MIGUEL PADRE OLTRA HERNANDEZ (1911-1982) VELIKI PRIJATELJ HRVATA I HRVATSKE

Miguel Oltra Hernández (Simat de la Valldigna, (Valencia), 16 de noviembre de 1911-1982) Franciscano, capellán de la División Azul. Cursó estudios en el seminario de la Orden Mendicante de Benisa. Fue novicio en Santo Espíritu del Monte. En 1933 dado que corría peligro, se trasladó con otros franciscanos a Alemania, concluyendo en Münster sus estudios teologales, ordenándose sacerdote en 1935. En 1935 se doctoró en la Universidad de Múnich. En la Guerra Civil, sirvió como capellán. Tras la Guerra Civil, retornó a Alemania, completando sus estudios. A su vuelta a España fue predicador y docente. En 1947 fue trasladado a San Francisco el Grande, Madrid, escribiendo en la revista Verdad y Vida. Tuvo una participación activa en congresos y como articulista. Tras la II Guerra Mundial organizó desde España distintas campañas de recogida de ropa y alimentos para la población alemana. Posteriormente, realizó trabajo social en el poblado de Orcasitas. Asimismo, intercedió para lograr el retorno a España de los supervivientes de la División Azul, que quedaron prisioneros en la URSS. En 1961 fue nombrado vicario provincial de Valencia y director del colegio de Carcagente. En los años sesenta instituyó la Hermandad Universitaria y en 1966 la Hermandad Sacerdotal Española. Tiene calle dedicada en Madrid, que desaparecerá si nadie lo remedia en el proyecto del actual consistorio de la capital de España.

xxxxxxxxx

PADRE OLTRA – VELIKI PRIJATELJ HRVATA

Čovjek, koji je spasio iz ruskih logora pripadnike Španjolske Plave Divizije, 

piše: general Drinjanin – DRINA br. 6-9 1954, st. 212,  213, 214, 214, 215, 216, 217, 218

Govoriti o Hrvatima u Španjolskoj, kao i o uglednim španjolskim prijateljima obvezuje nas spomenuti jedno ime, koje će u zadnje vrijeme (biti) veoma često spominjano savezno sa nedavnim puštanjem iz ruskih logora nekoliko stotina španjolskih rodoljuba, pripadnika Frankove Plave Divizije, koja se je pod zapovjedničtvom sadašnjeg ministra rata Španjolske, generala Munoz Grandesa borila u Rusiji na strani Njemačke. To je ime FRA. MIGUEL, OFM., skromni brat Svetog franje i stanovnik valjda najznačajnijeg franjevačkog samostana: san Francisco el Grande. Mi ga zovemo Padre Oltra, a tako ga poznaju i mnogi drugi, Španjolci, hrvati, Niemci, Irci, Arapi i – Bog zna tko sve ne.

Prava je sreća poznavati jednog ovakvog čovjeka. Uzorni svećenik, službenik Božiji, učeni doktor i ujedno skromni brat Serafinskog Svetca. Filozof i ratnik, diplomata i pučki čovjek, pravi fratar, uviek na službi Boga i čovjeku. Čovjek duha i čovjek akcije u isto vrijeme. Moderni čovjek, koji govori skoro sve europske jezike, i u isto vrijeme autohotni Španjolac, od onih koji bi mogli ići u sviet, da taj sviet vidi Španjolsku. Sin pitome i bogate Valencije, nosioac onog duha, što ga Sredozemlje daje ovom latinskom svietu, a u iato vrijeme izgleda impregniran (prožet, mo.) duhom borbene Castille, zemlje svetaca i heroja, osvajača i Cristanizatora, misionara. Jak, čvrstih pleća, profinjena duha, koji gleda na probleme Španjolaca  i svjetske, generacije unapried, izgleda nekada kao živa inkarnacija dva velika duha: Don Qyiote i Pancho u isto vrieme. Kakovu pogrešnu ideju imaju o ta dva lika ljudi izvan Španjolske! (“Don Qyiote(ili Don Quichotte) de la Mancha” iz 17 stoljeća je bio smješan maštalac koji je sebi izgradio fantastičan nestvaran ideal i koji trati svoje snage na borbu s umišljenim zaprekama. Drugim riječima “Razbibriga” Mo. Otporaš.) i Panch u isto vrijeme kakovu pogrešnu ideju imaju o ova dva lika ljudi izvan Španjolske!

Tko nije čuo propoviedati Padre Oltra u San Franciscu el Grande, ili u provinciji, kuda je često zvan, taj ne zna što znači nekoga fascinirati riečju. Od časa početka njegovih propoviedi pa do svršetka, pogledi vjernika kao da su prikovani u njega i temperamentni i nemirni Španjolci kao da su se u sat vremena promienili. Govori sredjeno, naglašuje svako slovo, uvjereno i sa lakoćom razlaže svete Istine Boga i Matere Crkve. Govori su mu duboki i iz njih se vidi njegova univerzalna spremnost. Njegov slučaj najbolje svjedoči staru istinu, da biti svećenik nije poziv, kojeg se odabire, nego da je to Milost Božija pozvala jedan izabrani duh, da propovieda Istinu i s njome širi i jača Sv. Mater Crkvu.

Danas je u San Franciscu i govori pobožnom puku glavnog grada Španjolske, sutra je u Valenciji, Barceloni, preksutra u maroku, i onda ga nestane, dok ne dodje viest: eno ga u Irskoj. Poneki od prijatelja dobije dopisnicu iz Rima, a onda se vrati iz Orienta u družtvu fratra Arapa. Drugi će Vam kazati, ne brate, i pokazati Vam pismo iz Austrije sa podpisom kojeg hrvatskog fratra, gdje pozdravlja poznate. I onda drži propovjedanje. Niemcima na njemačkom jeziku, a Ircima na engleskom. Nakon što se vratio u Madrid doskora ćeš kod njega naći ljude iz tiskare sadebelim svježnjevima korektura. To je “VERDAD Y VIDA” = “ISTINA I ŽIVOT”, nešto najelitnijeg, što se može dati u ruke svećenika i katoličkog intelektualca. Pobija zablude Ortega i Gasseta i daje kritiku o najnovijim djelovima iz polja teologije, filozofije, književnosti i umjetnosti. Knjige, brošure, članci, predavanja, sastanci s ljudima pera i uma.

Telefon zvoni kao pomaman, njegov zvuk odzvanja odnicima i stepenicama samostanan. Naravno: traže Oltru. I onda dadje auto, jednom ministarski, drugi put kojeg drugog uglednika uzme sa sobom Oltru i onda čekaj, ako ga hoćeš i moraš vidjeti. Ima jedan siguran čas: kad se vraća iz Kora, otvorena pogleda, zamišljen i udubljen u molitvu. To je svrha njegova života, a sve drugo je upodpunjenje te djelatnosti u vršenju misije svećenika.

Tako se dogodi, da ga uhvatimo. Naravna stvar počnemo iz daleka. Šta kažete na najnovije viesti? Kako zdravlje? kada ćemo u Valenciju? Da, ali ga je težko prevariti. Počne nas na oko ljut psovati i to na čisto hrvatskom jeziku i saspe kao iz rukava: Šta ste opet napravili? U kojem je zatvoru? Gdje je prešao granicu? Koliko ih je? Puštamo ga da se “odljuti”, a onda, kada nas je sam pripravio počne vječna pjesma  o kojem Hrvatu, koji nije našeg savjeta slušao, nego na svoju ruku prešao granicu i naravno dospio u zatvor. Nema “sposobnih i spretnih”, koji će izbjeći te mjere i to odmah u blizini granice.

Španjolska je godinama bila izvrgnuta organiziranim banditskim napadajima na Pirenejima i ima pravo braniti se od agenata. Zato svaki put vodi u zatvor, ako nije sasma legalan. I to je logično i sasvim opravdano. A dalje zavisi o mnogo čemu. Španjolsko je redarstvo valjda najsposobnije na svietu i sve ustanovi. Postupak je očinski – ali uz sve mjere sigurnosti i opreznosti. I sada padre Oltra – pomagaj! I on pomaže. Vlasti često zažmire, nekad i na oba oka. Dok mi ipak gledamo na sigurnost, jer ima svašta i život je dokazao, da moramo misliti na sve mogućnosti, padre Oltra pomogne svakomu, tko pomoć traži. On kaže: svi su sinovi Božiji i moja je dužnost pomoći. Koliko je razočaranja doživio (sreća ne sa Hrvatima), ali nije promienio ni svoga mišljenja, ni djelatnosti u korist svakog čovjeka i svakog progonjenog.

Zagonetan i misteriozan čovjek je za one, koji ga bolje ne poznaju, a onda se vidi profil jedne velike duše, tako jednostavne u biti i tako komplicirane u vanjštini. Biti svećenik, filozof, pisac, čovjek akcije, organizator, neumorni putnik, diplomata, i uviek biti ojan isti – padre Oltra, – nije lako, barem ne za naše pojmove. Imao sam priliku jednom vidjeti 6-7 raznih predmeta, koje je riešavao. Za svaki je imao više podataka, bili su s različitih polja i sve ih je imao u glavi. Napoleon je znao reći: moja je glava ormar sa fasciklima. Izvučem jedan fascikl, riešim ga, zatvorim i uzmen drugi. kada se moram odmoriti ili spavati zatvorim sve fascikle i spavam. Sutra nastavljam. Dominirati svaku stvar za sebe, svladati se pri zbrci i svaku stvar staviti na svoje mjesto.. To je padre Oltra. Morao je u deset minuta dati mišljenje, da li se može poslati u novicij dečkića, kojeg prvi puta u životu vidi. Morao je dati upute tiskari za korekturu i stvar tehničke naravi, praviti kalkulacije težine i prostora i ciene papira. Dati garanciju za nekog Austrijanca, kojeg mu šalje jedan austrijski biskup sa vrlo problematičnim tekstom – a stvar žurna. Izvaditi iz logora jedno Hrvata. Spremiti propovied za jednu posebnu crkvenu svečanost, riešiti jednu načelnu stvar za Reviju prije tiska, drugu stvar kod biskupa itd. On sve može, na sve stigne, sve sa ljubavlju, mirnoćom i podpunošću, kojoj se divimo. To je privilegirani mozak, Bogom nadaren um. (Moj dragi i naš dragi generale Makse Luburiću ni ti nisi mnogo izostao u tom “privilegiranom mozgu i Bogom nadarenim umom”. Dovoljno je pročitati tvojih tisuće pisama koje si pisao svojim suradnicima, tisuće raznih članaka u DRINAMA i OBRANAMA i čovjek će se osvjedoćiti da si ti jedini bio u hrvatskoj drugoj političkoj emigraciji koji si se izdigao iznad svih drugih hrvatskih pera i intelektualaca i koji si slijedio put i išao stopama padre Oltra. Kada si ti ovo pisao 1954. godine, nisi bio ni punih šest godina u Španjolskoj, usavršio španjolski jezik, kao vojnik i revolucionar napisao si ovaj opis u španjolskom svećeniku bolje, preciznije i savršenije nego bi to mogao napisati neki izvrstan i savršen teolog. Dakle, dragi naš generale i tebe je naš dragi Bog obdario “privilegiranim čovjekom i nadarenim umom. Mile Boban, Otporaš.) Ovako radi i živi padre Oltra.

Poznamo mnogo obitelji i prijatelja. Pokušati ću dati prikaz toga čovjeka onako, kako ga ti ljudi vide.

Mali Eugen, dječak od 5 godina vidi ga ovako:

To valjda radi toga, što je izbavio iz robstva one u Rusiji. Eugenio nezna ništa o diplomaciji i on misli, da je padre Oltra zagrnuo mantiju, preskočio preko “željeznog zastora”, (sve do pada berlinskog zida koncem studenoga 1989. godine, sve zemlje komunističkog bloka smatrane zemljama iza “željeznog zastora”, što se podrazumijeva države sa komunističkom diktaturom. Mo. Otporaš.) a onda s topuzinom i tenkovima jurišao na logor, oslobodio zarobljenike i doveo ih do Caudilla Franca, koji mu je dao nagradu, poklonio konja i tank i dao mu za zadaću, da izbavi i sve druge, posebno Hrvate (Los Croatos son buenos!).

Jedna gospodjica, starija sestra, član je “Legion de Maria”. Osnivač je – padre Oltra. To je, ako Carmen (generalova kčer Mirica je promijenila svoje prezime Mirica u Carmen. To mi je saopćio prof. Ivan Prcela. Mo.) točno znade, donio iz Irske. Ne znam točno, ali vele, da “Marijina Legija” ima posebne zadaće u Crkvi. vrlo delikatne naravi. Svakako Carmen je uvjerena, da će “Marijina Legija” izvršiti svoju dužnost, a ona je spremna na martirij. Izvor duhovne snage, skrajnje žrtvovanje, odanost i uzoran praktički život. Za nju je padre Oltra novi i moderni Sv. Ignacio de Loyola, novi martir, novi apostol, nešto što se ne usudi izreći. I kažu, da se po cijeloj Španjolskoj širi ta nova organizacija španjolske mladosti, koja pod vodstvom Oltre i sa imenom Marijinim želi riešiti mnogi težki problem. Gospa je naša svoga službenika u padre Oltri i dao Bog da Carmen bude djevojka, čija je vizija bila na mjestu.

majka obitelji vidi u Oltri svećenika i predikatora. Nije jedina, koja upre svoj pogled u impozantni lik tog skromnog brata serafinskog, koji im tako razgovjetno i uvjerljivo govori o istini, o vječnosti, o drugom životu, o ljubavi prema bližnjemu, da na izlazku iz crkve vidiš zadovoljstvo i blaženstvo na licima onih, koji vjeruju u njegove rieči. Ideal te majke bio bi viditi u času smrti tog čovjeka pokraj sebe, (umro je 1982., mo.) da izmiena sa Bogom i ljudima, može zaklopiti svoje oči.

Za otca stvar je drugačija i padre Oltra i opet je drugi lik. To je moderni čovjek, rodoljub, političar, sociolog, čovjek, koji misli o problemima 30 milijuna Španjolaca i stotinama milijuna Kršćana i čovječanstva uobće. Za djeda padre Oltra je simpatičan fratar, koji ima razumievanja za stvarnost. Odkriva visoke ljudske kvalitete. Djedu inponira razgovorljivost, veselje, spremnost na šalu, na komediju, nedužno fratarsko šaljenje, koje je kod nas Hrvata, posebno u planinskim krajevima, obće poznato.

Eto tako je čovjek jednog dana tražio audenciju kod Caudilla, koji je veliki prijatelj fratara i rekao mu: Ja bih želio izbaviti iz ruskog zarobljeničtva naše vojnike. Caudillo (Franco, mo.) je odredio, da mu se dade potrebno – i jednog je dana nestao iz vida. Očekivali su viesti iz Rima, Damaska, Dublina, ali uzalud. Ali su paketi hrane i odjeće išli u ruske logore. Padre Oltra je pokrenuo sve Crvene Križeve, sve prijatelje od Copenhagena do crvenog Berlina – i jednog dana našao se, Bog znade legalno ili ilegalno, u gradjanskom odjelu (Ovdje u tekstu ima njegova slika i šešir na glavi. Podrazumijeva se dok je ovaj opis general pisao i pripremao, bio je u kontaktu s “padre Oltra”, jer ova slika inače nebi mogla biti tu ako mu ju nije dao padre Oltra. Mo. Otporaš.) u ruskoj zoni. Ugledne osobe, ministri, diplomate, kancelari, šefovi država, osobno i druge veze, – i nakon pola godine stiglo je je nekoliko stitina ljudi preko Odese i Turske. Većina je bila oplakana i za pokoj njihovih duša izrečene Mise, žene se nikima preudale i rodile djecu, jer su (im muževi, mo.) bili proglašeni mrtvima.

Padre Oltra je preslušao tišuće njemačkih vojnika. skupio podatke, obišao Europu uzduž i poprieko, ali je posao imao uspjeha. I taj je posao tek počeo i padre Oltra neumorno raditi. Španjolci, Hrvati, Njemci, japanci, za sve jednako. Ljubav prema čovjeku, pokrenula je taj veliki duh. Pomogao je najprije svoje i vjerujemo, da će i svoje bližnje. Ima srdaca, u koje može stati čitavo čovječanstvo.

Jedna skupina prijatelja rekla je padri Oltri: Želili bismo nagraditi te, reci što hoćeš. Rieč – rieč. Pa šta je tražio? Neka častnim sestrama u njegovu mjestu poprave crkvu. Eto, tako je nagradjen. Vele, da će “Veliki” na njegovu inicijativu dozvoliti i pomoći gradnju Franjevačkog Sveučilišta u madridu. A padre Oltra i nadalje hoda u izlizanom habitu, pomaže i radi, moli se Bogu i piše knjige.

Mi ga ipak najvolimo gledati kao prijatelja broj jedan Hrvata. Voli nas, jer smo progonjeni i jer smo unatoć toga ostali ljudi. Ima njemačkih pokrajina, gdje se dočekuje padre Oltra sa slavolucima, jer je u težkim danima iz drugog rata bio onaj, koji je pokrenuo Španjolsku, da spašava Niemce, onda kad je bilo težko. Onda, kada je trebalo braniti život i imetak njemačkog čovjeka od pobjednika. Prije je iz Hitlerove Njemačke dovodio ljude u Španjolsku, sada ugrožene Niemce od Saveznika. A onda je branio imetak Niemaca u Španjolskoj, jer je bilo takovo vrieme, da su saveznički englezki pobjednici pljačkali, kao i partizani našu Domovinu radi “kolaboracije”. Razgovarao sam ne sa jednim, od kojih je jedan prijatelj padre Oltra “kupio” i poslije opet “prodao” kuću, radnju, tvornicu itd.

Tisuće vagona hrane i odjeće poslao je padre Oltra u Njemačku. Počeo je i sa “Adelantados de Santiago”, ali još ljudi nisu sazreli. Ideja je tu. Radi se o kolaboraciji katoličkih naroda Europe. Nema sumnje, da će uspijeti, kada dodje čas. Što će još taj čovjek učiniti za ljudstvo, što za svoju domovinu, što za Hrvatsku? Budućnost će pokazati i to. Mi se, svakako, možemo zaista ponositi, da imamo tako odličnog prijatelja, koji se nadje u svakoj zgodi, gdje je potrebno učiniti nešto za Hrvatsku. (Za podsjetiti je da je ovaj isti padre Oltra bio uz Poglavnika kada je On umirao. Kliknite na: Privilegij velikih ljudi i tu ćete naći detalje i pojedinosti o Poglavnikovoj smrti 28 prosinca 1959. Mo. Otporaš.)

Svečanost 10 travnja nebi bila podpuna, kada nebi rekli barem gornje. Vjerujemo u plemenitu zemlju Španjolsku, vjerujemo u njezine ljude, u njezinog Caudilla Franca, vjerujemo u Misiju te plemenite i hrabre nacije heroja i svetaca, vjerujemo u izkreno prijateljstvo prijatelja padre Oltra. Samo svevišnji na nebesima, samo On i zahvalni narod i Poviest znadu, šta je sve učino i šta će sve učiniti jedan veliki čovjek i veliki prijatelj Hrvata – padre Oltra.

Viva!  –  Živio!

general DRINJANIN.