MI HRVATSKI IZBJEGLICE SMO LUČONOŠE HRVATSTVA

Moj pok. brat Rafo Boban (1944-2004), Mile Boban i moj rođak Jerko Grubišić. Pariz 1962.

Uočljivo se vidi “U” slovo koje sam našao u Slovenjgradcu 1958. kopajući vodovod. Mutno se na kravati vidi hrvatski grb. Ogranak HOP-a “Dr. Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski” je za Deseti Travnja 1962. godine dao izraditi kravate s hrvatskim grbom. Neka i ova kravata kao i “U” slovo budu povijestni dokazi hrvatske političke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Svaki pa i najmanji izraz državotvornog hrvatstva na jezicima onih zemalja gdje su Hrvati kao izbjeglice živjeli, tj. strancima govorili o Hrvatskoj, bio je znak LUČONOŠE HRVATSTVA.

Tu u Slovenjgradcu je bila jedna njemačka vojarna za cijelo vrijme WW2. Radio sam za jedno slovensko građevinsko poduzeće i stanovao sam u toj napuštenoj njemačkoj vojarni. Bilo nas je mnogo koji smo tu stanovali i koji smo radili razlišite poslove. Sa mnom su iz mojeg sela Bobanove Drage bili: Stjepan Boban, Pipe r.1929-umro?, Ivan Boban, Vranić (1931-2011), Vreja Brnadić, Mašin iz Gruda, ja i još neki čijih imena se više ne sjećam. Kopali smo kanale za vodovod preko livada, bašča od ove napuštene vojarne do bolinice koja se je nalazila u gradu Slovenjgradec. Kopajući u jednoj maloj uvali preko bašča, naišli smo na kosture, ljudsje kosture. Naravno da smo zastali, počeli pregledavati te kosture, naišli smo ili ugledali smo opasače, cipele, oznake hrvatske vojske “U” slovo i drugih obilježja. Kako smo se mi pozabavili tim pronalazkom, počeli smo o tome govoriti, osobito Stjepan Boban, Pipe, koji je bio kao maloljetnik u ustaškoj mladeži. Ja sam uzeo jedno “U” slovo i počeo ga gledati, čistiti i misliti: Bože dragi koji je ovo hrvatski vojnik bio koji je ovo “U” slovo nosio. Kako smo mi zastali raditi, jer smo bili zauzeti tin hrvatskim kosturima, naišao je poslovođa po imenu Franc Geč. Čim je on to vidio, odmah je znao o čemu se radi i tko smo mi. Odmah nas je premistio na drugo radilište, ali smo i dalje s njim ostali u kontaktu.

Zašto sve to o tome govorim?

Govorim zato što je sve to za mene povijest. Ovaj Frank ili Franc Geč (najzadovoljniji bih bio kada bi se neki hrvatski ili slovenski, pa čak srpski ili jugoslavenski povjestničar htio s ovim pozabaviti i preko informativnih kanala mogao pronaći tko je bio taj Franc Geč. Ja ću vam reći. Franc ili Frank, ne sjećam se više točno pravog imena. Davno je to bilo, skoro šest desetljeća od toga. Sve što se sjećam je to da je on nas Hrvate zavolio. On je rođen 1919. Bio je slovenski partizan. U borba za Jugoslaviju Bbio je ranjen i imao je umjetnu nogu. Šepao je kada je hodao. Bio je čvrst. Mene je zavolio jer sam bio pun šala. Njegova supruga je bila liječnica, radila je u bolinici. Bila je plava, zgodna, lijepa i otmjena dama. Moram biti iskren, mane su zavoljeli, rekao bih ponajviše zato što sam bio teški fizički radnik. Oni su počeli kuću graditi u sred grada Slovenjgradca. Trebala im je radna snaga. Našli su ju u Ivanu Boban, Vranić, Stjepan Boban, Pipe, Vreja Brnadić, Mašin i ja. Gradnju njegove kuće fizičke poslove smo mi radili i završili. On je bio zadovoljan s nama i našim poslom. Kroz sve to naše zajedničko vrijeme, mnogo puta nam je pričao o borbama na Pohorju pri povlačenju hrvatske vojske. Ja sam to iskoristio jednu večer pred kinom i počeo vrlo grlato o tome pričati. Stvorila se mala gužva. Ali ta mala gužava je mene natjerala da se ja spašavam, a taj spas sam pronašao u bijegu preko Trista za Francusku.

Kada sam već stiga u Pariz, takorekuć razvio moja krila, počeo sam pisati pisma mojima kući, prijateljima i poznanicima, pa tako i ovome Slovencu Franku Geču. Kroz naše dopisivanje, u ta blažena vremena to je bilo vrlo interesantno se dopisivati s nekim tko je u inozemstvu, na slobodi i kome slobodno možeš pisati. Mi smo razvili obostrano često dopisivanje. Ja se njemu oslobodio salti mnoge izrezke hrvatskih iseljeničkih novina, što je njega jako zanimalo. Tek tamo, negdje 1961. pa čak možda i 1962. godine dobijem ja pismo od mojih roditelja gdje mi pišu da je neki Slovenac Geč silom dotjeran u Grude, mojeg oca Petra Boban, Gabrića pozvali da se ona dvojica suoče, tj. da li se poznaju. Ovo navodim zato jer sam još uvijek živi svijedok tig dogodovština, a nastojim da sa sobom ništa u grob ne odnesem. Kroz sve što sam osobno prošao, pripada hrvatskoj povijesi.