Za vidjeti slike, molim otvorite priloženi link “Povijest Drinapresa gdje je ubijem Maks Luburić.
23-09-2015 19:12#64773 TREĆA OBLJETNICA OVOG OKRUŽNOG PISMA MAKSA LUBURIĆA, 20 prosinca 1951.STARE RANE I NOVA GODINA
Iz pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu.
Piše: General DRINJANIN:
STARE RANE I NOVA GODINA
Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.
Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.
Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.
Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.
MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA
Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materijalnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.
U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.
Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.
Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.
U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA
Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolnicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.
I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.
Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?
Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.
STARE RANE I NOVA GODINA
Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo za Božićnu DRINU br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1966”. Mo. Otporaš.)
Piše: General DRINJANIN:GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVABudimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:
” Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači “Sve komisije za izseljivanje…” Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš.) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto”?
” Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira.”
“Da li ste čitali u “Hrvatsko Glasu”, (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš.) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru.”
” Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa.”
” Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu.”
” Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. ”
” Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. ”
Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i izdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.
Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.
STARE RANE I NOVA GODINA, kraj ove Okružnice.
Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina, od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo u Božićnoj DRINI br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”. Mo. Otporaš.)
Piše: General DRINJANIN:
JEDAN PRVI KORAK PREMA RJEŠENJU PROBLEMA JE…
osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESU. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog i poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazivlja Odsjeku i pukovniku Štiru.
Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogobrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljuju, drugi nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma. Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati koji je to Hrvat ili hrvatski vojnik s inicijalima “M.J.”, mo.Otporaš.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa makar nikada ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se povratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nuždne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Podsjeća nas na slavne dane borne za Državu. Radio se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako su divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin:
“Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverili zimu, da top log rublja gismo ni vidjeli, da četiri godine nisam spavao u krevetu. Dvie godine nisam bio na dopustu. I kada nije bill streljiva, probijali smo se bajunetom, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako sada pads kamen sa srdca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost”.
Nije običaj, da generali kade pukovnicima, i ako ni protivno nije kod nas običaj. Nije običaj da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozliedjenici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, koji iz perspektive gladne Europe znamo ocieniti rad Domobrana i pukovnika Štira. Sliedimo primjer pukovnika Štira, hrvatska emigracija će otvoriti srdce i kese, a mi ćemo u svakom slučaju izvršiti našu pasju (u ovom slučaju to znači: našu čežnju, našu želju, našu žudnju, mo.) dužnost onako, kako se dolikuje hrvatskom vojniku.
IDEMO KORAK NAPRIJED.
Mjesto kilometarskih, sentimentalnih i farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozitivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, (što bi u ovom slučaju moglo značiti: “kataklizma”, politička poplava, politička pro past, politička katastrofa itd., mo.) osnovali smo mass odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlja nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod “malog naroda”, o mom toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je ozliedjenicima dosta promidžbe, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči. Dakle, moramo djelovati.
VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE.
Emigracija je izvarana. (To general govori šest i pol godina poslije propasti Hrvatske Države, dakle u vrijeme dok još hrvatska emigracija nije bila brojčana, mo.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novca emigracije. Tukli su žicu “Banovi” i tuku je sada predsjednici za “slobodnu hrvatsku”, a misli se na novu Jugoslaviju. Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tisuće dolara da “vodja” dodje u Ameriku, pa da tamo optuži Ustaše, da su mu napostovale kuharicu. (Ovdje se nesumnjivo radi o dru. Vladku Mačeku i ustaškim stražarima koji su ga čuvali i pazili da ga partizani ne kidnapiraju i u šumu odvedu kao što su to učinili sa Vladimirom Nazorom. Novac koji se je sakupljao za njegov dolazak u Ameriku je najbolje pročitati Hrvatsku Reviju, br. 4. Munchen, prosinac 1970., članak dra. Branka Pešelj: “S Predsjednikom Mačkom u Emigraciju”, strana 757/811. Tu dr. Branko Pešelj opširno opisuje njegov put sa Mačekom od Zagreba do Parizu u svibnju 1945. Tu su u Parizu ostali do polovice 1947. i stalno se družili i sastajali sa Srbima i četničkim prvacima u Parizu, a da nisu imali hrvatske snage ni volje se sastajati sa Hrvatima osim Mate Vučetića koji je bio okorjeli Jugoslaven. Mo. Otporaš.) O novcima emigranata pišu se “Hrvatsko Antunovo” i slična štiva. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davat će. Zavarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje ratne ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.
Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!
NAŠA JE IME NAŠ PROGRAM, ZOVEMO SE DRINA.
“DRINA” u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, Dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; minister Pravosudja Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i “Božićni Prilog”.
Kraj ovog Okružnog Pisma.
(Da se zna, ili da se ne zaboravi, Vjekoslav “Maks” Luburić je po prvi puta sebe spomenuo “General Drinjanin” u časopisu DRINA god: I. broj: 2 1951., strana 3. Mo. Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.