MOJIM UNUCIMA – Vojnička kapa s komunističkom crvenom zvijezdom petokrakom ne će biti na mojoj glavi

U Vacavilleu, u blizini Sacramento, gradio samo četiri zgrade, svaka je imala 24 stana, što je ukupno 96 stanova

Pitanje je: „Što se najviše ističe kao jedan od Vaših najznačajnijih projekata“?
Dragi moji unuci, vrlo rado odgovaram na ovo vrlo važno pitanje koje vas zanima što je vaš djed “Babu” Mile Boban napravio kao najvažnije projekte u svom graditeljskom radu.
Dok sam živio u Hrvatskoj, u svom selu Bobanova Draga gdje sam rođen, moji su poslovi bili više poljski i težački poslovi nego građevinski. U Sloveniji, u Mislinji i Slovenj Gradcu, malo sam radio na izgradnji cesta. Dok sam tamo radio, dobio sam pismo od roditelja, oca Petra i majke Ive, u kojem su mi poslali poziv iz jugoslavenske vojske da moram ići u vojsku na dvije godine i da se moram prijaviti u vojsku u ured u Mostaru do kraja rujna 1959. Čim sam to vidio, zakleo sam se i rekao sam sebi da dok sam ja živ, vojnička kapa s komunističkom crvenom zvijezdom petokrakom ne će biti na mojoj glavi.

Iz Slovenije preko granice

Sa mnom je u Sloveniji radio moj susjed i prijatelj Jerko Boban zvani Kukić (1934.-1994.). Pokazala sam mu pismo i rekla da bježim preko granice u Italiju, pa preko Italije u grad Nicu na jugu Francuske, gdje živi moja sestra Jakica i radi kao medicinska sestra. Jerko mi je odmah i bez puno razmišljanja rekao upravo ovako: “Pajdo (Crony), idem s tobom jer ni ja ne želim živjeti pod jugoslavenskim staljinističkim komunističkim režimom. Želim s tobom dijeliti tvoju sudbinu, oboje. dobar i loš.”
U nedjelju, 6. rujna 1959., Jerko i ja krenuli smo prema gradu Kopru, koji je graničio s Italijom. Taj grad je vrlo strogo čuvala jugoslavenska granična vojna straža, jer su mnogi bježali u Italiju i kroz taj grad sve dalje. Kako smo radili u Sloveniji blizu talijanske granice, imali smo obaveznu graničnu dozvolu za šetnju po granici. Tu smo kao turisti iznajmili hotelsku sobu da prenoćimo. Nismo imali nikakvih problema jer su nas službene dozvole štitile. Hotel je bio nedaleko od jugoslavensko-talijanske granice, možda sat vremena hoda, ali preko brda i šuma, sve do granice. Ustali smo u 3 ujutro ujutro, prešli granicu oko 4 i pol sata, sada smo u Italiji i slobodni. Stigli smo u Trst, uzeli autobus do Torina, a iz Torina vlakom do Cunea, grada nedaleko od francuske granice. Trebalo nam je 4 dana da pređemo brda i planine do grada Nice gdje je bila moja sestra Jakica. Došli smo u četvrtak 10. rujna 1959. Tu smo sa sestrom Jakicom bili deset dana. Tamo u južnoj regiji Francuske, departmentu Alpes Maritimes, vlasti nam nisu htjele izdati papire kao izbjeglicama protiv Jugoslavije. Da nas ne bi izručili Jugoslaviji, tajno smo za tri dana stigli u Pariz.

U Parizu do odlaska u Ameriku.

Tamo sam živio u Parizu do odlaska u Ameriku, u ponedjeljak, 9. prosinca 1968. Prvi posao koji sam radio bio je konobar u restoranu. Taj posao nije bio za mene, pa sam se 1971. godine zaposlio kao stolar i 4 godine radio u Standard Building Company. Tu sam na tom poslu do 1975. godine stekao dobru građevinsku obuku i otvorio sam građevinsku tvrtku BOBAN, počeo sam raditi za sebe 16 sati dnevno umjesto 8 sati za druge.

                                                                                          Moj građevinski projekt. 

Moj prvi značajan građevinski projekt bila je zgrada od 4 kata na 415 Grand Avenue, South San Francisco. Ta je zgrada građena 1871. Nalazila se je točno ispred zgrade gradske vijećnice južnog San Francisca. Zgrada je bila u vrlo trošnjom stanju. Grad South San Francisco službeno ga je odlučio srušiti. Preko mog prodavača kuća saznao sam za taj oglas i kupio tu zgradu. Uvjerio sam gradske dužnosnike južnog grada San Francisca da ću popraviti tu zgradu tako da izgleda kao novogradnja. Dogovorili smo se i da potpišem ugovor da će tako biti, što sam i potpisao. Sve se to danas možete provjeriti putem google. Trebalo mi je gotovo godinu dana da dobijem sve službene građevinske dozvole. Također mi je trebalo punih 19 mjeseci da završim taj posao. Otvorenje je bilo u subotu 18. 10. 1980.  Prilažem dvije poveznice sadržaja gradnje Doma Hrvatskih Udružitelja u South Sanfrancisku.

Moj drugi značajan građevinski posao bio je u Vacavilleu, u blizini Sacramenta, gdje sam gradio 4 zgrade, svaka je imala 24 stana, što je ukupno 96 stanova.

U Austinu do danas.

Moj treći značajan građevinski posao bio je u glavnom gradu Teksasa, Austinu. Tamo sam gradio 45 tisuća četvornih stopa (što je nešto više od 5 tisuća četvornih metara) dvije zgrade za GEORGES COFFEY LINCOLN MERCURY. Jedna zgrada je bila za izložbu i prodaju automobila, a druga za skladištenje, popravke i pranje automobila. Bio je to jedan od mojih najznačajnijih projekata. Zašto, moglo bi se pitati? Država Teksasa je druga najveća država po površini, prva je Aljaska. Budući da se radilo o jednoj od najvažnijih građevina u državi Teksas, brojni znatiželjnici, poput novinara, TV reportera, gradskih dužnosnika grada Austina, te brojni prolaznici koji su vidjeli jedan veliki službeni plakat na autocesti 35 iz smjera Dallasa do Korpus Kristi, zaustavljali su se, slikali i postavljali pitanja o veličanstvenoj zgradi GEORGE COFFEY LINCOLN MERCURY

Dragi moji unuci, nadam se da sam vam malo objasnio na vaše gore postavljeno pitanje.

Vaš vječiti djed “Babu” Mile Boban, Austin, Teksas, 2. svibnja 2024.

Mile Boban