Mijo Potkrajac – TOČNO 63 GODINE KASNIJE: IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI

“NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”

Mijo Potkrajac mijopotkrajac@gmail.com

10:39 (prije 0 minuta)

prima: Prijatelj Venco

Prijatelju Venco javljam ti se da ti kažem da sam pronaša nešto za tebe iako baš potpuno nije što si ti tražija.

Svakako iz ovog moš mnoge stvari izvući koje ti trebaju.
Nisi mi odgovorija a čuja san da je Frano Coković u Švedskoj umro. To mi javi.
LP Mijo.

            TOČNO 63 GODINE KASNIJE:

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:

“NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”

Ubistvo Maksa Luburića

18. listopada 2018.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”

 (Iznijeti ću dio opisa ili razloga koji su prisilili tada, odmah, tjedan dana nakon Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959., skupinu hrvatskih preživjelih viših i nižih častnika da javno izađu pred hrvatsku emigraciju i hrvatski narod u domovini s novim idejama, novim elanom, novom snagom i NOVOM EPOHOM u borbi za oslobođenje Hrvatske i ponovnu Obnovu Druge Hrvatske Države. Nastojat ću biti vjeran u prepisivanju ovog vrlo rijetkog broja časopisa “DRINE”, a gdje se potreba ukaže, tu ću nadodati ili popuniti prazninu onoliko koliko to bude potrebno za bolje razumijevanje današnjim naraštajima i povjesničarima. Uzmite u obzir da ovaj prvi i vrlo rijetki broj “DRINE” nema ni broja ni datuma, osim što se po opisima može zaključiti vrijeme i kada je to bilo. Zato sam i rekao da je potrebna nadopuna, koju ću po mojim znanjima i sjećanjima popuniti. Ja sam ovaj broj u originalu dobio od jedne vrlo povjerljive osobe koja je suhom olovkom napisala: “Prvi broj i po mogućnosti poslije Poglavnikove smrti, br. I 1960”. Otporaš.)
image.png

IZ PRVE “DRINA” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI: 
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (1) dio

Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem “Drine”, vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da “Drinu” obustavimo, (Zadnja “Drina” br. 8-12 1955. je izišla za vrijeme suradnje – ili bolje rečeno prije razlaza: Poglavnik/Luburić – Poglavnika u časopisu “Drina”. Izišla je još jedna “Drina” za travanj 1956. godine koja je posvećena ČASTNOM  SUDU HNO. u Valenciji, Španjolska. Poslije toga je Maks Luburić otišao za četiri godine u “ZIMSKI SAN”, šutnja . Mo. Otporaš.) i da ju, s Božjom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje “Drine”, moramo i reći koju o našmi razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno. (Prilažem ovdje sliku časopisa DRINE br. 1-3, travanj 1956. Moja opaska, Mile.)

                            OVA JE DRINA POSVEĆANA USTAŠKOJ PRAVDI
                            Predzadnja strana časopisa DRINA br. 1-2., travanj 1956.
Poslije punih 67 godina od izdanja ovog časopisa DRINA potrebno je ukratko reći zašto je ovaj ova DRINA POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVDI.
Ja bih mogao dosta toga reći, ali ne želim nikoga umarati s tim žalostnim dogodovštinama i zavrzlama izmedju Poglavnika i Maksa Luburića. Pročitati sadržaj ovog časopisa DRINA od 88 stranica, svakom razumnom Hrvatu bi bilo mnogo toga jasnije nego što sada zna.
Sve vas iskreno pozdravlja Mile Boban s našim hrvatskim poZDravom
Bog i Hrvati!
                     image.png
                               Prva strana časopisa DRINA br. 1-3., travanj 1956.
                                 image.png
                            Draga strana časopisa DRINA br. 1-3., travanj 1956.
               image.png
                          Zadnja stranica časopisa DRINA br-1-3, travanj 1956.
          Prepisujem doslovno ovaj opis kada su Hrvatski Franjevci u Chicagu osnovali:
         H R V A T S K I   P O V J E S N I   I N S T I T U T   N A   D J E L U 
     
     Hrvatski Povjesni Institut u Chicagu osnovan je 12 studenoga 1955. godine kao nepolitička obće znanstvena ustanova. 
     Na sjednici izvršnog odbora dne 15 siječnja 1956. zaključeno je između drugoga;
     1. Institut će tiskati kao prvu knjigu svojih znanstvenih izdanja na hrvatskom jeziku raspravu prof. dra Dominika Mandića, koja nosi naslov: “CRVENA HRVATSKA U SVIJETLU IZVORA”. Djelo će izići iz tiska u travnju o.g., a bit će mu cijena tvrdo uvezano sa zlatnim nadpisom $2.00 .
     2. Institut će odmah odpočeti s planskim radom na ispravljanju neistinitih tvrdnja o hrvatskom narodu i pobijanju crnih legenda, koje kolaju o Hrvatima po raznim zemljama. Radi toga se umoljavaju svi redoviti članovi i prijatelji Instituta, da pregledaju u zemljama, u kojima žive:razne enciklopedije, izdanja akademija i znanstvenih Instituta, školske udžbenike i druga znatnija izdanja. Gdjegod nađu koju neispravnu tvrdnju o Hrvatima, ili vide, da se hrvatsko ime prešućuje, gdje bi moralo biti spomenuto, neka to jave Hrvatskom Povjesnom Institutu u Chicago s točnim navodom: ime pisca, naslov knjige, mjesto i godina izdanja, ime i adresa nakladnika, tekst i stranica, na kojoj se neispravno nalazi. kako saopćenja budu stizala, hrvatski Povjesni Institut će svako pitanje znanstveno obraditi i dostaviti piscima i izdavačima radi izpravka. Ukoliko se izravnim dodirom ne mogne postići izpravak neistine, Hrv. Povjesni Institut će javno putem tiska na kojem svjetskom jeziku ustati na obranu istine i ugleda hrvatskog naroda.
     Ovim umoljavamo sve Hrvate širom svijeta, (to je bilo 15 siječnja 1956., a danas je 13 siječnja 2023. godine, dakle 67 godine manje 2 dana, ja Mile Boban, Otporaš dok ovo prepisujem upućujem istu poruku svim hrvatima svijeta, bez obzira gdje oni živijeli, mo. Mile.) da Hrvatski Povjesni Institut pomognu u rodoljubnom radu. Tko jedno plati upisninu od $2,00 te godišnje pridonosi $2.00 ili više, već prema svojim mogućnostima i volji, postaje članom prijateljem Instituta. Oni, koji jedanput zauvijek plate $100.00 postaju članovi utemeljitelji, a koji pridonesu $200.00 ili više, postaju članovi dobrotvori Instituta.
     Dopisi, pretplate za djelo “Crvena Hrvatska” i prinosi prijatelja šalju se na adresu:
                            HRVATSKI POVJESNI INSTITUT
                         P. O. BOX 8353 CHICAGO 80, ILL. U.S.A.

image.png

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (2) dio

Nakon tragedije Kavrana i drugova jednom skupu hrvatskih častnika bila je povjerena zadaća organizacije hrvatskih boraca. To je učinjeno prema odredbi Poglavnika i tadašnji voditelj poslova Hrvatskog Narodnog Odpora prof. Dr. Lovru Sušić, Ustaški Postrojnik, je to tako nama napisao. Kasnije je sam i osobno nam dao upute za daljnji rad.

Rečeno nam je, a bilo je to opće uvjerenje, da vodstvo boraca i akcije treba povjeriti onim zapovjednicima, koji su u prošlosti dokazali, da posjeduju potrebno stručno znanje, da se mogu uhvatiti u koštac sa stručnjacima srbokomunizma i komunističke stranke i njenih vojničkih, redarstvenih i konspirativnih organizacija.

Tragedija velikog idealiste Kavrana i drugova dokazala je, da nije dosta biti idealista, pa niti izgradjeni intelektualac, pa niti strateg, a još manje bi bilo dostatno, da netko bude “manje kompromitiran ustaša” i tako prihvatljiv, (za cijelo ovdje Maks misli na sebe, na generala Maksa Luburića, mo.) eventualno, po Amerikancima i zapadu, – nego je bilo, jest i bit će potrebno, da se postavi svakoga na ono mjesto, za koje je pozvan.

Ekipa starih boraca, starih konspirativaca, jankapustaša, od kojih su neki jedva stigli iz Domovine, da kažu, još prije pada Kavrana i onih, koji su ga pratili na zadnji put, da tamo ne postoji ona snaga i u onom obliku, kako se vjerovalo u vodstvo Odpora u ono doba, ta ekipa starih boraca, zaista je bila pozvana, da u svoje ruke uzme zapovjedničtvo nad hrvatskim borcima.

Mi smo, dakle, kao ustaški revolucionari i kao hrvatski vojnici, jednostavno uzeli na sebe težku odgovornost, izvršujući dobivenu zapovijed, a ni u kojem slučaju nije nas vodio nikakvi plan stvaranja neke političke organizacije, pokreta ili grupe. I još manje nas je mogla voditi neka ambicija, ili osobni ini razlog. Mi smo, tada, tada čvrsto vjerovali, da se zaista moramo okupiti oko svog Hrvatskog Suverena, Državnog Poglavara i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga. To su vjerovali mnogi Hrvati. Posebno mi, stari ustaški borci, koji smo od najranijeg djetinjstva sliedili svog Poglavnika, revolucionarnog vodju, vjerovali smo, da treba sliediti Poglavnika do Njegove smrti, a Ustaška načela do svoje smrti. Mislilismo, da je to pitanje časti, vojničke i hrvatske dužnosti.

Sve kad i nebi bilo tih sentimentalnih i moralnih obveza, ta šta smo i mogli drugo učiniti? Maček, koji je imao dobre izglede pred svietom, ne samo da nije ništa učinio, da spasi od progona ijednog Hrvata, nego nije ni rieči rekao u interesu Hrvatske Države, za koju smo mi svi izkrvavili, jednostavno proglasio (on, Maček, mo.) izdajničkom i satelitskom tvorevinom. (Ima ih i danas koji se služe tom jugoslavenskom krilaticom. Tko u to ne vjeruje, neka izvoli čitati novine, vijesti i pratiti današnju politiku vrha vlade RH, pa će se uvjeriti, mo. Otporaš.) Bilo je i prkosa, ponosa, gordosti u našem držanju. Ni sva tragedija nije nas bila slomila, mi smo sliedili Poglavnika, pa što Bog da.

Zato smo i digli odmah stieg Poglavnika, kao Poglavara i kao ustaškog Vodje. U ono vrieme smo otvoreno i bez rezerve izašli s Poglavnikom kao stvarnim političkim vodjom, dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu radi političkih razloga. (Dakle, po ovome što general ovdje kaže: “…dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu…” da je ipak, u ratnom stanju kakvo je bilo, Poglavnik nije bio diktator, kako ga je to neprijatelj sustavno okrivljavao. Sada mi pade na pamet jedna izjava gospodina Milana Ilinića, hrvatskog izbjegličkog novinara koji je živio u Njemačkoj, a dao je izjavu da Poglavnik dr. Ante Pavelić nije mogao biti diktator, jer, naprosto, za to nije imao dovoljno vremena od četiri godine. Diktatura je zanat, a zanat se uči više od četiri godine. Mo. Otporaš.) radi političkih razloga.

Mi smo bili vojnici, koji smo jednostavno izvršavali nalog, i sprovodili zapovjedi u djelo. Poglavnik nam je bio Poglavar, Vrhovni Zapovjednik i Vodja.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (3) dio

Šta smo nasliedili?

Najbolje je to ocijenio Postrojnik, kada nam je napisao, da osim nekoliko adresa ništa, apsolutno ništa, ne može nam dati, jer ništa nema osim njih par, koji su se spasili kao utopljenici na splavi…(misli se na te adrese, mo.)

Da, još su “Danica” (Hrvatskih Franjevaca novina u Chicagu, mo.) i “Hrvatska” (novina koja je izlazila u Argentini i glavno glasilo Ustaškog Pokreta, mo.) gordo dizali stijeg hrvatske Državnosti, branili su Državu i branili borce, ali osim par društava vrlo skučenih razmjera, jedva je išta bilo.

Poslije tragedije Kavrana i drugova jedva se je Hrvat usudio dati nekome svoju adresu, jer se bojao, da će i sam pasti u zamku mnogobrojnih agenata srbokomunističkih organizacija, koje su grozničavo radile na rastvaranju našeg duha.

Sviet o nama nije htio ništa čuti. Ta Kavran i drugovi obješeni su na vješala podignuta po Pobjednicima za fašiste i naciste. Ta bilo je i katoličkih, ili nazovi katoličkih listova, koji su aplodirale Titu, jer je Stepinca osudio! U ime humanizma, demokracije i zapada harala je hrvatskim zemljama smrt kao nigdje drugdje, i srbokomunizam je triebio Hrvate, gdje je mogao. U zapadnim zemljama bili smo proganjani, predavani i prodavani Titu i vješalama. (O tome je pisala novina na francuskom jeziku “LA CROATIE” br. 6. 1964., s naslovom: “Le regugie Croate, objet de commerce entre les gouvernements italien et yougoslave” = “Hrvatski izbjeglica predmet trgovine izmađu talijanske i jugoslavenske vlade”; što sam preveo i stavio na stranice ovog portala 29 travnja 2015., mo. Otporaš.)  http://Otporaš https://otporas.com › la-croatie-br-6-1964-hrvatski-izbje…    Trgovalo se hrvatskim životima za medalje, zlato i činove. Zna se i za nakite i briljante, koje su neki zapadni stratezi dobili od Tita radi izručenja hrvatskih boraca, onih istih, koji su pronieli slavu hrvatskog oružja po svim bojištima svieta.

Još smo vjerovali u Boga, još smo samo vjerovali u svoj narod i u “svietlo oružje”. Bilo je ljudi koji su se izrugivali toj našoj ludoj vjeri, ali mi smo trebali vjere, pa kako ju nismo mogli imati u koga drugoga, mi smo vjerovali u Boga i Oružje. I kada smo doživjeli podpuni poraz u Kavranovoj akciji i kada je bilo jasno, da smo pred Amerikancima izgubili bitku kao konspirativci, što bi nas eventualno moglo njima približiti, jer su Rusi već počeli dokazivati šta misle sa svojim američkim saveznicima i spasiteljima, – tada je bila poljuljana i vjera mnogih kremenjaka. (U ovom smislu: čvrstih ljudih kao čelik, mo.) Val malodušja harao je našim redovima, i mnogi su Hrvati vjerovali, da samo treba spasiti goli život, naći kutić u svietu, gdje mogu mirno raditi, živjeti kao ljudi, i umrieti kao Božja stvorenja bez sjene vješala.

Tada, i u tim okolnostima, bilo je nama povjereno, da stvorimo veze medju Hrvatima, da postavimo organizacije, i da spasimo što još imamo od veza u Domovini. Tada smo počeli sa “DRINOMM”. (Prvi broj “DRINE” bi mogao biti za travanj 1951., jer na prvoj stranici pjesmica “HRVATSKI TRAVANJ” koju je napisao dr. Andrija Ilić. Broj 9 je Božićni broj “DRINE” od 20 prosinca 1951. mo. Otporaš.)

————

Nije slučajno izabrano ime “D R I N A”!!!
Nije slučajno izabran podnaslov:

“NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”!!!

je izabrano ovo ime i ova lozinka? Mi smo odmah shvatili, da će val malodušja, strahovita situacija u Domovini i svieta, pomanjkanje ikakvih perspektiva za budućnost, pomanjkanje prijatelja, pomoći, da će sve to utjecati na raspoloženje Hrvata u svom odnosu prema ujedinjenom srbstvu i srbokomunizmu. Bojali smo se, da će mnogi i dobronamjerni Hrvati, kako se zaista i dogodilo, poći putem onih, koji su već propovijedali, da mi ne možemo na kraj sa Srbima, da treba tražiti put u Jugoslaviji, ili da treba pokleknuti u pogledu Bosne. Srbstvo je triumfiralo u srbokomunizmu, jugoslavenstvo je dobilo svoju veliku bitku, jer se i opet medju Hrvatima počelo govoriti, da je Jugoslavija jedino rješenje, a neki su hrvatski političari počeli širiti parolu, da kada nebi bilo Jugoslavije, da bi ju trebalo stvoriti. Osim toga u europskim krugovima počelo se govoriti o budućnosti federacija i ostalih podunavskih, balkanskih ili mediteranskih kombinacija. (Ovdje se radi o nekoj Titinoj zamisli “Balkanske Federacije”. To je on izmislio poslije prividnog razlaza sa Staljinom 1948. godine. Na osnovu te Titine uličarske varke, zapadni svijet je objeručke prihvatio i  počeo Tita pomagati kapom i šakom. Zato su se reporteri američkog čuvenog časopisa “LIFE” 1948. godine odmah požurili u Beograd da intervjuiraju “druga Tita” i prikažu ga američkom narodu u najsvijetlijim pozicijama. Mo. Otporaš.) Jedan poznati hrvatski rodoljub, svećenik, pisao nam je, u ona vremena, da bi i on bio za Državu, ali da ista nema uvjeta za opstanak, a Hrvati da nemaju snage, da ostvare svoju Državu. Danas je taj isti, odlučni pobornik Države Hrvatske i sa uspjehom brani ideju.

Zato smo, uz ostalo, pokrenuli Vjesnik “DRINU”, dali joj to ime i kao parolu , istakli, da je to naš program. Htjeli smo dići glas da se zna, da Hrvaktsa Država stoji i pada na granicama na Drini, a to znači da svaka Hrvatska Država treba imati u svom sastavu Bosnu, Hercegovinu i hrvatski Sandžak, i da u tom pitanju nema nagodbe, nema sporazuma, nema politike, nema taktike. Tu stojimo i padamo.

“Dva su groba na vrh Romanije,
dva su groba Ante i Alije”.

Mi smo, u duhu, pošli sa tih grobova, Ante i Alije, koracima Jurinih legija na vječnu granicu, na hrvatsku Drinu. Granica na Drini, bratstvo svih Hrvata, bez razlike na vjeru, veličinu majke domovine, – to je naša sudbina, to je naš život i naša smrt!!!

Za nas nema muslimanskog i katoličkog problema, nego hrvatski problem. Pitanje Bosne nije za nas pitanje taktike, nego pitanje života i smrti.

Nastavlja se.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”!!! (4) dio

Ta i takova “DRINA” umjela je okupiti hodže i fratre, generale i čarkare, radnike i intelektualce, stare i malede, jer je to program svih Hrvata, a ne neke pokrajine, neke vjerske skupine, nego stališa.

Imena suradnika: Poglavnik, Džaferbeg, i stotine znanih i neznanih suradnika “DRINE” najbolje govore o oportunizmu našeg stava. Skoro sve uvodnike posvećujemo pitanju granica, a pišu ih ljudi, koji nešto znače. Kult Drine je naša zasluga, jer nitko nikada nije sa više ljubavi o tome problemu pisao. Mi smo pisali poviest hrvatskog rata a stotine su boraca u tome suradjivali, mi smo štovali mrtve i spremali žive na nove borbe. Mi smo povezali borce po čitavom svietu, mi podigli organizacije, društva, dali borbeni smjer hrvatskoj emigraciji.

“DRINA” je osvajala hrvatska srdca, a hrvatski su borci bili ponosni na svoju bogato opremljenu “Drinu”. Stranci su nam zavidjali na našoj “Drini”, a i mnogi indiferentni pa i protivnici priznali su nam, da su “prkos Drine” bile i prkos, ali i ponos hrvatskih boraca. Ovi su žrtvovali, poneki i namjerno, i uvijek anonimno, jer “DRINA” nije donosila imena svojih dobročinitelja, a “DRINA” k tome, nije se prodavala, nego ju je dobio svaki borac, koji ju je tražio, a stigla je u mnogi kutić u Domovini. Srbokomunisti su ubijali i bez suda svakoga, gdje se našla jedna “DRINA”. Zloglasni Ranković je na svoju adresu dobio jednu “Drinu” na čijim je koricama pisalo, da je to govor druga Rankovića. (Ovdje se radi o jednoj specijalnoj “DRINI” br.9/10 god. III., rujan 1953. godine od 56 stranica. Prilažem sliku te DRINE. 

                         Specijalna DRINA br- 9-10 1953 – Govor Druga Rankovića
                         image.png

         Na korici doslovno piše, prenosim:

“GOVOR DRUGA
R A N K O V I Ć A

održan u Zemunu dana 13. juna 1953. godine
pred starim partizanima o bratstvu
jugoslavenskih naroda”.                Moja opaska.)

Ostalo nije potrebno nagađati šta je sve napisano na tih 56 stranica. Napisani su u sažetom smislu mnogi Rankovićevi, Titovih i svih drugih zločini, potkrijepljeni sa činjenicama i dokazima tada živućih svjedoka. Mo. Otporaš.)

“DRINA” je, jednom za uvijek, postavila pitanje Bosne kamo spada, a sve one, koji su zagovarali izdaju granica na DRINI proglasila narodnim izdajicama. I mi smo ponosni na taj rad. “DRINA” je postala trn u oku srbokomunizma, jugoslavenstva i svih narodnih izdajnika, Pa je logično, da su i poduzeli, što su mogli protiv “DRINE”.

Ali, junački Andrija (Artuković, mo.) nije pobjegao iz USA, nego je stao pred pravedni sud velike Amerike, i pred očima svieta pobijedio srbokomunizam, pobijedio svjetsku komunističku revoluciju, pobijedio jugoslavensku državnu koncepciju. Andrija je vjerovao u Boga i američku pravdu i odbio pobjedu koja se može upisati u najveću hrvatsku diplomatsku i političku pobjedu od kada smo u emigraciji! Zato, nisu nas mogli fizički istriebiti, jer je zapad već bio progledao i nije trgovao sa životima hrvatskih antikomunističkih boraca. Zastrašiti nas nisu mogli, jer smo Ustaše, jer smo Hrvati, jer smo vojnici Pa se trebalo nešto drugo učiniti. (A to je slučaj dra. Andrije Artukovića, za kojeg je jugoslavenska komunistička vlada iz Beograda tražila od Amerike izručenje od 29 kolovoza 1951. godine. Zahtjev jugoslavenske vlade je bio podkrijepljen, ni više ni manje, s 1293 krivična djela u koja se uključuju ubojstva i sudjelovanje u istima, i, naravno, moralo se je u taj zahtjev za izručenje staviti i – opet ni više ni manje – 800 tisuća Serbs alone had been killed during Ustaša regime. Vidi: WHITE PAPER ON DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ, by: C.Michael McAdams, Croatian Information Series, no. 4, july 1975., strana 8/9. Mo. Otporaš.)

                           WHITEPAPER ON DR. ARTUKOVIĆ = BIJELI PAPIR O DR. ARTUKOVIĆU
                                               image.png

Tada je srbokomunizam preko svojih agenata pokrenuo one, koji su uviek služili svakoga, a samo nikada interese hrvatskog naroda. One koji ni danas ne znaju jesu li žensko ili muško, jesu li Hrvati ili Jugoslaveni, jesu li ljudi ili živine.

Preko ovih su nam podvalili i snieli nam KUKAVIČJE JAJE U USTAŠKO ORLOVSKO GNIEZDO. To je bio “Izbor”, (časopis koji je izlazio u Buenos Airesu a kojeg je glavni i odgovorni urednik bio Stjepan Subašić, mo.) Subašić i družina, a pomagali su im Rajići, (Vlaho Raić, istaknuti član HSS, što mnogima može to mnogo značiti, napisao knjigu “NDH u svietlu dokumenata”, mo.) i oni, koji su nas već prije dielili na “turke” i “rimljane” i nazivlai nas “turskim upljuvcima”.

Previše je bolno o tome govoriti, jer su ti dogadjaji usko vezani sa zadnjim tragičnim danima Poglavnika, koji je bio slomljen dugim godinama težke i nejednake borbe za Hrvatsku Državu, bolešću, ranama neprijatelja, tegobama emigracije i odgovornošću pred poviešću radi sudbine Hrvatske, koja Ga je sliedila u borbi. Kada bi mi htjeli prijeći preko toga poglavlja, ipak to nam ne bi ništa koristilo, jer je dosta čitati “Izbor”, “Hrvatsku”, “Danicu” i “DRINU”, a to su tiskani dokumenti, a da i ne govorimo o onom, što su neprijatelji o tome pisali.

Mi smo osjetili žalac: optuživalo se ustaške borce, zvalo ih se koljačima, (kao što su Račanova, Mesićeva, YUsipovićeva i Milanovićeva vlade optuživale vojnike Drugog Rata za Hrvatskku Državu prošlog stoljeća 1991-1995. ratnim zločincima i protiv njih optužbe dizali, mo.) branilo se Stojadinovića, (Prilažem kartu podjele Bosne sporazumom dr. Milana Stojadinović, ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije, koji je sa Poglavnikom dr. Antom Pavelićem 1954-1955 nastojao potpisati neki sporazum o podsijelo Bosne, mo.)

Karta predviđenih granica navodnog sporazuma jednog od najvećih krvnika hrvatskog naroda, zagovaralo se diobu Bosne, napadalo se hrvatsko svećenstvo, koje je uviek stajalo na braniku Doma i Države, – a sve se to pokrivalo hvalisanjem Poglavnika. Taktika je bila jasna: razdieliti i uništiti! I čim su uspjeli u javno, pismeno i dokumentirano najavljenom planu, koji se sastojao iz separacije (odvajanje, mo.) Poglavnika od Ustaša, oborili su se i protiv Poglavnika.

Taj i takov “Izbor” bio je silom iz naših redova nametnut hrvatskoj emigraciji, koju su brzo podielili na dva tabora: na “poštene” a to su oni, koji su za volju stege širili “Izbor” i “izdajnike”, a to su oni, koji su digli glas u obranu granice na Drini i u obranu našeg svećenstva. To su nam podvalili i srbokomunisti, koji su lili ulje u vatru….

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (5) dio

Mi smo najprije, preko pola godine, nastojali u tisućama pisama, (Pitanje se sada postavlja hoće li ikada povjesničari moći doći do tih “tisuće pisama” i uvrstiti ih uz pisma koje su već izašla u knjizi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”?, mo.Otporaš.) čije kopije su dokumenti naše emigracije, da uvjerimo Poglavnika, tražili smo da se demokratizira Pokret, ako ga se hoće spasiti. Tražili smo, da počme ozbiljno misliti na borbu. Tražili smo da se prestane sa zetovskom politikom, (ovdje se misli na “zeta” dra. Srećka Pšeničnika koji je oženio Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo.) da se obitelj ukloni iz djelatne politike, da se poštuju odluke društva, da im se ne nameću tajnici i predsjednici, a da im se ne postavljaju komesari čije su jedine odlike bile bezuvjetna poslušnost prema vodstvu koje je govorilo u ime Poglavnika.

Mi smo u “DRINI” donieli Ustaška Načela i tvrdili, (Ta “Ustaška Načela” su izašla u Božićnom broju “DRINE” br. 9, strana 20, 21 i 22 od 20 prosinca 1951. godine, mo.) da nisu u protimbi sa demokratskim principima, ali neka se u praksi poštuje volja Ustaša i Hrvata uopće. Tražili smo ulogu Hrvata, pravo svih, da se čuje njihov glas. Mi smo tvrdili, da nije dobro sve ono, što smo mi učinili, i nije izdajnik svaki dalmatinski partizan(ja pomastio i podvukao, mo.) jer su ih naši saveznici u partizane natjerali svojim divljačkim, krvničkim postupkom.

Tražili smo, da se sazove Hrvatski Sabor i popuni hrvatskim živim snagama, a ne sa milosnicima, jer ne priznaju našeg legitimiteta i kontinuiteta, onda smo i javno, otvoreno, ustaški i vojnički, u “DRINI” osudili takav rad i od njega se ogradili U IME USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. (Vidi “DRINU” br. 1/3 travanj 1956., jedinu “DRINU” u toj godine i posljednja od razlaza Poglavnik/Luburić. Mo.) Tada već Ustaški Pokret nije postojao, jer su se kršila, grubo i otvoreno, USTAŠKA NAČELA, nego se iz zbrke pojmova stvorio HOP, koji sa ustaškim pokretom nema ništa zajedničkog. Pročitajte “DRINU” i neće Vam trebati drugih dokaza!!!

Na naše zahtjeve odgovorilo se točno onako, kako je to srbokomunizam želio. Skoro čitava stara garda bila je isključena, ožigosana, optužena radi izdajstva narodnih interesa, čak i radi služenja srbokomunizmu. Onog časa je bio pokopan ustaški pokret! Pokopan naš ugled pred narodom i strancima. Divlje i krvave orgije naših neprijatelja bacale su u očaj mnoge stare, vjerne i dobre borce za Hrvatsku. Nitko i ništa se nije štedjelo.

Neborci i dezerteri optužili su borce, koji su kroz čitav život sve svoje dali za Hrvatsku. Jednostavno su zatajili, da i poznaju ljude Odpora. Neustaše su sudile Ustašama. Možemo postaviti pitanje podpisnicima naših osuda: dali se usudite danas, kada već Poglavnik počiva vječni san, podpisati da smo izdajnici, sluge komunizma itd. I sa čime će se pokriti pred sudom hrvatske povijesti, pred sudom naroda, i eventualno pred nezavisnim sudom države u kojoj žive oni, ili koji od nas optuženik, ako dignemo tužbu radi uvrede?

I kada su Poglavnika, koji je već bio na izmaku svih svojih umnih i fizičkih snaga, manevrom prisilili, da javno u “DOMU” istupi protiv “neposlušnih generala”, jasno nam je bilo, da ima dva izlaza:
I. povesti borbu protiv Poglavnika, javno i otvoreno, i tako mu ogorčiti starost i put u drugi život, koji je bio neminovan,
2. ili pak pokleknuti, priznati pogrešku, poslije “pranja mozga”, sageti šiju i kako su nam dobro namjerni savjetovali, pa čekati, kao ostali, da umre Poglavnik i poslije se boriti za nasljedstvo.

Budući nismo mogli ni rušiti samog Poglavnika, a niti pred Njim sageti šiju, odlučili smo se radije, na najbolnije za nas, a najsretnije za emigraciju, a to je –

O B U S T A V I T I  “DRINU”.

Zato smo jednu čitavu “DRINU” osim deset primjeraka, koji su pohranjeni, uništili i prestali sa njenim izlaženjem, pa i sa svim vezama, od koji su neka bile osobne, pa i čisto obiteljske. (Ja sam tu “obustavu”, taj prestanak od četiri (4) godine nazvao: “ZIMSKI SAN MAKSA LUBURIĆA”, mo. Otporaš.)

I previše smo štovali Poglavnika i previše smo bili zabrinuti za Njegovo mjesto u Poviesti Hrvata, a da bi ga rušili. I previše smo bili sviestni VAŽNOSTI GRANICE NA DRINI, a da bi prešutili opasnost za granicu na Drini i sve ono, što nam je sporazum sa Stojadinovićem trebao donieti.

Tako je prestala “DRINA”.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (6) dio

Šutnja, koju smo sami sebi dobrovoljno nametnuli, bila je samo i jedino do smrti Poglavnika, jer smo šutjeli samo i jedino radi Njega. Njegovom smrću, mi smo riešeni onih obveza, moralne naravi, koje smo sami sebi nametnuli.

Dana 4, 5 i šesti siečnja 1960. održan je niz sastanaka delegata i predstavnika raznih organizacija Hrvatskog Narodnog Odpora, kojom zgodom su doneseni i Zaključci za daljnji rad. Ti Zaključci će biti temelj za budući rad. Osim toga u istima je doneseno, da će se predati u tisak i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, na kojima će se bazirati rad hrvatskih boraca i stvarati temelji buduće Hrvatske Vojske. (Ova Temeljna Načela se nalaze u ovoj rijetkoj “DRINI” na stranici 15 pa do stranice 36. Drugo izdanje je izdala tiskara DRINAPRESS 1966. godine u Madridu. Knjižnica ima 86 stranica ovih Temeljnih Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji. Ova Načela bi se trebala tiskati danas u Hrvatskoj, i nadajmo se da će i za to ubrzo doći vrijeme. Mo.Otporaš.)

Predajemo ta Načela hrvatskim borcima čvrsto uvjereni, da će ona ipak pobijediti, pa makar mi to i ne dočekali. Zaista, iskreno, ustaški i vojnički, sasma otvoreno ispovijedamo, da sumnjamo, da će svi Hrvati nas prihvatiti, (a jedan koji je za sigurno prihvatio ova Načela je bio dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH, mo.) ali isto tako znamo, da će ipak naša Načela biti prihvaćena jer je nastala praznina, i tu prazninu valja popuniti. Do danas nije nitko tu prazninu popunio, jer naši monopolisti, legalisti itd. misle, svaki od njih, praviti SVOJU VOJSKU, dok mi jasno i glasno svima poručujemo:

Poglavnik je umro, a sa njim i Ustaški Pokret, a stim i misao, da se još jednom stvara ustaška Vojska. Maček uopće ni ne misli stvarati vojske, a svaku miliciju, koju su jednom stvorili ili opet stvore njihove seljačke organizacije, narod će staviti na raspolaganje HRVATSKOJ VOJSCI. Ona hrvatska braća, koja u Domovini nose pušku na ramenu, iako moraju nositi mrske šajkače i petokraku komunističku zviezdu, pohrliti će u redove svoje narodne HRVATSKE VOJSKE, (što se je 100% posto obistinilo u Drugom ratu, i što je 100% posto dr. Franjo Tuđman sproveo u djelo, mo. Otporaš.) kao što su to i prije učinili iz stare jugoslavenske vojske. Ogromna većina starih ustaških boraca i to onih, koji dočekaju sretni odgovorni čas stvaranje Hrvatske Vojske, stavit će se na raspolaganje toj vojsci kao HRVATSKI ČASNICI, DOČASNICI i VOJNICI, prema svojoj stručnoj spremnosti, a ne prema svojim bivšim političkim zaslugama.

U budućoj pak, ni ustaškoj ni seljačkoj, ni radničkoj stranici (što je nesumnjivo general mislio ni: komunističkoj i jugoslavenskoj, mo.) NEĆE BITI DOZVOLJENO PRAVITI STALEŠKE, NI STRANAČKE VOJSKE, i u danom času hrvatski borci naći će se, kao i u 1941. godini rame uz rame za svoju Hrvatsku Državu. Neće biti ustaških, radničkih, seljačkih i katoličkih ili muslimanskih satnija, nego jedna, samo jedna i jedina HRVATSKA VOJSKA, kao i uvijek u poviesti hrvatskog naroda.

Ta će Hrvatska vojska absorbirati ne samo “bivše” ustaške i domobranske zapovjednike, nego i sve one Hrvate, koji su svršili u Titovoj Jugoslaviji vojničke škole. (To je dokazao drugi rat za drugu Hrvatsku Državu 1991-1995. i još i danas dokazuje. Ugledajmo se u bivšeg i posljednjeg zapovjednika JNA Stjepana Mesića i sina partizana i bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. Mo. Otporaš.) Samo će izričiti zagriženi strančari s jedne i s druge strane biti poslati tamo, gdje im je mjesto, dok će svi sviestni Hrvati, koji nisu okaljali svoj obraz ni štetovali Domovini, morati služiti Hrvatsku vojsku, sa samo i jedino hrvatskim oznakama. I nastojat će se odalečiti od vojničke službe sve one, koji službi oružja predpostavljaju bilo kakav politički rad. (Drugim riječima, general s ovim želi reći: da vojnik mora biti samo vojnik i mora biti u službi svoje Domovine Hrvatske, a ne u službi neke političke stranke, pokreta, ideologije isl. Mo.) neće se smatrati neprijateljima, pa ni protivnicima, ona braća, koja su u drugoj Jugoslaviji svršili časničke škole, jer će ih Hrvatska trebati. I u prvoj Jugoslaviji služili su hrvatski sinovi jugoslavensku vojsku da steknu stručno znanje, ali su se stavili na raspoloženje domovini, i tu su položili život na oltar majke domovine.

To znači, to propovijedaju naša Načela, pa makar se tako i ne zvala. Jednom će ta Načela biti i djelo prevadjanja. I to je naša misija.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (7) dio

Ne mislimo, dakle, praviti novu ili obnavljati staru neku stranku, organizaciju ili pokret, a niti ne mislimo sliediti nikakvu stranku, ali ni niekati nijednoj stranci, da politički radi i djeluje. Mislimo, da je naša djelatnost time sasma jasno označena. I u tom radu, koji znamo da će biti nezahvalan, mi ne mislimo klonuti: ni pred Titom, ni pred Mačekom, ni pred nesretnim Poglavnikovim nasljednicima. Ne priznajemo ničiji monopol, ničiji legalitet, ničiji kontinuitet.

Mi priznajemo samo i jedino jedno HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, (Ovdje se treba i mora dodati za hrvatsku povijest da je upravo bio Hrvatski Narodni Odpor na čelu s generalom Drinjaninom koji je počeo zagovarati hrvatsko narodno predstavništvo, što se je donekle i ostvarilo 1962. godine u New York-u osnivanjem Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV. Ovo HNV nije uspijelo poradi strančarstva pojedinih političara i njihovih organizacija, poimenice dr. Branko Jelić i njegov Hrvatski Narodni Odbor, HNO, dr. Ivo Korski i njegova Hrvatska Republikanska Stranka, HRS i drugi. Kasnije, 1974. godine je pokrenuto novo HNV i ovo se je bilo dobro razgranalo u hrvatskoj iseljeničkoj političkoj emigraciji. Dr. Franjo Tuđman je pomno pratio događaje u emigraciji, mjerio, vagao i zaključke stvarao sve do te mjere da je 1987. godine počeo obilaziti državotvorne hrvatske organizacije u Ameriki i Kanadi. Sastao se je s mnogim istaknutim Hrvatima, ozbiljno s njima razgovarao, sastao se s visokim dužnostnicima HNO, slikao se s njima, a na prvoj i naslovnoj stranici časopisa “OTPOR“ br. 4 1987. pristao je da se stavi njegova slika sa njegovom suprugom Ankicom, iako je vrlo dobro znao da časopis “OTPOR“ stiže u velikoj količini i u Domovinu Hrvatsku. Dakle, ukratko, da je HNO bio dio stvaranja HNV kao i Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ. što svjedoči i priložena slika. Moja opaska, Otporaš.)

 

                                       PISMO IVE JOLIĆA – | Otporaš

koje bude stvoreno radom svih hrvatskih političkih snaga, da nas privremeno vodi, a sutra će nam zapovjedati samo i jedino naš Hrvatski Državni Sabor i zakonita, demokratska Vlada, koju narod u svojoj slobodnoj, nezavisnoj i suverenoj demokratskoj Hrvatskoj Državi narod izabere.

Ne niečemo pravo stranaka, ali niti ne vjerujemo u njihovu nepogrešivost. Moramo stvoriti Državu i u tom radu moraju svi Hrvati sudjelovati, a tako i svi Hrvati moraju stvoriti svoju narodnu vojsku. Tako je bilo, tako će to biti. Tako je to i u drugim zemljama, gdje vlada zakon, a ne nasilje političkih šefova, koji su pobrkali pojmove o državi, vojsci, stranci i narodu. Odat će se dužno poštovanje hrvatskim političkim šefovima, ali će ovi morati poštivati zakon, jedinstvo, sigurnost i vrhovne interese Domovine. Nije Država radi njih, nego oni da služe domovini, pa se i moraju pokoravati tim zakonima, koje su i sami izgradjivali, za sebe, za svoju stranku, za suprotnu i za čitavi narod.

Eto, to su naši pogledi u budućnost. I od toga nas programa može samo smrt odalečiti, da prepustimo mjesto drugima, koji će taj program ostvariti. (Taj “netko drugi” koji je taj program ostvario je predsjednik HDZ i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, kojemu nisu smetali Hrvati niti iz bojnih niti iz brigada. Mo.) Najmanje ćemo se, pak uplašiti od onih brbljavaca i neboraca, koji su jednom imali prilike izgradjivati i služiti vojsku, pa su bili dezerteri, kao zloglasni Ilić, (dr. Andrija Ilić koji je u svoje vrijeme živio u Madridu, bio tajnik generala Luburića i HNO, čak bio i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću na vjenčanju 19 studenoga 1953., mo. Otporaš.) i nisu sliedili “Željezni Trolist”. Jednog dana ipak će doći čas, kada će se znati, tko su brbljavci, a tko su borci. Tako je to bilo i prije. I mi ćemo tražiti ruku boraca, da svi skupa ostvarimo Hrvatsku Državu.

IZ PRVE “DRINE” POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI:
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” (8) dio, kraj

Ova će “Drina” biti plebiscit hrvatskih vojnika. I ovi će progovoriti. Mi sebi ne prisvajama više prava nego dužnosti, i ostalo će reći hrvatski vojnici. Ne mislimo na anarhiju, ne mislimo na “vojničke komitete”, nego na demokratski narod, koji stvara svoju vojsku, na zakonu i na hijerarhiji. Ne mislimo svoj rad bazirati na demagogiji, jer je neodgovorna, ne mislimo žive i mrtve ljude imenovati vojnim ministrima, (teško je sada reći da li je general Drinjanin kada je ovo pisao mislio na imenovanje generala Rafaela Boban za ministra vojske i HOS-a. a znalo se je da je već bio mrtav. Vidi prvu “DRINU”, godina: I, br. I 1951. godine, naslovna strana, mo. Otporaš.) ne mislimo u emigraciji iz lakaja praviti pukovnike, nego mislimo pripremati duh hrvatskih boraca, kako bi u danom času shvatili što im je činiti. Oni u Domovini, posebno unutar Jug. Vojske znati će kako djelovati i u danom času staviti hrvatsku pušku na hrvatsko rame i sa ostalom braćom stati u obranu svetih nam prava. Ta narod je u domovini sviestniji od emigracije, jer je i pritisak srbokomunista veći. Tamo nitko ne misli na dielenje časti, na vladanje, nego na slobodu i na borbu, jer je narod već saznao sve što je htio, ako to već prije nije znao.

Hrvatski su proleteri jednom branili svoju Državu, hrvatski seljaci bacili su škrlake (kape koje su nosili Zaštitari HSS i po kojima su se poznavali simpatizeri iste stranke, mo.) i protiv uputa svoje stranke išli protiv silnika, a za svoju Državu, a evo i Ustaše, oni stari borci, ostavljaju bezumnu politikansku grupu, koja nije ustaška, a želi se nametnuti Ustašama. (Ovdje se nesumnjivo misli na novu politiku “imenovanih” Poglavnikovih nasljednika, mo.) Naša je hrvatska sinteza: HRVATSKA VOJSKA.

I danas, kada je više nego jasno, da je u krizi i društvo, i politika, i sve institucije, koje podržavaju današnji uredjaj, mora se čuti i glas Vojske, jer je ista u službi Domovine. Ona je garancija da će se čuvati granice. I u danom času, a to je najglavnije, na hrvatskoj vojsci je zadaća da povede borbu za Državu, a to je glavni cilj. Danas, kada imamo, barem tri diktature, kada imamo tri stranke, od kojih svaka svojeta za sebe Državu, Vlast i Narod, na nama je da budemo ekvilibrij, da izvršimo svoje “deržanstvo” vodeći borbu za slobodu, na šta naše stranke ne misle, a kada bi i htjele, ne mogu to sami ostvariti.

Sloboda se ne daje, ona se oduzima. Mislimo na to, hrvatski vojnici! Preduvjet svakoj oslobodilačkoj borbi jest postojanje jedinstva duha hrvatskih boraca, koji će sutra morati umirati rame uz rame, dajući i život u obrani druga ili spašavanju ranjena druga. Pa kako ćemo to učiniti, ako jedinstva duha nema. Ne može biti ni akcija bez toga jedinstva, jer smo podieljeni, kao nikada u poviesti. Pa postavimo stvar na svoje mjesto i neka u politici svaki brani svoj stav a u Vojsci neka vrši onu dužnost, koja mu njegova stručna sprema dozvoljava.

S tim idejama ulazimo u drugu epohu “DRINE”. Njena će pak sudbina ovisiti o Vama, hrvatski vojnici, koji se danas nalazite u sto stranaka u emigraciji i u sto pukovnija u jugoslavenskoj vojsci.

Pola godine smo čekali, sa skoro tiskanom “Drinom”, da bi joj napisali ovaj Uvodnik. (Po ovome izgleda da je Poglavnik bio vrlo bolestan i da se je očekivalo njegovo polako ali sigurno umiranje, te da je general Luburić sa svojim vojničkim istomišljenicima pripremao novu “EPOHU” hrvatske političke emigracije, mo.) Htjeli smo znati mnogo toga i danas znamo. Nismo uspjeli u misiji, da uvjerimo Poglavnikove nasljednike, da treba tražiti ruku svih Hrvata i da postave stvar na svoje mjesto. (Iz ovog izlaganja se mogu nazrijeti ideje za “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”, vidi Istarska “DRINA” br. 3/4 strana 18/21, mo.) Oni misle živjeti od političke baštine Poglavnika, a drugi se misle iživljavati dok se može. A mi, koji vidimo, da se ne smije više čekati, u ime Boga i Palih Hrvatskih Boraca, obnavljamo zavjet svom narodu, da ćemo se boriti dok se ne ostvari Država Hrvatska.

Tako nam i Bog pomogao!

Kraj ovih (8) nastavaka.

Prepisao Mile Boban, Otporaš.