuković, i Lovre Sušić, i stotinjak pukovnika, generala, viših ust. dužnostnika utučeno. Ali mene neće. Ja imam tvrdu ćivericu, i idem vojničkim putem i prihvatiti ću svakoga bez razlike. (Potrebno je ovdje reći da je general već sebe pripremao za PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964, strana 18-21. To govorim zato što je ovo pismo pisan upravo dvije godine prije spomenute Poruke Izmirenja. Mo. Otporaš.) Tko bude dobar, upotrebit. Tko bude lopov, toga treba objesiti, a ne u novinama ga blatiti.

U svietu vlada demokracija. Neće Washington razgovarati sa drom Heferom, jer da ga je Poglavnik ostavio. Treba imati od naroda i demokratskih izbora mandat. Hefer nije Ustaša bio, nije ni sada, a osim toga NIJE ISTINA DA IH JE POGLAVNIK OSTAVIO. To su izmislili sami. Sada jedni druge optužuju. Nema medju njima nijednog starog borca, kao što smo bili Francetić, Boban, Maks, Artuković, Dumandžić i drugi. Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami zadnjih dana. A kad ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi.

Reci mi da li si dobio “DRINE”, jer u njima je sve potanko i jasno rečeno. U Parizu ih imaj naši.

Da li si ti meni zdrav i živ, a meni je svejedno u koju stranku, grupu ili organizaciju ti išao. Hrvatska će se borba voditi savezno sa velikim silama: Amerikom, Španjolskom, Njemačkom, a ne Argentinom. Pa valja gledati salameta u ovim zemljama. Eto, a drugi puta više.

Pozdravi sve naše, Tvoj Maks.

 (potpis Drinjanin.)