Navikavši narod na šegu i ulični rječnik, začinjen izrazima svojstvenima popularnoj kulturi u doba svog odrastanja i mladosti, u rasponu od kultnih srpskih komedija iz sedamdesetih, preko crnohumornog stripa Alan Ford, sve do filma za mlade Družba Goonies, sad je odjednom nabacio posve suprotnu sliku i priliku.

Nastojeći puku emitirati tuđmanovsku ozbiljnost iz Tuđmanova prirodnog okruženja, s kojim nikako da se stopi još otkad je iz njega izbacio Tuđmanovu bistu, postavio je sâm sebi klasični „booby-trap“ (zamku). Izvodeći nesvakidašnji dramolet nalikovao je nekom glumcu koji je čitavu karijeru gradio tumačeći uloge komedijaša i lakrdijaša, da bi se najednom prebacio na tešku dramu, tako da gledatelji, suočeni s podsvjesnom podvojenošću, ne bi znali bi li plakali od tuge ili od smijeha. E, sad, kako već sama dužnost što ju obnaša Milanovićevu osebujnom komedijašenju nužno pridaje snažan prizvuk parodije, ostat će zapisano kako je tog ozbiljnog povijesnog petka parodija prerasla u grotesku.

Istini za volju, pokazalo se kako je Milanović u potrazi za izgubljenim vremenom, tijekom hodočašćenja po obljetnicama osnutka hrvatskih vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, o povijesti ipak ponešto naučio, ali, unatoč tome što puca od pretjeranog samopouzdanja, i kako ima još podosta za naučiti. Od dva najvažnija dana u danima ponosa i slave uspio je pogoditi jednoga – 5. kolovoza kao simbol pobjedonosne Operacije Oluja, dan koji je u kalendaru hrvatskih državnih blagdana našao zasluženo mjesto.

Drugog nažalost nije pogodio. Nominirao je 8. listopada, poručivši u poslanici narodu kako isti stoji uz bok 5. kolovoza, iz čega slijedi da je omalovažen degradacijom na spomendan. Nema mjesta dvojbi kako se radi o vrlo važnom danu iz razdoblja stvaranja hrvatske države. Uostalom, da nije tako, ne bi se, kao jedan u niski sjajnih dana iz tog krvavog vremena koje je obilovalo povijesno važnim datumima, obilježavao kao Dan Hrvatskog sabora u spomen na njegovu zacijelo najveću odluku.

Međutim, proglašenje raskida državnopravnih sveza s ostalim republikama bivše države, koje se odigralo u iznimno napetim i dramatičnim okolnostima, tek dan nakon pokušaja obezglavljenja Hrvatske atentatom na predsjednika Tuđmana, em što nije palo s Marsa, em nije Hrvatsku poštedjelo daljnje patnje, grozota i golgote, čiji će vrhunac nastupiti u Vukovaru. Napokon, nije li neovisnost od Hrvatske proglasila i stanovita Republika Srpska Krajina? Pa što joj to vrijedi?

Kako bi uopće došlo do proglašenja raskida s bivšom državom, ali i svih značajnih datuma koji su mu prethodili, kao i onih koji su uslijedili, jedan je doista prijelomni datum odigrao ulogu okidača, kamena temeljca najvećeg djela hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. To je 30. svibnja 1990. – dan konstituiranja prvog demokratski izabranog, višestranačkog hrvatskog Sabora, koji se unazad dvije godine opet slavi kao Dan državnosti sukladno povijesnom mu značaju.

Ovaj doista prijelomni povijesni datum poslužio je kao misao i nit vodilja, na koju se nadovezala čitava niska drugih značajnih datuma, sve samih bisera od kojih je svak’ ponaosob sjajan, ali niti jedan ni izbliza kao biserna ogrlica svih njih uvezanih u cjelinu. Zaslužuju da ih se navede redom – 22. prosinca 1990. (donošenje prvog demokratskog Ustava), 19. svibnja 1991. (referendum o hrvatskoj samostalnosti), 25. lipnja 1991. (pokretanje postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika), 8. listopada 1991 (raskid svih državnopravnih sveza sa SFRJ), 15. siječnja 1992. (priznanje od Europe), 22. svibnja 1992. (priznanje od Svijeta ulaskom u Ujedinjene narode). I, konačno, kao pečat na ogrlici, konac koji djelo krasi – 5. kolovoza 1995. – na kojeg će se posljedično nadovezati još dva bitna datuma za Hrvatsku i Hrvate – potpisivanje Daytonskog sporazuma (14. prosinca 1995.) i zaokruživanje hrvatskog državnog ozemlja mirnom reintegracijom (15. siječnja 1998.).

Stremljenja Hrvata iz devedesetih, kako ih je artikulirao predsjednik Tuđman, u ovome će stoljeću biti ispunjena i okrunjena povratkom Hrvatske za stol kojem pripada – ulaskom u NATO savez (1. travnja 2009.) i u Europsku uniju (1. srpnja 2013.).

I dok je Milanović, prilično hrabro držeći Hrvatima mali sat povijesti s obzirom da ju je tek ofrlje svladao (ali što ne bi kad im već tako uporno drži predavanja iz epidemiologije o kojoj zna još manje?), pokazao kako je nešto iz zbivanja devedesetih naučio, makar pritom i najvažnije prešutio, ono ključno ipak nije naučio. A mogao je da se udostojao nazočiti svečanoj sjednici Hrvatskog sabora povodom njegova spomendana.

Tamo bi čuo kako Vladimir Šeks, kao svjedok vremena i stvaratelj povijesti, odaje priznanje Ivici Račanu i ondašnjem SDP-u kao tada najjačoj oporbenoj stranci, koji su tog velikog dana, 8. listopada 1991., unatoč podvojenim emocijama, odigrali konstruktivnu ulogu smogavši snage pristupiti hrvatskom zajedništvu. Premda su svega stotinjak dana ranije, 25. lipnja, još glavinjali oko hrvatskog puta ka samostalnosti, demonstrativno napustivši sabornicu dok se donosila odluka o pokretanju postupka razdruživanja. Da, upravo zajedništvo oko nacionalnih ciljeva, kao ostavština onog teškog i slavnog vremena, ključna je poruka Hrvatima u svakom vremenu.
Poštuje li to Zoran Milanović kao predsjednik Republike Hrvatske? Ponaša li se sukladno toj poruci? Ili čini upravo sve suprotno unoseći razdor na svakom koraku? Pa i sad, utaborivši se na izdvojenom položaju na Pantovčaku, selektivnim slatkim riječima o povijesti slavnoj draška povodljive uši, pri čemu se malotko pita gdje su djela koja slijede te riječi.

Nastupajući ispred institucije Milanović ne poštuje druge institucije, još od konstitutivne sjednice iskazujući posvemašnji prijezir prema Saboru, usporediv tek s onim kojeg pokazuje prema Ustavnom sudu. K tome, „državnik“ ne poštuje čak ni kalendar državnih praznika svoje države, nalazeći valjda uzor u Miloradu Dodiku u susjednoj BiH. Poseban mu je trn u oku 30. svibnja, prema kojem gaji odnos poput krajiških pobunjenika. Oni, doduše, s razlogom, jer je uoči Oluje upravo na taj dan mimohodom vojnih postrojbi ona i najavljena.

Stoji li u pozadini Milanovićeva ignoriranja hrvatskog Dana državnosti također neka vrsta gubitničkog kompleksa? Ovdje valja naglasiti kako je HDZ poštivao odluku SDP-ove koalicije o izmjenama kalendara državnih praznika, iako se s njom nije slagao, kad je 30. svibnja izbačen, a kao surogat su uvedena dva datuma (25. lipnja i 8. listopada) koja nisu zaživjela u narodu, izazvavši pomutnju, tako da je malotko znao što se kad slavi, čime je čitavo to povijesno razdoblje zapravo obezvrijeđeno.

Držeći se izdvojenog položaja kao pijan plota, Milanović svjesno ignorira hrvatske institucije, kalendar državnih praznika i zakone, kročeći šumom dok Hrvatska ide sve uređenijim drumom. Izuzme li se sladunjava retorika, u čemu se to bitnome on razlikuje od pobunjenika protiv Hrvatske devedesetih, ali i nekih ranije? Jer između poziva na zajedništvo i okupljanje s jedne strane, i širenja razdora, nestabilnosti, te alternativne povijesti i sadašnjosti s druge, ne stoji tek razlika u nijansama, nego nepremostiv bezdan.

Između Šeksova pristupa na Tuđmanovu tragu i Milanovićeva inaćenja u maniri ljutih krajišnika i danas stoji crta koja razdvaja one koji se trse Hrvatsku povesti u korak s Europom od onih koji neumorno ruju protiv Lijepe Naše, neki čak i vješajući joj se oko vrata kao mlinski kamen, što nazivaju domoljubljem. Stoga i nije čudo što ti zagriženi „milanovićevci“ ne propuštaju niti jednu prigodu nisko udariti po Šeksu, označujući ga najvećim zlom. I doista, s gledišta onih kojima su razgradnja i razdor posve zaokupili umove i srca nema većeg zla od hrvatskog zajedništva.

Grgur S.

———-

Ovaj komentar je s Kamenjara ispod Milanovića opisa.