MAKS LUBURIĆ JE NAJVIŠE PISAO U HRVATSKOJ EMIGRACIJI A DR. TOMISLAV DRAGUN U DANAŠNJOJ HRVATKOJ

Svakako Vam hvala za brigu koju izražavate za sve nas koji običavamo javno zboriti o Ustašama. Ali, ipak, moram reći da se to na mene može odnositi samo u određenom obliku.

Naime, ja sam ono drvo, donekle i ponekad osamljeno, koje raste u kamenjaru Biokova, na malo oskudne zemlje, koje odozgor neprekidno žeže jarko sunce, a bura ga nikada ne ostavlja na miru.

Nu, ono se drži. Čvrsto i uspravno, jer zna savije li se, nepogode će ga začas baciti niz liticu.

Nisam još bio ni maturant, a već sam znao pohoditi sobičke SUP-a. Provjeravali su čak i to nosim li naočale zbog kamuflaže, iako su znali (oni sve znaju, pa i više od onog što zaista postoji) da imam dioptriju -6. Bog me je čuvao tih ugriza, koje su bile posljedica više njihova straha, nego li nekih mojih pothvata. Vlado i Pero odoše na Goli otok, po godinu i pol, Juru izbaciše iz Gimnazije. Uništiše im živote. Doslovno bijahu izbačeni iz društvenog života, u cjelini (ne samo političkog). Ja ostadoh na površini, ni sam ne znam kako i zašto. Nikad ne iznesoše ništa konkretno o tim Ustašama koji su se namjeravali(!) skupljati u spačvanskim šumama kako bi svrgnuli legalno izabranu “Narodnu vlast”.

Bilo mi je oko 25 godina kad mi je (dobro upućeni u takve stvari) Stevan Bižić rekao: “Dragune tvoj je dosije debeo metar i pol”. (Tražio sam taj dosije u ovom Tuđmanovo doba, u više navrata, po raznim arhivima, ali tamo ne nađoh ništa. (Nisam – tobože – uopće evidentiran kao narodni neprijatelj!!!)

Ali, sad, kad već pomalo zaključujem svoje životne knjige, vidim nema ni Ilije Ivanovića, ni Gojka, ni Branka, ni Ulice Ive Lole Ribara 4, ni …, a ja sam još uvijek tu.

Ustaše su pripadnici višestoljetne hrvatske Ustaške vojske, a ja nisam vojnik.

Istina, govori se (često) o Ustaškom pokretu, ali bi svim tim koji o tome zbore preporučio da (barem) pročitaju “Doživljaje” Dr. Ante Pavelića, te sjećanja Eugena Dide Kvaternika i Slavka Kvaternika, pa ako baš hoće i Ante Moškova.

U Pistoji, kad su Talijani(!) počeli izvlačiti naše ljude i svojih logora(!) – Hrvate iz talijanskih logora – da bi ih poslali kući, a ne u rat, kojemu nisu bili ni vični, pred njih (stotinjak, manje-više) izišao je Poglavnik i rekao: “Evo, vidimo se nakon 7 godina” (dakle nisu bili u kontaktu, kamo li u akciji punih od 1934.). To je istina o Ustaškom pokretu kojeg je zamislio imati i voditi Dr. Ante Pavelić.

Pa, kad danas netko kaže da je ustaša, onda moramo znati da tu nema ni spomena o nekoj ustaškoj borbi, nego samo sjetnom podsjećanju na neka junačka vremena (o kojima se danas zna jedino iz knjiga), kad se je (s razlogom) “izvlačio mač iz korica.”

Sada više nema potrebe za Ustaškom vojskom, koja se je tako morala zvati jedino stoga što je njen ustroj kao Hrvatske vojske bio poprijeko gledan od tadašnjih (zavidnih) moćnika.

Dakle, ja sam zadovoljan s Hrvatskom vojskom, ne treba mi druga, ali to ne znači da će se itko usuditi dok se krećem po ovoj Hrvatskoj Zemlji iz moje “dnevne sobe” (kako kaže Hrvoje Klasić) sa zida skinuti sliku gorostasa i ljudine (u svakom pogledu) koji e nosio tako obično ima: Jure Francetić.

Ustaška vojska je dio naše prošlosti, dio nas, i nitko u tu svetinju (ni u kojim okolnostima) ne smije dirati, ali to ne znači, kako sam ovdje već rekao, da ćemo mi na bilo koga, bez ikakva razloga, “isukati ustašku sablju”.

Mi Hrvati, ali ne Hrvati s nekim Hrvatskim Genima, samo želimo živjeti i raditi u miru, u Domovini od Boga nam danoj, od svjetskih sila odavna priznatoj, od rijeke Raše do rijeke Drine, od rijeke Drave do Plavog Jadrana, kao što tu živjeli naši stari, i to od onda kad su – na poziv Rimskog cara koji je stolovao u Carigradu, a na Poticaj Svete Stolice – prešli rijeku Dravu (ne reče li ushićeno i samopouzdano Ban Josip Josip Jelačić: “Čekam te na Dravi!?)“, ali ne i “došli na Balkan”.

Dragi Kolega, oni koji žele živjeti, ne brinite, živjet će zauvijek, nikad ne će nestati:

Bog i Hrvati!

dr. sc. Tomislav Dragun

P.S.

Časna sestra Klaudija zamolila je da se za nju danas izmoli po jedan očenaš. Učinite to i Vi, molim Vas.