METODOLOŠKI PRILOG ISTRAŽIVANJU SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA I DRŽAVE

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

METODOLOŠKI PRILOG ISTRAŽIVANJU SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA I DRŽAVE

Idejna skica

Uvodna napomena:

U pitanju su dvije pojmovne kategorije. Prva se odnosi na pojam “suvremeno hrvatsko društvo i država”, drugi pojam se tiče metodološkog pristupa. Prvi pojam ili sintagma prevashodno služi za označavanje socijalno-društvene i gospodarsko-političke strukture koje su uvodene početkom 90-tih godina prošlog stoljeća što se podudara sa uspostavom suvremene hrvatske državne organizacije. Iz ovoga proizilazi pod-pojam društvene i državne strukture pod kojim se podrazumijeva uspostavljanje formalno ili normativno drugačijih socijalno-društvenih i institucionalno-političkih odnosa kojima je osnovni cilj izraziti pravo hrvatske nacije na uspostavu i organiziranje vlastite državno-upravne organizacije na teritoriji koju ista zauzima. Drugi pojam označava odgovarajući idejno-metodski i teorijski pristup istraživanju pojedinih ili ukupnih struktura navedenog društva. Prije svega treba odgovoriti na pitanje da li se oupće može govoriti o postojanju suvremenog hrvatskog društva i države imajući u vidu brojčanu prisutnost elemenata stare društvene i političke organizacije. Ukoliko se pod ovime podrazumijeva postojanje i djelovanje političko-državnih institucija koje predstavljaju izraz interesa hrvatske nacije u modernom vremenu, dakako da se može govoriti. Suvremeno hrvatsko društvo je živo socijalno-društveno i političko tkivo koje se nalazi u stalnim promjenama koje mogu biti pozitivne ili negativne. Održavanje postojećih strukturnih odnosa predstavlja negativnu karakteristiku. Treba razlikovati kategorije društvene i državne strukture imajući u vidu da državne institucije ne moraju automatizmom predstavljati presliku prirode društvene organizacije, što upućuje na razlikovanje izmedju državnih institucija koje su organizirane sukladno interesima pučanstva ili su one proizvod utjecaja drugih čimbenika. Treba naglasiti razgraničenje izmedju društvene i državne organizacije. Teorijski promatrano, društvena organizacija preslika je državne imajući u vidu da državne institucije djeluju na temelju trajnih nacionalnih interesa. Medjutim, nedvojbeno da s metodološkog gledišta nije uvijek tako budući da državne institucije, onda kada je u pitanju privremen ili trajan prekid veza sa pučanstvom, predstavljaju odvojenu i sasvim drugačiju oblast ukupne političke organizacije.

1. Dvostruka paradigma:

Prvo, društvena organizacija ili skraćeno društvo, rezultat je s jedne strane sveukupnog povijesnog razvoja i stalnih promjena koje se oubičajeno nazivaju reformama koje mogu biti postepene ili revolucionarne. Opstojnost društvene organizacija umnogome ovisi o sposobnosti prilagodjavanja ilireformama pri čemu svakako treba razlikovati neophodnost trajanja i inzistiranja na vrijednostima društvene organizacije koje su se kroz povijesni razvoj kao i znanstveni kritički metod dokalazale kao pozitivne te zbog toga se o takvim vrijednostima govori kao o tradicijskim. Ujedno opstojnost – brojni su primjeri nastanka i nestanka sa socijalne pozornice različitih društvenih organizacija ili civilizacija koje nisu sadržavale prednosti prilagodjavanja – ovisi od sposobnosti reformskih promjena. Revolucionarne promjene nisu dovodile do dogoročnih pozitivnih promjena budući su – temeljem osobnog i grupnog idejnog i političkog subjektivizma – u kratkom vremenu kidale, rušile i uništavale (na primjer seljačku klasu, srednje slojeve i dijelove inteligencije) socijalne i društvene odnose izgradjivane kroz relativno duži vremenski period, dapače trebalo je dosta vremena da se njegovi rezultati negiraju. To se uglavnom odnosi na slične promjene koje su se u prošlosti dešavale na hrvatskim teritorijama što je značajno utjecalo na oblikovanje društvenih i državnih struktura. Otuda potiče teorijsko-metodološki kritički pristup prirodi praktičnih revolucionarnih promjena u Hrvatskoj. Opstanak na primjer povijesne znanosti ovisi od sposobnosti – predmetne i znanstvene – prilagodjavanja ili kritičkog preispitivanja postojećeg znanja (protivnici to nazivaju revizionizmom) kroz istraživanja postojećih predmeta. Izdržljivost i vremensko trajanje društvene organizacije, pa tako i suvremene hrvatske, zavisi od sposobnosti prihvatanja reformi kroz postojeće institucionalne mehanizme i to u korist socijalnih nosilaca iste organizacije. Svakako da reformske promjene pretpostavljaju plan, ciljeve, socijalne izvodjače i odgovarajuću institucionalnu organizaciju. U suprotnom, one su bespredmetne. Državna organizacija koja institucionalnim mehanizmima sprečava reformske promjene u društvenoj organizaciji svjedoči o okoštalim strukturama kojima nije cilj razvoj društvene organizacije već isključivo da se održe u poziciji upravljanja sredstvima koja stoje na raspolaganju ili raspodjele novčanih sredstava. To je krupna negativna karakteristika društvene a naročito državne organizacije. Upravo je to karakteristika suvremene hrvatske društveno-državne organizacije.

Drugo, uvijek treba imati u vidu da pučanstvo ili različiti socijalni slojevi koji se poistovjećuju sa nacionalnom i religijskom pripadnosti predstavlja de facto izvor i temelj sveukupne političke vlasti temeljem pripadanja nacionalnoj skupini koja zauzima odredjenu teritoriju te da su upravljačke strukture – tehno i birokratija – samo ovlaštene od istog pučanstva ili demokratski izabrani upravljači čiji djelokrug rada treba biti odredjen pravima, obavezama i odgovornostima na normativnoj razini i sukladno hrvatskim nacionalnim interesima trajnog karaktera. Upravljačka moć proizilazi iz stručnih znanja i vještina rukovodjenja odredjenim na raspolaganju stavljenim čimbenicima. Problem nastaje kada dodje do prekida u lancu ili kada je veza od pučanstva ovlaštenih predstavnika ili upravljača sa pučanstvom toliko slaba da oni ne osjećaju potrebu da odgovaraju (odgovornost) za način upravljanja ili štoviše da se u procesima upravljanja rukovode interesima koji nisu izvorno hrvatski.

2. Osnovni elementi metodološkog pristupa:

2.1. Odnos srpske narodne manjine prema ideji i praksi hrvatske državnosti:

Jedna od značajnih karakteristika suvremenog hrvatskog društva i države je, čemu se treba prilagoditi metodološki pristup, odnos srpske narodne manjine koja živi u Hrvatskoj prema ideji, konceptu i praktičnim oblicima hrvatske državne organizacije. Taj odnos predstavlja nepromjenljivu političku konstantu kako u periodu Drugog svjetskog rata tako i u vremenu Domovinsko-obrambenog rata protiv velikosrpske agresije. Ta se nepromjenljiva konstanta ogleda u tome da politički predstavnici – svakako posebno je pitanje u kojoj mjeri takve ličnosti i krugovi zaista predstavljaju interese i stavove srpske narodne manjine u Hrvatskoj – imaju isključiv negativan stav prema bilo ideji bilo praksi hrvatske državne organizacije. U najboljem slučaju su istima prihvatljivi oblici državne organizacije kojima se omogućava afirmacija prosrpskih interesa kao dominantnih i u slučaju kada predastavnici iste manjine imaju značajan utjecan na proširenje srpskih utjecaja. Generalno promatrano, negativan stav glede hrvatske državne organizacije predstavlja osnovnu karakteristiku političkog djelovanja predstavnika srpske narodne manjine u Hrvatskoj kroz relativno duži vremenski period, što predstavlja krupan politički i sigurnosni problem. Uvijek treba imati u vidu iskustva koja su stečena tijekom srpske oružane pobune protiv NDH u toku Drugog svjetskog rata i naročito iskustva stečena u Domovinsko-obrambenom ratu. Takav nepromijenjen i negativan odnos predstavlja izvor budućih sukoba. Svako metodološko istraživanje suvremenog hrvatskog društva svakako treba uključiti ovaj značajan elemenat. Isključiv i negirajući odnos predstavnika srpske narodne manjine – nesumljivo da legitimitet predstavljanja izaziva duboku sumnju imajući u vidu neposrednu povezanost istih predstavnika sa političkim krugovima u Srbiji koji su nosioci koncepta tzv. Velika Srbija – koji žive u Hrvatskoj prema pravu hrvatskog pučanstva na uspostavljanje vlastite nacionalne državne organizacije, predstavlja krupnu prepreku s jedne strane razvoju društvene strukture i ujedno uključenosti pripadnika srpske narodne manjine u društveni život Hrvatske s druge strane. Ideja i koncept tzv. Velike Srbije predstavlja osnovni politički program njihovih predstavnika te stoga se to može označiti sa opravdanjem kao krupan politički i sigurnosni (geopolitički) problem suvremene Hrvatske. Ovome treba pridodati ulogu i praktično djelovanje SPC kao produžene ruke velikosrpske politike. Metodološki gledano ovo predstavlja organičavajući čimbenik razvoja društvene organizacije koji se može prevazići time što će pripadnici srpske narodne manjine predstavljati političke Hrvate te Hrvatsku smatrati svojom domovinom i aktivno sudjelovati u realizaciji nacionalnih (hrvatskih) interesa.

2.2. Utjecaj užeg i šireg okruženja:

Suvremeno hrvatsko društvo predstavlja djelić globalnog te se otuda trebaju uključiti u istraživanje ovog predmeta prije svega negativni utjecaji koji dolaze iz okruženja. Štoviše, postoji ozbiljna sumnja da su takvi utjecaji preovladjujući ne samo u gospodarskim i političkim pitanjima. Suvremena Hrvatska je pod preovladjujućim utjecajem EU struktura. Medjutim, treba uzeti u obzir, što se može smatrati dugoročnim negativnim razvojem, da suvremena Zapadna Europa predstavljena kroz EU institucije i odgovajajuće političke projekte, predstavlja de facto simbol negativnih promjena naročito glede napuštanja kršćanskih tradicijakih vrijednosti i duboku moralno-svjetonazorsku krizu. Takvi odnosi koji danas predstavljaju preovladjujuće u ovom dijelu svijeta svakako da se kao valovi šire i na suvremeno hrvatsko društvo. Suvremena Hrvatska prostorno je smještena na području Dinarskog poluotoka i predstavlja prometnu poveznicu zapadne sa istočnom Europom i istovremeno zemljopisni prostor preko kojega se najbližim pravcem povezuje sjever sa jugom europskog kontinenta. To su geopolitičke prednosti koje se trebaju prevesti u strateške. Povijesno promatrano, velike sile nikada nisu tražile trajno rješenja za ovo područje već naprotiv oduvijek su nastojali uspostaviti trajne uzroke odnosno izvore sukoba različite vrste. Na takav način treba promatrati tzv. Dejtonski mirovni ugovor. U tom svjetlu treba promatrati uspostavu vještačke tvorevine ili Republike Srpske kao izvora budućih sukoba budući se ona dovodi u neposrednu vezu sa srpskim ekspanzionističkim interesima. Ostvarenje prijetnji o izdvajanju i pripojenju Srbiji predstavljalo bi djelimično ostvarenje “male Velike Srbije”. Imajući u vidu da je djelovanje predstavnika srpske narodne manjine koji žive u Hrvatskoj sukladno koncepciji tzv. Velike Srbije, nema dvojbe da razvoj odnosa u neposrednom okruženju predstavlja sigurnosni problem za hrvatsku državu i društvo. Opstanak i razvoj suvremene hrvatske državne organizacije ovisi jednim dijelom od prirode utjecaja vanjskih čimbenika te sve dok isti pronalaze opravdanje u njenom postojanju neće se dovesti njena opstojnost premda povijesni razvoj zorno pokazuje opravdanost formiranja i vremenski neograničenog trajanja državne organizacije koja se naziva hrvatskom. Stoga hrvatska nacionalna politika treba veću pažnju posvetiti izvornim nacionalnim interesima jer kada veliki igrači shvate sa kakvim žarom Hrvati brane svoju državu postojaće veće naklonosti prema istoj ili obrnuto. Uže i šire okruženje dakle itekako utječe na praktični razvoj nacionalne države pri čemu treba istaći da predstavnici glavnih političkih čimbenika ne djeluju u primjerenoj mjeri na propagandnom radu u afirmaciji iste. Uvjetovano inzistiranje EU institucija na procesima tzv. decentralizacije treba promatrati s stanovišta interesa onih koji zagovaraju ovu tezu budući se na taj način zapravo otvara proces denacionalizacije nacionalne države i postepeno prenošenje njenih ovlasti na nadnacionalna tijela. Stoga ovom pitanju treba pristupiti kritički budući da predstavlja uspješan normativno-pravni mehanizam jačanja uloge kvazinacionalnih tijela i institucija.

2.3. Prijelazni karakter društvene organizacije:

Svako normativno ili praktično istraživanje suvremenog hrvatskog društva i države treba, s metodološkog stanovišta, pretpostaviti premisu da se u radi, glede prirode i karakteristika istog, o prijelaznom ili tranzicijskom društvu. Osnovna karakteristika ovakve društvene, gospodarske i političke organizacije je u istovremenoj prisutnosti elemenata starog ili komunističko-socijalističkog i novog ili neokapitalističkog drštva. Trideset godina s povijesnog razvoja predstavlja kap u moru i sva gledišta koja zagovaraju tezu da je stari sustav otišao u muzej te da se uspostavio novi sustav su prilično naivna imajući u vidu praktične oblike socijalne i političke organizacije. Vrlo je teško primjereno označiti o kakvom obliku društvene i političke organizacije se radi izuzev da se mogu navesti neke normativne karakteristike kao što su parlamentarni ili saborski politički sustav koji podrazumijeva pravo djelovanja više političkih stranaka. Najprimjerenije je govoriti o neokapitalističkom sustavu do kojega se došlo kroz nekritičko prenošenje praktičnih iskustava zemalja zapadne civilizacijske orijentacije premda su ista iskustva pokazala brojne organičenosti u dometima ovog sustava. Stoga se i može govoriti o prijelaznom društvu. Medjutim, njegov cilj svakako nije sustav civilnog društva budući se on oslanja na materijalnu podršku različitih interesnih čimbenika a zapostavljaju se interesi pučanstva. Otuda sustav civilnog društva kao vid elitističkog oblika upravljanja nikako ne može predstavljati konačni model prelaska iz prijelaznog u novi oblik društvene organizacije. Prijelazni karakter društvene i političke organizacije podrazumijeva socijalne slojeve koji još uvijek predstavljaju idejne i ideološko-svjetonazorske krugove koji su temeljne vrijednosti stekle u starom sustavu te se i ne može očekivati od istih da rade i djeluju protivno vlastitim uvjerenjima. To se može prevladati smjenom generacija. Otuda je primjereno govoriti o balansu koncepcija starog i novog sustava pri čemu koncept starog još uvijek ima prevagu kada se radi o trajnim hrvatskim nacionalnim interesima. O vremenskom trajanju prijelaznog društva teško je govoriti ali u svakom slučaju da su njegovi korijeni još uvijek u starom sustavu. Sve dok se korijen ne isčupa postojaće brojni izdanci koji će baštiniti različite antihrvatske koncepcije kojima i sami svjedočimo.

2.4. Mješoviti model državne organizacije:

Kada se radi o državnoj organizaciji i njegovim institucionalnim oblicima, dakle kada se isključi društvena organizacija, primjereno je govoriti o mješovitom modelu. Osnovna odlika ovog modela je istovremeno normativno i praktično-političko djelovanje s jedne strane formalne državne organizacije i institucija uključujući podjelu na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, i ujedno postojanje i djelovanje tzv. države u sjeni. Mješovitost ovog modela proizilazi iz personalne unije izmedju predstavnika formalne državne organizacije i institucija sa predstavnicima neformalne ili države u sjeni. Stoga se može konstatirati da su sve značajnije političke odluke donesene – kada se radi o vremenu od početka 90-tih godina prošlog stoljeća do danas – u suglasnosti ili uz dogovor predstavnika dvije strukture čime se upravo dokazuje postojanje mješovitog modela državne i institucionalne organizacije. Izvor političkog djelovanja obe strukture se nalazi u postojanju posebnih ili specijalnih interesa – kako vanjskih tako i unutarnjh – koji nisu suglasni sa hrvatskim trajnim interesima. Ključni interes ili motiv se sadržava u nastojanju da se po svaku cijenu zadrži sustav odnosa koji upravo omogućava realizaciju posebnih interesa što se ispoljava kroz dvostranački sustav održavanja privilegija i sprečavanja društvenih reformi medju kojima poseban značaj ima izborni zakon. Stoga se može konstatirati da su utjecaji neformalne strukture ili države u sjeni, preovladjujući te da su formalne državne strukture podesni mehanizmi ostvarivanja protuhrvatskih interesa. Upravo je postojanje mješovitog modela državne organizacije jedan od ključnih dokaza o prijelaznom karakteru suvremene hrvatske društvene i državne organizacije.

2.5. Koncept ograničene narodne suverenosti:

Samostalnost i nezavisnost državne organizacije prema drugim subjektima podrazumijeva da pučanstvo kroz legitimno izabrane predstavnike predstavljaju nosioca narodnog ili državnog suvereniteta. Iza toga slijedi da je narodni ili državni suverenitet neprenosiv na druga tijela i organe što znači da je hrvatski Sabor politički nosilac državnog suvereniteta te da sukladno tome predstavlja tijelo unutar kojega se definira nacionalna politika na vanjskom i unutarnjem planu. U prvim fazama stvaranja suvremene hrvatske državne organizacije su postojali elementi samostalne i nezavisne unutarnje i vanjske politike ili izvornog narodnog i državnog suvereniteta. Ulaskom Hrvatske u EU otvoren je negativan proces razgradnje narodnog i državnog suvereniteta kroz postepeno prenošenje nadležnosti hrvatskog Sabora na EU institucije i tijela. Otuda potiče pojam i pravno stanje ograničene narodne ili državne suverenosti imajući u vidu da su neka od izvornih nacionalnih prava pučanstva da odlučuju o prirodi unutarnje i vanjske politike de facto prenesena na nadnacionalne institucije. Iz toga kuta promatrano, hrvatska unutarnja i vanjska politika izgubila je karakteristike nezavisne i samostalne što mnogima daje za pravo da suvremenu Hrvatsku proglašavaju za EU protektorat a predsjednika Vlade za visokog komesara. U suštini se radi o točnoj dijagnozi s time što se opis može semantički razlikovati. Time se zorno svjedoči krupnoća problema priključenja Hrvatske EU integracijama koji medjutim nisu potaknute pozitivnim procesima razvoja nacionalnih država već obrnuto upravo su usmjerene ka denacionalizaciji i formiranju centralne europske Vlade unutar koje bi se odvijali procesi koji se još uvijek odvijaju unutar nacionalne izvršne vlasti. Otuda na početku stav o negativnim procesima na razini zapadne Europe kao jednoj od modernih paradigmi kojima se negativno utječe na praktični razvoj hrvatskog društva i države. Ovaj proces se drugačije označava kao sukob koncepcija globalizma i suverenizma. Prvi koncept teži ka uspostavljanju svjetske vlade – EU je prototip regionalne vlade – koja bi propisivala političke projekte, obrasce ponašanja i praktičnog djelovanja te sukladno tome postepeno gasila ovlasti nacionalnih državnih institucija. Drugi se tiče obrane prava svake nacije na nacionalnu državu i sukladnu državno-pravnu organizaciju koja podrazumijeva da nacionalne državne instituje jesu pravni nosioci i izvodjači odlučivanja o nacionalnim interesima. Prvi koncept zagovara projekat ograničene (u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska) ili potpuno ugašene nacionalne suverenosti dok drugi podrazumijeva pravo nacija na nacionalne države i punu državnu suverenost. Suvremena hrvatska državna organizacija predstavlja oblik ograničene narodne odnosno državne suverenosti a dokaz tome se sadržava u odstupanju od izvorno nacionalnih interesa te zavisnoj unutarnjoj i vanjskoj politici čiji sadržaj je preovladjujuće odredjen djelovanjem vanjskih čimbenika i unutarnjih predstavnika države u sjeni.

2.6. Dvije Hrvatske:

Postoji osnovana opravdanost o uporabi pojma dvije Hrvatske prije svega kao pojmovne i konceptualne kategorije. Prva Hrvatska podrazumijeva izvorni idejni i politički koncept hrvatske državnosti koja proizilazi iz nezavisne i samostalne unutarne i vanjske politike i punom narodnom ili državnom suverenitetu. Takav koncept državne organizacije uglavnom zastupa hrvatska politička emigracija a u suvremenim uvjetima takvo stajalište je primjereno hrvatskim političkim neistomisljenicima ili oporbašima bez obzira da li živjeli u Hrvatskoj ili drugim državama. Premda se ne može više govoriti o klasičnoj političkoj emigraciji ipak je primjereno ukazivati na krupne razlike krugova koji zastupaju koncept Prve Hrvatske i predstavnika Druge Hrvatske. Pojam suvremenog hrvatskog iseljeništva zamijenio je tradicionalni pojam hrvatske političke emigracije premda se, kada se radi o sadržini onoga što oni zastupaju, radi o istim ili sličnim stajalištima tako da se uglavnom radi o semantičkoj a ne sadržinskoj razlici. Model hrvatske državne organizacije koji je postojao u periodu 1941/45. godine predstavlja primjeren oblik izvorne državne organizacije koju zastupaju predstavnici suvremenog hrvatskog iseljeništva. Druga Hrvatska simbolički označava postojeću i praktičnu državnu organizaciju koja se bitno razlikuje od izvorne te se otuda sa opravdanjem govori o dvije Hrvatske. Problem nastaje onda kada se jedinstveno hrvatsko nacionalno tijelo, koje predstavlja jednu cjelinu glede povijesne geneze i interesa, pokušava svrstati na jednu stranu što predstavlja krupnu grešku. Izvorni interesi jedinstvenog hrvatskog korpusa su istovjetni nezavisno da li oni žive u Hrvatskoj ili u drugim državama ili na drugim kontinentima. Projekat podjele pripadnika hrvatskog nacionalnig tijela je smišljen da bi se omogućilo nesmetano djelovanje protihrvatskih krugova i ujedno onemogućilo političko djelovanje pripadnika hrvatskog iseljeništva. Samo se time može objasniti negativan stav aktuelnih političkih predstavnika prema interesima hrvatskog iseljeništva. Stoga su djelimično opravdani zahtjevi za formiranjem iseljeničke vlade kao mehanizma preko kojega bi hrvatsko iseljeništvo utjecalo na sadržinu nacionalne ili hrvatske politike. Generalno promatrano prva Hrvatska zastupa prohrvatski nacionalni koncept samostalne i nezavisne unutarnje i vanjske politike dok druga predstavlja proeuropski projekat zanemarivanja nacionalnih interesa te se stoga i može okvalificirati kao protuhrvatski. Postojanje dvije Hrvatske predstavlja jedan od kamena spoticanja u ostvarivanju projekta hrvatske državne organizacije budući se ostvaruje podjela medju Hrvatima na one koji zastupaju projekat prve ili druge Hrvatske. Pojmom dvije Hrvatske simbolički i koncepcijski se prikazuju različiti pristupi obliku državno-institucionalne organizacije. Prva bi trebala predstavljati uzoran model u praktičnoj organizaciji druge.

2.7. Koncept političkog udruživanja:

Koncept političkog udruživanja ima dva osnovna vida. Prvi se odnosi na proeuropske integracijske procese te se simbolički i organizaciono predstavlja kroz punopravno članstvo u EU dok se drugi odnosi na propagiranje nužnosti udruživanja i formiranja tzv. treće Jugoslavije (tzv. Region) u sklopu širih proeuropskih integracionih procesa. Prvi oblik projekta ili političkog udruživanja ima isključivo pragmatične ciljeve glede uloge i odnosa zapadnoeuropskih država (krupnog kapitala i dugoročnih interesa) prema USA, Kini i Rusiji, kao i podjeli, zaštiti i proširenju vlastitog tržišta. Oba projekta političkog udruživanja su protivrječna izvornom modelu hrvatske državne organizacije i trajnim nacionalnim interesima. Političko udruživanje unutar EU, koje je u toku, rezultiralo je izmedju ostalog u gubljenju potpune nezavisnosti i samostalnosti te pretvaranju suvremene Hrvatske u EU

protektorat. Prihvatanje tzv. europskih pravnih stečevina predstavlja podesan mehanizam denacionalizacije i negiranja izvornih tradicionalnih vrijednosti prijemčivih povijesnoj genezi hrvatske nacije. Političko udruživanje unutar EU institucija i sa državama koje su politički i gospodarski moćnije je glede hrvatskih trajnih koristi neprihvatljivo imajući u vidu konačne ciljeve i mogućnost trajnog gubljenja elemenata državnosti. U političkom i gospodarskim pogledu suvremena Hrvatska ima drugorazrednu ulogu (turizam i servisiranje usluga) u odnosu na moćnije članice EU što samo po sebi dokazuje neuspješnost ovakvog modela političkog udruživanja. Proeuropski je interes – najutjecajnijih država kao što su Njemačka i Francuska – da se formira odredjeni političko-gospodarski vid tzv. treće Jugoslavije unutar kojega bi, kao i kada se radi o primjeru prve i druge, prosrpski interesi – naročito glede francuske i engleske naklonosti te povijesnih bliskosti – bili preovladjujući. Takav projekat je otuda sa gledišta hrvatskih trajnih nacionalnih interesa neprimjeren budući bi značio praktično negiranje hrvatske državnosti što je povijesni srpski interes. Ujedno bi takva forma državne organizacije predstavljala de facto ostvarenje koncepta tzv. Velike Srbije, kao što je to bio slučaj kroz dvije Jugoslavije. Stoga su ovakvi oblici političkih udruživanja protivrječni hrvatskim trajnim ili izvornim interesima te su otuda jedino prihvatljivi vidovi gospodarskog povezivanja na osnovu obostranih interesa. Upravo je čitava aktivnost prosrpskih predstavnika u Hrvatskoj usmjerena u ovom pravcu budući se time ostvaruje plan da svi (ili većinski dio) Srbi žive unutar jedne državne tvorevine. Time se zorno prikazuje golemost štete ovakvih politika prije svega glede srpske narodne manjine u Hrvatskoj. U tom svjetlu treba promatrati aktuelno trgovačko savezništvo izmedju HDZ-a i predstavnika srpske stranke koja predstavlja nasljednicu političko-vojne stranke koja je u toku srpske oružane agresije na hrvatske teritorije otvoreno propagirala i na terenu nastojala ostvariti odvajanje hrvatskih teritorija te njihovo pripajanja tzv. Velikoj Srbiji. Primjeren pojam kroz koji se izražava sadržina takve politike je nacionalna izdaja. Bez dvojbe da je po srijedi strateški dogovor da se pod okriljem tzv. Regiona ostvari odredjeni oblik političkog udruživanja bivših jugoslovenskih republika. To svakako odgovara EU i Srbiji. Prvoj zbog toga što se time ukidaju nacionalne granice i barijere koje sprečavaju nesmetano kretanje mutiranog kapitala (sumljivog podrijekla) i drugoj zbog toga što se ostvaruju idejne i materijalne pretpostavke za stvaranje tzv. Velike Srbije kao čimbenika prodinarske (budući da je Dinarski planinski pojas dominantan u ovom dijelu koji se još uvijek uobičajeno naziva balkanskim, predlažem uporabu zemljopisnog i geopolitičkog pojma “dinarski poluotok”) geopolitičke strategije.

2.8. Model gospodarskog razvoja:

Postepeno se odvija proces s jedne strane gašenja oblika industrijske i poljoprivredne proizvodnje i s druge strane se afirmira koncept turističke djelatnosti i razvoja servisnih usluga. Hrvatski strateški interes je primjeren razvoj industrijske proizvodnje kao glavnog čimbenika stvaranja nove materijalne vrijednosti, sukladan razvoj poljoprivrede imajući u vidu da hrana prerasta sve više u stratešku sirovinu i značajan predmet pregovora kao i vlastita valuta kao izraz gospodarske i političke samostalnosti. To su istinski dokazi o pretvaranju Hrvatske u europsku (Njemačku) koloniju i gospodarskoj zavisnosti a time i političke. Ukupan gospodarski sustav time postaje ovisan od vanjskih utjecaja i ne predstavlja materijalnu osnovu za razvoj izvornog modela državne organizacije. U kriznim situacijama i onda kada su medjunarodni gospodarski tokovi poremećeni ili prekinuti pokazuje se sva pogrešnost takvog modela gospodarskog razvoja. Gospodarska samodostatnost je bitna pretpostavka političke nezavisnosti i mogućnosti da se na ravnopravnim osnovama razgovara i vodi trgovačka politika sa drugim čimbenicima. Prema tome, praktični model gospodarskog razvoja najprimjerenije izražava prirodu karakter djelovanja političkih institucija. Projekat tzv. servisnih usluga uključujući turizam ima odredjene domete i po svom karakteru je sezonske prirode a ujedno ne predstavlja izvor stvaranja nove materijalne vrijednosti. Konkretna materijalna vrijednost donosi dodatnu zaradu kroz prodaju i poreze što predstavlja izvor za stvaranje kapitalne vrijednosti dok sezonski poslovi ne sadrže takve prednosti. Kao posljedica takve neprimjerene politike dolazi do ekonomskog iseljavanja u potrazi za radnim mjestima i stvaranja socijalne grupe modernih nomada kojima je svejedno da li radili i živjeli u Njemačkoj ili Hrvatskoj. To je stoga stvarni i osnovni razlog procesa iseljavanja uključujući svakako nezadovoljstvo sa političkim prilikama. Kao daljna posljedica ovakvog modela privredjivanja dolazi do postepenog smanjenja broja pripadnika tzv. radničke klase i povećanja broja pripadnika sezonske i servisne radne snage. Tome se može dodati očigledan proces slabljenja uloge seljaštva i seoskog domaćinstva premda su to povijesno dokazani oblici privredjivanja koji omogućava stvaranje tržišnih viškova. U nedostatku primjerene domaće poljoprivredne proizvodnje i odsustva državne finansijske pomoći poljoprivrednicima – što predstavlja klasičnu mjeru nacionalne politike – razlika u ponudi se nadomješta prostim uvozom poljoprivrednih proizvoda upitne kvalitete i hrane čime se pokazuje pretjerana izloženost stranim trzištima i krupnih kompanija. Jasno se pokazuje golemost problema modela nacionalnog gospodarskog razvoja i osjetljivost suvremenog hrvatskog društva i državne uprave na vanjske utjecaje kao i dokazivost teze o zavisnoj unutarnjoj i vanjskoj politici.

2.9. Antihrvatske koncepcije i krugovi:

Trgovačko-politički dogovori protivrječni dugoročnim nacionalnim interesima zorno prikazuju kako se desilo da poraženi preuzmu sve značajnije nacionalne institucije. Nedvojbeno da su projugoslovenski i prosrpski orijentirani socijalni slojevi i dijelovi kvazi-intelektualnih (koji se protive propitivanju povijesti i vlastitu karijeru grade na radovima sumljivog znanstvenog porijekla) krugova upotrebom socijalne i političke mimikrije uspjeli ne samo netaknuto preživjeti period Domovinsko-obrambenog rata već svega nekoliko godina nakon njegovog završetka uspjeti preuzeti političku vlast u Hrvatskoj. Dio razloga se nalazi u nesnalaženju i naivnosti predstavnika prohrvatske struje a značajan dio uzroka se nalazi u instaliranju osoba i krugova vrbovanih od strane sigurnosnih službi Srbije i JNA u svim značajnijim političkim organima. Kroz formalno podržavanje procesa osamostaljivanja Hrvatske oni su stekli povjerenje predstavnika prohrvatske struje što je ostavilo dovoljno prostora za neopaženo i prikriveno djelovanje kroz političke institucije. Tako se desilo da su poraženi postali pobjednici. U osnovi se radi o djelovanju pete kolone i antihrvatskoj politici koja se naročito ispoljava kroz obrazovni sustav i sredstva javnog priopćavanja. Značajan dio predstavnika akademske zajednice – naročito povijesne discipline – još uvijek predstavlja propagatora projugoslovenske i prosrpske politike te svaki pokušaj kritičkog preispitivanja klevetnički naziva pogrdno revizionizmom premda sam pojam označava legitimno pravo znanstvene discipline da propituje postojeća znanja. Preovladjujući utjecaj antihrvatskih krugova se ispoljava u svim društvenim oblastima a politička je najviše tome izložena. Otuda negativan odnos prema izvornom modelu državne organizacije, negacija izvornih nacionalnih interesa, pokušaj da se Domovinsko-obrambeni rat proglasi gradjanskim i duboka odbojnost prema hrvatskim iseljenicima, ili drugim riječima, prema svemu što diše hrvatski. To svjedoči o vladavini protuhrvatskih koncepcija i politika u svim društvenim i političkim oblastima. Jedina oblast koja još uvijek odolijeva je ona koja se tiče zaštite i očuvanja rezultata Domovinsko-obrambenog rata protiv velikosrpske agresije na hrvatske teritorije. Onda kada se on proglasi za gradjanski rat i kada se sukladno tome poistovjeti žrtva sa agresorom, time će se označiti prestanak postojanja hrvatske državne organizacije i pobjeda antihrvatske struje. Stoga treba svim snagama istrajati u očuvanju vrijednosti Domovinsko-obrambenog rata, stalnom potvrdjivanju da se on nalazi u temeljima moderne hrvatske državne organizacije, proglašenju Srbije i Crne Gore za agresore te odgovarajućoj isplati ratne obeštete za pričinjene štete (traume, pretrpljeni strah, ljudske žrtve i teror kao i materijalne gubitke) hrvatskoj strani. Samo na takvim pretpostavkama se mogu normalizirati odnosi sa susjednom Srbijom na načelu reciprociteta.

2.10. Zaključak:

Slijedom navedenih metodoloških naputaka te primjenom odgovarajućih istrazivačkih metoda prema navedenim oblastima, nameće se jasan zaključak da je suvremena hrvatska državna organizacija u ozbiljnim strukturnim problemima te da su preovladjujući antihrvatski utjecaji – ili nam se to tako čini – koji ujedno sprečavaju pozitivne promjene i onemogućavaju napredak državne organizacije. Nema sumnje da je Domovinsko-obrambeni rat predstavljao samo prvu fazu u konstituiranju moderne hrvatske državne organizacije te da su antihrvatske snage i krugovi koji nisu od početka željele osamostaljivanje preuzele sve oblasti društvene i političke organizacije. Uzrok tome se nalazi u naivnosti (pomirba nepomirljivih) i nedovoljnoj organiziranosti prohrvatskih snaga te postojanja organiziranog (finansijski osiguranog, kadrovski osposobljenog i na terenu pripremljenog) plana (tzv. memorandumi i slični pisani tekstovi) antihrvatskih orijentiranih čimbenika. Pretpostavka društvenih i političkih promjena nalazi se izmedju ostalog u rasvjetljavanju uloge osoba i krugova koji su od početka predstavljali drugu ili antihrvatsku snagu. Vrlo je važno znati tko je bio ili je još uvijek na suprotnoj strani. Sukladno tome se odredjuje hrvatska strategija djelovanja. Nu ma koliko su na površini društvene i političke organizacije negativne pojave i karakteristike – u ukupnoj brojnosti one se čine preovladjućim premda postoje i brojne pozitivne odlike – ipak sama činjenica da postoji i djeluje nedovoljno razvijena hrvatska država izaziva paniku medju antihrvatskim čimbenicima, svjedoči o njenom trajanju i domoljublju koji prosječni Hrvati pokazuju prema istoj. Izvor društvenih reformi nalazi se u konceptu kritičkog mišljenja, kršćanskoj ljubavi i vjeri u moć hrvatskog čovjeka i njihove države.