“MEMORANDUM” HRVATSKOG NARODNOG ODPORA PREDSJEDNIKU FRANCUSKE CHARLES-u DE GAULLE-u

Madrid, dne 15 veljače 1963.

 Njegovoj Ekselenciji Charles-u De Gaulle-u, Predsjedniku Francuske Republike (Prije nego počnem prevoditi ovaj “MEMORANDUM” s francuskog na hrvatski jezik, smatram potrebnim reći nekoliko riječi:

– Bože Vukušić u svojoj knjigi “TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA”, 3. Dopunjeno Izdanje, donosi na stranici 259 da je pisac ovog “MEMORANDUMA” glavome i petom dr. Miljenko Dabo Peranić, što nije istina. Istina je, tko je imao priliku do sada pratiti “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, da je prvo pismo dr. Peranić pisao generalu Drinjaninu u kolovozu 1962. godine, te da je nedugo iza ovog pisma general odgovorio dru. Peraniću i izrazio želju da bi ga želio osobno upoznati. Kako se po datumu može vidjeti da je ovaj “MEMORANDUM” pisan predsjedniku Francuske Republike Charles-u De Gaulle-u u Madridu 15 veljače 1963. godine, dakle ni punih pola godine od prvog dopisivanja i jednog i drugog. Istina je da je dr. Peranić preveo ovo pismo na francuski i istina je da je general Drinjanina pisao ovaj “MEMORANDUM”.

– Kako je ovo pismo pisano na francuskom jeziku, koristio sam rječnik francusko-hrvatski Valentin Putanec, Zagreb 1957, hrvatsko francuski rječnik Deanović – R. Maixner, Stvarnost, Zagreb 1960., Bratoljub Klaić “Rječnik Stranih Riječi”, Zagreb 1962., kao i francuski rječnik “Petit La Rousse” Paris, Edition 1977. Također sam se koristio raznim američkim rječnicima a sve to u jednu jedinu svrhu da pronađem pravu i odgovarajuću riječ “ODPOR” ili “OTPOR” Istina da je general Drinjanin koristio origunalnu riječ pravopisa NDH “ODPOR” koju je koristio na Ivan Planini u listopadu 1944. godine kada je po odredbi Hrvatske Državne Vlade general Luburić osnovao “HRVATSKI NARODNI ODPOR” kao zalaznicu u povlačenju HOS-a prema Zapadu. Također je istina da ovi svi rjčnici nigdje ne pišu riječ “ODPOR” nego jedino i isključivo “OTPOR”

– Zašto ja o ovome sada, skoro pola stoljeća poslije pogibije generala Drinjanina, pišem? Pišem zato što mnogi Hrvati ne znaju kroz koje smo velike i žučljive polemike prošli – MI ČLANOVI HNO, ODPORAŠI I OTPORAŠ – zbog i poradi ove riječe “ODPOR” ili “OTPOR” Ja sam povodom ovoga pisao prof. Ivanu Prceli u Cleveland, znajući da su on i general Drinjanin vjenčani kumovi i dobri prijatelji. On mi je nekoliko puta prigovorio da se ne držim Maksovog originalnog imena “ODPOR”. Nastojao sam mu pojasniti da je jezik živ kao riba i da se treba prilagoditi više fonetičkom nego originalnom izgovoru. Dao sam mu nekoliko primjera i pitao ga za savjet, kao na primjer: da li se pravilnije kaže “Svatba” ili “Svadba”, “Pedeset” ili Petdeset”, “Odpor” ili “Otpor”, te kada se suglasnik “D”spaja u suglasnik “T”. Istini za volju prof. Ivan Prcela je lijepo odgovorio da on nije neki jezikoslovac niti da može na to dati neki odgovarajući odgovri, ali svakako jezik se prilagođiva narodnom govoru i izgovoru. A jedan drugi vrlo državotvorni Hrvat mi se javio da je kupio knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” i primjetio da sam se ja često služio riječu “OTPOR” umjesto originalnog imena “ODPOR” Doslovno mi piše “…gospodine da je Maks sada živ, zavrnuo bi ti glavom…Svi te bojkotiraju samo zato što se nisi držao Maksovog originalnog imena “ODPOR”…”

– Ja ću ovdje pretiskati POGLAVLJE V. “USTAVNIH I PROGRAMATSKIH NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA” strana 38, a Božo Vukušić to doslovno donosi u spomenutoj knjigi na strani 26, 27 i 28. Prepisujem ono što je Božo Vukušić napisao:

“…Sve to je dalo organizaciji zamah te je vodstvo HNO-a odlučilo modificirati programatska načela koja su konačno uobličena na sastanku vodstva 16 kolovoza 1977. u Španjolskoj. Njihovi najvažniji dijelovi glase:

“S obzirom da je svaki program u mnogo čemu ovisan o prilikama i općem stanju određenog vremena, nužno se namaće i zaključak da je prigodom određenih promjena opće situacije i on sam podvrgnut promjenama i razvojnom procesu, kako bi zadržao mogućnost praktične promjene, idući u korak s vremenom. Mi, stoga, ovdje iznosimo samo neke od glavnih smjernica programa HNO-a, koje se u biti ne mogu mijenjati – bez obzira na promijenjene situacije – jer po naravi svoga sadržaja imaju trajnu vrijednost:
HNO bori se za obnovu samostalne, slobodne i suverene Države Hrvatske u kojoj će narod svojom slobodnbom voljom i suverenim pravom odlučivati o svom društvenom, političkom i gospodarskom uređenju.
Budući da je ovaj program namijenjen izvandomovinskom djelokrugu HNO-a (koji je zasnovan na demokratskim načelima) njegov će se cijeli rad odvijati javno i u granicama zakona onih zemalja u kojima su osnovane i gdje rade njegove postrojbe. HNO će u tom radu pomagati hrvatsku osloboditeljsku borbu svim prikladnim i zakonom dopuštenim sredstvima i načinima djelovanja.
Na međudruštvenom planu – u pitanju suradnje s drugim hrvatskim državotvornim organizacijama, rodoljubnim društvenim i aktivnim pojedincima -*HNO ostaje na svom već dobro poznatom stanovištu; što znači da će činiti sve u svojim mogućnostima da među društveni rad bude svrsihodno usklađivan i da jedinstvo akcije bude što opširnije i potpunije provođeno u život i rad hrvatske osloboditeljske borbe. U tom duhu, HNO će se truditi i za utvrđivanje boljeg razumijevanja, kao i sveopćeg narodnog izmirenja, gdje ideološke razlike neće više predstavljati zid ograđivanja jednih od drugih, već neka to postane narodni potencijal za bolji i potpuniji rad i bogatiju političku prisutnost na svim područjima i zbivanjima društvenog života. (Onima koji do sada nisu znali, neka sada znaju da je dr. Franjo Tuđman na ovim “Ustavnim i Programskim Načelima HNO” iz godine 1977 temeljio osnutak Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ., mo. Otporaš.) Hrvatsku nacionalnu slogu smatramo jednim od najglavnijih preduvjeta za svako daljnje razumno djelovanje, pa će se i naš rad stalno temeljiti na tim načelima. ralog neslaganju opravdan je, naravno, onda kada smatramo da je u pitanju služenje neprijatelju ili izdaja bilo koje vrsti, kao i svako djelovanje koje šteti temljenim interesima hrvatskog naroda…  načelno, mi smo, naravno, za mirno rješenje i postizanje hrvatskih pravednih zahtijeva i ciljeva, ali smo, na žalost, u takovim pokušajima toliko puta ostali bez uspjeha, da se više ne može objektivno i s ozbiljnošću pomišljati na takove mogućnosti. Naš neprijatelj još nije nigdje pokazao da je dostigao stupanj ljudskog razuma, gdje bi shvatio da je u obostranom interesu mirno rješenje, i da bi učinio nešto konstruktivno u pogledu pravednog i mirnog rješavanja toga neodgodivog pitanja. On je tu svoju tvrdoglavost i neljudske namjere pokazao i u najnovijoj povijesti – 1971. godine, pa nam stoga ne preostaje drugo do li najozbiljnije pripreme za onaj posljednji način ljudskog saobraćaja u postizanju pravde – revolucija.

 HNO nije stranka sa strogom privrženošću jednoj ideologiji već opći državotvorni pokret, pa se mi ne kanima – niti želimo – zadržavati na širokim i preciznim definicijama društvenog uređenja u oslobođenoj Domovini. U redovima HNO-a mogu biti i pripadnici hrvatskih političkih stranaka sa različitim ideološkim pogledima i već stoga je neprihvatljivo ići u opširne i jednostrane definicije programa. Osim toga, ima i drugih razloga. Jedan od njih je i taj da bi se tako opširnim razradama o načinu društvenog uređenja išlo u protuslovlje s osnovnim načelima same organizacije – u kojima se navodi da je hrvatski narod jedini koji ima pravo svojom slobodnom voljom donositi odluke o pitanjima državnog uređenja.”

Oprostite što je uvod bio malo podug, ali moralo se je i ovo reći kako bi se što potpunije i svrsihodnije mogao razumijeti i ovaj “MEMORANDUM” upućen predsjedniku Francuske repubilke Charles-u De gaulle-u.