MAKS LUBURIĆ NIJE USPIO SPASITI DJECU ZA HRVATSKU, pišu u svojoj knjigi Gordan Karlić i Višeslav Aralica

drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za bududnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se nemožemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god. st.375

KAKVOĆA 

Ocjena Luburićeve tiskarske djelatnosti ovisila je u velikom od onoga tko ju je izricao. On sam bio je zadovoljan s učinjenim, kako proizlazi iz pisma iz 1962. godine.

Tiskali smo 6 ‘Drina’ čija je vrijednost trajna i na čijim temeljima će se prije ili kasnije tiskati hrvatska povjest. Zadnja ova muslimanska ‘Drina’, kako pišu mnogi muslimani, učinila je sama za sebe koliko i u svoje virjeme Starčevićeva nauka, džamija u Zagrebu i bunker na Drini.st. 376

Slično o tisku Odpora razmišlja i u Okružnom pismu.

Tisak Odpora je prema priznanju i naših pripadnika i prijatelja, ali i samih protivnika, bio ne samo dosljedan, nego i uspješan. To se je moglo ustanoviti u inozemstvu, ali i u domovinskim dogadjajima, koje smo predvidili, najavili i u njima uzeli učešda. Odpor je hrvatskim borcima dao i kompletnu teoriju za jedan oslobodilački rat svih Hrvata za HRVATSKU DRŽAVU.st. 377

Sagledavajući sveukupnost svoje tiskarske djelatnosti 1967. godine, Luburić ističe, da su s Obranom i Drinom „svi zadovoljni“, da je „DRINA od svih priznata, iako je od mnogih prešućena“378, a govoreći o „prešućivanju“ misli konkretno na čikašku Danicu koja se o šest objavljenih Drina s početka drugoga desetljeća njezina izlaženja „nije udostojala reći jedne jedine riječi,st.379“.

Oni koji su Luburića „ocijenili“ koljačem, njegovu su tiskarsku djelatnost ocijenili kao izdavanje „izbjegličkih listića ‘Drine’ i ‘Obrane’st. 380“, u čemu je iznimka Đore Ličina, koji je napisao, da se Luburićeva „tiskara održala i prerasla u prilično jaki antijugoslavenski propagandni centar u zapadnoj Evropi st.381“.

Ne htijući kazati da u Luburićevom „publicističkom radu (‘Obrana’, ‘Drina’ i druge publikacije) nije bilo i nešto dobra, da neke knjige ne će i ostati“, za Vinka Nikolida, ipak, „sve to zajedno nije bilo ništa drugo, nego ogromna hrpa tiskana papira, nekad više, nekad manje pismenog, a što je, navodno, trebalo poslužiti kao ‘priprema’ budućih boraca,382“. Vinku Nikoliću je odgovorio Marijan Mikac.

‘Drina’, ‘Obrana’, knjige i ostalo štivo, sve, što izlazi iz tiskare ‘Drina Pressa’, pokazali su se takodjer veoma korisnima za opću i vojničku izobrazbu Hrvata. Nikolić može potcjenjivati ‘ogromnu hrpu tiskana papira’, ako nema pametnijeg posla, ali je čudno, da moć tiska omalovažava onaj tko godinama ne radi drugo, već povedaje iz dana u dan vlastitu ‘ogromnu hrpu tiskana papira’, kao što čine toliki javni i tajni borci u gradjanskom odijelu i odori na cijelom svijetu na svima jezicima.

Da Vjekoslav Luburić nije uspio ostvariti ništa drugo u emigraciji, postigao bi mnogo, a s obzirom na naše emigrantske prilike i više nego mnogo.383

Marijan Mikac je poslije Luburićeva umorstva Drina Press ocijenio kao „najstarije i najplodnije nakladno poduzeće hrvatske poslijeratne emigracije384“, a Dragutin Kamber je još za Luburićeva života izjavio, da Luburić „izdaje toliko (i s katoličkog stanovišta) vrijednih vezaka, da je postao, časovito barem, najveće, katoličko izdavalačko poduzede u emigraciji385“. U svakom slučaju, stoji ono što kaže sam Luburić o glavnim motivima svoje tiskarske djelatnosti.

Ali ja ništa ne tiskam zato da netko može reći, da je tiskao, nego zato, da pokrenem duhove u stanovitom pravcu. Pa osim ‘pismenosti’ tj. kako se piše, želim znati i šta se piše.386

374 OKRUŽNO pismo povjerenicima, suradnicima i prijateljima; (2/2); [general Drinjanin].

375 LETAK Hrvatskim vojnicima; (2/2); *Uredništvo i uprava ‘Drine’+.

376 PISMO Srećku, (Roveru, mo.) Stipi, (Brbići, mo.) Ivici (ne znam tko je taj Ivica, mo.) i Pavi; (Gagri, mo.) 06. prosinca 1962.; (4/6); [Maks].

377 OKRUŽNO pismo Idemo korak dalje; (1/2); [Hrvatski Narodni Odpor Radni Skup ‘Sjever’, U.S.A.+.

378 PISMO Vodstvu Odpora područja „NORH“; 07. studenoga 1967.; (3/17); [general Drinjanin].

379 OKRUŽNO pismo glavnim povjerenicima Odpora u svijetu; 8. siječnja 1963.; (6/6); *Maks+, u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 2/6; 168.

380 RAJKOVIĆ, Mate, Sasječeni „Bič Božji“, Vjesnik u srijedu, od 07. svibnja 1969., str. 9.

381 LIČINA, Đorđe, Vjekoslav Luburić, Zagreb: CiP, 1985., str. 160.

382 NIKOLIĆ, Vinko, Umorstvo Vjekoslava Luburića. Novi zločin zloglasne jugoslavenske UDBE, Hrvatska revija, XIX/1969/3(75), (315).

383 MIKAC, Marijan, Drugo umorstvo Generala Luburića, Obrana, VIII/1970/129-130, (10).

384 MIKAC, Marijan, Od Indijskog oceana preko Pacifika i Atlantika do Carcagente, Obrana, IX/1971/149, (12).

385 KAMBER, R. Charles, Što sam rekao – na danu Hrvatske Državnosti na 6. travnja 1968, u dvorani žubne crkve u Torontu?, Obrana,

VI/1968/89-90, (21)

386 PISMO Miljenku Dabi Peraniću; 05. studenoga 1966.; (Ovo pismo se nalazi u knjigi Maksa Luburića na st. 619/120, mo.) =u: HDA, Fond Miljenko Dabo Peranić, 136/1-2; 61-61a – (2/2 – A4) [general Drinjanin; Drinjanin].

52 (strana, mo)

Na pozadini takvoga načela, valja razumjeti propuste, kojih je Luburić bio svjestan, a tiču se pravopisnih i tiskarskih pogrješaka, od kojih su neke bile čisto tehničke naravi, kao kada bi „neke fotografije slabo ispale“ uslijed nedostatka „boljih originala“387. Na početku svoga uredničkoga posla Željko Bebek je iste nevolje sažeo ovako:

Osim toga, naši suradnici pišu raznim pravopisima, ako se to pravopisima i može nazvati. Bila bi prava zbrka u ‘Drini’, ako bi donosili onako, kako svi pišu. Zato sam prinudjen svačiji članak prepraviti i pravopisno poidentificirati. Inače bi se uvjek našlo uvrijedjenih (kritičara), kako se i ovako nadje uvrijedjenih autora. Ali,…drugog izlaza nema. To čine svi urednici.

Tiskarske pogrješke imaju manje opravdanja, iako ni to nije neopravdano. Kod nas slova slažu Španjolci, koji hrvatskog jezika ne poznaju, te pri prvom mom pregledavanju pravi je «džumbus». Bude više izpisano mojom crvenom olovkom, nego tiskanim slovima. Zato se i podkrade neka pogrješka. Osim toga, ja sam početnik u ovom poslu.st. 388

Mnoštvo tiskarskih pogrješaka, pravdalo se činjenicom, da su slovoslagari bili „Španjolci, koji hrvatskog jezika ne poznaju“, ali i „posebnim prilikama“, pomanjkanjem vremena i iskrenim priznanjem, da „mnogo puta nismo na visini koja je potrebna za ove posebne poslove“st. 389.

A događali su se i smiješne pogrješke, koje su mogle biti i zlorabljene. Tako posebno, na pr. na stranici 19. podkrala se jedna pogreška, koja može biti iskorišćena po neprijateljima. Tako se u drugom stupcu na strani 19. u redku sedmom odozgor ispravno piše rieč ‘CRVENA NEMAN’, što je sasma jasno, jer se govori o borbi protiv crvene, komunističke nemani. Ali na primjer u istom stupcu, u redku 24. podkrala se pogreška i stoji ‘Crkvene nemani’. Logično je, vidi se iz svega, da se radi o pogrešci, koja se podkrala, pa ipak želimo da se donese ta bilježka, kako naši zajednički neprijatelji ne bi izkoristili čak i jednu tiskarsku zabludu ili pogrešku, da naškode našem dobrom imenu. Poznato je, da je ‘DRINA’ uvjek stajala na braniku Svete Crkve, te će to tako biti i u buduće. st.390

Dok je Bebek kao mladi urednik u početku očitovao ambiciju pravopisno ujednačavati priloge Drine, već iduće godine iz napomene uredništva se razabire, da se od te ambicije odustalo i u prvi plan se istaknula opet misija Drine, a ne njezin pravopis.

Kako će čitatelji i sami opaziti mi smo kao i uvjek rešpektirali volju suradnika u pogledu pravopisa, te smo sastavke uvrstili onako, kako su ih suradnici poslali. I još jednom molimo suradnike i čitatelje, da nauče cijeniti kriterije koji nisu nama po volji, nego su možda suprotni. Mi preporučamo: čitajte sve, a pišite kako znate i suradjujte u misiji koju si je ‘DRINA’ postavila! st. 391

Iste je godine objavljen i Vojnički priručnik, (Svezak I. Vojničke teme, Madrid, 1964., mo. Otporaš.) u čijoj se završnoj napomeni priređivači ispričavaju zbog toga što „nedostaju brojevi stranica… ima članaka, koji su već izišli u ‘Drini’, kao i klišeja, koji ne odgovaraju tekstu“, a pravopisni propusti se opravdavaju time, što „smo dozvolili, da svaki autor piše onako, kako je naučio“st. 392.

Iste su nedoumice nastavile pratiti cijelo vrijeme Drinapress, o čemu svjedoči napomena uz izdanje dnevnika Giuseppe Masuccia iz 1967. godine.

Ljudi Drinapress-a nismo profesionalci ni književnog stvaranja, ni tiskanja, a ako se ipak tim bavimo dogadja se zato, jer uz svoj dnevni rad u borbi za život i obitelj, bavimo se i gornjim disciplinama zato, jer osjećamo da je to potrebno. Zato žrtvujemo vrijeme i sredstva. Zato se tiskaju i stvari koje nisu literalno ili književno na visini, ali ima u njima ono što se zove PORUKA. Tiskamo i stručni materijal, i to zato, jer ga ne tiskaju oni, koji vele, da se u to bolje razumiju nego mi, ljudi Drinapress-a. Nismo polagali previše važnosti na forme, nego na sadržaj. Tako nam se dogodilo da smo ne samo popravili mnoge stvari, ili bez obzira na vanjštinu tiskali mnoge koristne stvari kakve jesu, nego smo i pokvarili one stvari, koje su bile dobro napisane. Tako je bilo i sa MISIJOM U HRVATSKOJ, koju je g. Marijan Mikac nama stavio na raspolaganje u perfektnoj formi, dobrom jeziku i bez pogrešaka. Nu onda to na linotypu tipka mladi stranac, koji nezna ni riječi hrvatski, te tako nezna gdje treba staviti zarez, gdje i kako jednu riječ rastaviti. K tome se onda dogodi da ispravke vrši netko, tko je taj dan slučajno došao u tiskaru, (Knjiga “MISIJA U HRVATSKOJ 1941-1946. je tiskana u Drinapress-u 1967. godine, upravo te iste godine kada je i ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić došao raditi u tiskaru Drinapres. Sada se postavlja pitanje, naravno za povijestničare da pronađu: dali je Ilija Stanić, kao pomagač i radnik u tiskari, namjerno pravio te pogriješke?. Mo. Otporaš.) ili je to učinio koji prijatelj isto stranac. I mnogo puta na takov posao stigli smo umorni od dnevnog posla, puta, ili drugih nastojanja, ili je ispravke vršio netko u drugoj zemlji bez mogudnosti brze komunikacije. Sve ovo pišemo radi samog g. Mikca, koji je jedan od rijedkih koji zaista dobro i lijepo pište te k tome i s tehničke strane na način, da odmah ide u linty. Donosimo ispravke i molimo prijatelje da ih ubilježe u knjigu. To je jedan od nedostataka knjige za koje nije kriv pisac, nego mi sami. Molimo da se uvaži.

Neka sve to ne utiče na one, koji žele pisati, ni na one koji, željni znanja, knjige kupuju i čitaju. Idemo dalje. Mi barem ne ćemo se smesti. Nama se dogodilo svega i svačega. Jedni nam se žalili da ima pogrešaka u našim stvarima. Imali smo zatim 387 RIEČ Uredništva, Drina, XV/1965/1-2, (240), *Uredništvo DRINE+. 388 PISMO Željka Bebeka Miljenku Dabi-Peranidu; 20. veljače 1963.; (1/3); *Željko Bebek], u: HDA, Osobni fond Miljenka Dabe-Peranića, 13/2.

389 PISMO Bratskim Uredničtvima Danice, Hrvatske Revije, Croaciapressa, Glasa Dom, Nove Hrvatske, Naše Nade, Napridka, Hrvatske Države, Biltena HDO-Rim, Biltena HDO-BuenosAires i Hrvatske; 30. rujna 1960.; (1/1);

*V. Luburić], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 106.

390 PISMO Bratskim Uredničtvima Danice, Hrvatske Revije, Croaciapressa, Glasa Dom, Nove Hrvatske, Naše Nade, Napridka, Hrvatske

Države, Biltena HDO-Rim, (Draganović-Varoš, mo.) Biltena HDO-Buenos Aires i Hrvatske; 30. rujna 1960.; (1/1); *V. Luburić], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 106.

391 IZ Uredništva „DRINE“, Drina, XIV/1964/3-4, (241), [DRINA].

392 VOJNIČKI priručnik. priredili pukovnik Domagoj i bojnik Tugomir, Madrid: Izdanje Glavnog Stana Hrvatskih Oružanih Snaga, 1964.

53 (strana, mo.)

korektore intelektualce, pa i književnike. Tada je pogrešaka bilo možda i više. Jer je nastala zbrka sa pravopisom. Nesamo da je svaka vlada imala svoj pravopis na našem nesretnom području, nego je i svaki književno- politički kružok imao svoje vlastite poglede. Tada nam se dogodilo i to, da je jedna grupa profesora rekla, da je ispravno ono što oni pišu, a da je nepismeno, primitivno i neispravno ono, što je rekla druga grupa. I ova je to isto rekla za prvu. I treća za obe prijašnje. Pa onda svi udri po rukopisima, originalima, ispravcima, korekturama. I na kraju po nama! Pa i tako, idemo naprijed i molimo sve prijatelje, suradnika i čitaoce, da se ne daju smesti. Ako imaju šta pametna za reći, neka to reknu, ako imaju za napisati, neka napišu, a mi ćemo to tiskati ako budemo uvjereni, da će koristiti borbi naroda za slobodu. Govorite i pišite onako kako ste u kući svojoj čuli, u školi naučili, čitanjem ili u razgovoru usvojili, pa bilo to starohrvatskim, banovinskim, NDH-ovskim starim ili novojugoslavenskim, ijekavskim, ekavskim, ikavskim, jekavskim ili kakvim god bilo starim ili novim načinom ili pravopisom. Pišite kako znate, i nastojte razumiti ono što smo htjeli reći, ne gledajudi na način, kako smo nešto rekli. Svaka naša generacija odgajala se u drugom režimu i nekada i državi unutar posebnih prilika. Pa ipak danas osjećamo jednako u onom glavnom. Ne gubimo se, za to, u vanjštini, nego tražimo ono bitno: poruku. A tih PORUKA ima u ovoj i svim drugim knjigama DRINAPRESS-a. I sa skromnim priznanjem onima koji znadu bolje od nas te obećanjem, da ćemo stari i mladi nastojati svladati i naučiti ono, što nismo stigli za vrijeme kada smo školske klupe zamjenili bojnim poljima. st. 393

Usporedbom prvih plodova njegove tiskarske djelatnosti s onim kasnijim i završnim, očitim postaje da je ona stalno usavršavana u tehničkom, grafičkom i sadržajnom smislu. Na primjeru same Drine, to je razvoj od prve Drine, koja je bila svega sedam A4 jednostrano strojopisom ispisanih stranica, preko najobimnije Drine V/1955/4-7 (str. 392) posvećene Crnoj legiji, sve do jedne od posljednjih Drina čiji je nastanak u cijelosti nadzirao Luburić XVIII/1968/1-2, koja ima preklopnice, čiji je tekst otisnut u više boja, s mnoštvom klišeja, fotografija, crteža. Izdanja Drinapressa su, dakle, postajala sve složenija, tehnički usavršenija, obimnija, ali pogrješke i nedoumice s pravopisom su se stalno vraćale. Brzopleto bi bilo to protumačiti kao Luburićev namjerni nemar ili čak obezvrjeđivanje estetske dimenzije i pravopisnih pitanja, kao konstitutivnih za život jednoga naroda. Riječ je samo o stavljanju naglaska na poruku, što je uvjetovano povijesnim trenutkom i oblikom službe hrvatskom oslobođenju koji je Luburić uzeo na se.

Iznimno su uspjeli znali biti Luburićevi letci, koji su dokaz da je on umio postići jedinstvo između grafičke privlačnosti i idejne osmišljenosti, ali i praktičnosti (tanak, lagan papir) i sve to bez pravopisnih dvojbi i tiskarskih pogrješaka. Pokraj formalne, moguće je pratiti i sadržajni razvoj u Luburićevoj tiskarskoj djelatnosti. U prvom broju Drine čitamo početne programske rečenice.

Bududi da je uslied pomanjkanja materialnih sredstava nemoguće svakom pojedincu doći do listova, koji stoje na stanovničtvu Hrvatske Države, te smo nas nekolicina odlučili, da iz hrvatskih listova povadimo članke, koji su važni i kao takovi interesiraju svakog Hrvata, sa svrhom, da u granicama svojih mogućnosti proširimo zdrave hrvatske ideje i misli medju našim izbjeglicama, upozorujući ih na glavne dogadjaje i zbivanja iz našeg života. ‘Drina’ će malo govoriti, jer želi dati rieč drugima, bit će to za to, što želi ostati objektivna. Ako nekad i progovori, učinit će to s nakanom, da osvietli i poveže dogadjaje i misli, o kojima će biti rieč.st. 394

Od prenošenja tuđih stvari nije do kraja odustao, ali je to činio uz sve veći stupanj samosvjesnosti i samo postranično, pa ipak, do smrti se nije mogao osloboditi prigovora da „često prepisuje tuđe stvari. st. 395“.

U pogledu prepisivanja tudjih stvari, rekli bismo: kamo sreće da su i mnogi drugi prepisivali dobre tudje članke, mjesto da su donosili svoje vlastite gluposti koje ne služe na čast ni onima koji su ih pisali, a ni onima kojima su ti radovi bili namijenjeni; – a da i ne govorimo o hrvatskoj kulturi, koju jamačno nisu obogatili.st. 396

Nešto sasvim drugo je tvrdnja Nedjeljke Tijan-Luetić, da je „Luburić je u Obrani i Drini prepisivao članke iz nekadašnjeg Domobrana i to donosio pod svojim imenom st.397“. Šteta, što svoju tvrdnju nije st. 393 BILJEŽKA „DRINAPRESS“, u: MASUCCI, dr. Giuseppe, o. s. b., Misija u Hrvatskoj, Madrid, 1967., (299-301), *general Vjekoslav Luburić+ 394 Drina, I/1951./1 (7).

st. 395 LUBURIĆ, Vjekoslav, Zašto pretiskavamo „Hrvatski književni list“, Obrana, VII/1969/105-106, (2) [general Drinjanin]. st. 396 LUBURIĆ, Vjekoslav, Zašto pretiskavamo „Hrvatski književni list“, Obrana, VII/1969/105-106, (2) [general Drinjanin].

st. 397 TIJAN-Luetić, Nedjeljka, Život Pavla Tijana. Zapamćeno, izgovoreno, zapisano, Zagreb: Matica Hrvatska, 2014., str. 245.

54 (strana, mo.)

potkrijepila barem jednim primjerom, jer nisam našao nijedan tekst, kojim bi se ista potvrdila. Koji tekst je Luburić prepisao iz Domobrana i kojim ga je imenom potpisao? Postupno, ali i brzo je napušten takav urednički nacrt Drine, da samo prenosi državotvorne tekstove iz drugih hrvatskih glasila i komentira ih, ali dok je još bio na snazi, Luburić ni tada prenošene tekstove nije potpisivao svojim imenom. A već nakon prvoga godišta, kada su u Drini sve više prevladavali samostalni, autorski tekstovi, Luburić je sve više vlastite tekstove potpisivao raznim pseudonimima (Čarkar s Drine, general Drinjanin, Čarkar Ero, pukovnik Domagoj…), što je posve suprotno od Nedjeljkine tvrdnje, da je tuđe tekstove potpisivao vlastitim imenom.

Još jedna čudna tvrdnja o tisku Hrvatskoga Narodnoga Odpora dolazi od Miljenka Dabo Peranića.

Trećinu dakle Tiska Odpora je pisao General, trećinu ja, ostali tek onu treću trećinu. A izpravljali smo sve ili General ili ja.st. 398

Peranić pod „tiskom Odpora“ nije mogao podrazumijevati tisak do 1962. godine, kada je tek stupio u vezu s Luburićem, pa pod svojom trećinom nije mogao podrazumijevati trećinu sveukupnoga tiska Odpora, nego samo trećinu onoga dijela koji počinje s 1963. godinom i završava s 1969. godinom, kada Luburić biva umoren. Ali i u tako suženom gledanju, njegova tvrdnja zvuči pretjerano. Peranić je mogao, prije svega, misliti na list La Croatie, koji je u 01. ožujka 1963. godine počeo izdavati u Parisu na francuskom jeziku, ali i sam priznaje, da je imao ne samo glavnu riječ kao urednik, nego i mnoge „neumorne suradnike“. Dr. Muftić je postao neumorni suradnik La Croatie-je, prof. Prcela mi takodjer poslao izvadak iz američkih novina, te gosp. Meheš iz Kanade.st. 399

Peranić je mogao misliti na svoje obimne priloge za Obranu, ali u svoje vrijeme jednako obimne priloge pisali su i Enver Mehmedagić, Marijan Mikac, Ivan Prcela, Ive Graničar, Berislav Gjuro Deželid, Stjepan Šego… Peranić je, u svakom smislu, pretjerao, kada je ustvrdio, da je on pisao trećinu tiska Odpora, baš koliko i sam Luburić.

Pokraj svih pojedinačnih tehničkih propusta, nedvojbeno je, da je Luburić u psihološkom ratu putem tiska vodio računa i o trajnoj vrijednosti i o trenutnoj učinkovitosti onoga što je pisao i tiskao, iako je kao vrhovno mjerilo prihvaćao isključivo doprinos tiska hrvatskoj slobodi, što je dobro razumio Prcela, kada je Luburiću 1962. godine napisao:

Ne šaljem Ti već dugo vremena ‘seljački’ HRVATSKI GLAS. Bacam ga u koš, čim ga primim, jer hrvatski revolucionarci duhom i oružjem iz njega nemaju ništa naučiti. Lijepo si im Ti rekao, da imaju SREDNJOVJEČNE IDEJE U ATOMSKO DOBA!st. st. 400

Mjerilo doprinosa je presudno i u pitanju, smije li se u tisku, letcima, novinama – lagati.

Radi se o tome da ne stavljamo La CROATIU u drek, ona nije anonimni letak, gdje se može neodgovorno lagati. Može se i u novini lagati, nu onda to mora izgledati istina. Inače ne samo da ne koristi, nego šteti.st. 401

ŽENIDBA I SLUŽBA DOMOVINI 

Sa svojom budućom suprugom Luburić se upoznao „na jednome od svojih putovanja u Madrid da uspostavi kontakt sa Hrvatima… na Feria del Campo st. 402“ i to „na nekoj izložbi st. 403“. Sudeći po njegovoj rečenici iz pisma Pavi Gagri od 28. svibnja 1954. u kojoj kaže, „danas se upravo navršilo godinu dana, da sam upoznao moju Ustašicu Isabel404“ – do upoznavanja je došlo 28. svibnja 1953. godine. U Dosjeu (da se zna da je to Udbin “Dosej”kojim se oblato služi Udbin piskaralo Đorđe Ličina i njemu slični. Prilažem poveznicu pima Pave Gagre kao odgovor na generalovo pismo njemu. mo. Otporaš.) https://otporas.com/pismo-pave-gagre-generalu-drinaninu-28-svibnja-1954/ pak čitamo da su Luburiću „crkveni krugovi, naročito biskup iz Valencije, omogućili da se bogato oženi405“.

Nakon što je objavio nakanu da se ženi, Erić je u pismu iznio dvojbu hoće li Luburić u sebi moći izmiriti revolucionara i obiteljskog čovjeka a da ne trpi ni hrvatska stvar ni njegova obitelj i savjetuje da prema zaručnici bude otvoren glede svoga prošloga i bududega života.

398 PISMO Miljenka Dabe Peranića Rudiu Eriću i Ratku Gagri; 14. srpnja 1969.; (1/5); u: HDA, Osobni fond Miljenka Dabe-Peranića, 83/8-12.

399 PISMO Miljenka Dabo Peranića Vjekoslavu Luburiću; (01. travnja 1963.); (3/3); u: u: HDA, Osobni fond Miljenka Dabe-Peranića, 89/1-3.

400 PISMO Ivana Prcele Vjekoslavu Luburiću; 19. ožujka 1962.; (1/2).

401 PISMO Mahmutu Muftiću; (15. veljače 1963.); (1/4); *Maks+, u: HDA, Osobni fond Miljenka Dabe-Peranića, 15/2.

402 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (57).

403 TIJAN-Luetić, Nedjeljka, Život Pavla Tijana. Zapamćeno, izgovoreno, zapisano, Zagreb: Matica Hrvatska, 2014., str. 232.

404 PISMO Pavi Gagri; 28. svibnja 1954.; (1/1); [general Drinjanin].

405 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, Informacija o Maksu Luburiću br.138 od 27.I.1961, str. 194.

55 (strana, mo)

Ti u našim očima sastojiš se iz dvije ličnosti. Jedna kao čovjek a druga kao gen. Drinjanin, hrv. revolucionarac. Kao čovjeku mi Tebi i Tvojoj izabranici od srca čestitamo i želimo sve najbolje. Razumijemo Te i Tvoju želju, da si stvoriš dom i vlastitu egzistenciju jer ovako se inače nebi moglo mnogo dulje. Osobita će nam čast biti, da postanemo dvostruki kumovi.

No pitanje Tebe, kao Drinjanina strašno smo zabrinuti na daljnji rad kojeg smo skupa započeli i kojem smo barem do danas dali neko obilježje i karakter. Oko imena Drinjanin počelo se je izgradjivati pojam otpora, (Pavo Gagro iz Australije pišem pismo generalu Drinjaninu 28 svibnja 1954. i on tu već tada piše riječ OTPOR, umjesto ODPOR. Jer, nezaboravimo, fonetički se  u ovoj rečenici “D” izgovara kao “T”. Mo. Otporaš.) vodstva jedne revolucionarne snage. Što de se sa svim tim dogoditi? Tko će uzeti Tvoje mjesto? Imali ga u opće, koji to mjesto će znati popuniti poput Tebe? Ja razumijem, da je hrvatski narod najzadnji, koji će svom zaslužnom borcu dati priznanje i počast ali mi to niti tražimo niti očekujemo. Ti si s Tvojim dosadašnjim životom i žrtvom za svoj narod zaista zaslužio, da se povučeš u mir i blagoslovljeni obiteljski život jer si cijelo vrijeme do sada sve slasti života odbacivao samo, da slobodnije možeš služiti svojoj domovini. Kao čovjek na Tvoju zadnju odluku imaš sto posto pravo, ali kao Drinjanin —?

Misliš li Ti, da ćeš moći na sve dogodjaje u svijetu a tičući se domovine gledati ravnodušnim okom jednog penzionera/? Je si li Ti siguran, da naša borba neće postati jednog dana kamen smutnje u Tvom braku? Pukne li puška u Tebi će uzavrijeti krv M.L. i nitko živ te neće zaustaviti sve do Drine. Poslušaj Ti svog kuma, koji ima iskustva sa tri žive žene pa predoči svojoj miljenici sve što bi se moglo dogoditi. Nek udje u krug naše obitelji otvorenih očiju i nek Ti bude potpora u Tvom velikom zadatku, kojeg se tako lahko ne odričeš. Za uzvrat, mi će mo je voljeti i cijeniti i biti joj zahvalni, da će svojom ljubavlju za Tebe i ona pružiti svoj dio u našoj gigantskoj borbi za oslobodjenje hrvatskog naroda. U ovakom sporazumu vesela srca kliknut će mo; živili nam mladenci.406

Prvo je pitanje, zašto se uopde ženiti. Opravdavajudi svoju odluku da se ženi Rudolfu Eriću „kao prijatelju, suradniku i povjereniku“, Luburić poseže i za čisto biološkim argumentom, potomstvom kao preduvjetom za opstanak naroda i za nastavak borbe za Hrvatsku.

Mnogi od nas je u dobi, kada je vrieme, da se ženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš pomladak. Rat nije razlog da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole – i postali intelektualci, i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako kakova jest, ali ne izgubiti vjeru, i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Franjo, (Vidi knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA“, pismo Anti Kršeniću u Oakland, California, Stan 20 listpoada 1953., strana 27, 28 i 29, mo. Mile Boban, Otporaš.) stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prve od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vratio se u Hrvatsku, borio se i poslije sloma 1945., otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI. S njime i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Vani mu je supruga sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a ako nisu, hoće brzo. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će idi u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer. &

Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putovima, kao i ja putovima otca mojega, kojega su Srbi ubili godine 1913., (u spomenutoj knjgi general piše da su mu Srbi ubili otca 1919. godin, str. 29, mo) što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorim o tome, da svaki čovjek treba da se oženi, da ima obitelj, da mu to samo diže ugled u svakom pogledu, i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba biti.st. 407 

Drugo je pitanje, ako se ženidbom želi poduprijeti u biološkom i borbenom smislu hrvatski narod, zašto ženiti tuđinku. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, što je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem, prema zahtjevima osnovnim, koji važe za svaki brak, – i ne treba nam smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena, moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putom i ja ne poznajem ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima našega stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. st.408

Treće je pitanje, kako uskladiti obiteljski život i borbu za Hrvatsku; supruga i oca obitelji i hrvatskoga revolucionara; želju da ima sina, odnosno potomstvo, i želju da vrši svoju dužnost „prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena409“. Luburić Eriću javlja, da „Izabel zna što ju čeka, pa čak i njezin otac“, o čemu ih je obavijestio i on, a i „zajednički prijatelj vlč. Sanchis“410. Ali iz pisma mjesec i pol kasnije proizlazi da otac ni rodbina nisu znali ni njegovo pravo ime.

Ženiti se čovjek mora pod vlastitim imenom. Ja sam uredio s Isabelom i tamošnjim župnikom, da smo svima poslali jednu ovakovu objavu s jednim mojim divljim imenom. Samo ona zna kako se zovem i ni otac nezna, ni rodbina. Ali kako se mora oglašivati u crkvi, to smo se prošvercali uz pomoć biskupa i župnika, a ženiti će me prijatelj i sve će biti u redu.st.411

U jednoj popratnoj rukopisnoj zabilješci punčevo neznanje tumači njegovom zaboravnošću.

406 PISMO Rudolfa Erića Luburiću; 17. kolovoza 1953.; (1/1).

407 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (3/3); [general Drinjanin]

408 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (3/3); [general Drinjanin]

409 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (3/3); [general Drinjanin] 410 PISMO Zvijezdani i Rudu Eridu; 0 6. rujna 1953.; (1/1) [rukopis].

411 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin, rukopisno].

56 (strana, mo.)

Evo ovako sam se pomogao radi mnogobrojne rodbine koji neznaju pravo ime i neće ni znati i samo ona zna a otac je znao i – zaboravio i rastresen je i ne zna. Tako ja i kod ženidbe konspiriram. Poslat ću ti još pod pravim imenom, što samnapravio za par prijatelja. 412 U Actualidadu nalazimo potvrdu, da od samoga početka odnosi Luburića i djevojkine rodbine nisu počivali na uzajamnom povjerenju. Roditelji su se protivili toj ženidbi od samoga početka. Nisu volili toga Vicente Garcia Pereza koji je govorio stranim naglaskom i bio tvrda lica. Nisu poznavali njegovu prošlost niti je bilo jasno od čega će mladi bračni par živjeti, jer mladoženja, ukoliko se zna, nije imao nikakve profesije.st.413

Luburić Erića uvjerava, da ga ženidba neće zarobiti ni udaljiti od njegova rada za Hrvatsku.

Moje povlačenje ovdje nije od posla, nego od časti i prihoda, u korist dade, da dodje ovamo. Nu ja ću raditi, kao i ciela života. U tom netrebate imati straha. I čim treba idem! Nijednog čovjeka – značaja nije žena zaustavila. Bojnik je ostavio jednu idealnu ženu i vršio dužnost i pao. Pukovnik Dierski? će isto ići kad dodje čas. Francetić je isto ostavio, i Kavran i hiljade. Zašto to nebi učinio onaj, koji je ostavio majku 2 puta na 10 godina (barem). Nijednu ženu nemože se više voliti nego majku! st.414 18. rujna 1953. ponovno ima potrebu naglasiti, da između Isabel, odnosno obitelji, i Hrvatske neće biti nikakve kolizije, jer Isabel sve zna.

Bit ću prvi u borbi, kao i uviek, i zato sam odlučio ženiti se u uniformi, da žena i tom prilikom znade, da u ormaru čeka oružje i da se ide onda, kad to Hrvatska bude tražila! Ona to zna. Veliki je to duh i ja sam se usudio u njoj gledati jednu Zvjezdanu. Šaljem Vam njenu fotografiju, a kasnije ćemo Vam poslati bolju i sa posvetom.st. 415

Postoji, dakle, više naznaka, da je Luburić ženidbu shvaćao i prihvaćao kao način da pospješi hrvatsku borbu. U pismu, pisanom iz Madrida 08. rujna 1953. godine, izražava uvjerenje, da de „preko ženine rodbine uspjeti štošta“ jer „oni su i bogati i uplivni“416, a potom će to reći posve otvoreno: Sve što činim, pa i ženidba, ima svoj cilj, a taj nije drugi nego naša stvar. st.417

Je li onda Luburić „uz dozvolu starješina“ (Pavelića?) brak sklopio samo zato, da „rieši jedan osobni problem“ i samo radi cilja koji se zove „naša stvar“? On govori i o intimnim mjerilima za opravdanost ženidbe, a to je da „nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga“ i to je, da „nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život“, a on je u Isabel, kaže, našao ženu prema vlastitim pogledima st.418. S druge strane, „Isabel je bila uistinu zaljubljena u Ladisa“, (Ladis ili Ladislav je bilo jedno od Maksovih imena u to vrijeme u Španjolskoj. Pisac ove knjige, tko je da je bio za zasigurno je to znao kao što i ja znadem, ali je on to, pisac knjige, rekao bih namjerno izostavio kako bi čitatelju knjige dao do znanja da je Maksova zaručnica imala jednog drugog mladića “Ladisa” u kojeg je bila zaljubljena više nego u Maksa.  mo.) bila je „mršava i niska, niža od njega… vrlo lijepa… postarija“st.419.

Luburić Eridu uoči vjenčanja piše o Isabel, da je „bolja i vriednia nego sam mislio i zavriedio st. 420“, a nakon vjenčanja, o Isabel piše:

Moja je iz ugledne familije, i odgoja od 9 god. kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica i kaže, da je iz Ljubuškog… Uči Hrvatski i ako Bog da sina, samo će se hrvatski govoriti. Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći, i kako je iz dobre i jake familije, stvar će samo krenuti napried.st. 421

Godinu kasnije se hvali, da je Isabelina „vruća želja pretvoriti se u podpunu Hrvaticu st. 422“, a još dvije godine kasnije u pismu Pavi Gagri piše da je „sretan kao čovjek“, jer mu je „žena bogata, radljiva i pametna, jer je kršćanka, skromna, majka i žena kao nekada naše što su bile 423“. Iste godine u pismu

412 ZABILJEŠKA uz pismo i popratnu pozivnicu iz studenoga 1953. godine.

413 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

414 PISMO Zvijezdani i Rudu Eriću; 0 6. rujna 1953.; (1/1) [rukopis]. 415 PISMO Rudolfu Eriću; 18 rujna 1953.; (1/1); [rukopisno].

416 PISMO Rudolfu Eriću; 08. rujna 1953.; (1/?); [rukopisno]

417 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin]. 418 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (3/3); [general Drinjanin] 419 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

420 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin, rukopisno].

421 PISMO nekolicini braće u Kanadi, Stan, 05. prosinca 1953.; (1/2); [general Drinjanin, Drinjanin], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 31.

422 PISMO Štefici Šantek; 10. listopada 1954.; (1/3); [general Drinjanin].

423 PISMO Pavi Gagro; 12. kolovoza 1956.; (1/1); [general Drinjanin. Maks].

Rukopisna zabilješka Vjekoslava Luburida o svom puncu uoči ženidbe 1953. godine.

Nacrt pozivnice na vjenčanje iz studenoga 1953. godine.

57 (strana, mo)

Rudolfu Eriću odaje, da je cijenio Isabel, zato što je bila sposobna i radišna u vođenju poslova, zato što je bila otvorena za rađanje djece i zato što ga nije sputavala u njegovoj odluci da služi Hrvatskoj.

Isabel je ustaša i pol, jer vodi naše poduzeće i ni rieči nije rekla kada sam pakirao kofere – za Budapest. Ona zna, da ću otići prije ili poslie i kao inteligentna žena zna, da samo može pogoršati stanje. Ona se ponosi, da sam takav i želi, da takav ostanem. Takovom je poznaju svi naši prijatelji. (…)

Da, krajem veljače idemo po treće (Misli se na dijete. To je Vjekoslav koji je rođen, ako se ne varam 15 veljače 1957., mo.) i ako Bog da dobro će svršiti. Isabel hoće pola tuceta, kaže za započeti, i onda neka slobodno idem u Peštu, Zagreb itd. Španjolske žene su takove, ovdje još nije stigla emancipacija, (oslobođenje žene od muža, mo.) ovdje smo kao paše i begovi.st. 424

Tako se razabiru i na jednoj i na drugoj strani razlozi, da je prošlo samo petnaestak dana upoznavanja 28. svibnja do zaruka 13. lipnja 1953. godine.

Luburić Eriću 06. rujna 1953. godine javlja, da mu se „Poglavnik javio i bit će Kum“ uz Crničkoga i samoga Erića, u skladu s običajem, da i s jedne i druge strane budu tri svjedoka st.425, iako nitko od njih s Luburićeve strane nije nazočio samom vjenčanju, nego su, temeljem punomoći, zastupani tako da je Crničkog predstavljao Luburićev prijatelj “Lleó a Poglavnika otac djevojke st.426“, a samoga Erića pukovnik Marijan pl. Pušić st.427. Ali ako je istina, da Isabelini „roditelji nisu prisustvovali ni u crkvi niti su vidjeli svoju kćerku kroz nekoliko godina poslije ženidbe st.428“, onda otac djevojke nije mogao na vjenčanju zastupati poglavnika kao kum. U jednoj rečenici Dinko Šakić podupire tvrdnju da je Luburićev punac zastupao na vjenčanju poglavnika kao kuma.

Budući da u ono vrijeme nije bilo moguće Poglavniku putovati u Španjolsku (listopad 1953. godine), pismeno je zamolio Maksovog bududeg tasta da ga on zastupa kod vjenčanja. st.429

Ali već u idućoj rečenici Šakić izlazi s podatkom, da je Luburićeva ženidba bila razlog gubitka simpatija poglavnikove obitelji prema njemu. Izgleda da je teta Mara mislila da će se Maks oženiti Višnjom i kad se to nije dogodilo tetine i Višnjine simpatije za Maksa su nestale, ali to su nastojale prikriti. st.430 (Ovoj piščevoj izjavi bi se mogo donekle i povjerovati, jer su trzavice i nategnutosti između Poglavnika i Maksa Luburića počele upravo tom ženidbom Maksa Luburića i Isabele Hernaiz 19 studenoga 1953. O tome je nešto pisao Maks Luburić prof. Mirku Mehešu u svom pismo od 5 veljače 1965. https://otporas.com/jedno-pismo-maksa-luburica-za-sve-nas/ gdje nešto o tome piše: “…da ne želi nekima ukus pokvariti…” Prilažem poveznicu pisma. Mo. Otporaš.)

Mjesec dana uoči ženidbe vladale su određene napetosti između Luburića i fra Branka Marića.

Dobio sam, naime, obaviest, da naši zlatni ujaci govore da idem na ženino imanje u Meksiko. To su Brankova posla, jer je ljut, što ga nisam zvao da me ženi. Obitelj ženina je prihvatila sve moje poglede i ovaj bi, no ja sam iz sasma taktičkih razloga uzeo jednog španjolskog fratra, moga i Poglavnikova prijatelja, koji je meni poštu i poruke nosio u Rim i ‘dalje’, a i išao osobno u Buenos Aires do Poglavnika i do moje sestre. Bio sam u njegovu samostanu skriven prvo vrieme, i on je danas šef Brankov i svih fratara u Španiji, čovjek sveta života, koji mi može dočarati svetost braka, a osim toga, čovjek velika ugleda, koji me može zaštititi, dati i sve vrsti veza itd. Logično je, da sam se za ovoga odlučio i on je sretan i dolazi u Bilbao da nas vjenča.

Ona ima rodbine, brata itd. u Meksiku, jer se tamo rodila dok je otac imao tamo industrije i trgovine, ali je u 6 godini došla u Španiju i nemisli ići u Meksiko. I kog vraga da idem ja? Dakle, neka ujaci brbljaju, jer nemaju drugog posla. st.431

Iz Dosjea razabiremo, da je „došlo izmedju njega i fratra Branka Marića do raskida veze, radi nekih nepravilnih poslova s blagajnom 432“ Stožera, ali se kaže, da je i Marijan Pušić s Marićem bio „zavadjen radi Marićevog tvrdičluka st. 433“, dok je isti Marić Luburića  optuživao za „diktatorski stav st.434“.

Ali iz pisma od 05. prosinca 1953. doznajemo, da je obred vjenčanja, ipak, predvodio fra. Branko Marić 19. studenoga 1953. godine u crkvi Nuestra Señora de Begoña u Bilbaou.

424 PISMO Rudolfu Eriću; 12. prosinca 1956.; (1-2/2); [kum Vjekoslav] R.

425 PISMO Zvijezdani i Rudu Eriću; 0 6. rujna 1953.; (1/1) [rukopis].

426 PISMO Rudolfu Eriću; 18 rujna 1953.; (1/1); [rukopisno].

427 PISMO Rudolfa Erića Luburiću; 04. studenoga 1953.; (1/1).

428 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

429 ŠAKIĆ, Dinko, Uzroci i pozadina koji su doveli do sukoba i razlaza između poglavnika i generala Luburića, (1-19 A4 stranice, računalno napisano i pisačem ispisano), 9/19.

430 ŠAKID, Dinko, Uzroci i pozadina koji su doveli do sukoba i razlaza između poglavnika i generala Luburića, (1-19 A4 stranice, računalno

napisano i pisačem ispisano), 9/19.

431 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin].

432 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, Izvještaj ‘Općenito stanje medju hrvatskom emigracijom u Španiji’, str. 175.

433 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, Izvještaj ‘Općenito stanje medju hrvatskom emigracijom u Španiji’, str. 178.

434 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, Izvještaj ‘Općenito stanje medju hrvatskom emigracijom u Španiji’, str. 177.

Pozivnica na vjenčanje 19. studenoga 1953. godine.

58 (strana, mo.)

Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, našim odlikovanjima, oznakama, i sve, kao da je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra Branko, naš franjevac i ustaški borac i bili prisutni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili prisutni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata i telegrama sa svih strana svieta.435

Luburić se ženio „u generalskoj-ustaškoj uniformi“ koju je imao „dobiti iz Amerike od Poglavnika i Beginih (Servatzia) sve kompletno“, a namjeravao ju je, po potrebi, „ili preraditi, ili novu napraviti prema njoj“436.

U Dosjeu čitamo, (čitaj ideje Đorđa Ličine, mo.) da je dao „skrojiti i generalsku uniformu, na kojoj nosi željezni Hitlerov krst, u kojoj se vjenčao i uopće oblači je na svečane zgode u zatvorenom krugu437“.

Zbog protivljenja Isabelinih roditelja, baš zato što Luburiću nije padalo na pamet da ide „na ženino imanje u Meksiko“, bračni par se od samoga početka našao pred pitanjem, kako zajednički život postaviti na stabilnu materijalnu osnovicu. Tim više, što je Luburić bio svjestan, da hrvatskoj stvari može koristiti i dosljedan sebi može ostati samo ako uspije „najprije srediti svoj život438“, a to je zapravo značilo i postati materijalno neovisan i o „jednom centu općih sredstava bilo u koju svrhu439“. U stjecanju materijalne neovisnosti, kao preduvjeta da može raditi za Hrvatsku, Luburić je računao na ženinu rodbinu i na prijatelje.

Rodbina ženina dati će olakšanje, a već su prijatelji stavili na raspolaganje jednu kućicu, vrlo skromnu i ostavljenu, u jednom selu Valencije, na raspolaganje, i tu ćemo gojiti kokoši i saditi vrt i o tome živiti. Ona to razumije, jer je stručna profesorica u Falangi za te stvari i širenje domaće industrije medju ženskom mladeži, radi prenapučenosti i pomanjkanja sredstava ove zemlje za izdržati stanovništvo. 440

Plan, koji je „iznio vjerenici“, sastojao se u tome, da ona „goji kokoši s dadinim parama“, a cilj je bio „da može Stožer raditi 441“. Govor o „dadinim parama“ ovdje treba shvatiti uvjetno, imajući na umu protivljenje Isabelinih roditelja ženidbi, jer da je od samoga početka bilo „dadinih para“, problem ne bi bio izrazit, počevši od samoga „medenoga mjeseca“.

Neimenovani doktor X u Actualidadu izjavljuje, da je bračnom paru prvo ponudio „kuću u Morairi, koju je general dobro poznavao, da tu provede medeni mjesec, što je sretno prošlo 442“, a riječ je vjerojatno o kući, gdje se Luburić skrivao prvo vrijeme, nakon dolaska u Španjolsku. Ali zajednički život nisu zasnovali u Morairi, nego u Beniganimu, na posjedu koji im je ustupio također Doktor X.

U Beniganimu sam posjedovao oko 20 jutara zemlje i, budući da je Isabela bila upućena u farmerske poslove, predložio sam ostaviti im svoje zemljište pa neka ga oni urede, iskoriste i eksploatiraju i neka tu rade i uživaju u miru. Oni prihvatiše. 443

Na tom se posjedu, po svoj prilici, nalazila kućica koja je bila skromna, jer ju je trebalo popravljati, što je Luburić uzeo uglavnom na svoja pleća. U tome su mu sigurno dobrodošla radna iskustva iz Budimpešte, gdje se nanosao cigle….nemam vremena, jer se utrkujem sa kišom i dovršavam popravak kuće. Radim od jutra do mraka i postao sam i zidar i bravar i stolar i maler, ali ću imati kućicu i mir i moći raditi. 444

Izgradnja se oduljila, jer osam mjeseci kasnije piše da ih je noću kiša „potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti 445“.

Nije dakle bilo riječi o nepovratnom daru Doktora X, nego o davanju imanja na upravljanje, što je uključivalo i polaganje računa. Najprije sam im dao zajam od milijun peseta. Razjasnit ću. General je upravljao farmom a ja sam tu išao koncem tjedna. On mi je iznosio račune za zidare, za radove oko životinja i za kupnju istih, za materijal. Kad mi iznosio račune rekao bi: ‘Žao mi je što se radi o tolikom novcu, ali…’. Ja sam mu odgovarao: ‘Nije važno, samo ako ste vi uvijek ovdje sretni’.446

435 PISMO nekolicini braće u Kanadi, Stan, 05. prosinca 1953.; (1/2); [general Drinjanin, Drinjanin], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburida

1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 31.

436 PISMO Rudolfu Eriću; 20. listopada 1953.; (2/2); [Drinjanin, rukopisno].

437 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburid, Izvještaj ‘Općenito stanje medju hrvatskom emigracijom u Španiji’,

str. 175.

438 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin].

439 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (2/2); [Drinjanin].

440 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin].

441 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (1/2); [Drinjanin].

442 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

443 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

444 PISMO Rudi, Crnom i Raši; 20. listopada 1953.; (2/2); [Drinjanin].

445 PISMO Anti Kršiniću; Stan, 27. lipnja 1954.; (5/5); [general Drinjanin], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburida 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 47.

446 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

59 (strana, mo.)

Tako je Luburić uredio „uzgajalište pataka, posebne vrste, koje nisu trebale vode, nosile su puno jaja i imale slasno meso“.

Dobro im je išlo, Maks je počeo nabavljati i prodavati ne samo patke i njihova jaja, već i hranu za tu živad. Moj Pavao se šalio kako ‘sad Luburać ima logor pataka“.447

Fra Miguel Oltra također svjedoči, da se Luburić na novim poslovima vrlo brzo uspješno snašao.

Nije mu bio lagan život u prvim danima, ali je uskoro svojim trudom i sposobnostima uspjeo formirati jedno uzorno imanje, koje je služilo kao model ostalim posjednicima. Naš general, koji nikad prije nije imao priliku baviti se ovim poslom, postao je šef proizvodjača u cijeloj pokrajini i bez ikakvog osobnog interesa podučavao je ostale u modernoj tehnici gospodarstva… Svi su ga volili i cijenili, koji seljak nije poznavao i cijenio Don Vicente-a – kako su ga ovdje zvali? 448

O farmi, na ulazu u koju je Luburić „na velikom bijelom zidu napisao ogromnim slovima ‘Drina’ i nacrtao hrvatski i bosanski grb“, u Dosjeu čitamo, (Đorđe Ličina, mo.) da je bila „navodno najveće preduzede te vrste u Španiji“.

Ima kapacitet od 200.000 pataka (specijalne japanske i engleske rase). Ima filijale u drugim krajevima Španije i svoje proizvode prodaje po cijeloj Španiji. Jako je dobro angažovao posao i farma mu po njegovoj izjavi nosi mjesečno blizu 300.000 pezeta (5.000. dolara). Po njegovoj vlastitoj izjavi, ima na banci dosta kapitala, jer predpostavlja da će pre ili kasnije morati napustiti posao radi ‘hrvatske stvari’, te ne želi da mu obitelj ostane neobezbjedjena i da se nadje u teškoćama. Farma raspolaže vlastitom električnom centralom, najmodernijim inkubatorima i ima dva automobila, od kojih jedan teretni. 449 (Po ovome što se ovdje navodi, izgleda da je Udba vrlo dobro znala gdje se nalazi Maks Luburić. Mo.)

Luburić je ženidbom i poslovanjem na farmi uspio stvoriti život, koji ga je neko vrijeme ispunjao i činio sretnim, kako je napisao u pismu iz listopada 1954. godine.

Mi živimo na jednom malom gospodarstvu, gdje vlada savršeni mir, gdje je liepo, gdje ima sunca i čista zraka, gdje nema buke i vrtloga. Imamo liepu kućicu sa svim pogodnostima, gospodarstvo, zemlju vrt i sve ono što ovakovi način života daje od sebe. Mi smo upravo sretni ovakovim načinom života, a evo imamo u gostima i pukovnika iz Madrida, koji se osjeća kao preporodjen u ovom savršenom miru nakon napornoga našega rada u Madridu. Pred par dana bio nam je u gostima Fra Gracijan Raspudić i veli isto to.450

U tom zadovoljstvu važnu je ulogu sigurno imalo četvoro djece koje je Isabel rodila: Domagoja (21. ožujka 1955), (Vidi stranicu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA“ 1028  gdje se vidi razglednica i slika malog  Domagoja sa: “Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radosnu Viest, Da nam se je rodio naš Prvienac Domagoj dana 25 listopada 1954. god. Sretni roditelji Isabel i Vjekoslav vitez Luburić”. Dolje niže general je pisao svojem suradniku Danijel Jolić u Toronto: “Dragi Daniel! Koristim i ova zgodu, da Te pozdravim. Imam sina “mahala”! Sliči mi ko jaje jajetu i raste da je milina. Javi se. Tvoj Maks. . Mo. Mile Boban, Otporaš.) Drinu (12. veljače 1956.), Vjekoslava (15. veljače 1957.) i Miroslavu (07. veljače 1958.)

Kada je 1964. godine u Carcagenteu Berislav Đuro Deželić posjetio Luburića, onda se uvjerio koliko je Luburić volio djecu i bio im predan. U Carcagente, pred jednokatnom kućom u ulici St. Ana 33. dočekao nas je general Drinjanin u bijeloj košulji razgaljenih grudi. Bio je očito razdragan. Raširenih ruku pristupio je k meni i izgrlio me kao brata. (…)

S blaženim smiješkom predstavio nam je Drinjanin svoju djecu Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Najmladje dijete privinuo je nježno uz grudi i rekao blaženo: „Ovo su moji biseri, ljubim ih kao zjenicu svojega oka.“ Dirnula me njegova nježnost i pomislio sam toga časa: „Zar ovako postupa čovjek, kojega nazivaju ‘koljačkim zloduhom’?“451

U UDBinom Dosjeu također stoji podatak iz iste 1964. godine, koji svjedoči o Luburićevoj privrženosti djeci:

Ima troje djece i za trogodišnju kćerku kaže, da je više voli nego svoju političku i vojničku karijeru.452

I sam Luburić govori o neograničenoj uzajamnoj privrženosti između njega i djece.

Djeca me vole neograničeno mnogo i nema osim Boga snage koja ih od mene može odijeliti. 453

447 TIJAN-Luetić, Nedjeljka, Život Pavla Tijana. Zapamćeno, izgovoreno, zapisano, Zagreb: Matica Hrvatska, 2014., str. 232. – 233.

448 PRISUTNIK, Odkriće spomenika Gen. Luburiću, Obrana, XIV/1976/206-207, (3).

449 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, Informacija o Maksu Luburiću br.138 od 27.I.1961, str. 194. (Trebalo bi biti god. 1971., mo.)

450 PISMO Štefici Šantek; 10. listopada 1954.; (1/3); [general Drinjanin].

451 DEŽELIĆ, Berislav Gjuro, Bič Božji. Posmrtno sjedanje na Generala Drinjanina, Obrana, VIII/1970/121-122, (7-9) i Drina, 1989, (69).

452 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburid, DB Rijeka izvještaj «Irma» 19.III. i 24.III.1964., str. 277. 453 PISMO bratu Srećku Roveru, od 11. studenoga 1962., (4/5), [general Drinjanin].

Posjet Berislava Gjure Deželida generalu Vjekoslavu vitezu Luburiću u Carcagente. Izvor: Drina, 1989. str. 74.

Maks Luburić sa svojom djecom u Valenciji (snimljen šezdesetih godina XX. stoljeća). (Sliku je snimio dr. Miljenko Dabo Peranić ili njegova supruga Marija 1963. god. prilikom njihove prve posjete generalu toga ljeta 1963. Mo. Optoraš.)

60 (strana, mo.)

Rađanje djece smekšalo je krutost Isabelinih roditelja, koji su se „preselili iz Bilbaoa na tu farmu, jer su uvelike željeli upoznati svoju unučad i oprostiti svojoj kćeri454“.

U kojem trenutku i je li uopće i u kojem smislu došlo do preseljenja, ostaje otvoreno, ali već u listopadu 1954. godine Luburić telefonski razgovara s puncem radi posudbe novaca za Artukovićevu obranu.

Evo jutros sam razgovarao na telefon sa mojim puncem, da posudi novaca, da možemo Artukovićevu stvar pokrenuti. Moram napustiti gospodarstvo od čega živimo i ostaviti ga ženi sa malim djetetom, da mogu u Valenciji, Barceloni i Madridu učiniti šta za Artukovićevu obranu. Tisuće su veza i samo da platimo poštarinu predstavlja to veliku žrtvu. Bojim se da sam i previše izkoristio moju novu rodbinu, ali ipak pridonieti ćemo i novu žrtvu, da se i ova stvar privede kraju.455

Vjerojatno u potraživanju novaca prema puncu i nije nastupio s potpuno otkrivenim razlozima, ali to je znak da su najkasnije tada, već nakon rađanja Domagoja kao prvoga djeteta, oni počeli komunicirati i da su Isabel i Vjekoslav na njih mogli računati. U lipnju dvije godine kasnije Luburić piše, da im je „stari punac bio u pohodima, i kupio nam imanje, pomogao da ga proširimo, pa nam je lakše gledati u bududnost 456“, što znači da ni tada nije došlo do pravoga preseljenja Isabelinih roditelja iz Bilbaoa na farmu. O kupovini farme od neimenovanoga doktora X za Actualidad isti je izjavio:

Nu, oni mi naskoro ponudiše kupnju farme i general mi reče da, iako on zna da farma vrijedi mnogo više, da farmu prodam njegovom puncu za 950.000 pezeta i obećao mi je da će mi on malo po malo odplaćivati i da „ovo on neće nikada zaboraviti ako se promijene prilike u njegovoj zemlji“. Ja tome nisam posvetio nikakvu pažnju. Kako mu u samom početku rekoh, ponovih, neka promisli da li će prodaja farme doprinijeti skladu između Isabele i njega i, ako tako bude, ja ću farmu prodati. Tako, ja prodah te posjede i stavih ih na ime Isabele.457

Luburićeva sreća nije, međutim, bila sreća obiteljskog farmerskog čovjeka, nego je to bila sreća hrvatskog revolucionara koji se privremeno povukao, da u pravi trenutak opet izbije u borbu za Hrvatsku. Taj je život Luburić uspoređivao s životom na Jankapusti.

Doći će i novi, pa kao na Janka pusti, po danu gradimo, radimo zemlju, gojimo životinje, navečer pišemo svaki na svoj sektor. I vjerovatno ću kupiti stroj i slova, pa ćemo sami tiskati Drinu. Nema druge. I nastojim ovdje naseliti više familija, koje ću namjestiti u raznim gradovima. I tako napried.458

U tom se duhu iste godine usput nabacuje i Pavi Gagri, da iz Australije dođe u Španjolsku.

Zašparaj nešto, oženi se, pa nešto radi, a ako Ti ne prija, zašparaj, pa dodji k meni, kupi nešto ovdje, pa radi. Vjerujem da je tamo mnogo bolje ekonomski, znam da imaš svoje kod kude, pa i njih pomozi. I ako možeš pomozi naše u radu.459

Fra Miguel Oltra također tvrdi, da se Luburić nikako nije mogao smiriti kao samo obiteljski i poslovni čovjek.

Ali ovaj unosni i rentabilni posao nije ga zadovoljavao. Jednom prilikom mi je napisao, da se boji, da će se uistinu početi osjećati posjednikom i da će zaboraviti na misiju koju mu je providnost namijenila. (Dakle, general je imao svoju “Providnost”, tj. Božije obećanje šta sve treba raditi za Hrvatsku. Mo.)

Sa svoga imanja iz Beniganima počeo je s novinama i revijama, koje je slao diljem svijeta, da održi borbeni duh i da prenese na mladju generaciju stečena iskustva u borbi protiv vječnih neprijatelja Hrvatske.460

Vrijeme od razlaza s Pavelidem 1956. godine pa do Pavelideve smrti 1959. godine Luburić se povukao i njegova prepiska je znatno opala, kako je gore rečeno, pa iz toga razdoblja ne doznajemo puno o njegovu obiteljskom životu ni o razlozima razilaženja s Isabelom.

U pismu od 10. travnja 1957. godine Luburić piše Eriću:

Rodio mi se sin, Vjekoslav, ostali liepo napreduju, Isabel dobro i ja isto. Radim mnogo na tri linije i zadovoljan sam sa svim. 461

Istoga dana uputio je petostranično pismo na više neimenovanih primatelja, naslovljeno s Dragi brate!, sa ciljem da prekine i obrazloži svoju šutnju, a o obitelji kale:

Da, stvorio sam i obitelj i stvorio i osigurao svakidašnji kruh i vlastito gnijezdo svojoj djeci i okolnostima mnogo težim, nego što ste to mogli učiniti u bogatijim zemljama. U ovoj mojoj aktivnosti i tvrdoj odluci, da se nikome ne javljam, pa ni članovima moje obitelji, bio sam tako dosljedan, da Vam nijesam javio niti sretnu vijest, da me je Bog obdario sa sinom Vjekoslavom, i da moj Domagoj i Drina napreduju, da naše poduzeće predstavlja ne samo potpunu gospodarsku situaciju za mene, nego da može financirati svaku moju bududu djelatnost. 462

454 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

455 PISMO Štefici Šantek; 10. listopada 1954.; (2/3); [general Drinjanin].

456 PISMO Rudi, Raši, Crnom; 01. lipnja 1956.; (4/4); [Drinjanin]. 457 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

458 PISMO Rudi, Raši, Crnom; 01. lipnja 1956.; (4/4); [Drinjanin].

459 PISMO Pavi Gagro; 12. kolovoza 1956.; (1/1); [general Drinjanin. Maks].

460 PRISUTNIK, Odkriće spomenika Gen. Luburidu, Obrana, XIV/1976/206-207, (3).

461 PISMO Rudolfu Eriću; 10. travnja 1957.; (1/1); [Vjeko] R. 462 PISMO Dragi brate!; 10. travnja 1957.; (2/5); [Maks].

61 (strana, mo.)

Iz pisma Rudolfu Eriću od 25. kolovoza 1959. godine doznajemo za zdravstvene poteškoće njegova sina Vjekoslava.

Vjeko je već dobro. Operirali smo ga, ali drugu operaciju nisu izvršili, jer je bio slab. Ojačao je mnogo i možda da netrebadne operaciju. Kriva je bila slaba diagnoza, ali je mali Luburić bio jači nego liečnici, koji su ga šest mjeseci trovali. Kada mi je dodijalo sve to, kao i mnogo puta u mom životu, dao sam se voditi po mom instinktu: rekao sam van sa doktorima, uzeo maloga iz kreveta, i na sunce s njima, neka se igra sa braćom, pa što Bog da. Tako je reagirao, jedući, igrajući se, bez ikakvih inekcija, liekova, itd. Iz dana u dan jača, deblja, i nestaje simtoma i posljedica bolest. Bog će providiti i kako mi kaže jedan prijatelj, liečnik, spasio sam život djetetu, jer su ga bili otrovali sa medikamentima. I tako se povratilo veselje u mene. st.463

Iz pisma Anti Kršiniću od 23. travnja 1961. godine ne naslućuje se razdor u obitelji.

Ja sam dobro i zdravo. Imam 48 godina. Zdravlje bolje nego 1945. Bio je kod mene i Prcela, ima i film, pa ti to može potvrditi. Stojim na čelu jednog velikog poduzeća, a živimo na imanju žene. Imam dva sina i dvije kderke: Domagoj, Drina, Vjekoslav i Miroslava. Troje ide u školu i bit će Luburića. 7 (Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA“ na st. 108., mo),,464.

Najstarije dostupno nam pismo u kojem Luburić piše o svojim obiteljskim problemima je pismo od 13. siječnja 1962. godine.

Ovdje i jučer sud potvrdio čak i za Miroslavu, koja ima 4 godine, da ja imam jedino pravo u pogledu odgoja i svih odluka, a to je u katoličkoj Španjolskoj samo jednom od hiljadu slučajeva, gdje majka automatski ima prava na djecu ispod 7 godina. 465

Tako bivamo obaviješteni o obiteljskim trzavicama tek u trenutku, kada su uznapredovale toliko, da je španjolski sud „dodijelio djecu njemu strancu, a ne majci španjolskoj državljanki 466“.

Tek kada u pismu iz studenoga 1962. godine Luburić, opisujući svoje obiteljske nevolje, kaže da ima „tome dvije godine 467“, zaključujemo da one datiraju iz 1960. godine. Ali u Actualidadu stoji, da je Isabel Luburića „napustila poslije rođenja četvrtog djeteta 468“, dakle poslije rođenja Miroslave 07. veljače 1958. godine.

Neimenovani liječnik uzrok prvih bračnih neslaganja prepoznaje u tome, što su „Isabeli nepoznate bile sve aktivnosti njegova muža“, a kada je „general djelomično pred suprugom skinuo zastor sa svojih tajni ona mu je odrješito rekla NE“.

Neću ti dozvoliti da se baviš politikom. Obećao si mi da ćemo živjeti u miru na ovoj farmi i ja dopustiti neću da nam mutiš naš mir. 469

Vrhunac je nadošao, kada, jednoga dana Isabel otvori jedno skrovište i pronađe skriveno skladište oružja: tu je bila jedna strojnica, jedna puška, jedan samokres, dvije ručne bombe, nešto drugoga oružja i strjeljiva“, na što „Isabela ode na obližnju postaju Građanske zaštite i saopći im što je pronašla“ ali to je „jedva urodilo posljedicama“470, a Stanić kaže da Isabel „nije mogla do vlasti“ koje su „na nju vršile presiju“471. Iako je na početku tvrdio, da „žena znade, da u oromaru čeka oružje 472“, kada je do scene došlo, nije naišao na razumijevanje i nije se mogao opravdati.

Žena i jedna šogorica su vidili i oružja u mojoj sobi, premetali mi stvari itd. i kako oni za nas ništa ne osjećaju, nemaju smisla za sve to. 473

Izgleda da se odnosi nisu zamrsili slučajno, nego je „rušenje“ Luburićeva braka i obitelji bilo isplanirano.

Rušili su mi brak i nastojali odvojiti od djece, zato da me moralno skrši. Optužen sam bio pred vlastima, obitelji, ženom i djecom, da sam kriminalac, ubojica nevinih ljudi. Postoje svjedočanstva i svećenika o tome. Imam zapisnike.474

Đorđe Ličina donosi inačicu, prema kojoj je sve poteklo iz Pavelićevih krugova.

Potkraj 1957. godine na adresu kontese Izabele Hernaiz Santiseban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pisao ga je navodno netko iz najužeg kruga Pavelićevih prijatelja. Neki čak sumnjaju u Pavelićevu ženu Maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga ‘toliko krvave da se nikad neće dezinficirati’. U pismu je, kažu, bio (Imam original tog feljtona Đorđa Ličine gdje on u br. 4 na stranici 74 časopisa “Danas” donosi upravo to što je ovdje rečeno, mo.)

463 PISMO Rudolfu Eriću; 25. kolovoza 1959.; (1/1); [Maks].

464 PISMO Anti Kršiniću; 23. travnja 1961.; (1/1); *Vjekoslav Luburić; Maks], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 108.

465 PISMO Srećku, Ivi, Pavi, Stipi; 13. siječnja 1962.; (1/1); *Maks].

466 TIJAN-Luetić, Nedjeljka, Život Pavla Tijana. Zapamćeno, izgovoreno, zapisano, Zagreb: Matica Hrvatska, 2014., str. 232. – 233.

467 PISMO nekolicini braće u Argentini; 08. studenoga 1962.; (6/8); [Maks].

468 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (61).

469 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

470 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

471 ROMIĆ, Sanja, Ispovijest Luburićeva ubojice. Intervju s Ilijom Stanićem, Globus, 17. srpnja 2009/971, str. 47.

472 PISMO Rudolfu Eriću; 18 rujna 1953.; (1/1); [rukopisno].

473 PISMO Rudu, Crnom i Ivi; 30. kolovoza 1961.; (3/5); [Maks].

474 PISMO Hrvatskim elitama; 07. srpnja 1962.; (3/4); [Maks. Drinjanin].

62 (strana, mo.)

naveden i čitav katalog Luburićevih zločina i metode kojima je ubijao djecu u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac. Izabela Sanitisteban nije mogla Luburiću oprostiti prešućenu prošlost: zatražila je i dobila razvod braka. Doduše, pritom je izgubila pola velikog imanja – jer ga je sud dodijelio Luburiću – ali je, kako će kasnije izjaviti, ‘morala učiniti ono što se od nje očekivalo’.475

Tu ima puno netočnosti. Luburić se nije već „1957. godine odselio u Carcagente“, jer još u pismu iz travnja 1961. piše, da živi „na imanju gene 476“, dakle, u Beniganimu. Brak nije razvrgnut uopće, jer se, kao prvo, sam Luburić „protivio rastavi, između ostalog, jer je katolik i rastavu nije prihvaćao 477“, ali se nije htio „ni separirati de jure 478“, zato što „u ono vrijeme nije bilo u Španjolskoj zakona o rastavi braka, ali jest o odvojenom životu 479“, pa je bilo riječi o rastavi „po katoličkom pravu od kreveta i stola 480“.

Isabel, prema Luburićevim pismima, nije „izgubila pola velikog imanja“. U Dosjeu, (Đorđa Ličine, odnosno Udbe, mo.) štoviše, stoji, da je Isabel „bila stvorila neke veze sa policijom i optužila Luburića da je ruski agent. Osim toga mu je blokirala račune na banci, tako je bio ostao bez novaca“481. Glede samoga imanja, Luburić će kasnije stvar opisivati bitno drugačije.

Prema zakonima ove zemlje, moje je pola i ona ne može ništa, nu ja sam kavalirski prepustio ženi i Trustu i podpisao odobrenje, da mogu voditi kako hoće poslove. Ja zarađujem dosta, da mogu živiti, školovati djecu i pomoći Hrvatsku.482

Ilija Stanić je izjavio, da se Isabel žalila na Luburićev „surov-sirov odnos“, ali sve Stanićeve izjave valja uzeti s pričuvom, jer je uhvaćen u mnogim lažima, a slagao je i to, da su djeca dodijeljena ne Luburiću, nego Isabel 483. U Dosjeu stoji podatak iz veljače 1963. godine, da Isabel „djecu nije htjela prihvatiti, pa su pala Maksu na teret 484“, ali već iz travnja iste godine čitamo podatak, da je nakon bračnih razmirica Luburić „djecu dobio 485“. Luburić se za djecu, u svakom slučaju, morao boriti, jer nipošto nije htio „da djeca postaju Baski 486“. Dok je u pismu iz siječnja 1962. godine i sam pisao, da bi Isabel trebalo „staviti pod smotru cobra liečnika 487“, a u Dosjeu čitamo da se pričalo, da mu se „žena nalazi u ludici 488“, Luburić će u pismu iz studenoga iste 1962. godine napisati o svojoj ženi, da je ona „jedna čestita žena i nije u ludic 489“. Pitanje – je li u sudskoj dodjeli djece Luburiću presudno bilo duševno stanje Isabel ili činjenica da se Luburić u obiteljskim trzavicama „utekao Padre Oltri 490“, odnosno svojim španjolskim vezama – ostaje otvoreno. Ali izgleda da nije samo sud bio na Luburićevoj strani.

Sud, vlasti, prijatelji i dobar dio obitelji ženine pa i sam otac, vide sa sam u pravu. 491

Podrijetlo svojih obiteljskih nevolja Luburić sažima u nekoliko kratkih rečenica, u kojima svoju ulogu nalaze i Isabelina rodbina, koji nemaju „nimalo smisla za Hrvatsku ni za poviest ni za metafiziku“, ali i pripadnici Pavelićeva HOP-a.

Ali su htjeli (obiteljski trust), da se odreknem Hrvatske, sasma-100%, te da ovdje i u drugim zemljama brani interese

Trusta. Oni su milioneri, bogati trgovci, industrijalci. Ja sam to odbio. Na to je došla u pomodć’šogorica’ i HIOP-ovi stratezi i tako je jedna čestita gospodja pošla putem advokata, redarstva itd. itd. 492

475 LIČINA, Đorđe, Vjekoslav Luburić, Zagreb: CiP, 1985., str. 159.

476 PISMO Anti Kršinidu; 23. travnja 1961.; (1/1); *Vjekoslav Luburić; Maks], u: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969., priredio Mile Boban, Zagreb: Despot Infinitus, str. 108.

477 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

478 PISMO Srećku Roveru; 11. studenoga 1962.; (4/5); [general Drinjanin; Maks].

479 TIJAN-Luetić, Nedjeljka, Život Pavla Tijana. Zapamćeno, izgovoreno, zapisano, Zagreb: Matica Hrvatska, 2014., str. 232. – 233.

480 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburid, SUP SFRJ izvještaj ‘Astrolog’ 10.VI.1963., str. 235.

481 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, SUP Split 27.II.1963 – službena zabilješka. Razgovor s Ivanom Šegotom, 19. 4., str. 310.

482 PISMO nekolicini braće u Argentini; 08. studenoga 1962.; (6/8); [Maks].

483 ROMIĆ, Sanja, Ispovijest Luburićeva ubojice. Intervju s Ilijom Stanićem, Globus, 17. srpnja 2009/971, str. 47.

484 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, SUP Split 27.II.1963 – službena zabilješka. Razgovor s Ivanom Šegotom, 19. 4., str. 310.

485 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, SUP SFRJ izvještaj ‘Astrolog’ 10.VI.1963., str. 235.

486 PISMO Srećku Roveru; 11. studenoga 1962.; (4/5); [general Drinjanin; Maks].

487 PISMO Srećku, Ivi, Pavi, Stipi; 13. siječnja 1962.; (1/1); [Maks].

488 HDA Fond 1561 SDS RSuP SRH Dosje br. 301595 – Vjekoslav Luburić, SUP Split 27.II.1963 – službena zabilješka. Razgovor s Ivanom Šegotom, 19. 4., str. 310.

489 PISMO nekolicini braće u Argentini; 08. studenoga 1962.; (5/8); [Maks].

490 Actualidad Espanola, XVIII/1969/904, 1. Svibnja 1969., (59).

491 PISMO Srećku Roveru; 11. studenoga 1962.; (4/5); [general Drinjanin; Maks]. 492 PISMO nekolicini braće u Argentini; 08. studenoga 1962.; (5/8); [Maks].

63 (strana, mo.)

HOP je, dakle, „na svoju banderu stavio moj *Luburićev+ problem 493“, a Luburić izrijekom spominje fra Branka Marića.

Jedno je sigurno: ni fra Branko ni itko neće voditi ni Odpor, kao HOP, niti biti provodadžija u mojoj kući…494

Luburić u obrazlaganju neuspjeha u braku nastupa suzdržano, štitedi čast svoje supruge i ne iznosi u pismima ono, što je ispripovijedao svom kumu Ivanu Prceli.

Meni je general kao jednomu od njegova ‘TRI VELIKA’ ispričao, da je Isabel htjela napraviti pobačaj četvrtog djeteta (Mirice) te da je to bio glavni uzrok njihove rastave. General je iza sebe želio ostaviti brojnu djecu, ali Isabel se suprotstavljala daljnjem rađanju djece premda je to po katoličkoj nauci najglavnija svrha VELIKOG SAKRAMENTA Ženitbe. 495

Kada Luburić piše, da ga je „obitelj radi mobilizacije ne samo napustila, nego htjela i upropastiti 496“, onda misli na mobilizaciju samoga sebe od 01. kolovoza 1961. godine, kada je „podigao šator u Madridu 497“, ali to je uslijedilo nakon što je već doživio neuspjeh u braku, pa se ne može to uzimati kao razlog neuspjeha, nego kao dodatni razlog, zašto ga je Isabelina obitelj „htjela upropastiti“, a od propasti su ga spasili „hrvatski i španjolski prijatelji 498“.

Rezultat svega je bio, da je Luburić otišao iz Beniganima živjeti u „Carcagente, preko puta fratarskog samostana i pokraj žandarske kasarne, blizu Valencije 499“, dakle, u neposrednu blizinu padre Miguela Oltre koji je bio „custos de la provinciana franciscana y superior del Colegio San Antonio, Carcagente, prov. Valencija, Espana500“.

Rezultat svega je bio, da se Luburić odijelio od Isabel, ali ne tako da bi ju prekrižio kao svoju ženu i izgleda da nije istina, da su djeca „kad god su htjela išla u posjet majci, ali ona njima nikad nije dolazila, iako joj je bilo dopušteno 501“.

Moja žena sa svojim Trustom, advokatima, savjetnicima i imanjem, izgubila je parnicu, ali ne i muža. Kada se odluči zauzeti mjesto, koje joj prema našim kršdanskim zapovjedima pripada, ne treba drugo, nego doći u kuhinju, spavaću sobu i „comedor“. A u Odporu ja. Jučer je bila viditi djecu, bila dva sata u kući i može se povratiti kada hoće. Ostala je gospodja, a u pitanju ostaloga je moja stvar. Dužan sam bio dati to objašnjenje prema vama, koji ste znali ustati u moju obranu. Nisam dakle počinio niti jednog djela, niti jednog jedinog, koji bi me diskreditirao prema obitelji, djeci, crkvi, vlastima, prijateljima. Moja supruga je baška. A ovi su veliki interešdžije, trgovci itd. i imaju malo smisla za Hrvatsku. Nu ja ga imam. I kada sam se ženio, ja sam mojoj supruzi rekao sve i prema svim zakonima njoj je mjesto uz muža. Neće!? To je njezina stvar. Živim izvan imetka i o svojoj zaradi, uživam sva prava povlašdenog gosta u ovoj zemlji! 502

Rezultat svega je, da je Luburić izmijenio svoj početni stav o opravdanosti ženidbe Hrvata sa strankinjama. Srećku Roveru piše:

Imam sada mlada pedagoga u kući i odgajam djecu, da nastave gdje padne otac, kao što sam i ja radio i moj otac. Počeo sam Ti bio govoriti o mojoj djeci, kao ispovjednoj tajni: ako idem u akciju, onda ću djecu poslati nekamo, gdje će naučiti hrvatski i engleski i misliti odporaški. Smatraj to ispovjednom tajnom i misli na to. Ne smiju Maksova djeca propasti kao Jurina, mnogih, koji smo počinili grieh da djecu donesemo na sviet sa tudjinskom krvi. Neki su imali uspjeha, ja ne. 503

Nije uspio djecu spasiti za Hrvatsku. Domagoj i Miroslava su se posve okrenuli od njega, promijenivši imena: Domagoj u Patricij, a Miroslava u Carmen. Drina je imala tragičan život, a jedino je Vjekoslav ostao do kraja uz oca, čije je ime nosio.