Dan nakon ostavke Ive Sanadera u beogradskom je Ninu objavljen intervju s potpredsjednikom HDZ-a i vjerojatnim predsjedničkim kandidatom Andrijom Hebrangom. Načinila ga je, izvanredno pažljivo, Ruža Ćirković, predočavajući čitateljstvu politički program, pogled na svijet, ali i psihopatologiju ovoga hrvatskoga političara.

U uvodu Hebrang beogradskoj gošći poneseno prepričava razgovor svoga oca sa zapovjednikom svih ustaških logora Vjekoslavom Maksom Luburićem, s kojim se, zamišlja sin, vojnički pozdravio pri ulasku u njegovu zatvoreničku ćeliju, a zatim mu rekao: “Hebrang, vraćate se među svoje. Radite tamo za interese hrvatske države!”. Otac je upravo napuštao Jasenovac, oslobođen u razmjeni, pa je Luburiću odgovorio, onako odrješito hrvatski: “Što se tiče hrvatske države, moja će glava za nju pasti prije nego vaša”.

Neskriveno divljenje

Govori, dakle, tako jedan od faktotuma postsanaderske politike srbijanskoj novinarki, dok se njoj usred Zagreba mrzne krv u žilama, baš kao da je onaj spori vlak od Beograda prema Zagrebu dokloparao vremeplovom u 1942. i kao da je dovoljno da Hebrang junior udari po zvonu za poslugu i da se na vratima njegova saborskog ureda ukaže taj isti Luburić i gospođu Ćirković sprovede u Jasenovac, gdje više nije onaj Bogdanovićev cvijet sa željezničkim pragovima što vode u nebo, kao što je to bilo još jučer, dok nam je Sanader bio predsjednik Vlade, nego smo se vratili u ona slavna vremena kada se u tom logoru odlučivalo o etničkoj i etičkoj slici hrvatskih zemalja i hrvatskoga naroda za neka duga vremena.

Pritom, Hebrang nimalo ne krije svoje divljenje prema tom čovjeku kojega bi tako rado pozvao k sebi, nego u nastavku intervjua o Luburiću govori kao o mračnome heroju, kojega će u jednome trenutku osuditi iz pragmatičnih razloga (“on je bio zločinac” ), ali prema kojemu, istovremeno, osjeća simpatije.

Kada ga novinarka snebljivo upita je li on doista misli da se i Luburić, kao i njegov otac, borio za hrvatske interese, Hebrang odgovara: “Apsolutno. Kroz svoju viziju. Sad, sredstva su fašistička, strana je pogrešna, ali on se nije borio protiv Hrvatske, on je vidio svoju viziju Hrvatske i to je za njega bio jedini ispravni put.”

Tito je Najveći zločinac

S druge strane, upitan o Titu, novinarki će odreći pravo da Tita naziva Hrvatom, smatrat će to njezinom neupućenošću ili čak tvornom srpskom uvredom: “On se nikad nije izjasnio kao Hrvat niti smo ga ikad smatrali Hrvatom.” I dok tako pada u mistični zanos, možemo ga zamisliti kako na nekom svehrvatskom gumnu, nasred Markova trga, skupa s Tuđmanom, Šuškom, Maksom Luburićem i Antom Pavelićem razvrstava ljudske glave i razabire ih kao što se razabire grah, i kako naišavši na Brozovu glavu, Hebrang s pika veli kako ta nije i ne može biti hrvatska, i šta ga onda nekakva Ruža Ćirkovićeva provocira tvrdeći suprotno?

Tito je, naravno, najveći zločinac nad hrvatskim narodom, a u svojoj infernalnoj numerologiji, Hebrang će odrediti kako su on i komunisti nakon rata pobili dvjesto tisuća Hrvata. Tu brojku više puta provlači kroz razgovor, garnirajući je nizom fantazmi i općih mjesta karakterističnih za povijesni revizionizam u Hrvatskoj i Europi. Tako je “među antifašistima bilo najmanje komunista”, komunistička internacionala bila je na strani fašizma, a jugoslavenski su komunisti također “bili u paktu s fašizmom”.

Šakić kao žrtva okolnosti

U današnjoj Europi nema fašista koji bi javno ustvrdio kako je Auschwitz bio mjesto pravde i ljudskoga razumijevanja. Tako ni Hebrang neće hvaliti Jasenovac, ali će baš pri Jasenovcu insistirati na hrvatskoj moralnoj superiornosti u odnosu na Srbe, “svoju krivnju Jasenovca mi smo priznali”, reći će on, dok Srbija nije priznala “ubojstvo 2400 ljudi u Vukovaru”.

I tako, najednom, jedan zločin biva kreditiran drugim, s tim da zločinci u ime vlastitoga naroda zauvijek ostaju heroji, vizionari i idealisti. Pritom, Andrija Hebrang pokazuje osobitu simpatiju za zapovjednike koncentracijskih logora.

Kao što je u Ninu pun razumijevanja za Maksa Luburića, tako se prije desetak godina, u vrijeme kada je Dinko Šakić izručen Hrvatskoj, u intervjuu Nacionalu stavio na stranu tog zapovjednika Jasenovca, govoreći da je on, kao i Hebrang senior, tek žrtva povijesnih okolnosti.

Tvrdnje poput Hebrangovih o Luburiću su u biti svakoga fašističkog i nacionalsocijalističkog uvjerenja. Zločin počinjen za domovinu, u ime domovine ili u ime rase i naroda je, kako je svoje sljedbenike pri uspostavi sustava koncentracijskih logora poučavao Heinrich Himmler, s one strane dobra i zla.

O takvom se zločinu ne raspravlja i on se etički ne vrednuje. Dakle, po Andriji Hebrangu, činjenica što je Vjekoslav Maks Luburić projektant sustava koncentracijskih logora u Hrvatskoj i što je u nekim stvarima (recimo, logorom smrti u Jadovnom) prednjačio i u odnosu na svoje njemačke učitelje, njemu ne oduzima povijesnu čast i priznanje kako se borio za “hrvatske interese”. To što je on, Maks Luburić, proveo genocid nad Srbima i Romima, to što je u tome bio tako krvoločan da je zasmetao i njemačkim interesima, pa su mu Nijemci kanili suditi ali ga Pavelić nije dao, za Hebranga znači samo da je on u tome “vidio svoju viziju Hrvatske”.

To što je Luburić proveo holokaust i što nakon njega i njegovih više gotovo da i nije ostalo Židova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srijemu, za Hebranga je samo tehnička stvar, samo način provođenja onoga što je iznad svakoga pojedinca i svake manjinske skupine, a to je povijesni interes naroda i države. Međutim, htjeli mi to vidjeti ili ne, takvo gledanje na nacionalne interese i na ulogu pojedinca u povijesti u Europi se može nazvati samo neofašizmom i neonacizmom. Trećeg imena nema.

Točno, Tito i komunisti Andriji Hebrangu su ubili oca, što je njega, posve razumljivo, trajno inhibiralo. Zagrebački liječnik na tu inhibiciju ima pravo. Ali kada se u samom državnom vrhu, pri čelu najveće stranke u zemlji, pa još kao kandidat za predsjednika, nađe čovjek s tom vrstom inhibicija, tada je društvo u ozbiljnoj opasnosti. I tada nitko pametan ne bi trebao imati sentimenta prema činjenici da jedan šezdesetpetogodišnjak ne može da preboli oca, niti da oprosti očevim ubojicama.

Povijesni očaj

Osim toga, kada bi na Hebrangov način danas mislili i osjećali svi oni kojima su partizani ili komunisti smaknuli ili zatvorili oca, djeda, brata ili strica; svi oni čiji je život ostao obilježen tom činjenicom, pa nisu postali oni ljudi koji su po svojim talentima i sposobnostima mogli postati; svi oni kojima je život prošao u mislima na onoga čija slika visi pokraj kućnoga raspela, a grob mu se ne zna, niti će mu se ikada znati; kada bi kao Hebrang mislili i osjećali svi oni čiji su životi obilježeni nekim od komunističkih zločina, a nije im dano da ikada ikome kažu što misle i što osjećaju, tada bi Hrvatska, u punom smislu riječi i u punom kapacitetu svoga povijesnoga očaja, danas bila ustaška i fašistička zemlja. A već sutra bi je nestalo. Da su, pak, oni Hrvati, po naciji ili po domovini, kojima su fašisti ubili bližnje, mislili kao što danas misli Hebrang, u Hrvatskoj ne samo da ne bi bilo živih ustaških potomaka, nego ne bi ostalo nijedne cijele crkve, nikoga i ničega što nije partizansko i komunističko.

Povratak u devedesete

Hebrangov intervju Ninu pokazuje jednu važnu stvar: povlačenjem Ive Sanadera na pričuvne položaje vlast HDZ-a izgubila je antifašistički legitimitet. Tijekom samo jednog popodneva vratili smo se u devedesete.

Nestalo je sve one pristojnosti, građanske uljuđenosti, europskih svjetonazora i normi ponašanja, i sad smo najednom sa svim onim s čime smo bili u danima Tuđmanove vladavine.

Čovjeka to zbuni, jer nam se, valjda, činilo da je premijerov pozdrav – Hristos se rodi! – postao nešto trajno i da su osude fašizma bile stvarne, a ne bez razumijevanja nabubane, kao u govorima Jadranke Kosor kada bi dotična u ime Vlade davala tercu predsjedniku Mesiću, dok bi ovaj grmio protiv ustaša.

Pa nije valjda sav smisao hrvatskog antifašizma bio samo u tome da nas Europa primi u svoje okrilje, i kada nas je prezrela i ostavila nas da se mrznemo pred vratima u svojoj samoći kao djevojčica sa žigicama, odlučili smo iz ormara nanovo izvaditi ustaške kape?

Na ovo pitanje bi, barem pred samim sobom, mogao odgovoriti i Ivo Sanader, koji je oproštajni govor pred svojim stranačkim drugovima dijelom koristio za obračun s Mesićevim antifašizmom. Strašno je bilo vidjeti kako mu plješće novoizabrani stranački dopredsjednik, koji je neki dan hvalio Luburića.

Ekstremistički udar

Nakon što nas je ostavio Sanader, nacija kao da je doživjela inhibiciju ocem koji je malenu napušta. Najednom je nastao silan strah da će nas ova ekonomska kriza progutati i da ćemo svi pomrijeti od gladi. Jesen će, kažu, biti strašna. A još do neki dan smo bili mirni i blaženi. A da taj strah nije izmišljen, da i taj strah nije spin?

Sanaderov odlazak sigurno nije posljedica ekstremističkog udara, kao što su neki u prvi mah pomislili, ali je već danas činjenica da je ekstremistički udar posljedica Sanaderova odlaska.

Iz ekonomske krize i siromaštva ljudi i društva mogu se izvući. Bezizlazne situacije dio su političkih projekata, i njih društva katkad ne prežive. Recimo, taj projekt koji proizlazi iz borbe Maksa Luburića za hrvatske nacionalne interese.

——————————-