Za dom spremini bez ispružene ruke je stari hrvatski pozdrav

Napisao: Dražen Stjepandić

Nakon  repasaža  s Islandom Đo Šimunić se  uhvatio mikrofona i u stilu “ajmo svi”  tri puta vičući -”Za dom”-  izazvao je dobro ispunjene tribine, jednu  po jednu, sjevernu, istočnu i zapadnu da mu spremno uzvrate – “spremni”.

Kuka i motika poslije toga se digla na reprezentativnog stopera Đoa. A jedina njegova obrana bila je da se zanio zbog plasmana u Brazil.  Odnos prema tom činu određivao je podobnost javnih  i sportskih djelatnika.

Za mnoge Đo je ispao Džek, ali otvoreno tog australijskog Hrvata, kakanjskih korijena, branili su samo u dijaspori, a kad je kažnjen s deset utakmica neigranja za hrvatsku reprezentaciju opet samo u dijaspori organizirali su potpisivanje peticije i potpise su slali Fifi.

Mnogo jači argument u još nedovršenom žalbenom postupku bio je podatak da je pozdrav- “Za dom spremni”- stari hrvatski pozdrav koji je postojao u narodu mnogo prije ustaša. Uzimao se za primjer i slučaj iz sudske prakse u Kninu, gdje je jedan trgovac s majicama oslobođen krivnje jer je prodavao majice s profašističkim parolama. Sud ga je oslobodio, a u presudi je obrazloženo da je za pozdrav -“ Za dom spremni”- stari hrvatski pozdrav.  Ali uzalud, za dežurne moralizatore, domaće hrvatoždere i veliki broj medija  to je isto kao  -”Sieg Hail!”. Brojni inozemni mediji reagirajući na  dojave o skandalu u Maksimiru  taj događaj tako su i prikazali. “Za dom spremni” jednako ”Sieg Hail”.

I zbog toga Đo Šimunić će u Brazil, zasad,  moći ići samo kao navijač. Kako stvari stoje možda će mu kaznu smanjiti  s deset na devet ili osam utakmica neigranja. Obzirom na njegove godine čini se da je njegova reprezentativna karijera završena iako zapravo Đo nije kriv. Cijeli slučaj je pokazao koliko zapravo malo znamo o povijesti, a upravo pozivajući se na povijest sudimo o današnjici namečući tzv. antifašistički sustav vrijednosti.

TEKSTOVI GENERALA DRINJANINA

Proteklih dana lutajući internetskim svemirom naišao sam na neke tekstove Vjekoslava Maksa Luburića. General Drinjanin, kako je glasio njegov pseudonim, je bio čovjek sklon pisanju, a neki u dijaspori  još skloniji publiciranju njegovih radova.  Tako sam nabasao na jedan tekst koji smo samo s promjenama u opremi objavili   uz ovaj tekst o poznatom činu Đo Šimunića i posljedicama koje su iz njega proizašle. Preneseni tekst je nosio naziv “Rimski pozdrav nije hrvatski pozdrav”. General Drinjanin je bio ustaša od samih početaka ustaškog pokreta i opširno je opisao  kako su ustaše počele pozdravljati- “Za dom spremni”- s uzdignutom rukom. Kaže da je sve počelo ulaskom Hitlerovih trupa u Zagreb, kad su neki građani samoincijativno počeli dizati desnu ruku. Onda je takav pozdrav u prvom dijelu Drugog svjetskog rata brzo  počeo postajati jako poželjan.  Luburić je naveo  smotru hrvatskih zrakoplovaca 1942. kad su vonici prisutni na mimohodu tako prvi put neslužbeno pozdravljali kao da je to službeni pozdrav, ali jasno konstatira da to nikada nije bio službeni ustaški pozdrav, Luburić čak  tvrdi  da su se ustaše čak borile protiv toga jer ih je takav pozdrav stavljao u isti koš  s fašistima i nacistima. U tom tekstu o rimskom pozdravu  na ustaški način jasno je naveo da je prije rata  pozdrav – “Za dom spremni”- bio stari narodni pozdrav jednako kao:”Bog i Hrvati”, “Vjera u Boga i seljačka sloga”…

Iz svega se može lako zaključiti da pozdrav- “ Za dom spremni”- nije izvorna ustaška kreacija, a čak i kad se pozdravlja s ispruženom desnom rukom opet nije službeni ustaški pozdrav. Nije isto što i “Sieg Hail” ili “Viva il Duce” što su bili službeni pozdravi u njemačkoj i talijanskoj vojsci u vrijeme Hitlera i Mussolinija. A sam pozdrav- “Za dom spremni” – bez ispružene ruke je samo stari tradicionalni hrvatski pozdrav, koji je danas mladima uobičajeno zanimljiv baš zato što je zabranjen i kad se prestane zabranjivati postat će kao i pjesma “Ustani bane”, koju sada rijetko pjevaju, a nekad se s njom dokazivala osobna hrabrost.

NEPRAVEDNA KAZNA

Pretpostavljam da ćemo se složiti da Generala Drinjanina možemo smatrati osobom izrazito kvalificiranom za priču o ustaškim pozdravima. Iz Drugog svjetskog rata izašao je kao krilnik, što je bio generalski  čin u ustašama. O svemu više možete pročitati u tekstu “Život  autora ideje o pomirbi ustaša i partizana “ koji također objavljujemo u sklopu ove naše triologije o jednom starom narodnom pozdravu, njegovoj povijesti i svemu onome što je izazivao i izaziva.

Ako se pogledaju snimci nakon  druge utakmice s Islandom, može se vidjeti kako  Đo Šimunić  u desnoj ruci drži mikrofon, a u zrak diže lijevu ruku mnogo više od rimskog pozdrava i Hitlerove nacističke izvedenice, držeći u njoj dres. To se ne može nazvati  neslužbenim ustaškim pozdravom, ustalom vikao je samo za- “dom!”. Osim toga pozdravljati lijevom rukom, ma kako bili ljevak, znači nagrđivati pozdrav. I to pravilo vrijedi za sve vojske. Ne znam ni jednu vojsku u kojoj se pozdravlja lijevom rukom, nego naprotiv, poslije takvog javnog čina s lijevom rukom u mnogim strožim vojskama uslijedila bi  stroga kazna zbog kršenja pravila službe ili PS-a, kako se to nazivalo u bivšoj JNA.

Prema tome Đo Šimunić  nije kriv i nepravedno je kažnjen. Kad bi se njegov postupak detaljno proanalizirao bez komunističkog,  boljševičkog, velikosrpskog i orijunaškog  režanja, nego po zapadnjačkim demokratskim standardima onda bi se uzimajući priložene argumente u obzir moglo konstatirati da treba biti rehabilitiran i pomilovan. Čovjek je zaista bio vruč, poslije utakmice i pobjede u istoj, izkazao je veliku radost, a sve drugo su problemi drugih koji su ga zbog toga nabili na križ.

Godinama prije Đoa,  zbog istog pozdrava snimljenog u vrijeme Domovinskog rata u pjesmi Čavoglave, a ponavljanog na koncertima,  napadali su Marka Perkovića Thompsona. Tom balkanskom hard rokeru,  sa stihovima u desetercu, tematski usmjerenih prema osnovnom domoljublju, vokalno jednom od derivata Alena Islamovića, pozdrav izgovoren kao poklik- ”Za dom spremni”- uzima se kao glavni dokaz fašizma. Dok se lijevo orjentirane rijetko napada čak i kad se otvoreno pozivaju na Tita, partizanske kape i na jednako tako na Zapadu osuđeni komunistički totalitarizam, desničare se daleko,  lakše napada za fašizam, posebice ako spremno ne osuđuju, a kamo li još ako se usuđuju podviknuti: ”Za dom spremni.”

Namjera ove naše žurnalističke triologije posvećene jednom pozdravu nije samo registrirati pojave, bolje ih protumačiti nego i kasnije društveno djelovati.

Uvaženi ministar gospodin Željko Jovanović je je nakon utakmice s Islandom izvolio izjaviti:

“E moj Šimuniću, tebi treba lekcija iz povijesti. Ako želiš osobno ću ti pomoći da dobiješ dobrog profesora povijesti i shvatiš kakav je to poklič ‘Za dom spremni!’”.

Ovdje je uvaženi ministar čak zvučao bio dobronamjeran čovjek, ali da bi nekoga podučavali prvo sami nešto morate  znati. Ministar Jovanović je pokazao kako ni sam o tome ne zna dobro ili ne želi znati, a krivo nekoga nešto učiti nije dobro.  Jednako tako ni mnogi drugi koji su spremno osudili Đoa Šimunića, a na krivim postavkama i pretpostavkama teško se može graditi bolji svijet. Na uvijek istim optužbama protiv Hrvata ne može se napraviti bolja Hrvatska.

Malo je vremena, da se pomiluje Đoa i da ga se pusti da po nogometnim kriterijima zaigra u Brazilu, ali ima mnogo više vremena da se prestane stigmatizirati cijeli narod zbog toga jer onaj tko to čini ni sam ne zna mnogo o onome zbog čega proziva.

“Za dom spremni” treba biti kao i pjesma “Ustani bane”. Kad taj sada sporni stari hrvatski pozdrav  postane nešto sasvim normalno i do dosade pristojno, vidjet ćemo tko će još tako pozdravljati.

Prije toga-”Smrt fašizmu”.

Posebno onom podivljalom lijevom.