LONDONSKI TAJNI UGOVOR (1915) I POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DR. ANTE PAVELIĆ

LONDONSKI TAJNI UDOVOR (1915) I POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DR. ANTE PAVELIĆ.

(Donosim ovdje za one koji za ovo nisu znali, a to je LONDONSKI TAJNI UGOVOR iz 1915. godine kojim ugovorom su se darovala hrvatska područja Italiji kao nagrada za njezim pristup saveznicima. Kasnije, tj. odmah iz Proglašenja NDH, neprijatelji Hrvatske su odmah napali prvog Poglavara Hrvatske Države dra. Antu Pavelića da je prodao Dalmaciju Italiji. Ja ovdje namjerno nisam htio reći i navesti imenom koji su to hrvatski neprijatelji, osim što ću to ovdje sada reći da su to svi oni koji to i danas, poslije punih skoro 75 godine to tvrde. Otporaš.)

Sir Edward Grey,
Paul Cambon,
Marquis Imperiali,
Count Benckendorff,

Naređenjem njegove vlade markiz Imperiali, predstavnik Njegovoga Veličanstva talijanskoga kralja, ima čast priopćiti Uvaženom Edwardu Greyu, državnom tajniku za vanjske poslove Njegovog britanskog Veličanstva, i ostalim ekselencijama M. Paulu Cambonu, predstavniku Francuske Republike, i grofu Benckendorffu, predstavniku Njegovog Veličanstva Cara svih Rusa, slijedeći memorandum:

Članak 1.
Sklapa se vojni ugovor između vrhovništava Francuske, Velike Britanije, Italije i Rusije. Ovim ugovorom se utvrđuje najmanji broj oružanih snaga koje će Rusija pokrenuti protiv Austro-Ugarske kako bi ju spriječila u koncentriranju svih svojih snaga protiv Italije, u slučaju da Rusija odluči usmjeriti glavninu svojih snaga protiv Njemačke. Ovaj vojni ugovor će odrediti pitanja primirja, koja nužno dolaze u opseg poslova vojnih zapovjednika.

Članak 2.
Sa svoje strane, Italija će svim svojim snagama sudjelovati u ratu zajedno s Francuskom, Velikom Britanijom i Rusijom protiv svih zajedničkih neprijatelja.

Članak 3.
Francuska i britanska flota će pružiti aktivnu i trajnu pomoć Italiji sve dok Austro-Ugarska flota ne bude uništena ili dok mir ne bude sklopljen. Mornarički ugovor će odmah biti sklopljen u tu svrhu između Francuske, Velike Britanije i Italije.

Članak 4.
U mirovnom ugovoru Italija će dobiti Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (granica Brennera), nadalje Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera i uključivo Volosku i istarske otoke Cres, Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Canidole, Palazzuoli, San Pietri dei Nembi (Ilovik), Asinello, Gruicu i susjedne otočiće. Napomena:
Granica, koja se za izvođenje članka 4. traži, bit će povučena kako slijedi:
Od Piz Umbraila do Stilfser Jocha slijedit će rub Retijskih Alpa sve do izvora Etscha i Eisacka i onda će ići preko prijevora Reschena i Brennera i visovima Oetza i Zillera. Granica će onda zaokrenuti prema jugu, prijeći će preko prijevora Toblacha i dospjet će na sadašnju granicu Karnijskih Alpa. Ova će granica slijediti do prijelaza Tarvisia i onda će iza prijelaza Tarvisia (Trbiža) uzduž razvoda Julijskih Alpa ići preko Predilklanca, preko planine Mangart, preko Triglava (Tricorna) i uzduž razvoda klanaca Podbrdo, Poljanišće i Idrije. Od ove točke granica će uzeti jugoistočni smjer prema Snježniku, dok će izvan talijanskog teritorija izostaviti čitav sliv Save i njezinih pritoka. Od Snježnika će se granica spustiti na (morsku) obalu, tako da će obuhvatiti Kastav, Matulje i Volosko u talijansko područje.

Članak 5.
Italija će isto tako dobiti pokrajinu Dalmaciju, u njezinim sadašnjim administrativnim granicama, obuhvatajući na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu dosižući do linije, koja kod rta Ploče (Planka) izlazi na obalu i prema istoku slijedi vrške vrhova, koji sačinjavaju razvode tako, da će sve doline i vode, koje padaju prema Šibeniku, kao Čikola, Krka, Butušnica i njihove pritoke doći u talijansko područje. Dobit će nadalje sve otoke, koji leže sjeverno i zapadno od kopnene Dalmacije: na sjeveru Premudu, Silbu, Olib, Skardu, Maun, Pag i Vir, sve do Mljeta na jugu, uključujući Sv. Andriju (Svetac), Biševo, Vis, Hvar, Torkul (Šćedro), Korčulu, Kaciol (Sušac) i Lastovo, isto kao i grebene i otočiće uokolo Palagruže, a samo se izuzimaju otoci Drvenik Veliki i Drvenik Mali(Zirona Grande i Piccola), Čiovo, Šolta i Brač. Bit će neutralizirano:

1. Cijela obala od rta Ploče (Planka) na sjeveru sve do južnog dijela poluotoka Pelješca (Sabioncello) na jugu; tako da je čitav ovaj poluotok uključen;
2. Dio obale, koji na sjeveru počinje na točki 10 km. južno od rta Cavtat i na jugu doseže do rijeke Vojuše, tako da su uključeni kotorski zaljev i kotorska luka, luke Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Medovanski, Drač, a da se ne okrnjuju prava Crne Gore, koja slijede iz deklaracija, izmijenjenih između Vlasti u travnju i svibnju 1909., ali budući da se ta prava protežu samo na sadašnje crnogorsko područje, ne mogu biti protegnuta na područja ili luke, koje bi mogle biti dodijeljene Crnoj Gori; dosljedno ne će se smjeti nijedan dio obale neutralizirati, koji sada spada Crnoj Gori; na snazi će ostati ograničenja u pogledu Bara, na koja je Crna Gora godine 1909. sama pristala;
3. te, napokon, svi otoci, koji ne budu dodijeljeni Italiji.

Napomena:
Četiri ujedinjene velesile će jamčiti slijedeći teritorij Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: Cijelo područje obale u gornjem Primorju od Voloskog preko granice s Istrom do južne obale Dalmacije, uključujući sadašnju mađarsku obalu i hrvatsko Primorje, uključujući luku Rijeka i lučice Novi i Karlobag, također i otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli i Rab. Na južnom Jadranu, na području za koje su zainteresirane Srbija i Crna Gora, cijela obala od rta Planka do rijeke Drima, uključujući važne luke Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj i Sveti Ivan Medovanski, također i otoke Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Luka Drač će pripasti neovisnoj muslimanskoj državi Albaniji.

Članak 6.
Italija će dobiti potpuni suverenitet nad Valonom, otokom Sassenom i nad područjem, koje će biti dovoljno da osigura obranu ovih točaka (od Vojuše na sjeveru i istoku, približno do sjeverne granice okruga Cimara na jugu).

Članak 7.
Ako Italija dobije Trentino i Istru, prema uvjetima članka 4., Dalmaciju i jadranske otoke u granicama naznačenima u članku 5. i zaljev Voloska (članak 6.), i ako se bude srednji dio Albanije pridržao za stvaranje male autonomne neutralizirane države, to ne će protiv toga nikakva prigovora stavljati, da budu sjeverni i južni dio Albanije, u slučaju da bi Francuska, Velika Britanija i Rusija to željele, razdijeljeni među Crnom Gorom, Srbijom i Grčkom. Obala od sjeverne granice talijanskog posjeda Valone (vidi članak 6.) do rta Stylos bit će neutralizirana. Italiji će biti naloženo, da zastupa državu Albaniju u njezinim odnosima s inozemstvom. Italija, s druge strane, pristaje u svim slučajevima ostaviti dovoljno područje istočno od Albanije, da se osigura opstanak zajedničke granice između Grčke i Srbije zapadno od Ohridskog jezera.

Članak 8.
Italija će dobiti potpuni suverenitet nad otocima Dodekaneza, koje sada drži zaposjednute.

Članak 9.
Francuska, Velika Britanija i Rusija priznaju u općoj formi, da je Italija zainteresirana na održanju ravnoteže u Sredozemnom moru, i da mora u slučaju potpune ili djelomične diobe azijske Turske dobiti dolični udio u Sredozemnomorskom području, koje graniči s provincijom Adalijom, gdje je Italija već stekla prava interesa, koji su sačinjavali predmet jedne talijansko-britanske konvencije. Zona, koja će eventualno biti priznata Italiji, ako vrijeme bude došlo, bit će razgraničena s obzirom na postojeće interese Francuske i Velike Britanije. Interesi Italije bit će također uvaženi, u slučaju da teritorijalni integritet Otomanskog carstva bude održan, i u slučaju, da bi trebalo poduzeti izmjene u interesnim sferama sila. Ako Francuska, Velika Britanija i Rusija u toku rata zaposjednu teritorije azijske Turske, to će provinciji Adaliji susjedno Sredozemnomorsko područje ostati pridržano Italiji u gore naznačenim granicama, koja će imati pravo (Italija) da ga zaposjedne.

Članak 10.
Italija će u Libiji stupiti u prava i privilegije, koji sada na temelju lozanskog ugovora pripadaju sultanu.

Članak 11.
Italija će dobiti u eventualnim ratnim odštetama udio, koji bude odgovarao njezinim naporima i žrtvama.

Članak 12.
Italija izjavljuje, da se priključuje deklaraciji, koja je dana od Francuske, Vel. Britanije i Rusije, da Arabija i sveta muslimanska mjesta u Arabiji moraju ostati pod pokroviteljstvom neke nezavisne muslimanske sile.

Članak 13.
U slučaju, da bi Francuska i Engleska svoj kolonijalni posjed u Africi povećale na štetu Njemačke, to u principu ove dvije sile priznaju, da bi Italija mogla tražiti neke opravdane kompenzacije, i to time, što bi pitanja granica između talijanskih kolonija u Eritreji, Somaliji i Libiji i susjednih kolonija Francuske i Vel. Britanije bila uređena u njezinu korist.

Članak 14.
Velika Britanija obvezuje se, da će olakšati zaključak zajma, koji se ima odmah podići na londonskom tržištu i to od najmanje pedeset milijuna funti sterlinga uz primjerene uvjete.

Članak 15.
Francuska, Velika Britanija i Rusija potpomagat će otpor, koji će Italija suprotstaviti svakom prijedlogu, koji bi smjerao na to, da se privuče zastupnik sv. Stolice k svim pregovaranjima o miru i o uređenju pitanja, koja je izbacio sadašnji rat.

Članak 16.
Ovaj ugovor držat će se tajnim. Samo će se pristup Italije k deklaraciji od 5. rujna 1914. objelodaniti odmah poslije objave rata po Italiji ili Italiji. Pošto su gornji memorandum primili na znanje, za to dovoljno opunomoćeni zastupnici Francuske, Velike Britanije i Rusije s isto tako od njegove vlade opunomoćenim zastupnikom Italije, zaključili su slijedeći ugovor: Francuska, Velika Britanija i Rusija daju svoj potpuni pristanak na memorandum, koji je predan od talijanske vlade.
Pogledom na č1anke 1, 2, i 3 memoranduma, koji uzimaju u obzir vojničku i pomorsku suradnju četiriju vlasti, Italija izjavljuje, da će, što prije bude moguće, stupiti u rat i to unutar roka, koji ne smije prekoračiti mjesec dana od potpisa ovih ugovora.
U potvrdu izloženoga potpisnici su potpisali ovaj ugovor i priložili svoje pečate.
Zapisano u Londonu, u četverostrukoj izradbi 26. travnja 1915.
Potpisnici:

Sir Edward Grey (Velika Britanija)
Paul Cambon (Francuska)
Markiz Imperiali (Italija)
Grof Benckendorff (Rusija)

Dobavljeno iz “http://hr.wikisource.org/wiki/Londonski_ugovor_(1915.)”
Kategorije: Izvori za hrvatsku povijest | Pravna povijest