MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA, “OBRANA” br. 29. 1966., piše Maks Luburić

MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA, “OBRANA br. 29. 1966.

Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (44) 2010

Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude koji žrtvuju sve od sebe da svijet sazna za Bleiburšku Tragediju i Titine zločine, “OBRANA” br. 29. 1966.

Piše: general DRINJANIN (prigodom smrti V. Mačeka.

” OBRANA ” br. 29 1966 godine.

MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA

Moram priznati, da sa strane obitelji dra. V. Mačeka nije bilo nikakovih poteškoća, i da odlazak dra. V. Mačeka nisu shvatili nimalo tragično. Možda je meni bilo neugodnije odvesti ga, nego njemu samnom poći. Nije bilo suza ni jaukanja, a možda jedini incident je bio, kad sam dru. V. Mačeku ponudio, jednom već u mojim kolima, da stavi na glavu ustašku kapu s pukovničkim znakovima i da se ogrne kabanicom, na kojoj su bili povratnički ustaški emblemi. (Ovdje se sada svi Hrvati trebaju (za)pitati, povijesti radi i istine radi: da li su ti ustaški emblemi sačuvani, koji isključivo pripadaju hrvatskoj prošlosti i hrvatskoj povijesti.!? Ako jesu, gdje su? Da li su u Zagrebu ili u Beogradu, kao što su sve one stvari, pismohrana i svi drugi dokumenti iz Jasenovca završili u Beogradu. Ako su u Beogradu, onda naša sadašnja i buduća vlada ih treba preuzeti iz Beograda i pohraniti u hrvatski povijesni Muzej u Zagrebu, moja opaska, Otporaš.) Pogledao me je srdito, a onda naturio kapu i podbio sijede i duge vlasi. On je morao nakriviti kapu tako, da je s jedne strane dolazila do uha, a s druge strane skoro do ramena. Kako je poznato, on je imao naime razmjerno malenu glavu, a ja osobno razmjerno veliku. Kasnije smo se mnogo puta sjetili ove kape, a koja je unišla u naš arhiv s oznakom   “Mačekova kapa”.

Ja sam tada imao čin Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana i Zapovjednika Ustaške OBRANE, a prema prvom nacrtu ustrojstva UNS-a – ravnatelji istoga imali su čin pukovnika, a glavni ravnatelj ili zapovjednik, t.j. Dido, čin generala. Bili smo si napravili i odore, koje su bile kao i druge ustaške, ali sa crnom podlogom. Medjutim, niti ja a niti ostali nismo nikada obukli tih odora, jer smo nosili emigrantske, pa nam se nije dalo mijenjati. Osim toga, moj vojnički čin išao je svojim redovnim vojničkim tokom, od dorojnika do generala, pa mi oni pukovnički činovi nisu “šmekali”, kako se to u Zagrebu reklo. Medjutim, kada je došlo vrijeme Mačekove internacije, sjetio sam se te kape i upotrijebio sam ju. Maček se je znao kasnije, u intimnim razgovorima, sjetiti i zajedljivo bockati govoreći mi, da sam njemu naturio kapu “crnog redarstvenog pukovnika”, koju osobno nisam želio nositi.

Maček je ostavio Kupinac u odori “crnog pukovnika”. Sjeo je kraj mene otraga, dok nas je vozio Josip Mataija, šofer iz Bosanske Krupe i kasnije proslavljeni zapovjednik Brzog Sklopa OBRANE. Njega su zvali “hadžija” u Bosanskoj Krupi, jer je uvijek nosio fes, pa su kasnije i mnogi mislili, da je bio musliman. On je odigrao važnu ulogu, jer je bio izravna veza izmedju dra.V. Mačeka, njegove obitelji i rodbine, te ureda OBRANE na Markovom Trgu. Tu je moja tajnica, Danica Herceg, (sestra “bradonje” Hercega, poznatog borca i robijaša za Hrvatsku; isto tako, sestra Mile Herceg, koja je bila s nama u prvoj emigraciji, gdje se je istaknula kao jedan od najboljih ustaških kurira, koje je Ustaški Pokret ikada imao) održavala kontakt sa suprugom dra. V. Mačeka, i preko koje su išla pisma i paketi, cenzura pisama itd.

Kada smo izlazili iz Kupinca, tu i tamo ljudi su izvirali i gledali što se dogadja, žene su bojažljivo pogledavale, a djevojke, kao djevojke, dovikivale ustašama iz pratnje vesele riječi. Ostavili smo Kupinac mnogo mirniji, nego smo u njega ušli, i vjerojatno medju svima nama najmanji znak nemira pokazivao je dr. V. Maček.

U drugim kolima iza nas išla je pratnja od nekoliko kršnih momaka časnika, a dobro se sjećam Šarića, koji je bio za cijelo ono vrijeme zapovjednik i osobni čuvar dra. V. Mačeka, pa ga je ovaj kasnije, u času napuštanja Hrvatske, poveo sa sobom u Pariz, i mislim čak u Sjedinjene Drzave. (Poradi boljeg praćenja i razumijevanja stvari, osobno želim, što već i činim, ubacivati tu i tamo moje primjedbe, iskustva i dodire u emigraciji sa Hrvatima, koji su bježli preko granice kao i ja. U prvim dodirima i upoznavanjima sve je išlo dobro. Kada se malo snadjemo, počmemo raditi i društvo sebi stvorimo, tada svaki idju undje i u onu hrvatsku organizaciju, u kojoj misli da je sam sebe pronašao. Često puta sam se prepirao sa dobrim prijateljima i Hrvatima zbog Mačeka, kojeg da je Poglavnik dao uhapsiti, internirati i na koncu pogubiti. U ono poratno doba malo istine se je znalo sa naše hrvatske strane. Sve što se je znalo i širilo, bilo je sa jugoslavenske strane. Zato sam uvjeren da će ovi opisi generala Drinjanina unijeti mnogo svijetla u činjenično stanje toga vremena. Zato pratite, bilježite i komentirajte izmedju sami sebe.
Pred sobom imam, dok ovo pišem, Jubilarni broj Hrvatske Revije XX br. 4 prosinac, Munchen, 1970. Tu dr. Branko Pešelj opisuje od stranice 757 do stranice 811 S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU 

Neka to bude najbolji dokaz s kakvim obzirima se je obavljala neugodna zadaća internacije dra. V. Mačeka. Zapovjednik osiguravajuće kolone bio je poručnik Stanko Kardum, zvani “kikan”, koji je kasnije poginuo, a osiguranje na terenu, na ključnim položajima, vršio je zastavnik Altarac. Ovaj je bio čisti židov iz Bos. Krupe, (kao i Mladen Schwartz,žestoki hrvatski Židov, moja opaska.) radnik na pilani zajedno s “hadžijom” Mataijiom, i skupa su se borili prvih dana protiv četnika. Ovaj je isto kasnije poginuo u Hercegovini, u prvoj Dobrovoljačkoj Pukovniji, koja je, kako je poznato, bila sastavljena od pripadnika OBRANE i odjevena u domobranske odore, te stavljena pod zapovjedništvo pukovnika Šimića. (Frano Šimić, mo. Otporaš.) Preko Pisarovine i uz neke sporedne puteve, sjeverno od Kupe, išli smo zaobilazeći Petrinju prema Kostajnici, da stignemo u Dubicu i Jasenovac. Cijeli put bio je osiguran s posebnim malim motoriziranim odjelima, i nitko nije primijetio, osim par susjeda Mačekova dvora u Kupincu, da je ovaj, kako bi se reklo “omrknuo u Kupincu, a osvanuo u Jasenovcu”.Dr. V. Maček je bio privremeno smješten u jednu zgradu, koja je izvana izgledala kao i svaka druga kuća, a bila je utvrdjena kao bunker i predstavljala važnu točku u vanjskom osiguravajućem pojasu radnog područja.

Sljedeću noć i u najvećoj tajnosti bio je premješten u zgradu zapovjedništva Radne Službe. Na prvom katu bio mu je improviziran ugodan stan, u uredu šefa Radne Službe, bojnika ing. Pićilia, ostavivši ovome, zbog kamuflaže, jednu malu sobicu; tu je bojnik osobno radio i nekada spavao, dok je jedna druga manja soba služila meni osobno za prespavati, kada bih tamo došao. Ing. Pićili je bio vrlo ugodan gospodin, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu i stručnjak za keramiku. On je došao k nama kao stručnjak, kada je Radnoj Službi OBRANE ured Državne Ponove dodijelio napuštenu ciglanu, u neposrednoj blizini Jasenovca. Na prozorima su bili zastori, a stakla su bila prebojena. U blizini nije bilo visokih zgrada. Boravak jednog gosta u stanu ing. Pićilia, kao i stalno prisustvo nadporučnika Šarića, nije bio previše uvidljiv, pa tako ni problem obskrbe dra. V. Mačeka nije bio upadan. Zahvaljujući svemu tome, nije se za dugo vremena saznalo, da tu živi dr. V. Maček. Posebna straža od povjerljivih ljudi, pred stanom i uredom ing. Pićilia, nije bila takodjer upadna, jer je ta uvijek postojala zbog toga, jer je ing. Pićili često dovodio k sebi iz logora pokojeg zatočenika stručnjaka za razne poslove Radne Službe. (Neprijatelj hrvatskog naroda to mjesto nije smatrao “Radnom Službom” za potrebe radne snage hrvatskog naroda u ratu protiv odmetnika i neprijatelja hrvatske države, nego je naš neprijatelj to mjesto smatrao egzekucijom neprijatelja, što nije istina, moja opaska, Mile Boban, Otporaš.)

Maček je bio u Jasenovcu, ali nije nikada bio u Logoru. Bio je u stanu ing. Pićilia, kao što je kasnije bio u mome privatnom stanu, u Bulićevoj 6, ili kao što je bio interniran u svom stanu na Prilazu u Deželićevoj, ili pak na svom imanju na Kupincu.

I da završimo s Mačekovom ustaškom kapom. Čim je unišao u kuću – bunker i vidio se okružen sa stražom, pa nije bilo opasnosti da ga prepoznaju ostali civili, radi čega je i služila cijela ova kamuflaža, Maček je jednim naglim pokretom zgrabio kapu s glave i ljuito tresnuo s njom o zemlju. (Neka mi bude dozvoljeno ovdje navesti moje iskustvo sa raznim Hrvatima mojih prvih godina emigracije. Bez obzira odakle smo došli iz Hrvatske, ovdje u tudjoj zemlji smo jednaki. Počimamo se upoznavati i svaki traži svoje politicko društvo. Kako je odmah iza rata hrvatska politička emigracija počela optuživati jedan drugoga za propast Hrvatske Države, tako su i političke razne hrvatske organizacije počele nicati, svaka radeći na svoj način, ali uvijek u okviru hrvatstva i kako što prije osloboditi zarobljenu Hrvatsku. Tako sam imao priliku čuti pa čak se i prepirati sa mnogima o slučaju dra. V. Mačeka. Oni koji su tražili krivnju u Ustaškom Pokretu i vladi NDH, grlato su tvrdili kako je Poglavnik dao smaknuti dra. Mačeka, itd.

Sve ovo – opravdano ili ne – žučljivo i medjusobno svadjanje Hrvata je i te kako išlo u korist nekome, a to je bila Udba i Jugoslavija. Oni su nas u ŠAHU DRŽALI preko 45 godina. Taj LED se je počeo probijati i razbijati početkom šezdesetih godina, kada je general DRINJANIN konačno shvatio da Hrvatska pripada svim Hrvatima, a ne samo onima i onoj političkoj stranki koja je na vladi. Tada je javno izišao sa programom: PORUKA IZMIRENJA, koja je izišla u “DRINI” “ISTARSKA HRVATSKA” 1964 god., strana 18-22)

(Ovdje ispod obog opisa ima jedna slika Pripadnici “Mačekove satnije”. Prilažem cijelu stranicu novine “Obrana” br. 29. 1966., mo. Otporaš.)

Pripadnici “Mačekove satnije”.

Tri brata Vučića, Šimović i Bevanda.

Posebno ćemo pisati o “Mačekovoj satniji”, kako se zvala jedna stalna jedinica izabranih mladića i u kojoj je nastala pobuna zato, da bi išli na teren. Kasnije su zaista bili poslati u Jurišnu Bojnu, pod vodstvom bojnika Križana Ostojića, odakle su kompletno dodijeljeni Udarnoj Diviziji.

Ovdje je važno istaknuti, da su strojni samokresi, koji se vide na fotografiji, zvani “askerice”, kao i odore i obuće – bili izradjivani u sabirnim logorima ustaške OBRANE. Tako je to prvo strojno oružje, koje je ikada frabricirano na teretoriju N.D.H. O tome ćemo opširnije pisati u sljedećim brojevima.

Nastavlja se.