Udovoljavam Vašoj želji i sve sam priložio onako kako ste htjeli, pa neka cijenjeni čitatelji Hrvati i ne Hrvati koji razumiju i govore hrvatski čitaju i upoznaju se s istinama, neistinama, klevetanjima i ocrnjivanjima onih hrvata s kojima se ne slažu. Mile Boban iz Bobanove Drage.
Mile Pešorda
Telefon: 00 385 98 18 44 255
E-mail: milepesorda1@gmail.com
Mile Pešorda (Grude, 15. kolovoza 1950.) hrvatski je književnik, prevoditelj i nakladnik. Antologijski je hrvatski pjesnik i istaknuti intelektualac.
|
|||
|
9:42 AM (31 minutes ago) | |||
|
||||
Poštovani!
Moj odgovor na plemeniti tekst i dopis gospođe Lili Benčik ima smisla objaviti jedino kao cjelinu, dakle, sa svim prilozima u privitku, e da istinoljubivi čitatelji podpunije sagledaju bit povijestnoga prijepora i juridičke demokratske bitke koju sam vodio davidovski s praćkom u ruci protiv golijata laži-glavnoga ideologa jugokomunizma P.Matvejevića i cijele državne crvene konjice, bitke tako opisane i u kapitalnoj knjizi Ivana Aralice SMRAD TRULIH LEŠINA, knjige koju je trećejanuarski kriptokomunistički režim u RH i njegova ujednoumljena totalitaristička vladavina u kulturi i medijima odgurnula u nepostojanje, dakle tvrdo zabranila i sklonila od puka i naroda..
Državno i paradržavno nasilje koje je u RH započelo s godinom prevratničkom 2000.i izvođeno nad životom i imenom građanina i književnika Mile Pešorde, visoko vrjednovana u tisućljetnoj povijesti hrvatske književnosti od Baščanske ploče kralja Zvonimira do naših dana, trajalo je dvadesetak godina, i nastavlja se.
Na njihovu bezgraničnu mržnju prema hrvatstvu i hrvatskoj slobodi, odgovarao sam uvijek samo djelima ljubavi za istinu i slobodnu Hrvatsku.
Sve su bili poduzeli “našijenci”, domaći komfašisti i jugolevičari da me unište i esencijalno i egzistencijalno, krvavo mi se osvećujući zato što sam odbio igrati u kolu juigovića stavivši se bezuvjetno i posve na razpolaganju svome hrvatskom narodu i Domovini u presudnome popvijestnome ratu za život i svoju vlastitu državu.
mp
Zvonimir Šeparović
KLEVETA JE OZBILJAN ZLOČIN *
(*Izlaganje predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva prof.dr. Zvonimira Šeparovića s tribine „Hrvatsko slovo uživo – Napad na sudbenu vlast Republike Hrvatske u slučaju presude klevetniku Predragu Matvejeviću“, održane 8. lipnja ove godine)
Zvonimir Šeparović ( I. Tomić Femić, 1998.
Senatska vijećnica Sveučilišta) Rektor 1988./1989. (od 24. 2. 1989.) – 1990./1991. (do 24. 4. 1991.) Blato na Korčuli, 14. 9. 1928.
Redoviti profesor krivičnog prava na Pravnom fakultetu
Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao je 1966. na Sveučilištu u Ljubljani 1960. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet. U zvanje redovitog profesora biran je 1979. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj. Na Pravnom fakultetu obavljao je dužnost prodekana i dekana. Nakon rektorskog mandata bio je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske od 1991. do 1992. i ambasador pri Ujedinjenim narodima 1992. Suutemeljitelj je, potpredsjednik i predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva. Predavao je na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Za njegova rektorskog mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, ujesen 1989., kada je potaknuto osnivanje AMAC-a. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, vraćen je rektorski lanac, započele su demokratske promjene i tzv. Balvan revolucija. U počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1998.
ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ
KLEVETA JE OZBILJAN ZLOČIN*
Tko od svih nas izgnanih, prijatelji
prvi u Sarajevo
u Vrhbosnu dođe
neka donese smilja i bosilja
mira i veselja
na Kranjčevićev grob
i na staro Jevrejsko groblje
(iz kojega novi Skiti sređivahu grad
po mjeri svoje praznine)
Neka se pred Makovom bistom
(ako i ona srušena nije)
makar na tren stećkom okameni
u NE
ništiteljima domova i crkvenih tornjeva
i čarobnih šadrvana
blizu hotela „Evropa“
u kojemu smo Rutha i ja žilavku pili
i poljupce lovili
kroz kolutove dima duhana
iz Hercegovine…
Dlanovi me tvoji prže, Rutho
sestro moja u surgunu
(1992./93.)
(Mile Pešorde. „Židovsko groblje u Sarajevu“, 1992./93.)
Mile Pešorda je prije svega i nadasve pjesnik. On kaže u Ars poetica : „Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju“. Prevedena je na talijanski La poesia e mia lampada. On je miran čovjek, uronjen u ovaj svijet patnje i nemira, u kojem nosi svoju svjetiljku, svoju lampadu, da bi naznačio prostor tame. I kad je upozoravao na zla koja su zadesila njegovo Sarajevo, samo je htio osvijetliti prostor tame, tamo ispod Židovskog groblja, odakle su Srbi rušitelji domova i crkvenih tornjeva / i čarobnih šadrvana / blizu hotela „Evropa“, kako je svjedočio naš pjesnik Mile Pešorda, ubijali Sarajevo..
TKO JE UBIJAO SARAJEVO?
I kad posrbice bivaju gori od Srba, samo pokazuje i otvoreno kaže da su Srbi rušili, s Jevrejskog groblja, ‘domove i crkvene tornjeve“. On nije zato postao taliban, niti kvisling, niti mrzitelj, niti je stvarao uvjete za mržnju, već je pokazao odakle je dolazila vatrena mržnja koja je ubijala po ulicama Sarajeva one što čekaše koru hljeba u redu pred kioscima. I kamen ste mi pogazili / U najezdi / Oganj vaše mržnje /U domove / Naseli strepnju. Pjesnik Pešorda se buni protiv ‘ognja njihove mržnje koja je u domove naselila strepnju’. Mile Pešorda, iskonski pjesnik, znao je da mora ostati uz svoj narod, prosvjedovati protiv zla i ognja mržnje Zato nije postao kvisling, naprotiv, patio je sa svojim narodom, nije postao taliban, jer mu je osvetničko vjersko islamsko nasilje tuđe jednako kao i kršćansko i svako drugo i treće. Nije ni poticatelj na zločin, za što je optužen,jer mu je zločin stran i jer se sudbinski pita „Kome ću se čemu predati / U ovome blijedom blijesku života?
Predrag Matvejević. Onaj koji je obijedio, oklevetao i uvrijedio Milu Pešordu, tko je on? Neki čistunac, uzor čovjek, kao i škola na kojoj je govorio protiv ove naše zemlje, La Sapienza, dakle možda čovjek mudrosti sapijencijalan čovjek? Predrag Matvejević je počinio crimen. Uvrijedio je i oklevetao čovjeka koji je samo pjevao i patio sa svojim narodom. Predrag, kojega li obvezujućega imena, je suprot svom imenu – klevetnik, koji hoće progon, htio bi poseban sud za talibane, osokoljen, ohrabren Mesićevim odlikovanjem, uzletio je u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate tako visoko da je njegov pad nakon sudskoga pravorijeka bio pravi tresak. Ne će mu puno pomoći ni priznanje don Ivana Grubišića, splitskoga ljevičara, koji je uime svoje imaginarne „Hrvatske akademske udruge“(HAU) proglasio P.M. „osobom dijaloga – osobom godine“, zbog, kako reče don Ivan, „višegodišnjega prepoznatljivog djelovanja i promoviranja humanih civilizacijskih i suvremenih vrijednosti“. Presuda Matvejeviću odjeknula je daleko. Sve do matice mu Srbije, odakle Srpska informativna mreža s lakoćom presudi da je presuda Matvejeviću sramotna.. U Zagrebu se javlja Vesna Pusić, za koju je presuda Matvejeviću skandalozna.. Na čelu ljevorukih jurišnika je „Jutarnji list“ sa Sanjom Modrić i jurišnikom kolumnistom „Politike“ beogradske Miljenkom Jergovićem, koji bi s hrvatskim knjževnicima na vješala, ali, ni sa sucima koji su sudili, a on ih poimence nabraja, ne bi imao milosti – traži javni linč. Za njega je sudac Vrhovnog suda Hrvatske Dražen Tripalo ‘notorni maneken hrvatskog pravosuđa „čije se lice valjalo po stranicama punomasnoga tiska, šarmirajući javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na različite teme.“.
SANADER, BRANITELJ KLEVETNIKA
Kad presuda nije po volji, valja se obračunati sa sucima. Nezavisnost i nedodirljivost sudaca i suda, za ovoga je provincijalnog piskarala, otrovanog ideologijom miloševićevske Jugoslavije, neprihvatljiva, a suci nisu nedodirljivi, pa im istražuje „moralne biografije“. Nečuveno!. Jergović se ne libi pojačati navodnu pogubnost presude Pešordi ističući da je Matvejević osuđen na robiju, a nije već na uvjetnu osudu, što i nije kazna u pravom smislu, već sudska mjera, prijetnja i stavljanje na kušnju osobe koja je tako osuđena zatvorsku kaznu. U obranu Matvejevića nije se libio stupiti i bivši premijer Ivo Sanader, koji je za tu svrhu podvojio svoju ličnost, na nekoga dvoglavog orla od kojeg je jedna glava ona premijera, pa se ne bi miješao, a druga glava, vidi čuda, glava pisca iz P.E.N.a i književnika iz DHK, koji ne može odobriti suđenje piscima, jer, neprihvatljivo je da se u današnje vrijeme donosi presuda kakva je izrečena Matvejeviću.“ Svašta. Ta podvojena ličnost u slučaju Sanadera pokazala se otrovnom kada je, sa mnom zajedno na splitskoj Rivi, govorio „ne damo naše generale, svi smo mi Mirko Norac“, a dvije godine kasnije izjavljuje kako nema te cijene koju nije spreman platiti za ulazak Hrvatske u EU, i što reče to i učini, izručio je viteza našega generala Antu Gotovinu Haaškom tribunalu, gdje i sada, već pet godina čami u kandžama medunarodne pravde.
Pokazalo se da bivši premijer ima pogrešan izbor: umjesto Pešorde – Matvejević, umjesto naših generala – Sheveningen, haaška robijašnica.
MATVEJEVIĆEVA TOTALNA ODANOST KOMUNIZMU
Pešorda i Matvejević su dva oprečna, udaljena svijeta, koji se nigdje ne dodiruju osim u isključivosti i totalnoj odvojenosti. Svjetonazori su im kristalizirani: u Matvejevića je to jugoslavistika, Jugoslavenstvo danas , knjiga koju mu priređuju u Beogradu miloševićevi jučerašnji suradnici, komunizam, na izbornoj je listi talijanskih komunista i šuvarovskog SRP-a, crvenog recidiva u slobodnoj Hrvatskoj., totalna odanost komunizmu, Jugoslaviji i četničkom srpstvu „Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta; za velikosrbe sadašnja Hrvatska je i ustaška, i rasistička, i fašistička“ – pisao je Zdravko Tomac, (Fokus, Zagreb, 25.IV. 2008.) obraćenik i domoljub koji zna što piše i govori. .
U Pešorde, profesora i pjesnika je to hrvatsko domoljublje, briga za budućnost svoga naroda, pjesničko i duhovno promišljanje Hrvatske u njenom viktimološkom rastu, iz žrtve, a ne iz vlastitoga zločina.
PEŠORDA NACIONALAN I UNIVERZALAN
„Pešorda je pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskomu pjesničkom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnoga identiteta u prostoru i vremenu, s jedne, te univerzalne topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju, s druge strane, Pešorda postiže konzistentnu i inspiratiovnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca…Pešordina lirika je nepokolebljiva otpora svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odriješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi“(Božidar Petrač: „Baščanska ploča Mile Pešorde“). Nigdje talibana, kvislinga, poticatelja mržnje, samo nacionalno svjesna poezija svim zlima usprkos.
Među te predstavnike dviju ideologija, dvaju svjetonazora, smjestio se sud. Sud je presudio. Predrag Matvejević je kriv zbog klevete i uvrjede Mile Pešorde. Na stranu krivca klevetnika stavilo se i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnošenjem Vrhovnom sudu Hrvatske zahtjeva za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se presudu Matvejeveću ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem.
Ovdje naziremo tri razine problema. 1. ustavnopravna, 2. kaznenopravna i 3. politička. Ustav štiti prava pojedinca i određuje sudbenu vlast. Svakome se građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (Članak 35 Ustava RH).. Prema Ustavu Republike Hrvatske, sudbena je vlast samostalna i neovisna. (čl. 115/2)
ČAST I UGLED
Čast je unutarnja vrijednost čovjeka iskazana u društvu, ona je dio ljudskoga dostojanstva, vrijednosti koja ulazi u krug elementarnih dobara čovjeka. Svaki pojedinac ima kao čovjek subjektivno pravo na priznanje svoga ljudskoga dostojanstva, svatko, pa i onaj koji je osuđen za nečasno djelo ( za svakoga vrijedi rimsko pravilo da se svakoga smatra neporočnim – quisquis praesumitur bonus). Djela protiv časti i ugleda uperena su protiv elementarnih ljudskih prava, ona znače negiranje ljudskih kvaliteta, odricanje osnovnih pretpostavki za nesmetano izvršavanje socijalnih funkcija. Dostojanstvo, čast i ugled svih se štiti.
Sama čast je slojevita kategorija, koja pokriva različite vrijednosti koje čovjek u sebi inkorporira, bilo s obzirom na podrijetlo, pripadnost nekomu narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), čast koja slijedi iz same spolne biološke određenosti (spolna čast), ili pak kao pripadnik ljudskoga roda (ljudsko dostojanstvo). Ugled se može vezati za ugled u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima.
Kaznenopravni aspekt ovoga slučaja Pešorda – Matvejević je jasan. Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje kaznenih djela klevete i uvrjede i za to odmjerio kazne i utvrdio jedinstvenu kaznu uvjetnim osuđenjem Matvejevića. Klevetnička izjava mora biti podobna da bi škodila časti i ugledu, mora biti prikladna da izazove prijekor, ili prezir, ili da umanji njegov ugled u javnosti. Radi se o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenoga ugleda i reputacije, poniženju, tako da može umanjiti njegove mogućnosti obnašanja društvenih zadataka i funkcija. U tome je i društvena opasnost klevete, koja nosi u sebi potencijal značajnijega umanjenja društvene vrijednosti neke osobe i to ne samo kada stvarno nastaju teške posljedice za oštećenoga, već i kad se tek stvara mogućnost takve štete. Za klevetu je bitno iznošenje nečega neistinitoga, a za uvrjedu nečega uvredljivoga. Sadržaj uvrjede je u omalovažavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga. Takav omalovažavajući stav iskazao je klevetnik Matvejević, koji na pitanje novinara tko je protiv njega podnio tužbu u Hrvatskoj, P.M. odgovara: „Jedan beznačajni pjesnik, neki Mile Pešorda“ Tako o dobitniku više nagrada za poeziju Mili Pešordi sudi ovaj publicist, koji se hvali objavljenim razgovorima s Miroslavom Krležom, kao svojim djelom, jugosloven, mostarac, ukrajinac, srbenda, talijanski komunist i pisac nekih mediteranskih kuhinja..
KLEVETNIČKO PONAŠANJE JE OPASNO
Matvejevića nije spasilo od odgovornosti pozivanje na odredbu zakona o nekažnjavanju za uvrjedu izvršenu u ozbiljnoj književnoj ili drugoj kritici. Bilo je bjelodano da je klevetnik Matvejević imao namjeru vrijeđanja (animus iniurandi), da je djelo počinjeno s namjerom da se netko omalovaži (Iniuria ex affectu facientis cinsistit. Ulpian- D 47). Naravno, kritika javne djelatnosti, kad je istinita i opravdana, mora postojati, neophodna je u društvu i pomaže napretku čovjeka i njegove sredine. Presuda klevetniku Predragu Matvejeviću nije znak negativne atmosfere za društvenu kritiku. Ona pokazuje da je u ovom slučaju sud ocijenio da je kritika klevetom i uvrjedom, s namjerom vrijeđanja, bila zlobna, neopravdana i da je trebalo primijeniti zakon. Neke je i taj postupak naveo da se predlaže dekriminalizaciju klevete, odnosno ukidanje kaznenoga djela klevete za javnu riječ.
Ako sud ustanovi da je javna riječ izrečena klevetom, mora suditi. Takva ponašanja su opasna. Nije se samo jedna osoba ubila nakon što je saznala da je za nju netko javnom kritikom iznio nešto neistinito, pa ona, ta osoba, više s tim opterećenjem ne može i ne želi živjeti. To je jedan od oblika ubojstva ličnosti kad oklevetani ne može podnijeti ono što je netko neistinito i/ili uvrjedljivo za njega rekao u javnosti. Druga je stvar da kazna zatvora nije primjerena verbalnim deliktima uvrjede i klevete, što suci uviđaju, pa izbjegavaju kaznu zatvora ili izvršenje uvjetuju rokom kušnje.
(Tjednik za kulturu Hrvatsko slovo br. 791., str. 28.-29., Zagreb, 18.VI.2010.)
Lijepanasadomovinahrvatska.hr
Mile Pešorda
Matvejević i dalje ubija istinu, kleveće Hrvate i Hrvatsku, klevetnički svrstavajući Aralicu, Vuletića i mene među pomagače srbskim zločincima Ratku Mladiću i Karadžiću, optuženima za genocid u Srebrenici
Otvoreno pismo hrvatskoga književnika Mile Pešorde*
(Uz privatnu tužbu protiv klevetnika dr. Predraga Matvejevića , koji nastavlja ubijati istinu, klevetati Hrvate i Hrvatsku, i najavljeni početak suđenja, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, u ponedjeljak 21. svibnja, P. Matvejeviću, već osuđivanom g. 2005. za iste uvrjede i klevete od 10.11. 2001. u članku „Naši talibani”, a ponovljene 13.svibnja 2011. u talijanskome dnevniku „Corriere della sera” u njegovu članku SREBRENICA ET GLI SCRITTORI LATITANTI/‘Srebrenica i književnici-zločinci u bijegu od pravde’)
Mile Pešorda, „pjesnik okom i slikar riječima“ (Jure KAŠTELAN) – u Dubrovniku, 11.ožujka 2016.
Poštovani prijatelji i prijateljice istine i slobode, dajem na znanje svima vama ljudima dobre volje, medijima i demokratskim ustanovama hrvatskim i međunarodnim povezanima u zajedništvo univerzalnim uljudbenim načelima istinoljubivosti i pravednosti, svima koji žele istinu u ljubavi, jednu i božansku, kao mjerilo stvari u društvu i odnosa među ljudima, narodima i državama, da je dr. Predrag Matvejević bio pravomoćno osuđen „klevetnik i lažljivac”, jer je izvršio brutalni i marksizoidni verbalni politički atentat na istinu, na Hrvatsku i na mene osobno, svojim klevetama u članku „Naši talibani”, u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu”, 10. studenoga 2001.
Za taj svoj zločinački, haagdžijski, a zbog moga davidovskoga suprotstavljanja istomu neuspješni, pokušaj režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića, P. Matvejević je, na temelju moje privatne građanske tužbe, bio suđen na sudu u Zagrebu i osuđen 2.11.2005., nekoliko dana uoči apsolutne zastare, na tek simboličnu uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine.
Nažalost, bio je za to svoje blaćenje i prijezir mučeničke i demokratske Hrvatske u ratu protiv srbskoga okupatora, odnosno za umorstvo mene kao ravnopravna hrvatskoga građanina i Europljanina, nagrađen podporom i priznanjima nekih lokalnih yu-ljevičarskih i filoserbskih boraca za neograničenu slobodu klevetanja i eliminiranja u Hrvatskoj onih drugih i, od njihove formacije jednoumlja i naslijeđenih jugostruktura zločina, drugačijih, ali i podporom nekih pojedinaca i skupina izvan Hrvatske, bilo da su opterećeni predrasudama o Lijepoj Našoj, bilo da su pripadnicima iste „crvene ćelije”, dok su brojni u našoj državi i u svijetu mogli biti zavedeni sustavnom i totalitarnom masmedijsko-političkom ljevičarsko-kompartijskom manipulacijom, s novim izmišljotinama i klevetama, grubim fascio-jergovićevskim napadima i pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjem mene sama zato što sam, braneći istinu i domovinu i svoj život, inače Matvejevićevom specijalnoslužbaškom klevetom pripremanima za Haag, linč ili križ, pokušao toga nasilnika civilizirano privesti k „spoznanjiju prava” i doveo ga pred sud u demokratskoj Hrvatskoj (a, nota bene, P. Matvejević je zahtijevao, i još uvijek zahtijeva, da meni, Aralici i Vuletiću i bezbrojnim neimenovanim hrvatskih književnicima sude sudovi poput onih jugokomunističkih i simodubajićeviskih nakon množtvenoga pokolja hrvatske vojske i civila g. 1945!).
Manipulacijom udbopartijskih ideoloških čuvara jezika, javnosti se klevetnik sam predstavljao i bio predstavljan (čak i u glavnome dnevniku Hrvatske televizije, na kojoj je istoga antikroata zastupao i sudstvo napadao „doktor korupcije” Ivo Sanader, tada na dužnosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a) ne kao politički jugoideolog i antidemokrat, već kao „osoba dijaloga” i navodna žrtva „ustašoidnih tuđmanovaca”; a dosuđenu smiješnu prijetnju kaznom zatvora notornomu klevetniku (koju je uvjetni osuđenik javno medijski izvrgavao ruglu, uz to tvrdeći kako će ga predsjednik Republike Hrvatske pomilovati) predstavljali su – teškom robijom, a mene, oklevetana i za likvidaciju obilježena, ne kao hrvatskoga intelektualca i humanitarca i sveučilišnoga lektora u Francuskoj zauzeta za slobodu domovine i mir, nego, prema jugodiktatorskoj udbopartijskoj terminologiji – kao „negativna elementa”, kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu „Hudu jamu” i višestrukim betonskim zidovima zazidati!
Prošle je godine, 13. svibnja 2011., ovaj svoj EPH-JUlistaški klevetnički napad, priređen za talijanske čitatelje, P. Matvejević ponovio u Italiji , u uglednome i visokonakladnome dnevniku „Corriere della Sera”, i to dan uoči moga najavljenoga, i ipak sretno i uspješno održana, književnoga gostovanja u Padovi, u svetištu našega Svetoga Leopolda Bogdana Mandića, na značajnoj manifestaciji hrvatsko-talijanskoga prijateljstva, „Danima Hrvata u Italiji”. I u tome svome, u biti neostaljinističkome, uradku poznati „italo-komunist”, „književnik i novinar” i trgovački putnik „jugoslavenstva” u apsolutno nehrvatskome ključu, P. Matvejević dezinformira talijansku javnost o biti velikosrbske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine, o Hrvatima i Hrvatskoj, o ovomu našemu mediteransko-mitteleuropskomu dijelu Europe općenito, a trojicu hrvatskih književnika (na „dugačkom popisu gadova/nedostojnih”, napisa dr. P. Matvejević), Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, poetički i politički dokazanih humanista i demokrata europejskoga pravca, opetovano poimence prokazuje kao „profašiste”, „nacionaliste”, ali i „srbočetnike”, suodgovorne čak i za velikosrbski genocid u Srebrenici.
I trpa nas, intelektualne borce za slobodu i mir hrvatskom narodu, u istu zločinačku vreću s Ćosićima, Mladićima, Adžićima, Raškovićima, Šešeljima, Plavšićkama, Karadžićima i njima sličnim ideolozima i izvršiteljima srbskofašističke agresije na naš narod i države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s istom bezkrajnom lakoćom podmetanja i difamiranja s kojom je prokazivao hrvatskoga predsjednika i utemeljitelja demokratske države Hrvatske akademika dr. Franju Tuđmana, vrhovnoga zapovjednika Hrvatske vojske u vrijeme narodno-osloboditeljskoga Domovinskoga rata protiv srbskoga okupatora i beogradske „JNA”, da je „gori srbožder i od najzloglasnjih ustaša Hrvata”, jer je, s junacima poput Ante Gotovine, olujnoga generala Hrvatske vojske, „uspio ‘etnički očistiti’ lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali ‘bjež’te psine preko Drine’ „ (P.Matvejević, „Nacional”, str. 61., 22.rujna, 1999.)
Duboko štujući i životvorno baštineći tisućljetno hrvatsko knjižtvo, kulturu, ali i junačtvo sažeto u povijestnoj sintagmi „antemurale christianitatis”, demokratizam i kršćanski humanizam, po kojima smo i s kojima smo znakovito i trajno ugrađeni u civilizacijsku zgradu današnje Europae, a braneći istinu Hrvatske i svoj život i ime pred klevetničkim, u središnjici formacije antidemoktratizma i antikroatizma osmišljenim, navalama na Mir i Dobro, na demokratski sustav i na uljudbu nam samu, ponovno sam tužio P. Matvejevića zbog njegova ponovljenoga zločina klevete, kojom ovaj doktorski difamator i dezinformator osakaćuje istinu, majstorskom svojom mistrijom nabacuje blato na duhovnu Hrvatsku, i zahtijeva da hrvatskim književnicima, pa i meni kao jednomu od samo trojice imenovanih na matvejevitchevskomu „dugačkomu popisu gadova/nedostojnika” još neimenovanih, sudi neki prijeki i posebni sud poput „sudova časti” koji su u srbskoboljševičkoj „Jugoslaviji”, nakon poraza nacifašizma i pada hrvatske nacije, krvnički razkomadane, iako među pobjednike nad fašizmom posve zasluženo uvrštene, pod novo serbookupacijsko „oslobođenje” god. 1945., sudili stotinama tisuća „kolaboranata fašizma”.
Klevetničko je pero svoje još jedanput u Hrvate i Hrvatsku znalački zabio, znači, naš proslavljeni dojavnik dr.Predrag Matvejević.
P.Matvejević, verbalni politički atentator i osuđeni klevetnik
Ovaj talijanski i hrvatski državljanin, pariški doktorant, nekadašnji zaslužni jugoslavenski PEN-zaštitnik srbskočetničkoga vojvode dr. Vojislava Šešelja, ex-docent Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rimske La Sapienze, koji je u veljači 1989. u Zagrebu osnovao, zajedno s Pupovcem, Puhovskim i srbskim generalom „JNA“ Kočom Popovićem, neojugokomunističku stranku Udruženu jugoslavensku demokratsku inicijativu /UJDI., a god. 1999. bio, kako su mediji javili, kandidatom talijanskih komunista na izborima za Europski parlament, objavio je u Italiji novinski članak, bolje kazano, inter-nacionalistički letak-metak, u kojemu miroljubivim hrvatskim književnicima i demokratima klevetnički sudi i presuđuje kao zločincima i fašistima, svrstavajući ih uz bok srbskim ratnim zločincima Radovanu Kardžiću i Ratku Mladiću, tim istaknutim izvršiteljima velikosrbskoga ratnoga pohoda i na Hercegovinu i na Bosnu . Uostalom, redakcijskom opremom teksta i konteksta Matvejevićeve „tjeralice” jest reprodukcija tjeralice s likovima srbskih ratnih zločinaca generala Mladića i književnika Karadžića te strašna i diljem svijeta poznata fotografija iz naše Bosne s mnogobrojnim lijesovima muslimansko-bosanskih žrtava srbskočetničke i „JNA” agresije i „istrage poturica i latina”.
Iako je P. Matvejević za gotovo isto počinjeno zlodjelo, sadržano još u njegovu novinskom članku „Naši talibani” od 10.11.2001. u zagrebačkomu „Jutarnjemu listu”, bio osuđen na simboličnu kaznu iliti prijetnju kaznom zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine (koju nije odležao iako je bezbroj puta postavljeni uvjet bezobzirno kršio nastavljajući, čak izrijekom ne priznavši ni hrvatski sud ni presudu, krivotvoriti istinu i difamirati i Hrvatsku i hrvatske žrtve svoga klevetničkoga čina), P. Matvejević je, premda počasni podpredsjednik londonskoga PEN-centra, bez imalo obzira prema Povelji PEN-a, prema istini i ljudima i prema Zagrebu u čijemu središtu živi, ponovio svoje simbolično zlosilje nad Hrvatima i Hrvatskom, žrtvama velikosrbske i JNA ratne agresije. Osmišljeno je i ostrašćeno dezinformirao javnost prijateljske nam i susjedne, s nama Hrvatima tijekom naše milenijske povijesti i kulture kulturološki i duhovno-religijski toliko povezane, Italije, i, zlorabeći svoj ugled ex-docenta s La Sapienze, klevetnički prokazao, javno denuncirao trojicu hrvatskih književnika, Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i mene, Milu Pešordu, zapravo „srbočetničkim” književnicima-zločincima suodgovornima za velikosrbski genocid nad našim narodom u Srebrenici, simbolnom mjestu Bosnae Argentinae, genocid planski izvršen u duhu pansrbskoga koncepta Načertanija i Memoranduma, pod vojnim zapovjedništvom Ratka Mladića, visokoga oficira srbijanske tzv. Jugoslavenske Narodne Armije, nad našim golorukim narodom u Bosni i Hercegovini, A.D.1995. , a pod glavnim stvarnim zapovjedništvom svesrbskoga zločinačkoga „vožda” , komunista-socijalista Slobodana Miloševića, koji je, po svjedočkim riječima njegova blizkoga suradnika Bate Živojinovića, već godine 1992., na Hrvate i Hrvatsku poslao oko 300.000 srbskih naoružanih osvajača, pripadnika „JNA” i paravojnih četničkih srbskih postrojba, na plaći Beograda, koji izvršiše agresiju, počiniše genocid i kulturocid nad narodom i zemljama hrvatskim, ali se do dana današnjega ne pogledaše ni Srbi ni Srbija, još nedenacificirana, dapače, u zrcalu Istine i odgovornosti za planske zločine i razaranja na tlu cijele nam hrvatske domovine.
Moguće osokoljen svojim društvenim statusom, u nedekomuniziranu društvu kojim znatno upravlja stara udbosfera i nova nenarodna središnjica, povlašćene osobe iznad zakona i Ustava – koji status kao da mu je jamčio g. 2005. ne samo hadezeovski doktor elementalne korupcije Ivo Sanader (o Vesni Pusić da i ne govorimo i njezinu priopćenju u prilog kršitelju Ustava i zakona!), nego i esdepeovski aktualni predsjednik RH Ivo Josipović osobno, javno proglasivši g. 2010. nepostojećim, iako počinjenim i na sudu dokazanim i zakonski pravomoćno sankcioniranim, Matvejevićev zločin klevete te imenujući netom osuđena lažljivca i klevetnika, žigosana u njegovu zločinstvu i presudom samoga Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, predstavnikom Hrvatske u uglednoj svjetskoj Organizaciji frankofonih država – objavio je difamator Matvejević svoj pamflet u visokonakladnome talijanskom dnevniku Corriere della Sera, na stranici 23., u središnjemu tematskomu bloku posvećenu
Srbski zločinci R.Karadžić, G.Hadžić i R.Mladić
- obljetnici Amnesty International, članak pod naslovom ‘Srebrenica i književnici (zločinci) u bijegu od pravde’, s podnaslovom ‘Genocid’, redakcijski opremljen posterom napravljenim u prigodi 10. obljetnice genocida u Srebrenici, odnosno reprodukcijom tjeralice s fotografijama srbskih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, u bijegu od pravde, te likom autora članka-metka u ulozi lovca na glave hrvatskih književnika koji su branili svoj hrvatski jezik, narod i .cijelu domovinu od velikosrbske invazije i okupacije. Djelo, moglo bi se s pravom reći, dostojno onoga koji, prema riječima profesora Zdravka Tomca, objelodanjenim u njegovu politološkomu eseju u zagrebačkomu „Fokusu” 25. travnja 2008., „brani i zastupa velikosrbska četnička stajališta”.
Za stvar istine dobro je znati da je P. Matvejević g. 2011., i u ovomu svomu „najnovijemu”, a od godine 2001. diljem „Regiona” i u svijet, na više jezika, višemilijunskomu čitateljstvu odaslanomu, „talibanizatorskomu” pamfletu, dakle uz desetu obljetnicu poznatoga masmedijskoga juriša na istinu i nevine hrvatske žrtve đilas-matvejevićevske „plemenite mržnje” prema Hrvatima, napisao, podpisao i urbi et orbi kurirsko-klevetnički dojavio monstruoznu laž da sam ja (i ini imenovani i neimenovani hrvatski književnici) svoje pero „upotrijebio u službi fašista i njihovih teških zlodjela” (navod: „Naši talibani”, Yulist 10.XI.2001.-„Srebrenica et gli scrittori latitanti”, Corriere della Sera 13.V.2011.): Dojavio je jugo-arbitar regionarskoga suda u sjeni, bijesan na Hrvate koji da su srušili milu mu monarhofašističko-jugokomunističku „Srboslaviju” (a sama se udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva), da spadam među srbočetnike i „sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati” (isto). I zaključio je, ovaj veleum iz jugorasističke škole jedinstva i blatstva, nomenklaturski gluh na jauke iz „Ćelovine” u Mostaru (u kojemu gradu crotužiteljev otac Vsevolod Matvejevitch bijaše desetak godina yukomunističkim „sudijom”, a moj otac, za vrijeme rata g. 1941.-1945. hrvatski domobran-vozač u samovoznoj satniji regularne vojske Nezavisne Države Hrvatske, da bi, nakon 1947., kriv zato što je ostao živ i čist i napojio žedna i nahranio gladna i nije pristao biti „suradnik”, odležao dvije godine na robiji u Zenici kao jedna od žrtava montiranih „jugoslavenskih” tzv. staljinističkih suđenja), da i meni imade suditi, i to kao „hrvato-bošnjaku” (!) i kao „čistom sijaču mržnje” (!) poseban „sud časti”, poput sudova „koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata”, istih onih democidnih kvazi-sudova od Dakse i Širokoga Brijega, od Istre i Lanišća i Gologa otoka, pa sve do Beograda, Zagreba, Jazovke, Bleiburga i Crngroba i tisuća skrivenih i diljem zapadne „Jugoslavije” razpoređenih „hudih jama” i „fojba”, s milijunskim nevinim žrtvama serbsko-komunističkih „revolucionarnih” orgija, orgija kojih je iluminatsko-krvoločnim vrhuncem patološke mržnje prema Hrvatima i rimokatolištvu i ideji obnove Hrvatske Države bio čudovišni čin spaljivanja srcca svetačkoga nam mučenika blaženoga Alojzija Stepinca, kardinala i hrvatskoga metropolita – nakon njegova umorstva klevetanjem, robijanjem, zlostavljanjem i trovanjem – ritualno izvršen u jugoslavenskoj policijskoj spalionici u glavnomu gradu Hrvatske – Zagrebu, godine 1960. I zato je tavariščima à la matvejević posve normalno da svijetom i dalje kruži čudovišna kleveta o Hrvatima kao najzločinačkijemu narodu na svijetu i o 600.000-1.000.000 poklanih Srba i Židova u radnomu logoru Jasenovcu, o bl.Stepincu, nadbiskupu zagrebačkomu, mučeniku za prava čovjeka, naroda i Crkvu, kao o „nadbiskupu genocida” i da budu ušutkani, procesuirani, proganjani, verbalno i na druge načine umlaćivani i iz javnoga života u domovini i u svijetu uklonjeni svi oni koji ne pristaju na diktat šutnje o planski izvršenomu jugoserbskomu genocidu i kulturocidu mitoloških razmjera nad Hrvatima, na diktat šutnje o šutnji.
Svjestan svoje građanske obveze i hrvatskoga deržanstva čuvanja i promicanja ustavnih demokratskih vrijednosti i europskih naših standarda humanizma i prijateljstva i otvorena dijaloga i suradnje među ljudima i narodima, a koje dr. P. Matvejević, kao neformalni i neumorni stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma, svojim, na takovoj idejnoj matrici zasnovanim, neznanstvenim i pseudohumanističkim političkim stajalištima i osmišljenim dezinformacijama, ozbiljno ugrožava, prisiljen također obraniti istinu i vlastitu čast i ugled, život sam, na koje P.Matvejević, svojim klevetničkim konfabulacijama i masmedijskim kriptokomunjarskim i kriptošovinističkim kampanjama planetarnih razmjera, već desetak godina neprekidno napada, morao sam protiv klevetnika i difamatora podnijeti tužbu Općinskomu kaznenomu sudu Zagreb, dana 29.07.2011. Sudac Milenko Đaković, predsjednik vijeća, zakazao je prvo ročište na Općinskomu kaznenomu sudu u Zagrebu, u ponedjeljak, 21. svibnja 2012. u 10 sati.
U vjeri mira i pomirenja u istini koja nas oslobađa za podpun život u Riječi i na njoj zasnovanoj čovjekovoj slobodi i pobratimstvu lica u svemiru, utječem se, dragi prijatelji, našemu najvišemu općečovječanskomu zakonu – zakonu Ljubavi. S milošću sam Božjom pomogao da jedna klevetarska jugo-neman istinom bude razobličena u Parizu, u tijeku slavnih godina devedesetih protekloga stoljeća svehrvatskoga rata za nezavisnost i za istinu Hrvatske, velikim dijelom zahvaljujući plemenitu ozračju čovjekoljublja tolikih hrvatskih prijatelja među Francuzima djelatno otvorenih prema Riječi u teškim nam i veličajnim danima rata za opstanak pred srbijanskom najezdom, koje je došlo do izražaja i na akademskim okruglim stolovima i simpozijima, poput onoga pariškoga, 3. i 4. veljače 1992., o „sudbinama nacija bivše Jugoslavije”. Pomogao sam prijateljima Istine, i na njoj ujedinjene Europae, odkriti postojanje sustava, u karadžićevskomu kovčežiću idejno osmišljena, lažnim jugoslavenstvom (a stvarnim velikosrbstvom) savršeno prikrivena, djelom književnika Dobrice Ćosića proslavljena, na podpuno uništenje hrvatstva usmjerena – sustava pansrbske laži.
Deržanstvom je mojim staviti se i ovdje na razpolaganje da se boguhvalni dan blagosti i mira dogodi u Zagrebu, građanima Hrvatske i cijelomu hrvatskomu narodu, koji je mnogo stradao i propatio (ali ne samo on) u stoljeću dvadesetomu od zlosilja triju totalitarističkih društvenih poredaka, a nadasve kao žrtva tuđinske okupacije i istragaškoga fašističko-komunističkoga barbarogenija, neprekinutoga i nerazkrinkanoga djelovanja njegove „Crne ruke” među nama i njegova (barbarogenijeva), masmedijsko-politički umreženoga, gramscijevski osuvremenjenoga, idejnoga koncepta pamfletizma kao nacizma „nebeskoga naroda”. Da nikada više ni nad kojim ljudskim bićem ne bude, kao što nada mnom jest, počinjen ovakovi monstruozni zločin totalne i totalitarne klevete, jer i Matvejevićeva, makar koliko prema meni bila i osvetnički motivirana, „Kleveta je ozbiljan zločin” (prof.dr. Zvonimir Šeparović, Hrvatsko slovo br. 791., str.28., Zagreb, 18.VI.2010.), kao strukturni dio one planetarno-zločiniteljske laži crnorukaški navaljene na hrvatski jezik, zemlju i ljude..
A šutnja o takovome zločinu, kojim se gaze temeljna prava čovjeka i ugrožavaju sloboda i dostojanstvo naroda i naša još krhka stabljika demokracije i hrvatsko suvereno i ponosno pribivanje za zajedničkim stolom ravnopravnih europskih nacija?! Pa odmahivanje rukom prema svemu tomu zlomu, koje nam navodno u naše ime i za naše dobro uporno nameću?! U toj šutnji, u kojoj se ne diže glas ni moralne teologije, ni moralne filozofije, ni etike, ni „dobrih pastira”, kao da nestaje čovječnosti i čovjeka, navlastito onoga, Hrvatice ili Hrvata, koji, u božanstvenomu Danteovu Raju „forse di Croazia viene“, iz Hrvatske hodočasnički dođe pokloniti se pred svete Veronike rubac, s bogodivljenjem supatnički uzkliknuvši: „Signor mio Gesù Cristo, Dio verace, / or fu sì fatta la semblanza vostra?” („Gospodine moj Kriste, Bože pravi,/takav li dakle bješe lik tvoj sveti?“-Maras)
Kao da pod teretom šutnje sve manje živi duhovna Hrvatska.
( *Otvoreno pismo hrvatskoga književnika Mile Pešorde javnosti, upućeno iz Zagreba 17.svibnja 2012., u „trećejanuarskoj Hrvatskoj“ totalitaristički je prešućeno, a objavljeno samo na nekim portalima hrvatskoga pravca i, cjelovito, u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo broj 893., god. XVII., na str. 6.i 28., u petak, 1.lipnja 2012.)
On Thu, Sep 22, 2022 at 6:39 AM Mile Pešorda <milepesorda1@gmail.com> wrote:
Zahvaljujem poštovanoj gospođi Lili Benčik na napisanome tekstu i na njegovu odašiljanju, na njezinoj ustavobraniteljskoj zauzetosti za
slobodu i mir, usuprot moćnim ustavolomcima u RH, među koje se ubrajaju i dvojica bivših predsjednika naše Republike Hrvatske:
Mesić i JUsipović..
Osobno držim da je šteta i previd što u nizu počinjenih ustavolomnih čina novojugoboljševičkoga “Mrtvaca br.2” nije navedeno JUsipovićevo ustavolomno-predsjedničko navijanje za cromrzitelja P.Matvejevića, za pravomoćno osuđena klevetnika., koji je 10.11.2001. s poligona JUlista klevetnički proglasio “kršćanskim talibanima” hrvatske književnike Ivana Aralicu, Milu Pešordu i Anđelka Vuletića, zahtijevajući da ih se izvede pred “sud stroži od Haaškoga tribunala”, nalik na jugokomunističke sudove koji su sudili “kvislinzima”
Klevetnika i notornoga predvodnika ideološke komunističke diferencijacije iliti čistke P.Matvejevića izveo sam kao klevetnika pred zagrebački sud, koji mu je presudio 2.11.2005.tek simboličnom, da ne kažemo smiješnom, osudom na kaznu uvjetnoga zatvora, kaznom koja i nije kaznom , prema samoj presudi sudca Lukića, nego tek prijetnja kaznom.
S vrha države RH, odnosno iz Državnoga odvjetništva RH DORH-a zatraženo je poništenje te uvjetne kazne zatvorom, nu kada je i Vrhovni sud RH ujesen 2009.presudio i u svibnju 2010.objavio da potvrđuje pravomoćnu presudu Općinskoga suda u Zagrebu P.Matvejeviću, slijedio je nastavak masmedijskopolitičkoga linča nacvionalnih, regionalnih i planetarnih razmjera, a koji su u nas moderirali s vrha države.
Iz Ureda Predsjednika RH Ive JUsipovića tada su tu presudu nazvali “Svinjskom”, a predsjednik Jusipović pisao je čak pariškome Le Monde
uztvrđujući čak da osuđeni klevetnik taj zločin nije ni počinio, demonstrativno imenujući predstavnikom RH u uglednoj svjetskoj organizaciji frankofonskih država upravo toga klevetnika Matvejevića, inače profesora – docenta francuske književnosti specijalizirana za angažirano pjesništvo (poesies de circonstance!).
Razkrinkan u svome novostaljinističkom pozivu na likvidaciju ideoloških “neprijatelja naroda”, P,Matvejević se stao prikazivati žrtvom,
junačinom u borbi protiv slobodarskoga “tuđmanizma-“i “tuđmanista-fašista”, što je okrunjeno bezsramnom minutom šutnje u Hrvatskome saboru i brzojavima sućuti A.Plenkovića i ministarke Obuljenke.
Inače, u veljači 1989.u Zagrebu je na Fil.fakultetu osnovana novojugokomuinistička partija UJDI, glasni su osnivači bili Pupova, Puhovski, Matvejević i srbski general zločinačke JA Koča Popović, s političkim projektom velikosrbskim. ukidfa se subjektivitet postojećih republika, uzpostavlja se miloševićevsko pravilo “jedan građanin jedan glas”, a utemeljuje se časopis REPUBLIKA, registriran u Beogradu s glavnim urednikom Miloradom PUPOVCEM.
Boreći sa za istinu i slobodu, razodkrio sam velikosrbsku urotu protuhrvatsku – u Hrvatskoj, i za to platio visoku cijenu – Bogu hvala na tome!
Prilozi, u privitku!
Pozdrav!
mp
mob.098 18 44 255
Akademik Ivan Aralica: Mile se Pešorda s pravom osjećao Davidom u borbi protiv Golijata, protiv komunističke nemani! E, jedno je desetljeće trajala njegova borba s praćkom u ruci protiv državne crvene konjice! Protiv čitava buljuka alatᾱ! Kapa dolje! (Smrad trulih lešina, Zagreb 2014., str.327.)
Ivan Aralica: »…predsjednik je Društva hrvatskih književnika (Stjepan Čuić!!) dao izjavu kako je besmisleno zbog uvrede ići u zatvor, ako to uopće jest bila uvreda i tom se izjavom svrstao na stranu Matvejevića, a protiv suda i člana Društva hrvatskih književnika Mile Pešorde. (isto, str.335.)
Ivan Aralica: »Dakle, ponovimo, partijnost je »Naše talibane« učinila značajnima, jer se garnitura mentalnih komunista, kakav je bio Mesić, Račan, Čačić, Bandić, Vesna Pusić i njen brat Zoran, sa cjelokupnim društvom drugara, ponadala da je u Matvejeviću dobila svoga ideologa. Sukus toga članka, literarno bezvrijednog a misaono prizemnog, svodio se samo na partijnost.! A ta se partijnost sastojala od gole komunističke diferencijacije…« (isto, str.169.)
| Sloboda govora na ‘demokratski način’ |
| Ponedjeljak, 07 Lipanj 2010 | |||||||||||
| <!–[if gte mso 9]–> Ovaj nezgodni simbol posut crvenim zvjezdama nije slučajnost… Kad bi se bahatost, drskost, agresivnost i arogancija takozvane lijeve i demokratske misli mogle prodavati kao krumpiri na kilograme ili kao jeger na metre, Hrvatska bi mogla hraniti cijelu pokojnu Jugoslaviju a u svijetu bi se na nju gledalo kao na američki Srednji zapad koji hrani cijeli kontinent. Iako se sve spomenuto ne da pojesti (jer i da se radi o hrani ne bi je bio u stanju pojesti ‘ni pas s maslom’) sve ovo spomenuto dostupno je javnosti kojoj truje zrak i okoliš poput bojnog otrova. Ovo bi ukratko bio opis skorašnjih zbivanja i komentara na račun stranke gubitnice u sporu ‘Matvejević-Pešorda’. Gotovo neopisiva količina mržnje koja navirući iz svih im tjelesnih otvora pojedince poput Miljenka Jergovića, Branimira Pofuka i njihova idejnog orjentira Matvejevića pretvara u strašila iz filmova o vampirima.
“To je poruka da Hrvatska postaje zemlja u kojoj se sudi objavljeni književni i novinski tekst i u kojem su neki ljudi zaštićeni državnim zakonom, a drugi ljudi su tom istom zakonu izloženi. Definitivno nisu svi pred zakonom jednaki. U Hrvatskoj se sudi selektivno, u Hrvatskoj, na slučaju Predraga Matvejevića, to je više nego jasno, sudi se antifašistima, a svaki fašistički i nacistički ispad prolazi ‘u gluho i u slijepo’“. “Granicu slobode u slobodnim i demokratskim zemljama određuje javnost, a ne sud”, kaže Miljenko Jergović. Kakve li otužne i obmanjujuće parabole! Znade Jergović i više nego dobro da laže jer u zemlji poluobrazovanih nema mu tko reći da je pisani ‘zakon’ taj koji određuje granicu slobode a sud je samo arbitar u njegovoj primjeni. Javnost granicu slobode određuje pri donošenju zakona a bez toga određivala ju je sredinom prošlog stoljeća na američkom Jugu gdje je tada vladao zakon linča. Jergoviću koji ne samo likom podsjeća na seoskog pastira i bradonju iz balkanskih gudura, linč je u mislima i snovima te budući ga ne može uvježbavati doslovce, prakticira ga verbalnom i danomice. O čemu to govori Jergović? Prišiva li on to Pešordi fašizam, nacizam? Što to muči tu kosmatu glavurdu sarajevske pobjegulje koja je našla spas od srpskih topova u Zagrebu a danas o tome ne bi zucnula ni riječ već se bavi hrvatskim ‘fašizmom’ poput senilnih i u vremenu izgubljenih ljubitelja lika i djela Josipa Broza među kojima još ima i onih koji su npr u Teznu žive zazidali pet tisuća ‘narodnih neprijatelja’? Tko je tko? Iako Matvejevića krasi glas ‘značajnog pisca’, kulturnjaka i intelektualca kojem se svi dive (u inozemstvu i navodno posebno, na što nas on ne prestaje podsjećati pretpostavljajući prizemnost domaće publike koja će ga zbog toga više uvažavati) a Jergovića pak glas pisca genijalca kojem ne gine Nobel jednog ne tako dalekog dana, prosječnom čitaocu sasvim sigurno nije jasno u čemu se zapravo Pešorda i Matvejević razilaze; tko bi naime pratio priču koja seže dalekih sedamnaest godina unazad… Budući se verbalni rat zaoštrio, posebno nakon što je stranka ‘u-principu-ispravnih’ izgubila spor pa se eto zazivlje i linč Miloševićevskom gazimestanskom retorikom, tko je taj Predrag Matvejević koji s toliko žara kolegi i piscu Milanu Pešordi želi otkinuti nacističku glavu i to uz pomoć dvojice ljudi od pera; jednog književnika i jednog novinara? Predragu Matvejeviću dr Zdravko Tomac prišio je atribut zastupnika ‘velikosrpskih i četničkih stajališta’. Prosječni Hrvat (dakle onaj koji malo čita, koji je nekad čitao a sad više ne jer nema novaca ili vremena) Matvejevića pamti kao lik iz Jugoslavije; jednog od onih koji su uvijek i svugdje mogli reći što su htjeli ali bez bilo kakvih posljedica koje su za takve čine snalazile obične smrtnike. Takva sretna sudbina bila je rezervirana za pojedince za koje je vlast znala da su bez obzira na kritike odani sistemu i državi a čije je javno djelovanje bilo toj istoj državi alibi za tvrdnju o ‘ljudskom licu’ režima i vlasti. Matvejević je oduvijek bio u najmanju ruku ‘jugosloven’ a prema potrebi i kad je trebalo i velikosrbin. Njegova cijenjenost u inozemstvu, bez obzira o čemu se u stvari radi, odraz je činjenice da u inozemstvu biti ‘jugosloven ili velikosrbin’ nije nikakav manjak niti sadržaj ovih pojmova nekoga zanima; ove osobine poprimaju konkretni značaj tek ovdje, kod kuće. Stoga, negiranje optužbe o velikosrpstvu ili ‘jugoslovenstvu’ argumentom da se radi o liberalu, demokrati i značajnom piscu ‘u svjetskim okvirima’ bilo bi jednako kao kad bi nečiju sakatost negirali bojom očiju. O političkim stavovima i intelektualnoj snazi Predraga Matvejevića nema se što lamentirati jer on o njima govori sam, direktno i indirektno. Pogledajmo nekoliko primjera… Na predavanju ‘Europa i islam’ u Zagrebu 2005 godine i zagrebačkom islamskom centru izjavio je kako se protiv islama danas vodi publicitički terorizam… Velika je nesreća kulture Huntingdonova knjiga ‘Sukob civilizacija’ po kojoj Bush danas uređuje svijet dodavši pritom kako u i Milošević i Tuđman tu knjigu držali uza se… (o čemu su mu se obojica povjerila…) Na istom je skupu ustvrdio da ako igdje ima turskog elementa onda ga ima u Srbije, zaradivši time aplauz. U emisiji ‘Nedjeljom u 2′: Gotovina zna što je napravio i zato bježi od toga što je napravio. Na okruglom stolu u Zagrebu početkom svibnja 2010: Znamo za grozote Golog otoka ali on je bio neophodan jer bi nam se inače dogodilo isto što i Mađarskoj 1956 ili Čehoslovačkoj 1968. Što govore ovih par crtica? Nasućuje li se iza njih europski intelektualac i erudit ili improvizator i politikant-žongler na žici kojem je ovo lice maska iza koje se krije samo još jedan balkanski ljudožder? Goli otok je bio neophodan, Bleiburg je bio neophodan; kamo to dalje vodi i o kakvom se tu humanističkom intelektualcu radi ovi primjeri govore sasvim dovoljno… Od komentara o Huntingdonovoj knjizi nevrijednog usta piljarice do presuđivanja Gotovini i isprike za Goli otok, iz ove jugoslavenske močvare dižu se otrovni plinovi a iza njih nam se ceri nasmiješeni izmišljeni Matvejevićev lik o kojem se misli dobro zbog plagiranog Mediteranskog brevijara a koji sam o sebi misli dobro zbog toga jer je intervjuirao ‘našeg najvećeg pisca’ (Krležu). I to je sve… Posve jasno, ovakav lik iliti izmišljena veličina osjeća nostalgiju za sredinom u kojoj je ostvario takvu zavidnu karijeru. Odlazi u Italiju sumnjajući u mogućnost zadržavanja takvog statusa u budućnosti, ne mogavši podnijeti raspadanje države čiji je bio proizvod. Pravo lice I tu negdje počinje sukob s Pešordom i to na jedan gotovo paradigmatski način koji samo još više dokazuje Matvejevićevo moralno porijeklo i pripadnost političkom i obavještajnom podzemlju. Tijekom 1990 pa sve do 1994 Matvejević i Pešorda bili su četiri godine članovi uredničkog vijeća međunarodnog časopisa Lettre Internationale kojeg je izdavao međunarodni PEN centar. Tu se nisu sukobljavali iako je Pešorda izašao iz tog vijeća jer je PEN centar izdao rezoluciju o sukobu u Jugoslaviji koja je bila neutralna poput rezolucije Crvenog Križa; ni riječi o odgovornosti za rat a ponajmanje one srpskih pisaca poput Dobrice Ćosića. Pisci su naime intelektualci a ti su iznad svakih ljudskih dvojbi i sukoba… Dodajmo još da je Pešorda 1993 godine napisao članak u Večernjem listu kojeg je tek 2001 godine Matvejević izvukao odnekud, optuživši Pešordu da je ‘taliban’, ‘kvisling’ i tome slično. Podnio je dakle cijelu godinu biti u uredničkom vijeću časopisa PEN centra s Pešordom-Talibanom, potom je šutio i dalje sedam godina a onda je stigla optužnica… Optužnica se poziva na Pešordin članak iz 1993 i na nešto što je tamo izrečeno na račun Abdulaha Sidrana kojeg od tog vremena nije za čuti i koji sedamnaest godina nije otvorio usta o tom događaju ali ga je zato sa zadrškom od osam godina Matvejević uzeo u zaštitu! Što je to spopalo Matvejevića nakon tolikih godina uzeti Sidrana u zaštitu koju ovaj nikad nije tražio? Odgovor je ‘prost ko pasulj’ i to onaj Golootočki… Koalicijska vlada i predsjednik Mesić na Pantovčaku stvorili su onaj ugodni osjećaj oko Matvejevićevog srca da se negdje na istoku stvari vraćaju na mjesto. Posve sigurno osokoljen Mesićem i nadom u vraćanje svojeg nekadašnjeg statusa Matvejević 2001 objavljuje članak u kojem piše sljedeće (ovo navodimo samo zbog onih koji su neupućeni u detalje ove priče kako bi razumjeli Matvejevićevo ludilo): Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao ‘vožda’ ( Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao ‘vrhovnika’ i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu ( Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu ( Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji je unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao ‘posrbicaama’ te, zajedno s njima, mnoge druge. Povlačiti paralele između Ćosića, Kapora i Bečkovića s jedne a Vuletića, Pešorde i Aralice s druge strane ilustrira Matvejevićevo ‘jugoslavenstvo’ bolje od bilo koje riječi a da je tek nakon 2000 godine započeo ovu kampanju i protiv srpske i protiv hrvatske strane ovako istovremeno pokazuje koje je pravo značenje vraćanja na vlast SDP-a i useljavanja Mesića na Pantovčak. I još više, koje su imale biti (i bile su) posljedice ovoga. Treba biti svjestan činjenice da su srpski pisci ovdje spomenuti sasvim formalno i bez bilo kakvih posljedica za njih ili srpsku unutrašnju politiku čiji predsjednik Tadić i danas posve otvoreno govori kako ‘uči od Dobrice Ćosića’… I sada, finale. Pešorda je zbog ovog tužio Matvejevića i Matvejević je proglašen krivim. Mnogo godina kasnije, ovih dana, onako kako se to radi u pravnoj državi Hrvatskoj, par dana prije zastare cijelog predmeta Vrhovni sud potvrđuje presudu, tek toliko da spasi obraz hrvatskom pravosuđu istovremeno osiguravajući da Matvejević ne će platiti kaznu ili ne daj Bože završiti u zatvoru. Uopće nema smisla raspravljati u utemeljenosti Matvejevićevih optužbi. Definicija kvislinga je ‘domaći izdajnik i kolaborator s neprijateljem’. S kime su to surađivali Vuletić, Pešorda i Aralica da ih ovaj zove ‘Kvislinzima’? Talibani? Metafora s kojom je Matvejević želio reći nešto o svojim žrtvama čije je pisanje 1990-1995 bilo reakcija na stanje u državi i priprema za obranu od agresije, za razliku od ovih srpskih koji su doista pripremili ideološku podlogu rata potpuno je promašena. Razbacivanje osudama i ‘zabijanje protivnika u crnu zemljicu’ danas je domena upravo Matvejevića, Jergovića i još ponekog otužnog novinarskog lamatala perom; to je modus operandi takozvane liberalne ljevice koja ako je suditi po posljednjih 7-8 godina djeluje poput turske konjice. Gdje prođu ostaju samo glave pobodene na kolcima… I najmanje protivljenje toj bijesnoj gomili; čak i samo izražavanje rezerve prema tom jugoslavenskom integralističkom primitivizmu završava pogromaškim kampanjama po nekim glasilima, posebno Jutarnjem Listu koji prednjači u tome. ‘Nacist’ i ‘fašist’ dva su pojma koji se rabe nesmiljenom frekvencijom pa je tako čak i Kerum proglašen fašistom (u JL-u od 7 lipnja). Svaki ideološki protivnik, svaki oponent pa čak i onaj tko ovima zauzme stolicu u tramvaju postaje ‘fašist’. U ovu bulumentu istinoljubivih i miroljubivih demokrata spada i Predsjednik hrvatskog PEN centra Zvonko Maković. U Europi možete nekoga nazvati i idiotom bez posljedica ako on to svojim djelima dokazuje – veli Maković očito uvjeren da je idiotizam apsolutna kategorija koja ne podliježe ničijoj prosudbi – baš onako kao što on i njegovi istomišljenici očekuju za same sebe. Finale Posljedica ove presude govori više o ovoj bandi krvožednih demokrata od stotinu članaka. Naime, već spomenuta imena (Jergović, Pofuk) dala su se sada u progon sudaca Vrhovnog suda ‘koji jest da sude po zakonu ali kad iz toga proizlaze neprihvatljive posljedice, treba naći drugi izlaz’ – to je njihova receptura za izlazak iz kaljuže u koju se se uvalili vlatitim naporima. Bjesnilo zbog ograničavanja (njihove) slobode govora ove je zapjenjene ljevičare stajalo razuma; ne shvaćaju jadnici da je sloboda govora nešto namijenjeno ne samo njima već i njegovim protivnicima. Sve je dobro dok se sudi kako nam treba, kad nije tako, ubij suca! I na kraju, još jedna crtica o zakonoljubivosti slobodoljubivih liberala i ponosnih antifašista: Ovih je dana na sudu u Trstu jedna zagrebačka sveučilišna profesorica zbog rabljenja svojeg imena pod tuđim djelom (prijevodom) kažnjena s nekoliko desetaka tisuća Eura globe i uvjetnom zatvorskom kaznom. Matvejević je njezin politički istomišljenik (radi se naime o poznatoj ‘jugoslavenskoj’ liniji na Matvejevićevom matičnom fakultetu – po tome poznatom. Matvejević je da bi svoju duhovnu sestru spasio kaznenog progona intervenirao čak kod Umberta Ecca… naravno, bez rezultata. Je li nakon ovoga Matvejević u Eccovim očima i dalje čuveni intelektualac i pisac ili je običan ali opasan balkanski folirant (u inozemstvu) i moralna peta kolona (ovdje u Hrvatskoj) ostavljamo svakome da zaključi sam. Spectator
|
.
čet, 22. ruj 2022. u 05:11 Lili Bencik <lili@hrvatskepraviceblog.com> napisao je:
Poštovani
Prosljeđujem!
Lp Lili Benčik
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.