Da smo politički crnci imamo zahvaliti i nehaju i nesposobnosti naših “promičbenjaka” i drugih vodećih političkih ličnosti od kojih nijedna do sada nije pokušala obračunati s glavnim političkim historijskim podvalama, neistinama, poluistinama i subjektivnim prikazima protiv nas. Jedini veći “prilog” novijoj hrvatskoj povijesti su razne rasprave Dide Kvaternika, koje su tako povoljne za komuniste i Jugoslaviju, da ih oni radije citiraju protiv nas nego svoje vlastite izmišljotine.
Mi se ne ćemo upuštati u rasprave s pokojnim Eugenom Kvaternikom jer smatramo da je sve ono što je on napisao, pisano u mržnji, za vlastitu obranu i s migom na budućnost. Uostalom on nije pisao povijest N.D.H. nego svoje vlastite subjektivne uspomene, a mi znamo da je smijenjen s položaja Glavnoga ravnatelja za javni red i sigurnost nakon što je pokušao umjesto dr. Ante Pavelića postati šefom N.D.H.
Jedan od argumenata o kojem nije potrebno ni raspravljati je taj da
navodno nijedna buduća hrvatska država ne bi ekonomski mogla sama opstojati.
Ovdje bi mi morali početi nabrajati čega sve u Hrvatskoj ima i nema, kakove su naše gospodarske mogućnosti i t. d. Samo dobro vođeni turizam i pomorstvo osiguravali bi opstanak svake nove Hrvatske koja sada svojim prihodima pored vlastitih muka izgrađuje srpsko, crnogorsko, makedonsko, albansko, slovensko i nerazvijena područja narodnih manjina. Uz rudno bogatstvo, naftu, brojne rijeke i šume imamo mi i naš plavi Jadran. Po prirodi smo bogatiji od svih naši susjeda i to naše bogatstvo jedan je od glavnih razloga zašto se svi oni brinu toliko za nas, a mi tako malo za njih. Tuđe, u ovom slučaju hrvatsko grožđe je uvijek slađe, pogotovo ako je besplatno.
Malo je Hrvata koji znadu i koji će to reći da je hrvatsko pitanje u stvari NAJVEĆE NERIJEŠENO EVROPSKO PITANJE izuzmemo li Sovjetsku Rusiju i njezina nacionalna pitanja
Po svojoj površini bila je Nezavisna Država Hrvatska veća od čitavoga niza evropskih država i imala je više stanovnika od Finske, koja je od nje bila prostorom 3 puta veća, Irske, Danske i mnogih drugih država i naroda koji su od nas daleko poznatiji i koji se više spominju. Ukratko rečeno za nas se premalo čuje i znade, a ako se o nama govori, onda zahvaljujući našim jugoslavenskim i komunističkim neprijateljima uvijek loše. Neke od tih laži već su se toliko uvriježile, ne, samo u političkoj propagandi, nego i u novijoj svjetskoj povijesti da ih i navodno hrvatski političari već stalno ponavljaju, da bi si pribavili nekakav smrdljivi alibi. I to, što iz gluposti i neznanja, a ponešto i zbog kratkovidnoga politikanstva.
Jedan od osnovnih takovih prigovora protiv N.D.H. koji se i danas stalno ponavlja je taj
da su tu državu osnovali Hitler i Mussolini.
Time se želi reći da je ona bila nenaravna, od hrvatskoga naroda nepoželjna, fašistička tvorevina.
Tvrdi se i da je jedan dio hrvatske inteligencije koja je vodila tu državu bio zatrovan idejama Berlina i Rima. Tko to govori zaboravlja da su se Hitler i Mussolini davno prije postanka N.D.H. odlučili za Jugoslaviju, ustaše internirali na Liparima, i dijelom izručili Stojadinoviću s kojim je i Hitler živio u prisnim vezama. Navodno fašistički nastrojenoj hrvatskoj inteligenciji bilo je vrlo dobro poznato stanovište fašističkih država prema Hrvatima.
Zato je i nacionalsocijalistička grupa u Zagrebu prije rata imala 7 članova, dok je jedna talijanska bila uopće nepoznata.
Pokojni Zdenko Blažeković jedan od predstavnika mlađe hrvatske intelektualne generacije, osuđen od partizana na smrt, rekao je i na sudu da smo mi bili prijatelji s Hitlerom i Mussolinijem jer smo morali biti.
Točno je da su Hitler i Mussolini N.D.H. priznali kad se je Jugoslavija raspala, jer su i na njezinom bivšem području morali uspostaviti nekakvu vlast i red. Taj red u Hrvatskoj nije bilo moguće očuvati pomoću bivšega jugoslavenskoga upravnoga, policijskoga i vojničkoga aparata, jer on u Hrvatskoj nije bio domaći nego strani, srpsko slovenski. Jugoslavena je u Hrvatskoj bilo premalo da bi oni to područje mogli sačuvati za Jugoslaviju. A kad se je umjetna patina jedinstva skinula s te države pokazalo se je da je ona bila loša krparija ne samo kod nas, nego i u Sloveniji i Srbiji, Macedoniji i Vojvodini. Kao i sve umjetno raspala se je i ona u svoje sastavne dijelove kad je njezino jedinstvo došlo u pitanje. Svaki narod brinuo se je u prvom redu samo za sebe, pa i Srbi nisu htjeli umirati za granice u Sloveniji i Macedoniji nego radije bježali kući. Spašavali sebe i svoje. I za njih Jugoslavije u odlučnom trenutku nije bilo. To isto učinili smo i mi Hrvati.
I mi se nismo rodili zato da umiremo za Jugoslaviju ih za mito koje je srpski general Dušan Simović primio od engleskoga Intelligence Servica za svoj puč. Da je taj puč bio plaćen nismo izmislili mi. To je napisao dr. Mirko Kosič u svojoj brošuri: “Je li 27. mart 1941. plaćen?”
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.