Kako je Franjo Tuđman od zakletog antifašiste i partizana, postao sprovodnik ideja Ustaškog pokreta – Tuđman je bio ekstremno narcisoidan. Smatrao je da je najlepši, najpametniji i najsposobniji na svetu. Gledajući sebe u ogledalu, i fizički i mentalno, video je natčoveka. A Hrvatska je morala biti upravo onakva kakav je bio on.

Tuđman je Luburićev nauk počeo usvajati još šezdesetih godina, kad je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske(IHRPH), a do kraja sedamdesetih bio je već formirani luburićevac. I tu svoju poziciju nije mijenjao sve do smrti. Luburić je za njega bio “zakon”. (…)

Duhovna je veza s njim, s jedne strane, išla direktno (čitanjem “Drina” još u IHRPH-u, šezdesetih), a s druge strane indirektno – preko hercegovačkih fratara i njihovih suradnika na sjevernoameričkom kontinentu, s kojima se Tuđman fizički povezao i sklopio dugoročno političko savezništvo potkraj osamdesetih. (…)
Sve što je Tuđman kao političar, kasnije i kao državnik, stvorio, stvorio je na Luburićevim (i luburićevskim) temeljima. U tome čak nije bio ni originalan: konzekventno je, gotovo “štreberski”, slijedio njegove ideje i njegov nauk. S tom razlikom, naravno, što se nije slijepo držao izvornoga ustaškog, ujedno i Luburićeva, načela po kojem se Hrvatska rasprostire sve do Drine. Tu je on zauvijek ostao uz svog Mačeka (i njegova epigona Bogdanova), smatrajući da su prave istočne hrvatske granice na Vrbasu i Neretvi.

Stranka ili pokret pomoću kojega je Tuđman došao na vlast u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica, kopija je političke organizacije – tj. ideje o toj organizaciji – koju je Luburić iznio u 11. “temeljnom načelu” svoje “Deklaracije o Temeljnim Načelima i dužnostima hrvatskih boraca za oslobođenje Hrvatske” iz 1960. (dakle, tri desetljeća prije osnutka HDZ-a!, mo. Otporaš.) u kojem piše da je“nosilac hrvatske narodne borbe cijeli narod bez obzira na stranke, kojima on pripada”. Jer, kako je objasnio, “…kada se radi o borbi za ostvarenje političkog programa cijeloga naroda, a ne o borbi za ostvarenje programa pojedine stranke, politički je program svih nacionalnih stranaka isti i zajednički, pa je zato sav hrvatski narod, a ne tek jedna stranka, nosilac hrvatske oslobodilačke borne…”. (Ja sam pomastio da se uočljivije vidi. Imam tu prvu i originalnu travanjsu DRINU o kojoj pisac govori. To je prva DRINA poslije Poglavnikove smrti, tiskana u 25 tisuća primjeraka. Pregledao sam i doslovno je prepisao, osim što nije sve prepisao, jer je ta točka 11 cijela jedna stranica. Mo. Otporaš)

Povezivanje pak domovine i dijaspore – temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih – također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog narodnog otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979. u programatskom tekstu pod naslovom “Kuda ide Hrvatski narodni otpor?”, objavljenom u “Otporu”, kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli “nacionalno pomirenje”, kao drugu “općehrvatsko jedinstvo”, kao treću “djelatnu vezu domovine i izbjeglištva”, a kao petu “nadideologijsku nacionalnu borbu”.

Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje “Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odbora sa Hrvatskim Partizanima”, objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Luburićevoj “Drini” 1964. (…)

No, da bismo do kraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem:

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskog izmirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (broj 3-4/1964.).

2. Tokom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk – usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968. nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem, (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u tzv. Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Luburić.(Povijesti radi treba ovdje reći i istinu zadovoljiti da je po Odredbi GUS i Poglavnika Hrvatski Narpdni Odpor, HNO osnovan za vrijeme rata NDH na Ivan Sedlu u listopadu 1944. godine. To svjedoće i prve DRINE iz 1951. godine, mo. Otporaš.)

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćniji i najutjecajniji zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angažmanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. (Opet Meštrovići, mo. Otporaš.) Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum – stvaranje hrvatske države – stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Regan i papa Ivan Pavao Drugi (papa NJojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

5. FRATRI pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkog karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme – oko 1980. – osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Austrije (HIŠAK), pod vodstvom fra LJube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. (Pisac još uvijek živi u duhu jugoslavenskih kola, kada kaže “lansira mit o Gospi iz Međugorja”. To nije bio nikakav mit nego jedna vidljiva i opipljiva stvarnost, koja se i dan danas – poslije 35 godina –  pojavljuje. Mo. Otporaš.) Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove odbrane (hrvatski obrane, mo.) na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981. gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana.

7. Godine 1987. na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, (Vidi časopis OTPOR br.4 1987. gdje je na prvoj strani časopisa slika dra. Tuđmana, do njega kćerka dra. Gamulina, Ankica Tuđman i Zoran Nosić, sin poznatog hrvatskog rodoljuba i Otporaša Marka Nosića. Tu u tom OTPORU su sažete mnogo zajedničke ideje za zajedničku suradnju u rušenju Jugoslavije i Obnovu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.) koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988, u jesen 1989. i u siječnju 1990. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što “većom” i što “čišćom” Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena za Bosnu i Hercegovinu (ili dijelove BiH) i u kojoj će se bitno smanjiti broj Srba. (Sama ova rijeć: “…u kojoj će se bit no smanjiti broj Srba”, govori da je pisac ovog članka Srbin iz Srbije, Srbin iz Hrvatske ili Hrvat antifašističkih ideja koje su uvijek – pa i danas – ciljano išle protiv svake Hrvatske Države, poimenice NDH i svih onih koji su ju stvarali i branili, a među njima je bio i general Maksa Luburić. Dakle, sa tom izrekom koju sam već citirao, treblo je omalovažiti državotvorne ideje Maksa Luburića koje je usvajao i u djelo sprovodio dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.)

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990. na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima (Misli se na OTPOR i druge hrvatske političke i državotvorne organizacije, osim službenog HOP-a i HSS-a, mo. Otporaš.) dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

9. nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992.Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra odbrane Šuška.

Zašto je Franjo Tuđman postao zagovornik “velike” i “čiste” Hrvatske, kad se “hrvatski nacionalist” može biti i bez toga? (…). Misterij, ako misterija tu uopće ima, leži u ključnoj Tuđmanovoj psiholokoj osobini, a to je ekstremna narcisoidnost. Namjerno sam se odlučio za taj izraz jer mi je informacija koju su koristile hrvatske i jugoslavenske tajne službe koje su Tuđmana još od sedamdesetih operativno obrađivale – “patološka narcisoidnost” – učinila pretjerano diskvalificirajućom prema Tuđmanu kao osobi, a moja je namjera bila napisati knjigu o njemu bez upotrebe takvih i sličnih, a priori diskriminirajućih, pojmova.

Kao čovjek, Tuđman je doista bio ekstremno narcisoidan: bio je kao rijetko tko zaljubljen u sebe. Sebe je smatrao najljepšim, najpametnijim i najsposobnijim na svijetu. Nitko mu nije mogao biti ravan. (…) Gledajući sebe u ogledalu, i fizički i mentalno, vidio je Ubermenscha. Naposljetku su do te informacije, da je Tuđman “patološki narcisoidan čovjek”, došli i pripadnici hercegovačko-fratarske zajednice u Kanadi i SAD-u (možda posredstvom obavještajnih službi s kojima su neki od njih održavali stanovite kontakte). Narcis poput Tuđmana – zajedno sa svim svojim ostalim karakteristikama: luburićevska politička orijentacija, dugogodišnji disidentski staž, čin generala Jugoslavenske narodne armije i akademska titula doktora povijesnih znanosti – učinio im se idealnim za budućeg “oca domovine”. I zato su upravo njemu poklonili svoje povjerenje.

PERIFERNI KOMPLEKS

U jednoj vrlo kritičnoj etapi svoje političke preobrazbe u Beogradu, Tuđman je, izazvan “perifernim kompleksom” zbog kojega je mnogo patio – nije mogao napredovati u vojsci kako je htio jer se u Drugom svjetskm ratu borio na periferiji, a zapravo se i nije borio, jer je za čitavoga rata bio samo “politički radnik” – sebe poistovjetio s Hrvatskom. U Hrvatskoj je – u svojoj identifikaciji s Hrvatskom – otkrio svoj, u Beogradu, toliko osporavani i ugrožavani identitet. Svoje Ja. A čim je sebe poistovjetio s Hrvatskom – naravno, proces te identifikacije nastavio se, i produbljivao, u Zagrebu, pošto je napustio službu u JNA – ta je Hrvatska morala biti upravo onakvom kakav je, u svojim mislima, bio i on sam. Odnosno, kako je on, u svom imaginarnom ogledalu, vidio samoga sebe. On je Ubermensch – i Hrvatska je morala biti takva. Jer Hrvatska – to sam ja, Franjo Tuđman.

“TUĐMAN: BIOGRAFIJA”

ZAGREBAČKI “Globus” u novom broju objavljuje izvode iz knjige “Tuđman: Biografija” Darka Hudelista, uglednog hrvatskog novinara i publiciste. U opširnoj studiji na više od 800 stranica, Hudelist je posle desetogodišnjeg istraživanja dao dosad najpotpuniju analizu života, političke filozofije i državničke delatnosti Franje Tuđmana. “Novosti” u dva nastavka prenose tekst iz “Globusa”.