Print 
PDF
Bog i Hrvati, Za dom spremni, Vjera u Boga i seljačka sloga… to su narodni pozdravi
Priredio: Tomislav JONJIĆ/ /www.hrhb.info /(Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)
Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a provokatori – zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je suvišno ponavljati, ali onima drugima – koji se provokatorima opiru – nije naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da je svaki daljnji komentar posve suvišan:
1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore
Toč. 4.
a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,
b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i
c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.
( – Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)
2. Odore
Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja – do pobjede nad odmetnicima. (…)
U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako se ,eto, u prvom času osnivanja ‘Crne Legije’ pojavila poteškoća, koju je trebalo odkloniti.
Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici ‘Crne legije’ imaju zahvaliti da se zovu – ‘Crna legija’. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u crne odore… A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna…> (, Hrvatski narod – Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka 1943., 3.)
3. General Drinjanin [V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV
MIMOHOD HRVATSKIH ZRAKOPLOVACA 10. TRAVNJA 1942.
Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.
“Rimski pozdrav”, tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao “rimski pozdrav”.
Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. “Guardia Civil” (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.
Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.
Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.
HRVATSKA RATNA MORNARICA
Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.
U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA – HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U – HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika – krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).
Išlo se na “prijavke”. Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapov[i]jedi, raspored straže itd. itd.
Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN – kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski “Streljasti Križevi” po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.
DRŽAVNI POGLAVAR S VOJNICIMA
Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.
Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili “USTAŠKU OBRANU” i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.
“Rimski pozdrav”, tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.
Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.
Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.
Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.
Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa “Ti”, nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.
STARI NARODNI POZDRAVI
Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.
Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.
Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.
Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.> (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.) 
14 KOMENTARA
KOMENTARI TJEDNO.HR
otporas.com/tko-je-ubio-hrvatske-minist…
Ivo Jolic • prije 2 godine
Opet, evo mene.! Ja sam svojevremeno ( pocetkom 60-tih god, proslog stoljeca ) dobio ispod ruke od covjeka koji je bio zmjenik ministra ??????? u Beogradu dokumente t.j knjigu budzeta UDB-e za emigraciju specificirano po ambasadama I konzulatima gdje je bio naveden iznos u dolarima,Ukupno je bilo cca 500 milijuna dolara rasporedjeno za borbu protiv “neprijateljske emigracije ” pa nije cudo da su PLACENICI radili dan I noc,a ti si dragi OTPORASU kO I JA VODIO BORBU DA SVIJET SAZNA ISTINU O HRVATSKOJ,i vodio borbu za oslobodjenje Hrvatske.Znam ja tu “rodoljubnu ” brigu nasih izdajnika-udbasa I ubojica koji su bili istovremeno suradnici americkih I kanadaskih i inih sigurnosnih agencija.Ja sam u drzavnom arhivu u ZAGREBU provjerio tko je o meni “vodio brigu ” I pronasao na 14 tiskanih stranica izvjestaje po imenu I prezimenu nekoliko ” postenih -mirnih ” Hrvata,a I nekoliko pod imenima “Tihi ” Mirni” ” Brzi “,a I onih koji su vjerovali da ih se nece otkriti pa su uredno dolazili na predavanja koja sam ja drzao I sto sam govorio na radiju skoro 20 god.Ja sam znao da se to biljezi,ali sam bio takodjer informiran od NEKIH “udbasa ” sto jugo-konzulat interesira,a to znaci I oni su bili spijunirani od svojih spijuna.!!
2 • Reply•Share ›
Avatar
Gabro Vuskic Ivo Jolic • prije 2 godine
Čuo sam o inžinjeru – Legendarnom – Ivi Joliću iz Toronta, pa me sada zanima dali je to taj Ivo koji ovdje komentira? Ako jest, onda te iskreno pozdravljam i želim sve najbolje u nadi da ćeš nastaviti iznositi mnoge stvari za koje ti znaš iz prve ruke. Osobito pripremanje puta Dragi Sudaru iz Toronta na sud u New York 1982. godine.
Čitao sam negdje, mislim u HT iz Australije, ali davno je to bilo, da je neki američki stručnjak kriminologije – hrvatskog podrijetla – Zvonko Pavelić pisao u HT od 22.7.1980., br. 145, stranica 18 i 21 da je neki Udbin doušnik Krešo Šimović (koji danas živi u selu Proboju kod Vitine blizu Ljubuškoga i neki Krešin suradnik Slobodan Radić ili Raić) tu fatalnu noć, kada je ubijen Hrvat Križan Brkić iz Pogane Vlake kod Gruda, bio kod njega. Moje pitanje legendarnom Ivi Joliću je: dali on i koliko on o tome znade i ako znade da to iznese za one koje to zanima a ne znaju.
• Reply•Share ›
Avatar
Ivo Jolic Gabro Vuskic • prije 2 godine
Svasta se pise gosp.Gabro,a sto ces laz ne boli I ne ide se u zatvor.Drago Sudar je kidnapiran po FBI I prebacen u USA pod imenom “Charly Brown” tako tvrde njegovi blizi prijatelji.Sve je bilo vrlo tajnovito.Cinjenice su da je jedan broj Hrvata iz Hercegovine bio prisilno umrezen u jugo-udbasku mrezu,neki su to radili za novce I “priznanje ” njihove rodbine u Domovini.Tako su neki uhljebili svoju rodbinu,a I zadrzali vec umrezene na poslu.Pitas za neke ljude, te ljude ne poznam,ali da Raica ima u Torontu to je tocno,pa jedan od njih je postao biskup,jer se skolovao u Rimu.Tog Brkica I o njemu znam samo to da je ubijen u USA,ali nista vise.Drago Sudar se vratio u Hrvatsku negdje 91-2 ili 93.Sto je bilo cudno po mom misljenju da je dobio posao u ministarstvu unutarnjih poslova I sa zadatkom da “prati ” hrvatsko iseljenistvo ?? Neznam da li je imao slicne zasluge kao I G.Susak ??Sudar je umro,pokoj mu dusi uvijek je radio kao “vuk samotnjak ” !
2015-01-06 11:47 GMT-05:00 Disqus :
2 • Reply•Share ›
Avatar
Gabro Vuskic Ivo Jolic • prije 2 godine
Bog! Ivo Joliću, lijepo ti to nakiti, ali mogao si malo i više pojasniti kako je došlo do toga da su američke federalne vlasti, na čelu javnog tužitelja Stuart Baskina kidnapirali Dragu Sudara i iz Canade ga dopeljali u Ameriku pod imenom “Charly Brown”. Za hrvatsku domovinsku povijest je to nepoznanica, pa bi bilo poželjno, Legendo Ivo Joliću, da malo podrobnije za nas na hercegovačkom Kamenjaru malo pojasniš: tko je bio tko, tko je bio nitko. Kako je bilo ime one dvojice Hrvata koji su nesretnim slučajem nastradali u Tornotu?
• Reply•Share ›
Avatar
Ivo Jolic Gabro Vuskic • prije 2 godine
Gospodine Gabro ,Hrvatska borba za slobodu I nezavisnost je bila vrlo sofisticirana jer se sastojala od psiholosko-financijskog rata I vrlo opasnog zivota u zabranjenoj politickoj borbi u stranom svijetu,koja je stalno vodjena na oshtrici noza.U toj nemogucoj borbi hrvatski pojedinci I organizacije su pronalazile najpovoljnije moguce nacine kako prikazati svijetu zasto Jugoslavija mora nestati;a ta drzava je bila dokazano teroristicka kako u unutrasnjoj tako I vanjskoj politici I to nam je pomagalo da je lakse rusimo.da bi na toj bazi velike sile konacno I tajno PONUDILE HRVATSKIM DISIDENTIMA DA POCNU PROMJENE U HRVATSKOJ I DRUGIM REPUBLIKAMA.
TAKO JE UDARENA KOORDINIRANA POLTIKA DOMOVINE I ISELJENISTVA I DA SE SRUSI TAMNICA HRVATSKOG I DRUGIH POTLACENIH NARODA I KOMUNISTICKO-FASHISTICKOG TERORA.
U Torontu (Mississaugi ) su stradala dvojica mladih Hrvata jer su bili takodjer u nekakvoj ” grupi ili organizaciji ” izvan standardne politicke djelatnosti STANDARDNIH HRVATA.Prema prici oni su pginuli u exploziji u svojoj garazi (jednog od njih ) oni su navodno slagali explozivnu napravu da je negdje upotrebe????,Oni nisu pripadali niti jednoj legalnoj politickoj organizaciji (toliko ja znam }, a gdje su nabavili exploziv I TKO IM JE PRODAO DETONATORE ILI UPALJACE ZA TAKAV EXPLOZIV TAJ JE BIO NJIHOV likvidator .Predpostavka je da je to bila necija tajna sluzba. To je tipican nacin rada nadobudnih pojedinaca I domoljuba koji nisu imali pojma o onome sto rade,a njihova djelatnost , tajnovitost I druzenje u takvoj “revolucionarnoj ” aktivnosti je bila stetna za sve Hrvate,a eto oni su nazalost izgubili svoje zivote baveci se s tim opasnim poslom,Ja ih nisam poznavao niti sam cuo za njih dok nisu poginuli.!
Sto se tice Drage Sudara I kidnapiranja mislmi da znas da se amerikanci sluze tom praksom da pronalaze “neprijatelje ” njihove nacije I dovode ih pred sud u SAD ili ih u obracunu likvidiraju (Ben Laden-lider talibana ).to je gospodine Gabro povijest koju su Hrvati u brbi sa SLOBODU DEBELO PLATILI !!
Moram napomenuti da su pojedinci takvim radom stetili kako vidimo sami sebi,a u sirem smislu svim normalnim Hrvatima u Kanadi i drugim drzavama po cijelom svijetu..Poznato ti je da su Hrvati na svjetskoj listi terorizma jedno vrijeme bili na trecem mjestu iza Palestinaca I Armenaca,i kao takvi smo gubili ugled u politickom svijetu uz konstantnu jugoslavensku propaganda smo svrstani medju teroriste,a ne borce za slobodu ( Film o Bruni Busicu : Teroristi ili boric za slobodu ).Eto to je nacin kako su hrvatski pojedini politicki djelujuci u bogatim I jakim
zemljama svrstani u teroriste I kao prijetnja slobodnim gradjanima tih drzava i istovremeno stetili hrvatskoj borbi za nezavisnost,a istovremeno placali svojim zivotom ili slobodom ( Zvonko Busic I drugovi )
Mislim da ima puno materijala za povijest Hrvata u Emigraciji u borbi za oslobodjenje Hrvatske,o kojoj domaci Hrvati vise manje neznaju nista,pa I ne cijene taj rad,a iz mog iskustva boravkom u Hrvatskoj primjetio sam cak I izvjesnu mrznju prema t.zv. Iseljenistvu.
2015-01-07 10:38 GMT-05:00 Disqus :
see more
1 • Reply•Share ›
Avatar
Gabro Vuskic Ivo Jolic • prije 2 godine
Poštovani gospodine Jolić jako sam zadovoljan Vašim odgovorom, jer, po Vašem odgovoru, izgleda da ste upoznati s političkom situacijom u emigraciji i, nada sve, da ste jako iskren, da ne kažem oprezan u Vašim odgovorima. To mogu činiti samo izvanredno pošteni Hrvati i ljudi, a Vi ste jedan od tih.
Jest, istina je da smo mi u Domovini Hrvatskoj, kako Vi kažete, više manje ne znamo mnogo i da ne cijenimo Vaš hrvatsku borbu i žrtvu u emigraciji. Na to želim samo nadodati je to, gosp. Joliću, da ste Vi živjeli s nama, mislili bi o Vama u emigraciji isto kao i mi koji smo ostali na djedovskim ognjištima, ili da smo mi iz Domovine bili s Vama u Dijaspori mi bi mislili i djelovali kao i Vi. Dakle, sve u svemu, zaključak bi mogao biti taj: da još i dandans mnogi žive pod hladom kišobrana druga Tita.
1 • Reply•Share ›
Avatar
Otporaš Gabro Vuskic • prije 2 godine
Gospodine Gabro od kuda ti poznaješ gosp. Ivu Jolića?
Za njega sam čuo preko četiri desetljeća i sve što sam čuo je najbolje i da je bio žrtva hrvatstva i svi mogućih pomaganja hrvatske stvari. Najviše sam čuo za njega dok je on išao kod Mire Barešića u zatvor da ga sokoli i hrabri.
• Reply•Share ›
Avatar
Milan Ivo Jolic • prije 2 godine
Ovo što je gospodin Jolić ovdje iznio ima temelja i podloge za vjerodostojnost. Istina i ja sam čuo za neke te stvari o kojima gosp. Jolić ovdje priča. Emigrantska borba Hrvata za ponovnu Obnovu Hrvatske Države 1991. godine je uveliko poznata i cijenjena. To se neće zaboraviti usprkos petnaestojgodišnjem nasojanju projugoslavenske politike LAŽOVA Mesića i JUGOSLAVENA Josipovića i svih njihovih istomišljenika.
• Edit• Reply•Share ›
Avatar
Gabro Vuskic • prije 2 godine
Spletke, pa ta riječ se proteže još od Isusovih dana. Naš hrvatski narod bi još rekao: “I šapotom Bosna pade”.
Čuo sam o toj “Kroniki” Joze Vrbića, ali nikada nisam bio na čistu kakova joj je uloga bila, i za čiji račun i čije ciljeve je radila. Znači, po ovome gore opisanom Udba je svoje težište iz Europe prinijela u SAD. Zbilja treba čestitati Udbi i njezinim “Operativcima” na mnogim uspjesima koje su postigli ponajviše zbog HRVATSKE GLUPOSTI!
1 • Reply•Share ›
Avatar
milanU • prije 2 mjeseca
Sve je to žalostno da Hrvat Hrvata tuži i za grkljan hvata.
Imali smo priliku nedavno čitati kako je Antun Kikaš tužio Ivu Jolića za neko klevetanje, ogovaranje i neistine. Ugledajmo se u veliku Ameriku kako se oni između sebe klevetaju, ocrnjuju i jedni drugome klipove podmeću. Na svu žalost takova je politika, ne samo kod nas Hrvata nego i kod drugih naroda, možda pametniji od nas Hrvata. Kako god izgledalo mnogi Hrvati su se pred stranim sudovima morali braniti da nisu Jugoslaveni i da ne rade za podzemne YU službe. Tako je i ovaj Hrvat na sliki se morao braniti pred amerčkim sudom da mu stric nije bio visoki dužnostnik Mostarske Udbe s kojim da se je sastajao, da laž bude još gora, poslije njegove smrti u rujnu 1966.
• Reply•Share ›
Avatar
milanU • prije 2 mjeseca
https://hrvatskoobrambenostivo…
KRATKA BIOGRAFIJA DANE, DANIJELA JOLIĆA
(Tko je imao priliku imati knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, koju je izdao Despot Infinitus 2014. godine u Zagrebu, mogao je u toj knjigi vidjeti prva pisma koja je general Drinjanin pisao svojim suradnicima. Jedan od tih suradnika je bio i Dane Jolić koji je živio u Torontu a general se počeo s njim dopisivati već 1952. godine. kada sam ja počeo pripremati tu knjigu, bila mi je potrebna kratka i sažeta biografija Dane, Danijela Jolića. Javio sam se njegovu sinu inž. Ivi Joliću. Ivo se je rado odazvao i ja sada ovdje, na ovoj temi: “Tko je Maks Luburić, general Drinjanin”, donosim njegovo pismo, jer smatram da ova kratka i sažeta biografija Dane Jolića pripada ovim pismima, tim više da se sadržaj ovog pisma ne nalazi u spomenutoj knjigi. Otporaš.)
Dragi moj Mile,
Toronto,5.Studeni 2012.
Vidim iz priloženih materijala da si prikupio vrlo mnogo povijesne gradje, koju sam rado proučio, jer ja nisam znao toliko detalja o pok. gen. Drinjaninu, a naročito mi je drago da sam upoznao detalje o životnom putu Maxa poslije Bleiburga. U prilogu t.j u pismima koje ti šaljem je jedno pismo koje je on poslao mom pok.ocu Dani, koje je pisano na madžarskom jeziku, a uvijek sam se pitao kako je on toliko dobro naučio taj jezik, misleći da je njegov boravak bio povezan samo sa logorom Janka Pusta.
Naravno da ti čestitam na obilnom radu kojeg si se prihvatio, a vrlo mi je drago da si sakupio tako brojnu dokumentaciju.
Pitaš me da ti napišem nešto o mom pok. ocu Dani, pa evo u kratkim crtama: Rodjen je u selu Priluka u blizini Livna (cca 6.5 km zapadno od Livna prema Grahovu ) godine 1906.13.Listopada, od oca Ivana i majke Lucije rodjene Brdar iz sela Rujana isto u livanjskom polju..
Seljačko je dijete, odrastao kao sin bivšeg sluge, svog oca Ivana, koji je zbog siromaštva tražeći seoski posao na “pazaru” u Livnu kao 16, ili 17-to godišnjak uzet od seoskog gazde Jakova Barača da mu bude sluga i radi na njegovom imanju.
Poslije je taj moj djed Ivan, po čijem sam imenu i ja dobio ime, radeći za plaću u naturi i nešto gotovine i pošto je bio vrijedan i pošten kupio neko “Tursko” imanje u Priluci, i postao svoj gazda. Dakle, taj moj djed je imao 3 sna i jednu kćer, koja je bila najmladja i umrla u 16. god. nekom zarazom, a sinovi po starosti su bili Dane, Nikola i Jozo, koji su preživjeli 2. svjetski rat. Jozo kao najmladji je otišao poslije odslužene vojske u kraljevini Jugoslaviji na poziv državne vlade NDH, u Sarajevo i obukao se kao prvi vojnik Francetićeve “Crne Legije” i po njegovom kazivanju da nije bilo nikakvih uniformi, pa je krilnik (kasnije) Jure Francetić naredio da se pronadju bilo kakovi štofovi da se obuče vojska. Pretraženi su svi židovski dućani i pronadjena je velika količina “crnih” štofova od kojih su napravljena vojna odijela i tako je nastalo ime Francetićevih “Crnaca” ili elitne jedinice NDH “CRNA LEGIJA”. koje su oslobadjale dijelove BiH i čuvale granicu na Drini, od upada četnika iz Srbije.
Poseban zadatak je prema pričanju strica Joze bilo osiguranje željezničke pruge i praćenje vlakova i obrana od partizana i četnika. Taj moj stric Jozo je kasnije prebačen u njemačke vojne postrjbe t.zv. SS trupe, i na “Srijemskom frontu” ranjen od ruskih kachusa, boreći se protiv Rusa, da bi bio liječen u Austriji par mjeseci i kasnije je vraćen u rat u Hrvatsku. Doživio je kapitulaciju na Bleiburgu, predao se u tom pomoru tobože kao domobran, bio na križnom putu i boravio u logorima Zagreb (kanal), Jasenovac, Vinkovci, sve do Beograda, gdje je sudjen na 5 god. robije-teški rad, ”poklonjen” nekom srpskom seljaku kao ROB, i pošto je odredio 4.god pušten je na slobodu, vratio se u selo, i odmah otišao i odselio se u Vukovar, jer je oko 40 seljaka strijeljano u mom selu od parizana. On nebi preživio da je ostao u selu. U ovom ratu zarobljena je cijela obitelj, a njegov sin Dane je bio vodja obrane Dudika i istočnog Vukovara, koji se zadnji predao JNA i četnicima. Stric i strina su povraćeni ili razmijenjeni negdje 93 i smješteni u Kumrovec (Titova partijska kola), gdje je moj stric Jozo i umro.
Drugi brat Nikola je bio kovač po zanatu, nešto nije bio sposoban (slabog vida), pa nije uopće bio u vojsci, a moj otac Dane je pored svog seoskog posla dobio mjesto “cestara” ili putara na relaciji Livno -Glamoč, tamo neke 1926 ili 27. Osnutkom ustaškog pokreta tih godina, on je bio aktivista, da bi 1936. položio ustašku “zakletvu” i postao službeno član Ustaškog Pokreta. Zakletvu je položio kod ustaškog povjerenika advokata u Livnu po prezimenu Dr. Urmovica. Interesantno je da sam ja upoznao njegovog sina jer smo oba bili u Stranci Prava, a i on je bio advokat u Sarajevu.
Dalje da ti kažem da je moj otac poslije bio član UNSa (Ustaška Nadzorna Služba, mo.) sve do kraja NDH, kada je u povlačenju poslije Bleiburga, zajedno sa bratom Nikolom prešao granicu i pobjegao u Italiju, gdje je bio u nekom logoru Fermo, odakle su njih nekoliko nakon 2 god. boravka u logoru prebjegli u južnu Francusku, gdje su radili u kopanju nekog tunela, a poslije godinu dana odselili se u Versailles i tu su upoznali nekoliko istaknutih Hrvata, te su osnovali drustvo Kardinal A. Stepinac. Ne sjećam se imena koja su bila u tom društvu, no sjećam se da je bilo dosta velikih i poznatih imena iz vlasti NDH. Kako su jugo službe kidnapirale neke istaknutije Hrvate i ubijale ili ih odvodili u Jugoslaviju, moj otac i stric (Nikola, mo.) su jednom išli u Lourde gospi Lurdskoj; tako je stric odlučio prebjeći iz Francuske u Španjolsku u kojoj je ostao do svoje smrti, a umro je u nekakvom senatoriju za duševne bolesnike krajem 80-tih., u gradu Viktoriji blizu Bilbao.Tamo smo ga posjetili brat Viktor i ja 1987,i tako saznali nekakve detalje o njemu.
Moj otac Dane je ostao u Francuskoj do 1951, kada je dobio dozvolu da emigrira u Kanadu. U Kanadu je došao brodom iz Le Havre, (Grad Le Havre je na obalama Atlantika u zapadnoj Francusjoj, mo.) i nastanio se u Sudburiu-Ontario, a poslije je došao u grad Ajax kod Toronta, i tako se je nešto kasnije preselio u Toronto, zaposlio se u industriji cementnih blokova, kupio kamion od 5 tona i radio na prijevozu šljunka za izgradnju lokalnih autoputeva.
Tada su domaći ljudi iz Toronta i okolnih mjesta osnovali društvo Kardinal A.Stepinac u Hamiltonu, da bi poslije toga osnovali HOP pod imenom Ujedinjeni Kanadski Hrvati i on je bio prvi predsjednik.
Tokom vremena Udba je medju njih ubacila svadje, te su se u toj gluposti podijelili na gripe, koje su se razišle i tako je osnovan i HNO. (Hrvatski Narodni Odpor, mo.) U HOP-u su se okupili Ličani i Dalmatinci, a u OTPOR-u su bili Hercegovci, Bosanci, dakle sve Hrvati, a u obe grupe je bilo dosta Muslimana pro hrvatski orjrntiranih,
Zbog razdora i svadja koje je medju te naše nepismene, a “usijane” hrvatske glave ubacila UDB-a toliko su se raspali šireći osobne i političke tračeve. Moj otac je napustio UKH (HOP) i učlanio se u ODPOR, pazi ja pisem OTPOR, a to je bila druga podjela na ODPORAŠE (starija generacija, Francetic, Gagro, Štokan, Šimunac, moj otac i.td.) i OTPORAŠE. (Mladja gen. Karlo Sopta, Marko Nosić, Marin Sopta, ja…. ), jer starijim generacijama i neškolovanim ljudima nije upće poznato gramatičko pravilo “jednačenje suglasnika po zvučnosti” gdje su parovi b-p,d-t,g-k i td., gdje se prvi bezvučni suglasnik mijena i prelazi u zvučni, ako je poslije njega zvučni suglasnik, te tako D prelazi u T, jer je slijedeći P, a oni su gramatički u paru.! Tko će nepismenom čovjeku (insanu) to objasniti.?
Tako su moj otac, a kasnije i brat Viktor po dolasku u Kanadu 1954-ili 1955. postali ODPORAŠI i kako je otac bio stari ustaša stupio je u kontakt sa Maxom, i to je ta korespodencija. Ne nalazim vezu mog oca sa Maxom ili ODPOROM poslije 1959, jer moj otac je bio ona tvrdokorna stara poštenjačina, a neki izmedju braće Hercegovaca su “vrsni “traćaroši”, što moj otac nije podnosio, i on se povukao iz političke aktivnosti, izuzev, što je imao vezu sa velečasnim Lujom Ivandićem i ing.Dragom Jelinekom. Kako se je velečasni Ivandić odselio u USA, a Jelinek u Windsor, Ontario, tapolitička aktivnost je pomalo nestala.
Za OTPOR znaš da ga je Marim Sopta po “svojoj “volji “ u neka lažna obećanja od Tudjmana raspustio bez znanja i dozvole bilo koga. Ljudi su duhovno i dalje ostali OTPORAŠI, i tako što izumrli, što otišli u druge stranke, većinom HDZ, koji je sahranio nacionalni interes i ponos, te se pretvorio u stranku pljačkaša,lažova i jada hrvatskog.
Primi puno pozdrava od mene i moje supruge Marije.
Moja adresa je :
Ivo (john ) Jolic
1404-4235 SHERWOODTOWNE BLVD.
MISSISSAUGA,ON,L4Z-1W3,ON. CANADA
(To je pismo gosp. Ive Jolića meni. Osim neki tipkarskih pogrešaka, nisam ništa mijenjao. Gosp. Ivo Jolić piše o svojem ocu Dani, svojim stričevima Nikoli i Jozi, te ovo pismo bi se treblo smatrati kao izvor iz prve ruke. A sve ostalo je osobno mišljenje gosp. Ive Jolića. Ovim putem ga želim ispraviti da to nije bio Marin Sopta koji je predao organizaciju OTPOR u ruke dra. Franje Tuđmana, tj. u zajednicu OTPOR/HDZ. To sam bio, ja Mile Boban, Pročelnik HNO, koji je, uz suglasnost visokih dužnostnika HNO koji su se sastali u kući, sada pok. Mladena Dedića, u subotu večer 20 siječnja 1990. godine, vijećali cijelu noć i zajednički došli do zaključka da je MISIJA Hrvatskog Narodnog OTPORA završena. Zajednički smo se dogovorili da je kao Pročelnik predam našu organizaciju u ruke dra. Franje Tuđmana koji je tada bio predsjednik HDZ. Tako su OTPOR I HDZ u zajednici vodili borbu protiv jugoslavije a za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. To dokazuje i svijedoči druga Konvencija HDZ koja je održana u Zagrebu 24, 25 veljače 1990. Otporaš.)
• Reply•Share ›
Avatar
milanU • prije 2 mjeseca
Želio bih znati štaj je i gdje se nalazi ovaj vrijedni Hrvat Ivo Jolić Ako dođeš do ove potražnje, javi se.
• Reply•Share ›
Prilažem ovdje četiri linka koja su uperena protiv organizacije Hrvatski Harodni OTPOR. Molim lijepo kliknite na ova četiri linka. Najviše se spominje Zvonko Bušić i njegova petorka, ali sve je upereno protiv OTPORA da se OTPOR octni i sruši. Najviše su bile žrtve ovog ocrnjivanja članovi organizacije Hrvatski Narodni OTOPR i njihove obitelji. Tko je ovu urotu protiv OTPORA pripremao, zna se: UDBA, ali bilo je UROTA i u samom OTPORU, tj. unutar OTPORA. Kada bi se mogla sva pisma iznijeti na svijetlo dana, pisma koja su pisali članovi organizacije OTPOR jedan drugome, kopirala se i širila dalje, stizala gdje su trebla i ne trebla stići, sve za jednu svrhu a ta je bila da se zamuti što više, posvade Hrvati što više, da se sumnja i sumnje šire, da Hrvati na Hrvate počimaju prstom upirati tko je više, tko manje a tko najmanje kriv, itd.
Ja posjedujem veliki svežanj pisama iz kojih bi se moglo stručno dokazati da se je ciljano išlo za tim da se OTPOR kao organizacija uništi. Uzmimo u ozbiljno razmatranje samo dvije riječi, a te riječi su: ODPOR i OTPOR . To su bili članovi iste organizacije ODPORA do generalove smrti 20 travnja 1969. godine. Poslije generalove smrti nastupilo je rasulo, upiranje prstom jedan u drugoga i sumnja se počela širiti do te mjere da su od jedne organizacije ODPOR postale dvije: ODPOR i OTPOR. Taj razdor unutar organizacije HNO je nesumnjivo mnogo doprinijeo nepovjerenju među članovima i do jučerašnjim prijateljima iste organizacije, što je uveliko UDBA iskoristila za razjarivanje mržnje i širenje sumnje među bivšim prijateljima i članovima organizacije HNO, stavljajući naglasak na dvije riječi: ODPOR i OTPOR. Mržnja se je širila tako smišljeno među članovima da svi one koji su ostali vjerni i lojalni Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog ODPORA Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, su dobri i pošteni Hrvati, a svi oni koji su otišlu u organizaciju OTPOR su agenti UDBE. Ovi nazivi se mogu pronaći u raznim pismima, člancima u novini Obrana, časopisu OTPOR i, nažalost, tvrdim ovdje i fizičkim obračunavanjima na poknicima, pred crkvom, na utakmicama, itd.
Meni je osobno Pročelnik HNO za Oceaniju pisao pismo sredinom osamdesetih godina u kojem me je pitao nekako ovako: Koliko si plaćen da rušiš ODPOR. A šta na sve ovo reći osim to da je UDBA smišljeno kamen među nas Hrvate bacila a ruku sakrila. Kako se je sumnja širila, napetost je iz dana u dan rasla sve veća i veća među Hrvatima. Polarizacija među Hrvatima je postala vidljiva i to je UDBA uveliko sikoristila. I sve malo po malo, reklo bi se da UDBA sa svojim filijalima nije mirovala, već pripremala teren za njujorške procese Hrvatima. Zato sam mišljenja da bi i ovo područje trebalo obraditi dok još ima živih svjedoka ti žalostnih zbivanja na području sjevoroameričkog kontinenta. U protivnom vjerovat će se više onima koji su nešto napisali, istinu prešućivali a lažima se služili. Cilj za obraditi ovu temu nije sakriti jedno, prešutjeti drugo a iznijeti treće, nego napisati ISTINU, kako je meni Mile Markić (1926-2007) pred smrt rekao preko telefona: “…Imenjače, mi smo se tako zvali, jer je njemu Mile ime kao i meni) znam te u dušu i znam da ćeš ti jednom, kad-tad, nešto napisati. Sve što te milim je to da ISTINU pišeš…”
http://observer.com/2016/01/why-hasn…rport-bombing/
http://net.hr/danas/svijet/nerijesen…azmjenaPrometa
http://www.nytimes.com/1981/06/26/us…ror
Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku http://hop-portal.com/2016/01/nakon-…nije-bio-kriv/