MILE BUDAK (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – Zagreb 7. lipnja 1945)

Na današnji dan partizanski prijeki sud bez prava na pomilovanje osudio je doktora prava i hrvatskoga književnika Milu Budaka na smrt vješanjem zajedno sa još nekolicinom dužnostnika Nezavisne države Hrvatske.

Zanimljivo je što je istog nadnevka(?) 1932. na njega izvršen atentat od strane srbijanskih agenata, pretučen je željeznim cijevima u Zagrebu usred bijela dana. No, lička glava je ipak bila tvrđa od nasilne smrti.
Posljednjeg počivališta niti dr. Budak niti ostali ubijeni od strane “oslobodioca” nemaju, ne zna im se grob, a u Zagrebu i svuda oko Zagreba još i danas izlaze na vidjelo masovne grobnice pomiješanih hrvatskih kostiju…

Ovdje navodim samo dio ogleda Božidara Nagyja o Budakovu romanu “Bazalo” koji je trebao biti objavljen u svibnju 1945. ali dolazkom “oslobodioca” to je onemogućeno. Zahvaljujući dr. Zlatku Gašparoviću koji je sačuvao rukopis romana, a objavljen je tiho i bez buke tek 2004. godine Gospodnje:

“O kakvom je romanu, dakle, riječ? Mile Budak bio je duboko zaljubljen u svoj rodni kraj, Liku. Opisao je nju i njezine ljude u mnogim svojim djelima. I ovaj posljednji njegov roman govori o Lici, njezinim ljudima i njihovim životima. Radnja romana smješta se negdje pod kraj 19. stoljeće u ličko mjesto Sveti Rok i njegovu okolicu te se kreće oko lika Ivana Kresojića zvanog Bazalo (lutalica, lunjalo).
(…)
Kroz glavni lik romana autor razmišlja o smrti, pita se zašto neki umiru mladi, zašto se neki moraju mučiti; pred njegovim očima prolaze toliki egzistencijalni problemi čije rješenje trenutno ostaje nedokučivo, tajnovito. Međutim, te tajne i nedostatake odgovora nikad ne dovode u sumnju vječne kršćanske isitne kojima je bio prožet cijeli narod, rodna Budakova Lika i on sam kao njezin dio i izdanak. Autor isprepliće kroz uvjerenja i izjave likova veliku istinu kako nad svim stvorenim, poviješću i ljudskim životima lebdi vječna Božja Pravda kojoj se treba pokoriti, koju treba poštivati, kojoj treba dati zadovoljštinu. Budak, kao da je predosjećao i slutio da će veoma brzo ući u otajstvo transcendencije, ostavio je dojmljive i duboke zapise o tajni ljudskoga postojanja i završetka. U svjetlu cijeloga Budakova književnoga opusa i onoga što se događalo prije i poslije svibnja 1945. godine, ovaj se roman može smatrati i njegovom duhovnom oporukom.”

S.P./facebook