Mile Pešorda: Uzkrs s martirom Belušićem, piše Mile Pešorda

Mile Pešorda:Uzkrs s martirom Bulešićem*, piše Mile Pešorda

Na euroglednim me je stazama mojim, za blagdan Uzkrsa ove godine, primila Istra, opjevana zemljica koja je cijela tinjajuće iskrište Duha. Na „misu svih misa” imao sam milost hodočastiti u Lanišće, mjesto mučeništva za vjeru i slobodu svećenika i „Sluge Božjega”  Miroslava Bulešića (13. svibnja 1920.- 24. kolovoza 1947.). U crkvi u kojoj je svoju posljednju misu služio Bulešić doživio sam iznimnu snagu euharistije i hrvatske riječi popraćenih dojmljivim pučkim pjevanjem. Na jednomu od njezinih izvora živio sam tu riječ hrvatsku, koja je pobijedila troglavu totalitarnu neman, i prepoznao svjedočku snagu bogoljublja don Bulešića. Zaronio sam u inspirativni zdenac vjere koja je nadahnula Bulešića za osobni martirij, o kojemu kardinal Kuharić, 24.kolovoza 1997., reče: „Tko može žuditi mučeništvo? Samo onaj koji je prožet Bogom, koji je prožet do dna srca i duše Duhom Svetim, koga nosi ljubav. To je ljubav. Mučeništvo je ljubav. Mučeništvo je pobjeda nad svim mržnjama.” Mučeničtvo je (dodajem) i pobjeda nad državnim terorom koji je „diktatura proletarijata” vršila nad narodom samim i njegovim najvišim vrijednostima.

A jer su vidljivo poduzetni oni činbenici i vladateljskih i paradržavnih struktura koji, kako je ovih dana uztvrdio jedan novinarski analitičar, „sustavno pokušavaju uništiti povijestno pamćenje i obezvrijediti dokaze o zločinima”, valja, istine, pravde i mira radi, podcrtati temeljnu činjenicu, glede zločina u Lanišću, da su slijepi sljedbenici komunizma „in odium fidei”, iz mržnje prema vjeri i Crkvi u Hrvata, nasilnički pokušali spriječiti misu i krizmu u tamošnjoj crkvi. A kada u toj nakani nisu uspjeli, upali su u župni stan, da bi tamo bio  „Bulešić ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda”. Na zgradi župnoga doma, u kojemu je umoren Bulešić, u tom času službeni pratilac djelitelja sv. krizme dr. Jakoba Ukmara (također težko pretučenoga) po istarskim župama, stoji spomen-ploča, koju su, o pedesetoj obljetnici mučeničke smrti, podigli župljani laniške župe, s nadpisom: „24. kolovoza 1947. u ovoj kuću ubijen je Sluga Božji – svećenik Miroslav Bulešić, svjedok Kristove vjere, ljubavi i nade”. Na zidu ispred same crkve, uz istu obljetnicu, Lanišćani su postavili još jednu ploču, gdje su zapisali: „24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu”.

Ploče o tome izravno ne govore, ali objelodanjeno jest da su počinitelji i inicijatori ubojstva za svoj zločin dobili gotovo simbolične kazne, zapravo za samo umorstvo nitko nije bio osuđen, dok su oni koji su pokušavali spriječiti zločin, godinama, upravo zbog toga pokušaja, čamili u zatvoru.

Za mirotvoran izlazak iz robstva šutnje o zločinima jednoga genocidnoga projekta svoj su narod pripravljali stvarači u Riječi, kao i službenici Božji koji su svoj svećenički zavjet prihvaćali na priliku zaređenoga Bulešića: „Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja” (1943.). Na svoj su način razgovoru s povijesti pridonijeli i svi Lanišćani blage volje, pa moguće i oni kojih su se prezimena, kao: Grbac, Medica, Šverko, Mejak, Poropat, Ivančić, Buždon, Žmak, upila u moj istročastnički pogled, unatoč dominantnomu položaju što ga na mjestnomu groblju zauzimlje spomenik, s nedomaćim prezimenima: Tatalović P. Đuro, Zrnić R. Simo … Taj je spomenik neposredno izpred kapele podiglo neko „Udruženje boraca NOR-a” g. 1980., dakle u razdoblju kada su takovi tzv. „antifašistički” spomenici nicali kao gljive poslije „karađorđevske protuhrvatske kiše”. Postavljen je na slavu i diku „poginulim učesnicima narodnooslobodilačke borbe”, koji „dođoše iz ustaničke Drežnice”, i koje „g. 1944. na tlu Istre pokosiše rafali njemačkotalijanskih fašista”(?!).

Uvježbani se organizatori nemirâ, kulturocidâ i memoricidâ, u naše dane priređivanih kao zabave zaborava kojima nema kraja, još žilavo drže, iz totalitarizma naslijeđenih, poluga moći i metoda onemogućavanja i likvidiranja protivnika, zapravo svih onih koji ih ometaju u njihovim zlotvorbama. O  don Bulešiću je dr. Božo Milanović napisao: „Imali su ga rado također svećenici i vjernici, među kojima je imao u dušobrižništvu mnogo uspjeha. Bio je mlad i stasit, lijep po tijelu i duši, sposoban, karakteran, povjerljiv i savjestan” (Istra u XX.stoljeću, 2. knjiga). Takovi mladi intelektualac i kršćanin morao je, dakle, biti uklonjen iz udbopartijskoga „raja na zemlji”.

Pontifikalni navjestitelj obnove hrvatske državnosti, papa Ivan Pavao II., svojim je svetim porukama blagoslovio i crkvu u Lanišću, koje su znakovitim suzaštitnicima bl. Alojzije Stepinac i Sluga Božji Miroslav Bulešić, suvremenici i budućnosnici naši.

Veliki je Papa na svečanome euharistijskom slavlju, 30. travnja 1979. u bazilici Sv. Petra, priređenu u čast 11. stoljetnice međunarodnoga priznanja hrvatske državne nezavisnosti – sadržana u trima pismima koja je papa Ivan VIII. 7. lipnja 879. uputio hrvatskomu vladaru Branimiru, biskupu Teodoziju te hrvatskomu puku i svećenstvu – podsjetio na ondašnje događaje koji su „bili presudni za svu buduću povijest hrvatskoga naroda i Crkve”, za našu „vjeru, kulturu i političku samostojnost”. U pismu nadbiskupu zagrebačkomu Franji Kuhariću, 15. svibnja 1979., poručio je: „Budite uvjereni, ako Kristu budete kao i dosada velikodušno odani, on će vam dati da nikada ne izgubite ovog svoga identiteta”.

                                   „Hrvatsko slovo“ Zagreb, petak, 17.travnja 2009.

(*Mile Pešorda: SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROLEDI str.269., 2018.)