METODOLOŠKI ASPEKTI ISTRAŽIVANJA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE (1) piše dr. Ivica Ivo Josipović

Priložena slika je Iva/Vićeka Boban, Majka petnaestero (15) djece Mile Bobana, Otporaša, slikano u Bobanovoj Dragi lipnja mjeseca 1991.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

METODOLOŠKI ASPEKTI ISTRAŽIVANJA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE (1)

(S velikim nestrpljenjem očekujem nastavke; namjerno riječ “nastavke” sam stavio u množini u nadi da će ih biti više… Veliki poZDrav cijenjenom gospodinu, prijatelju i hrvatskom bratu Ivici Ivi Josipoviću na njegovim vrijednim opisima. Mile Boban, Otporaš.

(Idejna slica)

Polazna hipoteza:

Hrvatska politička emigracija je odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju suvremene hrvatske države. Kako u vremenu koje je prethodilo samoj uspostavi tako i u vremenu praktične realizacije. Dakle, za potrebe ovog teksta djelovanje hrvatske političke emigracije se može klasificirati u tri perioda: prvi obuhvata period od 18. stoljeća do 1941. godine odnosno stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, drugi period obuhvata vrijeme od 1945. godine do kraja 80-tih godine i treći obuhvata suvremeni period. U različitim periodima je hrvatska politička emigracija ostvarivala različit utjecaj. Za razliku od prvog perioda u kojem se otvara proces nacionalnog osvješćivanja i promišljanja o hrvatskoj državnosti, u drugom periodu je primjenjivan sustav političkog progona i političkih ubojstava političkih emigranata. Treći period je karakterisan odredjenim pozitivnim utjecajima odredjenih krugova političke emigracije na način formiranja hrvatske države. Sveukupan idejni, teorijski i praktični trud politička emigracije je uložila u ostvarivanje projekta hrvatske državnosti. To je osnovno metodološko stajalište ovog istraživanja. Posebno je pitanje u kojoj mjeri je politička emigracija učinkovito djelovala što prevazilazi okvire ovog teksta.

Ciljni zadatak:

Primarna namjera ovog teksta nije povijesno istraživanje niti suvremeni opis problematike hrvatske političke emigracije odnosno političkih neistomišljenika ili protivnika aktuelnoj vlasti, već je pravashodna namjera da su ustanove temeljna metodološka pravila koje omogućuju da se ovaj predmet znanstveno istražuje. Nema sumnje da se očekivani cilj a to je znanstvena i kritička obrada ovog predmeta može postići jedino slijedeći odgovarajuća metodološka upustva odnosno naputke. Značaj ovog pitanja odnosno predmeta je ogroman budući su tolike generacije Hrvata svoju političku djelatnost odnosno aktivizam usmjerile ka jednom cilju a to je uspostavljanje samostalne i nezavisne hrvatske državne organizacije.

Metodološki aspekti:

Prvo za potrebe ovog teksta neophodno je približno opisati pojam hrvatska politička emigracija. Ovaj pojam se uglavnom koristi kako u svakodnevnoj uporabi tako i u znanstvenim publikacijama i njime se tradicionalno podrazumijeva političko i praktično djelovanje Hrvata u drugim državama a smjera ka kritici odnosno promjeni političkog režima. Cijenim da je ovaj tradicionalni pojam za potrebe ovog teksta neophodno redefinirati u smislu pojmovnog odredjenja politički neistomišljenici i oporbaši (otporaši). Temeljem činjenice da se još uvijek može govoriti o postojanju socijalnih slojeva medju Hrvatima koji se kritički odnose prema aktuelnim vlastima, a takve osobe žive i djeluju kako izvan tako i na području Hrvatske, predlažem da se uvede novi pojam politički neistomišljenici i otporaši. Tradiocionalno značenje izraza politički emigrant se odnosi na osobe i socijalne grupe koje su zbog političkih neslaganja i kritike aktuelne vlasti bile proganjene, zatvarane i koje su temeljem toga ilegalno prelazile državnu granicu i dobivali utočište u drugim državama u kojima su zatim politički djelovali kako kroz publikacije tako i organiziranje hrvatskih udruženje. U suvremenim uvjetima, s metodološkog aspekta, formalno promatrano više se ne govori o tradionalnoj političkoj emigraciji već o političkim neistomišljenicima i oporbašima koji se kritički odnose prema aktuelnoj vlasti. S metodološkog aspekta pod pojmom političkih neistimišljenika i oporbaša(otporaša) treba razumijevati prvo, osobe i socijalne grupe koje dijele različita politička stajališta u svezi sa ostvarivanjem hrvatske državnosti i žive i djeluju izvan teritorije Hrvatske. Njihovo se djelovanje prvenstveno iskazuje kroz publikacije odnosno pisanu riječ. Drugo, osobe i grupe koje dijele iste ili slična politička gledišta kao i prva grupa ali je razlika u tome što oni žive i djeluju na teritoriji Hrvatske. Postoje razlike u metodu djelovanja političke emigracije: a/ u prvim fazama pored idejnog i teorijskog rada razvijen je rad na organiziranju različitih udruženja koja su imala za cilj praktične pripreme za oružani ustanak, b/ u suvremenim uvjetima takove organizacije i udruženja uglavnom su prestale sa radom tako da se težište djelovanja prenijelo na sredstva javnog priopćavanja i publicistički rad na društvenim mrežama i internetskim stranicama. Politička emigracija ili suvremena sintagma politički neistomišljenici i oporbaši se može s metodološkog gledišta odnosno načina ostvarivanja vlastite uloge podijeliti u dvije osnovne grupe. U prvu grupu se pribrajaju osobe i socijalne grupe koje su se istakle ili pridonijele publicističkim i teorijskim doprinosom ideji i projektu (pokretu) samostalne hrvatske države. U drugu grupu se smještaju značajnije (istaknutije) osobe koje su doprinijele organizacionom ustrojstvu hrvatskih udruženje u inozemstvu koje su predstvaljale revolucionarno jezgro u pripremi za oružani otpor. Za potrebe ovog teksta od posebne je važnosti prva grupa zbog toga što su osobe koje se ubrajaju u ovu grupu svojim tekstovima i knjigama postepeno upoznavale širu medjunarodnu javnost sa prirodom i karakterom političkog sustava kojemu su bili neistomišljenici (ili ljuti protivnici) a ujedno su pokazavali opravdanost zahtjeva političke emigracije kao i hrvatskog pučanstva za demokratske promjene. Metodološki  gledano može se izvršiti podjela s aspekta mjesta političkog djelovanja na slijedeće dvije grupe. Prva, koja obuhvata osobe i grupe koje su političko djelovanje ostvarivali u zaštiti drugih država. Druga grupa podrazumijeva osobe i grupe koje su pod specifičnim okolnostima (bez pravne zaštite i izloženi različitim pritiscima) politički djelovale na prostoru druge Jugoslavije. Budući se radilo o osobama i grupama koje su bile neposredno pod kontrolom tajne policije, njihov politički utjecaj je ograničen i mjereno po stupnju učestalosti tekstova kojima se ispoljavalo političko neistimljništvo, politički rad osoba i grupa u drugim državama bio je primjereniji odnosno učinkovitiji. Jedan dio političkih neistomišljenika koji su odredjeno vrijeme djelovali na prostoru Hrvatske se povukao uslijed pritisaka, dok je jedan dio emigrirao. Primjer F. Tudjmana svjedoči o (prilažem poveznicu koje sadržaj bi mogao malo pojasniti vrijedno pisanje dra. Ivice Ive Jospiovića, Mile Boban, Otporaš.)  https://otporas.com/jedno-pismo-iz-zrakoplova-in-memorijum-prvom-predsjedniku-rh-dru-franji-tudmanu/ organičenostima političkog djelovanja na teritoriji Hrvatske ali i smetnje koje su činile jugoslovenska tajna policija političkim djelatnicima u drugim državama. Dakle, s metodološkog aspekta se može ubaciti treća grupa kojom se obuhvataju sve osobe i grupe koje su stanovito vrijeme politički djelovale na prostoru Hrvatske a dijelom i u emigraciji. Nedvojbeno da se suvremeni pojam hrvatske političke emigracije bitnije ne razlikuje od tradicionalnog. Osnovna razlika je u tome što jugoslovenske i hrvatske tajne službe kao priopritet u svom djelovanju nemaju više pokret za uspostavljanje nezavisne hrvatske države, te s tog gledišta hrvatska politička emigracija formalnopravno ne postoji. Medjutim, politička aktivnost kojom se vrši kritika aktuelne vlasti odnosno praktična djelovanja na preinaci izvornog modela hrvatske države, nema sumnje da se s gledišta tajnih službi promatra kao ugroza aktuelnim nosiocima političke vlasti te s tog aspekta osobe i grupe koje zastupaju drugačija gledišta su jedna vrsta politički nepoželjnih osoba što je identično položaju koji je imala politička emigracija. To drugim riječima znači da se za metodološke potrebe, politička oporba u suvremenoj Hrvatskoj lako može smjestiti u ovu kategoriju. Metodološki gledano, postoji podjela glede političke aktivnosti političkih neistomišljenika i otporaša na, prvo, osobe i grupe koje su trajno emigrirale zaradi političkog neslaganja i drugo, osobe i grupe koje su privremeno emigrirale. Osobe koje su trajno napustile Hrvatsku postale su državljani drugih država i njihovo se političko djelovanje i aktivizam postepeno izgubio zaradi nedovoljnog kontakta sa Hrvatskom. Najveći broj pripada drugoj grupi odnosno to su svi oni koji su odredjeno vrijeme boravili pod zaštitom u drugim državama a kada su ste stekli uvjeti su se vratili. Poučan je primjer ustaškog pokreta kao oblika hrvatske revolucionalne organizacije čiji su članovi jedno vrijeme boravili i politički djelovali u susjednim državama a kada su ste stekli uvjeti vratili su se i organizirali politički rad na terenu na proglašenju NDH.

Pojmovna odredjenja:

Za potrebe metodološkog odredjenja predmeta istraživanja neophodno je u pojmovnom smislu, kada se rabi sintagma “politički neistomišljenici i oporbaši/otporaši” napraviti razliku izmedju pojmova oporbaš ili oporba pod kojim se podrazumijevaju osobe i socijalne grupe sa različitim političkim stajalistima, koja mogu biti protivrječna vladajućim, koje politički djeluju i aktivni su na hrvatskoj političkoj sceni. Dakle, to su osobe i grupe koje žive u Hrvatskoj. Kada se radi o pojmu otporaš njime se označavaju osobe i socijalne grupe koje politički djeluju u drugim državama i to u suvremenom periodu. U slučaju kada se navedeni pojmovi koriste u jednoj sintagmi njime se označavaju politički neistomišljenici ili protivnici kako oni koji žive i djeluju u Hrvatskoj tako i oni u drugim državama. Za razliku od zvanične hrvatske historiografije (koja je proizašla i utemeljena na jugoslovenskoj) koja je hrvatsku političku emigraciju predmetno svrstavala u neprijateljsku djelatnost a sve hrvatske organizacije kvalificirale kao terorističke, sukladno takvom političkom gledištu su djelovale i tajne službe i timovi za organizaciju političkih ubojstava, treba ustanoviti da se u suštini radi o iskrivljenom, ideološkom i politički motiviranom nastojanju da se uništi sama ideja hrvatske državnosti a hrvatska nacija postepeno asimilira u druge, brojčano veće nacije. U osnovi ovakvog jednostranog i pristrasnog ideološko-političkog stajališta nalazio se iskonski nagon za održavanje povlaštenog materijalnog i socijalnog statusa kako samih sudionika tako i njihovih potomaka. Predmetno gledano, pitanje hrvatske političke emigracije je višeslojno i kompleksnije nego što su nam ga nastojali predstaviti. Nesumljivo da su odredjene osobe i krugovi unutar hrvatske političke emigracije u značajnoj mjeri doprinijele ne samo idejnim, koncepcijskim već i teorijskim aspektima hrvatske državnosti kao i praktičnim oblicima otpora političkim nastojanjima da se sukladno panslavističkom konceptu (ideja jugoslovenstva) hrvatska nacija pretvori u bezličan broj osoba bez nacionalne svijesti i tradicionalnih vrijednosti.

Predmetno odredjenje:

Nasuprot preovladjujućim gledištima dosadašnje jugoslovenske i hrvatske historiografije (živimo u vremenu u kojem se još osjećaju duboki tragovi koje je ostavila jugoslovenska historiografija), pitanje hrvatske političke emigracije nadilazi takvo ograničeno i isključivo gledište prema kojem se radi o neprijateljskoj aktivnosti i terorističkim organizacijama. Suština političkog djelovanja hrvatske emigracije je zapravo na tragu prava nacije na samo-odredjenje, samo-opredeljenje i pravo na uspostavljanje samostalne državne organizacije. Dakle, univerzalno pravo nacija da se odredjuju u smislu vlastite organizacije. Nesumljivo da jedan dio osoba koje pripadaju ovim krugovima su vrhunski intelektualci i pisci (primjera radi I. Aralica se može svrstati u grupu političkih protivnika aktuelnim vlastima u Hrvatskoj temeljem svog spisateljskog rada), uzorite osobe sa izraženim domoljubnim stavovima. Nu, kada se uklone brojne ideološke i političke prepreke za bolje razumijevanje ovog predmeta postaje jasno kao dan dvije činjenice. Prvo, da se radi o osobama značajne intelektualne i znanstvene vrijednosti i drugo, da su to osobe i krugovi koje su na legitiman način izražavale svoje političko protivljenje, neslaganje i otpor praktičnim oblima političke vlasti u pojedinim periodima, odnosno, legitimno postavljale pitanje zašto hrvatska nacija ne može samostalno se organizirati u vlastitu državnu zajednicu kao što su to na legitiman način učinile brojne nacije. Dakle, u osnovi se radi o generalnom pravu nacije na samoopredeljenje i pravu na uspostavu vlastite državne organizacije. To je moto i cilj hrvatske političke emigracije i predmetno ono što odredjuje pravac i način istraživanja ovog pitanja. Kada se čitava stvar postavi na noge i slijedom metodoloških pravila, postaje jasno kao dan da hrvatska politička emigracija ili politički neistomišljenici danas, predstavljaju progresivnu idejnu i političku koncepciju koja je u značajnoj mjeri doprinijela uspostavljanju suvremene hrvatske države.

Oblici političkog (ideološkog) djelovanja:

Metodološki promatrano mogu se razlučiti dvije grupe čimbenika. Prva grupa obuhvata idejni, ideološki i politički (glede hrvatske političke emigracije može se govoriti o simbiozi sva tri razine aktivizma) aktivizam osoba koje se klasificiraju kao politički emigranti (politički neistomišljenici, politički protivnici i otporaši aktuelnim političkim strukturama i koji djeluju u sigurnosti drugih država). Uglavnom je medjusobno poznanstvo uvjet povjerenja budući su izloženi djelovanju tajnih službi te se formira uži krug osoba od povjerenja medju kojima postoji razmjena iskustava i mišljenja, ujedno se druže u hrvatskim klubovima kao mjesta formalne razmjene mišljenja i iskustava. Publicistička i teorijska aktivnost na promoviranju hrvatske ideje je primaran predmet ovog kruga sudionika te se otuda i može govoriti o ideološkom i političkom djelovanju. Druga grupa čimbenika obuhvata praktični aktivizam kroz sudjelovanja u različitim obukama u funkciji oružanog ustanka u Domovini (Hrvatska). Ujedno, ovaj krug sudionika predstavlja socijalnu bazu za novačenje. U suvremenim uvjetima dapače se može govoriti o neophodnosti proširenja ovakve metodološke podjele u tipu treće grupe čimbenika koji se ogleda u političkom aktivizmu unutar sustava parlamentarne demokracije danas. To nas približava pojmu političke oporbe s bitnom razlikom koja se ogleda u tome što je sve vidnije (jasnije) da se kroz takav sustav ne mogu učiniti neophodne

promjene (zato što postojeće političke strukture čine ogromne napore da održe postojeće odnose koje su oni ustrojili) što uvodi novu kategoriju političkog djelovanja ili aktivizma korištenjem alternativnih sredstava (masovna okupnjanja i javni nastupi, ulični protesti i gradjanski otpor, društvene platforme) što takvo političko djelovanje stavlja izvan institucionalnih okvira ili normativnog koncepta (kojima se favoriziraju postojeći odnosi) i približava tradicionalnom poimanju hrvatske političke emigracije. Prestanak djelovanja (što samoinicijativno što pod utjecajam odredjenih političkih čimbenika) hrvatskih emigrantskih organizacija i udruženja što koincidira sa uspostavljanjem suvremene hrvatske državne organizacije negativno je utjecao na ideološko-politički odnos neistomišljenika prema suvremenoj državi. Greška je učinjena jer su se raspustile hrvatske emigranske organizacije budući su one bile dugo vremena nosilac ideje i projekta hrvatske države. Njihovim raspuštanjem nestala je kritička distanca prema praktičnim oblicima ostvarenja hrvatske državnosti. Otuda se i moglo desiti da su kroz period dva desetljeća izgubljene neke bitne karakteristike izvorne hrvatske državnosti. Time je politička aktivnost izvan granica Hrvatske prestala i nakon toga je izostala svaka kritika empirijskih oblika hrvatske državnosti.

Političko organiziranje:

U drugom periodu je glavna aktivnost usmjerena ka formiranju hrvatskih tajnih udruženja i organizacija koje su okupljale osobe i grupe koje su bile spremne oružanim sredstvima raditi na ostvarivanju projekta hrvatske države. Za razliku od prvog perioda u kojem je djelovao odredjeni broj hrvatskih intelektualaca kao politički emigranti, u ovom periodu je glavna aktivnost bila na ustrojstvu hrvatskih revolucionalnih udruženja kao sredstvo za rušenje prve Jugoslavije. Naočitiji primjer je formiranje ustaškog pokreta kao praktičnog sredstva za realizaciju ideje hrvatske države. U priodu od 1945. godine do kraja 80-tih godina, zapažen je idejni i teorijski rad na obrazloženju ideje i projekta hrvatske države. Kroz različite publikacije svjetska javnost prije svega a dijelom i domaća je na plastičan način upoznata sa idejom i pokretom hrvatske države i razlozima uspostavljanja vlastite državne organizacije premda je zvanična politika velikih sila formalno bila za održavanja Jugoslavije prema njihovim koncepcijama kao čimbenik stabilnosti na području Balkana (premda korištenje sintagme “Balkan” ima niz problematičnih točaka). Zapažen je utjecaj vodećih intelektualaca (istraživanje treba da utvrdi i navede njihova imena i značajnija djela) političkih emigranata na nastanak Hrvatske Demokratske Zajednice koja će odigrati krupnu i značajnu ulogu u procesu formiranja suvremene hrvatske države. U prvim fazama su neki od vodećih ideologa neposredno uključeni u političku vlast ali je to kratko trajalo.

Odnos političke emigracije prema nacionalnim interesima:

Dva ključna pitanja su prvo odnos hrvatske političke emigracije prema ideji i projektu hrvatske države i drugo odnos prema hrvatskim nacionalnim interesima. Primarni hrvatski nacionalni interes, s metodoloskog aspekta, je oduvijek bio formiranje samostalne i nezavisne hrvatske države te se ovo može uzeti kao konstanta (dugoročan ili trajan nacionalni interes) političkog djelovanja hrvatske političke emigracije odnosno političkih neistomišljenika i oporbaša. Budući su sve državne organizacije u kojima je hrvatska nacija sudjelovala (naravno nametnuto) na odgovarajući način negirali pravo hrvatske nacije na osamostaljivanje i formiranje nezavisne države, otuda i potiče odbojnost odnosno neprijateljski odnos prema osobama i grupama koje su nosioci ovakve ideje i projekta. Osnovni prigovor hrvatske političke emigracije je bio taj što su svi institucionalni oblici vještačkih državnih organizacija predstavljale prepreku odnosno smetnju za realizaciju hrvatskih nacionalnih interesa a to su prvo, samostalna i nezavisna državna organizacija, drugo pravo hrvatskog naroda da preko svojih legitimnih predstavnika samostalno uredjuju i vode unutrašnju i vanjsku politiku i treće, da se hrvatska država predstavi kao legitiman medjunarodni subjekt u odnosima prema susjedima i svim drugim državama. Za potrebe ovog teksta neophodno je prikazati osnovne karakteristike glavnih perioda u genezi pitanja političkih neistomišljenika i otpraša. S jedne strane se može ustanoviti značajan idejni i spisateljski doprinos koji su dali odredjene osobe i grupe koje se mogu smatrati protivnicima političkih režima a ujedno se zapaža, naročito poslije 1945.godine, napor da se ustroje političke (vojne) organizacije za promidžbu oružanog otpora vlastima u drugoj Jugoslaviji. Ovaj put od posebnog je značaja idejni i spisateljski rad budući se njime svjetska javnost postepeno počela upoznavati sa problemima druge Jugoslavije i položajem Hrvata. Pitanje je od posebne važnosti da li se naime može govoriti o teorijskim radovima kojima se na znanstven i sustavan način omogućilo proširivanje postojećeg znanja i dokazivost zahtjeva za uspostavljanje hrvatske države. Svakako da se može govoriti i o ovom aspektu. Medjutim, radi se o pojedinačnim dostignućima što je odredilo i domete ovakvih radova koji su bili nedostupni domaćoj (hrvatskoj) javnosti. Prije svega, takve studije i tekstovi su zabranjivani od strane aktuelnih vlasti tako da su imali organičeno djelovanje na socijalne grupe prohrvatski orijentirane u Hrvatskoj. Isto kao i danas kada postoji cenzura pisane riječi političkih neistomišljenika i otporaša. U svakom slučaju, može se sukladno uvjetima govoriti o odgovarajućem utjecaju ovakvih radova na odredjene socijalne slojeve. Drugo je pitanje u kojoj mjeri su korištena kao teorijski izvor prilikom definiranja institucionalnih okvira suvremene hrvatske države. U svakom slučaju nedoljno i sporadično. Uglavnom su prenesena, kada se radi o političkom ustrojstvu, teorijske pretpostavke (empirija nije konsultirana) zapadnoeuropske parlamentarne demokracije koja samo po sebi ima slabosti i ograničenosti. Pokazalo se isuviše nekritički a s druge strane se nisu u odgovarajućoj mjeri koristila teorijske spoznaje hrvatske političke emigracije.

Socio – psihološke karakteristike:

Metodološki gledano, predmetno istraživanje ovog pitanja podrazumijeva obradu osnovnih socijalnih i psiholoških odlika osoba koje se mogu pribrojati u krug hrvatske političke emigracije. Opća socijalna oznaka je da se radi o osobama i socijalnim grupama koje su zarad osobnih ideoloških i političkih stajališta odbačene (strano socijalno tkivo) iz šire društvene i političke aktivnosti te su mnogi izlaz pronašli u emigriranju u druge države što je razumljivo budući su postojala dva rješenja. Jedno je prikloniti se vladajućem sustavu političkih vrijednosti i drugi je napuštanje i politički aktivizam u sredini u kojima je takva aktivnost dozvoljena. Svakako bilo bi korisno ustanoviti koja su područja Hrvatske predstavljala najbrojniju socijalnu bazu osobama koje se mogu pribrojati političkoj emigraciji. Kada se radi o psihološkim karakteristika opća oznaka je buntovnost i otpor vladajućem sustavu ideoloških i političkih vrijednosti odnosno zahtjev za temeljitim promjenama. Hrvatska politička emigracija s ovog aspekta se može podijeliti na prvo, osobe bez značajnijeg obrazovanja i školskih kvalifikacija ali sa razvijenim nacionalnim osjećajem o pripadnosti hrvatskom narodu stečenim u obitejskom krugu i užoj socijalnoj zajednici (nekvalificirani radnici, težaci i seljaci) u koju se može priključiti djaci i nesvršeni student koji nisu uspjeli izgraditi osobna obrazovna stajališta, odnosno osobe koje su se temeljem izgradjenih socijalnih stavova stečenih u krugu obitelji pokazale spremnim na žrtvu, samoodricanje, nesebičnost, odanost i domoljublje. Iz ove grupe se vršilo vojačenje za pripadnike revolucionalnih hrvatskih organizacija koje su u svom radu osnovnu aktivnost usmjeravale na pripreme za oružani ustanak. Druga grupa obuhvata intelektualce kao i jedan broj vrhunskih mislilaca koje su u značajnoj mjeri doprinijele širenju ideju hrvatske državnosti. Istraživanje treba ustanoviti koje su to osobe i koje su osnovne karakteristike njihovog teorijskog rada. To su prije svega kritički orijentirani intelektualci prohrvatski vrijednosno i politički orijentirani, koji su bili spremni se žrtvovati za ideju i projekat hrvatske države. Na primjer B. Bušić. Dakle, pripadnici prve grupe činili su socijalnu bazu za novačenje hrvatskih revolucionara koji su se obučavali za oruzani ustanak a drugi sloj ili grupa je činilo političko vodjstvo organizacija koje su u svom djelokrugu imale politički aktivizam na širenju ideje hrvatske države.

Metodološke napomene o literature (izvori):

Metodološko istraživanje ovog predmeta podrazumijeva korištenje različitih izvora ili literature koje su mogu grupirati u dvije. U prvu spadaju pisani izvori (tekstovi, publikacije, studije, knjige, brošure, politički eseji i svi oblici pisane riječi uključujući razgovore) osoba i grupa koje pripadaju ovom krugu i koji su vlastiti politički aktivizam i djelovanje pretočili ili izrazili kroz pisani tekst koji je najznačajniji izvor za istraživanje ovog predmeta. Drugi podrazumijeva literaturu odnosno pisane izvore koji potiču od osoba koje ne pripadaju ovom krugu ali su se na odredjeni način bavili ovim problemom, kako kada se radi o hrvatskim autorima tako i stranim. Ovaj izvor je značajan budući da uglavnom na objektivan (svakako uvijek su prisutne i loše namjere) način istražuje ovaj problem. Metodološki gledano, prihvatljivo je istraživanje koje se koristi što većim brojem izvora koji se trebaju unakrsno dovesti u svezu pri čemu znanstveni radovi osoba koje se ovim pitanjima bave kao znanstenim predmetom imaju poseban značaj. Izvori koji su nastali od osoba koje pripadaju ovom krugu mogu biti subjektivne, krivo procijenjene i vrlo često se odlikuju nedostatkom objektivnosti. Izvori se klasificiraju na one koji su pisani na hrvatskom jeziku i stranim, uglavnom, engleskom jeziku. Kod procjenjivanja znanstvene vrijednosti izvora ili literature primarno se treba rukovoditi znanstenim pristupom, kritičkom metodom i rezultatima. Publicistički tekstovi uključujuću sjećanja, premda je vrlo mali broj, su takodjer značajan izvor.

Period od kraja 18. stoljeća do 1941.godine:

Hrvatska politička emigracija seže od vremena kada je započet proces iseljavanja Hrvata kao posljedica s jedne strane gospodarskih prilika i političkih razloga s druge strane. Jednim dijelom razlozi su bili gospodarske prirode (nezaposlenost, oskudica) a jednim dijelom su se pojedini socijalni slojevi zarano počeli iseljavati zarad političkih razloga odnosno neslaganja sa praktičnim oblicima političke vlasti. Otuda cjelovita analiza geneze hrvatske političke emigracije podrazumijeva analizu ovog perioda. Dosadašnja istraživanja nisu se bavila ovim vremenskim okvirom premda je ona nezaobilazna karika u lancu. Stoga smatram da za metodološke potrebe istraživanje ovog predmeta treba da obuhvati ovaj period. Mi još uvijek nemamo valjane informacije o prvim idejnim, ideološkim, socijalnim i političkim nosiocima hrvatskog pitanja. Kao najstariji povijesi izvor za problematiku teorijskih rasprava o pitanju hrvatske državnosti (a time i političke emigracije) cijenim da se može uzeti “Hrvatska kronika”. Već je 1851.godine Ivan K. Kukuljević objavio prijevod ovog djela. (Detaljnije vidjeti u I. Mužić: Hrvatska kronika 547-1089. V izdanje 2002.)

Period od 1945.godine do kraja 80-tih godine:

Ovaj period je uglavnom valjano obradjen budući da se kroz ovaj vremenski period upravo pokazuju osnovne odlike hrvatske političke emigracije kako u idejnom i političkom pogledu tako i s aspekta praktičnih akcija. Hrvatska politička emigracija u ovom periodu je pod osnovnim utjecajem osoba i krugova NDH koje su nastavile politički rad u drugim državama. To je period najbrutalnijih progona i političkih ubojstava jer se politička emigracija svrstala u neprijateljsku i terorističku aktivnost a zapravo se poistovjećivala sa ustaškim pokretom. Dakako da je to s metodološkog aspekta neprihvatljivo. Otuda ovaj period ma koliko publikacija postoje, treba istraživati metodološki s aspekta predmeta a to je politička djelatnost osoba i krugova koje dijele različita politička stajališta koja su kao takva legitimna i koja se trebaju sučeljavati. Osnovna karakteristika ovog perioda je jednostrano ideološko tretiranje pitanja političke emigracije i njenih zahtjeva za promjenama.

Suvremeni period:

S metodološkog aspekta ovo je nova poveznica budući zastupam tezu o postojanju političke emigracije i u suvremenim uvjetima i pod novom sintagmom politički neistomišljenici i oporbaši/otporaši. U suvremenim uvjetima dakle ne postoji tradicionalna politička emigracija koja je dragovoljno prestala sa političkim radom te se glavno težiste političke aktivnosti prenijelo na teren suvremene Hrvatske. Nu to nastaju krupni problem. Naime, postojeći institucionalni oblici parlamentarne demokracije sprečavaju ili ne omogućavaju odgovarajuće političko djelovanja političkih neistomišljenika te se smisleno postavlja pitanje o svrsishodnosti političkog aktivizma osoba i krugova koje se po prirodi stvari pribrajaju u političku emigraciju. To su stanoviti metodološki izazovi budući da s jedne strane postojeći oblici političkog predstavljanja sprečavaju izražavanje političkog pluralizma a s druge strane nisu ustrojeni oblici vaninstitucionalnog ili alternativnog političkog djelovanja. Sve u svemu s metodološkog aspekta, cjelovito istraživanje ovog fenomena podrazumijeva analizu sva tri vremenska perioda.

Pouka:

Pojam hrvatske političke emigracije duboko izražava nacionalno biće hrvatskog naroda ili njegovih pojedinih socijalnih slojeva koji se nikada nisu mogli pomiriti da tudjinac vlada ili upravlja Hrvatima te da se unutar vještačkih državnih tvorevina promoviraju nehrvatski interesi. Mnogi još uvijek nisu mentalno spremni prihvatiti temeljnu činjenicu da su Hrvati oduvijek težili vlastitoj državnoj organizaciji (gledišta o podaničkom mentalitetu stoje ali ne umanjuju značaj izvorne hrvatske ideje) te su na svaki način, ideološki, politički i praktično radili da se ona ostvari. Mnogi još uvijek ne razumiju da se zabranama postižu samo kratkoročni ciljevi te da su sve aktivnosti na gušenju prava nacija na samoodredjenje i uspostavljanje vlastite državne organizacije uzaludan trud, kao što to pokazuje hrvatski primjer. S druge strane, istraživanje ovog hrvatskog fenomena podrazumijeva odredjena metodološka i metodska pravila kojima se omogućava postizanje znanstvenih rezultata. Dosadašnja istraživanja upravo nedostaju cjelovit metodološki pristup i uglavnom su ideološki i politički orijentirana posebno ona iz vremena druge Jugoslavije. Suvremeni period je upravo prigodno vrijeme da se, temeljem dostupnih izvora, temeljito i znanstveno istraži ovaj fenomen koji se još uvijek neopravdano povezuje sa NDH i ustaškim pokretom. Hrvatska politička emigracija prevazilazi okvire ustaškog pokreta i NDH i s metodološkog aspekta tiče se osnovnog prava nacija na samo-odredjenje i uspostavu vlastite države. Na kraju se može konstatirati da je hrvatska politička emigracija, naročito u vremenu druge Jugoslavje, predstavljala pozitivan čimbenik, a svakako i danas, u genezi ideje i projekta hrvatske države te je njen izostanak u suvremenim uvjetima bitna smetnja društvenim i političkim promjenama. Velika greška je učinjena kada su početkom 90-tih godina de facto raspuštene (napuštene) izvorno hrvatske organizacije u inozemstvu koje su okupljale političku emigraciju nadajući se da će novouspostavljena državna organizacija predstavljati nosioce onih nacionalnih interesa koji su od početka predstavljali interese koje je zastupala politička emigracija. Nedvojbeno je da se to nije dogodilo niti je bilo planirano od strane političkih čimbenika naročito od kraja 90-tih godina i stoga smatram da bi ponovno uspostavljanje sličnih organizacija doprinosilo ponovnom oživljavanju i materijalizaciji ideje i projekta izvorno hrvatske države. Institucionalna organizacija suvremene hrvatske države omogućava održavanje status qua (dvostranački politički sustav) što upućuje na zaključak da se promjene mogu ostvarivati kroz alternativna sredstva i po svemu sudeći izvan normativnih institucionalnih okvira budući su one tako ustrojene da produciraju iste odnose. Temeljem toga se može govoriti o napuštanju (izdaja) izvorno hrvatske ideje i projekta državne organizacije. Nesumljivo da je to negativno djelovalo na pojedine pripadnike političke emigracije (primjer B. Bušić) i duboko razočarenje u praktične oblike državne organizacije. I pored sve žrtve koje su takve osobe prinijele na oltar domovine šira javnost je ostala slijepa i gluha a peta kolona je i dalje nesmetano radila. S metodološkog gledišta, i ovaj aspekt treba biti uključen u istraživanje. Nesumljivo da hrvatska politička emigracija i dalje postoji te da djeluje naravno u drugačijim uvjetima i pod drugim pojmom što je jedna od metodoloških premisa. I na kraju, a što smatram važnim, s metodološkog stanovišta istraživanje treba da uključi analizu alternativnih ili van-institucionalnih oblika političkog djelovanja ili aktivizma političkih neistomišljenika odnosno osoba koje pripadaju krugu političke emigracije.

1. Za potrebe ovog teksta pojam “hrvatska politička emigracija” se klasificira u dva odvojena pojma ili sintagme. Prvi je tradicionalni pojam koji se odnosi na period od same pojave ovog fenomena do kraja 80-tih godina. Drugi je sintagma “politički neistomišljenici i oporbaši/otporaši” koji se koristi da se označi period od početka 90-tih do danas. Kada se istražuje ovaj predmet s povijesnog stanovišta podrazumijeva se koristenje sintagme politička emigracija dočim kada se govori o suvremenom periodu primjerena je upotreba sintagme politički neistomišljenici i oporbaši/otporaši.

2. Kao primjer navodim političko djelovanje Otporaša Mile Bobana.

(Nastavak slijedi)