LOV NA “PUSTINJSKU LISICU”, piše Zvonimir Dešen iz Kanade

Lov na ‘Pustinjsku lisicu’

Generalfeldmaršal Erwin Rommel

Uz dostojan nadgrobni spomenik u Blausteinu, ovom njemačkom vitezu u Njemačkoj danas ima još barem desetak drugih spomenika i spomen-ploča, a mi našem “Rommelu” Juri Francetiću nesmijemo ni na njegovu rodnu kuću staviti ploču na kojoj samo piše da se on tu rodio.

Churchilova zapovied br. 1 -‘Ubiti Rommela pod svaku cienu!’

(Stara hrvatska poslovica kaže da – nema rata gdje nije Hrvata. Za to je valjda i u Rommelovoj zaštiti u Africi morao biti i Hrvat – Josip Kovačić)

Obećavši Churchillu da će ‘smlaviti Rommela’ vrhovni zapovjednik britanskih snaga u Africi feldmaršal Archibald Wavell je u lipnju 1941., operacijom ‘Battleaxe’ (Bojna sjekira) kod egipatskog mjesta Sallum, na obali Sredozemnog Mora blizu granice s Libijom, započeo silnu protuofenzivu protiv njemačkih snaga.

Iako je Wavell Churchillu nekoliko puta naglasio da sumnja da će se britanski tenkovi tipa “Matilda” moći ozbiljno suprostaviti njemačkim panzerima i protutenkovskim topovima kalibra 88 mm, Churchill ga je prisilio da odpočne napade na Rommelove trupe.

Rezultat bitke bio je za Britance katastrofalan. U trodnevnom dvoboju 87 njihovih tenkova je uništeno a golem broj oštećen ili zarobljen, tako da su dvie trećine Wavellovih snaga bile izbačene iz stroja.

U pismu svojoj supruzi Luciji, 18. lipnja, Rommel piše da je trodnevna bitka završena ‘kompletnom pobjedom’ , dodajući u drugom pismu 23. lipnja, ‘Veselje ‘Afrika trupa’ nad ovom pobjedom je veliko. Britanci su mislili da će nas uništiti s 400 njihovih tenkova. Oni su zanli da mi ne možemo protiv njih uporabiti toliki broj oklopa, ali

propisno grupiranje i snažna odpornost njemačkih vojnika omogućili su nam izvršiti odlučujuću operaciju s onim našim jedinicama koje su bile pokretne…’

Malo kasnije Rommel je čuo da je promaknut u čin generala oklopnih znaga i da će mu od Glavnog zapovjedništva ‘Wehrmacht Oberkomando’ uskoro stići priedlog da u Africi organizira veliku italo-njemačku vojnu silu pod imenom ‘Panzergruppe Afrika’, kojoj će on biti glavni zapovjednik.

Erwin Rommel je u nemačkoj vojsci već bio dostigao na zavidno visoko mjesto za čovjeka skromne prošlosti, rođen u Heidenheimu 1891. kao sin tamošnjeg učitelja, devetnaestgodišnji Ervin je 1910. Stupio u 124. Wurtemberg pukovniju njemačke vojske u kojoj je u roku od godinu dana dostigao čin vodnika.

Odatle je poslan na vojnu akademiju u Danzigu, Iztočna Prusija (danas Gzdanks u Poljskoj), gje je upoznao svoju buduću suprugu Luciju. Vjenčali su se 1916., ali njihov jedini sin Manfred (umro u Stuttgartu 2013.) rodio se tek 1928. godine.

Vjeran po prirodi, Rommel će otati vjeran svojoj supruzi do kraja života i pisati će joj s bojišta kad god mu to prilike dozvole.

Rommel je bio meritokrat koji se na visoki vojnički položaj popeo prirođenom sposobnošću. Britanci ni u 1. ni u 2. sv. ratu nisu uspjeli odgojiti jednoga takvog častnika, jer njihova zastarjela vojnička družtvena struktura nikako nije mogla dozvoliti da neki obični ‘nizkorođeni’ vojnik dođe na tako visoku dužnost koja je od pamtivieka pripadala samo britanskoj aristokraciji.

To je bio jedan od glavnih razloga da su britanski vojnici mrzili svoje častnike. Britanski vojni establišment je mrzio prirodnu sposobnost nižih staleža jer se smatralo da bi svaka njegova promocija ugrozila status quo. Umjesto toga u establišmentu je vladao mentalitet ‘pukovnika Blimpa’, (pompozni karakter u britanskom crtanom filmu koji, zamotan u ručnik iz turskog kupališta, izdaje ‘važne’ zapoviedi). ‘Zbog toga’, piše engleski vojni povjesničar Correlli Barnett, ‘većina častnika britanske vojske su bili amateurs-gentlemen’ (amateri-gospoda).

Rommel sigurno nije bio amater. On je bio moderni vođa u prvim linijama bojišta, iskusan veteran koji je ne samo preživio dvie najgore bitke Prvoga svietskog rata, nego je iz njih izašao kao heroj. U bitci kod Verduna 1914., mladi, 23 godine stari, poručnik Rommel se sam susreće s francuskom patrolom od pet vojnika. U naglom sukobu on puščanom vatrom ubija trojicu a na drugu dvojicu navaljuje bajunetom.

U tom okršaju jedan francuski vojnik ga je težko ranio u bedru. Rana je bila toliko velika da se u nju moglo staviti ljudsku šaku. Odpremljen je u bolnicu gdje mu je uručeno prvo odličje – željezni križ drugog stupnja.

Čim se malo oporavio, četiri mjeseca kasnije, Rommel se prijavio u svoju pukovniju. Kada je pod kišom projektila iz francuskih bunkera kod Ypresa njegova bojna bila u opasnosti da bude uništena Rommel se ne povlači nego na čelu svoje ‘stare’ satnije bunkere drži pod jakom vatrom i tako glavnini bojne omogućava povlačenje.

Za taj junački podvig nagrađen je željeznim križem prvoga stupnja i postaje prvi njemački poručnik koji je ikada dobio to visoko odličje.

U listopadu 1917., dok je služio u brdskom bataljunu u talijanskim Alpama Rommel izvodi svoj najslavniji podhvat. Sa svojom bojnom grupom od 380 vojnika, on se penje uz 1800 metara visok masiv, Matajur, na kojem razbija deset puta brojniju talijansku posadu i osvaja tu vrlo važnu kotu. Odatle napreduje prema Longorone-u u blizini Trsta, gdje poslie kratke bitke zarobljava cielu talijansku diviziju s njezinim glavnim zapovjedništvom. Za te pobjede dobija ‘Pour le Merite’, najviše njemačko odličje za hrabrost.

Iz ‘Velikog rata’ Rommel je izašao u činu stožernog satnika s mističnim sposobnostima za odlučnost, žilavost i hrabrost. Njegovo čudno osjetilo za neprijateljeve planove i reakcije i što može uspjeti a što ne, u njegove je vojnike ulievalo posebno povjerenje u njega kao odlična vođu. Uvijek jeišao pred svojim vojnicima, pa je u njemačkoj vojsci bila poznata uzrečica: ‘Gdje je Rommel tu je prva crta bojišnice.’

Prema zapisima mnogih američkih i britanskih povjestničara, ‘Rommel je 1934., kao i većina njemačkih častnika, položio zakletvu Hitleru, s kojim je osjećao posebnu vezu – obojica su za vrieme Prvoga svj. rata bili u borbama kod Ypresa. Bez obzira na to što je kasnije bio, Hitler je kao kaplar-teklić u 16. Bavarskoj pješačkoj pukovniji više put riskirao svoj život – za što je bio nagrađen željeznim križem 2. stupnja.

Obojica su priezirali njemačke veleposjednike koji su još dominirali njemačkim častničkim kadrom u 1. svj. ratu’.

Poslie čitanja njegove knjige ‘Infanteriegreift’ (Pješački napad) u kojoj je opisao pravilno ratovanje pješačtva, Hitler ga je postavio na dužnost u glavni stožer nove njemačke vojske.

Ali za ratnika Rommela, koji je navikao na život u vrlo opasnim akcijama, to je bio dosadan posao pa je prije napada na Francusku u svibnju 1940., tada već kao generalbojnik, zamolio Hitlera da ga postavi za zapovjednika jedne oklopne divizije.

Usvajajući principe Blitzkrieg-a, kao da su mu bili prirođeni, on u svibnju te godine u prvome tenku vodi svoju 7. Panzer diviziju preko Ardena, probija ‘neprobojnu’ Maginot liniju i munjevitom brzinom napreduje preko Francuske. Vješto zaobilazeći sve zapreke i u brzim naletima iznenada napada protivnike s leđa, zarobljava 97.000 protivničkih vojnika, među kojima je i ciela britanska 51. Highland divizija s više od 10.000 vojnika. Za to su 7. Panzer diviziju Britanci I Francuzi nazvali ‘The Ghost Division’ (Divizija duhova).

U roku od svega pet tjedana Rommel sa svojom divizijom prelazi preko ciele Francuske i 19. lipnja izbija na obalu La Manche-a i ulazi u luku Cherbourg. Četiri dana kasnije Francuska je podpisala kapitulaciju.

Jasan, razborit i praktičan, nadaren fizičkom žilavošću u željeznom voljom Rommel je tvrdo vjerovao da svaki zapovjednik jedinice u tieku bitke treba imati pravo na

donošenje trenutačnih odluka, nezavisnih o odlukama visokog zapovjedništva koje se nalazi negdje daleko iza bojišnice.

Iako nije otvoreno bio ni protiv nacizma ni protiv Hitlera, Rommel je bio vrlo osjetljiv na patnje svojih vojnika što je vrlina jednoga uistinu velikog i častnog zapovjednika.

U svibnju 1941. Rommel je poslan u Afriku da ojača talijansku obranu koja je pod učestalim napadima britanskih snaga bila u gotovom razsulu. Ali, već do polovice lipnja Rommel ne samo da je uspio stabilizirati situaciju, nego ju je sjajnom pobjedom nad generalom Wavelom podpuno preokrenuo.

Razbiešnjen tim porazom, Churchill 15. srpnja smjenjuje glavnog zapovjednika britanske vojske u Africi generalpukovnika Archibalda Wavella i na njegovo mjesto postavlja generalpukovnika Sir Claudea Auchinlecka, koji je do tada bio glavni zapovjednik britanske vojske u Indiji.

Čim je počeo s rekonstrukcijom poražene Osme Armije, Auchinleck je počeo uviđati da je od Wavella uz stratežku nasliedio i jednu još puno opasniju – psihološku krizu.

Odmah je primietio da u njegovoj vojsci vlada ‘Rommelov kult’. Ne samo da su britanski vojnici i častnici vjerovali da je neprijateljski general bolji od njihovih zapovjednika, nego su vjerovali da mu oni nisu dorasli u nikom pogledu. Međusobno su zbijali šale kako Rommel kad god mu padne na pamet ‘može oko britanskih zapovjednika plesati krugove’. Za većinu njih Rommel je postao neka vrsta objekta za duboko štovanje.

Koncem srpnja Auchinleck je izdao direktivu svim zapovjednicima VIII. armije u kojoj ih opominje o “stvarnoj opasnosti od Romellove aure nepobjedivosti koja ima tako jak utjecaj na britanski moral”, u kojoj dalje kaže:

“Iako je Rommel vrlo energičan i sposoban, on nikako nije superman.

Pa I had bi on bio superman bilo bi jako nepoželjno da ga naši vojnici nagrađuju s nadprirodnim moćima. Ja želim na svaki mogući način razbiti ideju da Rommel predstavlja išta više nego običnoga njemačkog generala. Što je sada važno jest spriečiti da naši vojnici stalno ne govore izključivo o Rommelu, kada je rieč o neprijatelju u Libiji.

Kada govorimo o njemu mi moramo govoriti; “Niemci”, “Sile Osovine”, “neprijatelj”, a ne stalno svirati Rommel, Rommel, Rommel!

Molim da ova moja zapovijed odmah stupi snagu i da se svim zapovjednicima usadi u glavu da je ova zapovied, u psihološkom pogledu, od najveće važnosti”.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen