– BITKA NA LIJEVČE POLJU –
Slike se nisu pokazale, ali ako kliknite na priloženu poveznicu i otvorite istu, vidjet ćete sve slike. Ovaj opis je izišao na portalu
http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/19550301_75-92_Drina_bitka_Lijevcu_Polju.htm
ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92
Pozdrav svima. Mile Boban.
DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU.
(Prvi (1) dio)
Mnogima je poznata odlučujuća bitka između srbski četnika i hrvatske vojske na Lievče polju počevši od 30 ožujka do 7 travnja 1945. godine. A mnogi su samo prepisivali jedni od drugih i moglo bi se reći nadodavali i skrivljivali pravu namjeru, pravi događaj i pravu istinu.
Nedavno mi se javio jedan Hrvat s molbom da ako mogu za njega pronaći, kako sam kaže u DRINAMA opis bitke na Ljevče polju. On tog opisa nema a za njegove povijesne potrebe mu je potreban i ovaj izvor iz DRINE za kojeg on zna a nema ga.
Pregledao sam sve moje DRINE, počevši od prve 1951. godine pa dalje. Srećem naletih na ovu DRINU koje koricu slike ovdje donosim kako bih potkrijepio istinitost opisa bitke na Ljevče polju.
Ja ću to iznijeti u nekoliko nastavaka sa crtežima, tj. sa vojničkim kartama same bitke, što će biti jedan očiti dokaz da je cijeli događaj bitke opisan očevidcem bitke, što znači iz prve ruke. I ne samo to. Treba svakako uzeti u obzir da je ovo pisano ni punih deset godina od samog događaja bitke, dakle dok su još svježe uspomene bile. Prilažem ovdje poveznicu s portala Slobodni.net https://slobodni.net/t111029/
Bitka na Ljevača polju – Slobodni.net
Poštovani posjetitelju! Slobodni.net je potpuno besplatna, brzo ju možete obaviti i nakon toga ćete uživati u svim pogodnostima registriranog korisnika. Nemate ništa za izgubiti, samo možete dobiti. Za registraciju kliknite ovdje. Upute kako se registrirati pogledajte ovdje. Ako ste možda zaboravili šifru za pristup websiteu, kliknite ovdje da bi staru šifru …
Pisac ovog opisa se je potpisao – Domagoj – Nisam točno siguran tko stoji iza tog imena “Domagoj”, iako su mnogi tvrdili da bi to mogao biti general Vjekoslav Maks Luburić. Ostavimo to za povjesničar.
(Pošto je stranica 75 dobro čitljiva, neću ju prepisivati. Počet ću prepisivati stranicu 76., mo. Otporaš.)
Treća i najjača četnička vojska pod zapovjedničtvom “vojvode” Pavla Djurišića i “vojvode” Petra Baćevića, poznatih krvnika rame i Foče, a sastojala se iz četničkih snaga Sandžaka, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Boke Kotorske i djela Srbije. Ova se je trebala skoncentrirati na teretoriju Nezavisne Države Hrvatske u Bosni, te izvršiti glavni zadatak veliko srbske strategije u drugom svjetskom ratu, a to je rušenje NDH. (3)
Strana 76.
(Bilješka br. (3) je na strani 92 gdje piše: mo.) “Proces protiv Draže Mihajlovića, Vijesnik 1948.
Ova je četnička vojska u jačini od 39.000 ljudi boraca (4)
(Bilješka br.(4) je, mo.) “Amerikanski Srbobran” br. 10, 205, od 2. listopada 1950. g. Pittsburgh, str, 2., članak “Bosanska Golgota, rasute kosti” od Mihajla Minića.) bila na Lievču Polju u težkim i krvavim borbama pobieđena i uništena; taj je poraz u srbskim emigrantskim novinama nazvan “Drugo Kosovo”.
General Draža Mihajlović, nosilac srbske strategije, i koji je glavnostožerni častnik, htio je prevariti Niemce i Talijane, Ruse i Hrvate, Engleze i Amerikance, ali je prevario sam sebe, svoju vojsku, svoj narod i na kraju bio zatajen od svoga kralja, prodan po svojoj vlastitoj pratnji i glavnom stožeru, proklet od svojih sljedbenika, omražen kod svih okolnih naroda, ostavljen po onima, koje je smatrao svojim saveznicima i na suđenju u sjeni vješala zatajen od sina i kćerke, koji su odavna bili prišli srbokomunizmu.
STRATEGIJA CARSTVA NEBESKOGA
Neka nam govore srbski izvori, da nam se ne predbaci neobjektivnost: ” Kad su Niemci počeli da napuštaju Crnu Goru, morao je da donese odluku i Djurišić, šta da radi sa svojima. Tu se više nije moglo ni opstati. Niemci su bili krenuli na Nikšić preko Hercegovine, pa dalje ka Bosni. Taj put nije konvenirao Djurišićevom planu. Uspjelo se onda, da se Niemci okrenu i da pođu putem, kuda je bila želja Djurišićeva: preko Bioča, Kolašina, na Sandžak, onda za Bosnu. Uoči samo polaska iz Podgorice, iz štaba đenerala Mihajlovića stizale su depeše sa naređenjima, da se dolazi u Bosu, gdje da čeka 100.000 četnika iz Srbije, i gdje valja izvršiti koncentraciju” (5)
(Bilješka br. (5) je, mo.) “Uckpa” (što je ćirilica a znači “Iskra”, mo. Otporaš.) Munchen, br.lll-20. od 24. V. 1951. g., članak: “Kad je krvca iz zemlje provrela…”str., 4, st. 4
Koncentracija je određena na prostoru između rieke Bosne i Vrbasa, zaštićena sa sjevera riekom Savom, planinom Motaicom i njemačkom misijom u Bos. i Slav. Kobašu, s istoka lancem “lojalnih četnika”, koji su odavna bili u službi njemačkih jedinica za osiguranje komunikacija (planina Ozren, Vučjak i Trebovac) na pruzi Sarajevo-Brod.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. (2) dio)
Prema Banja Luci to je područje čuvano otvorenom suradnjom četnika “korpusa Vraneševića, Tešanovića i Radića, kako s Niemcima, kojima su slali sve svoje mladiće ispod 25 god. starosti za trupe SS (SD), tako s partizanima, posebno domaćim terenskim ljudima sve od reda domaći pravoslavni živalj – pa čak su priznali i vlasti NDH. (ugovor Oreb) U Prnjaveru je djelovala misija poznate pukovnije “Brandenburg”, koja je godinama djelovala u Beogradu, dok je u Banja Luci stajala posebna misija SD (Sihherheifsdienst) pod vodstvom pukovnika SS Hermana Mullera, dok je u Bos. Gradišci djelovala posebna misija Wermachta, Abwehr-obavj. služba na čelu sa satnikom Fritz Boecklom. Cieli rad bio je usredotočen u rukama poznatog prijatelja Srba, Dr. H. Neubachera, sa sjedištem u Beču.
(Srbska Kancelarija( (6)
(Bilješka (6), mo.) Boško N. Kostić: “Za istoriju naših dana”, izdanje vlastito, Munchen, str. 187.
“Vojvoda” Djurišić pošao je 5. Xll. 1944, g. iz Crne Gore, kada i Niemci, i stigao je na rieku Vrbas 30. lll. 1945. g.
Plan rada je bio: ujediniti sve četnike pod svoju komandu, a preko Radića, Vraneševića i Tešanovića osigurati lojalnost mjestnih “terenaca” i malih jedinica, koje su se priključivale čas hrvatskim, čas njemačkim, čas srbokomunističkim snagama. Posebno se to odnosilo na grupe oko Kozare planine sastavljene isključivo od domaćih pravoslavaca. Zatim je trebala biti osvojena Bosanska Gradiška i prekinuta veza sa banja Lukom. Nakon toga bi ova bila zauzeta i napravljena veza sa srbskim snagama u Sloveniji i Istri. Trebala je biti srušena Nezavisna Država Hrvatska po ovim snagama i doveden na vlast Kralj Petar. General je Mihajlović bio uvjeren, da ruske trupe ne će dublje zalaziti na teretorij NDH. Na tom području bi bili kažnjeni Hrvati, a prema receptu Foče i Rame, gdje je “čišćenje” vršio “vojvoda” Djurišić uz punu pomoć Talijana. (Ovdje pisac govori o pomoći Talijana četnicima dok su ovi vršili “čišćenje” hrvatskog katoličkog i muslimanskog življa u Foči i Rami prije kapitulacije Italije 9 rujna 1943., mo.) To je bio plan generala Mihajlovića i on je uvjeravao i zadnjih dana preko njemačkih radio postaja svoje “vojvode”, da Niemci imaju u tom pravcu ugovor sa anglosaskim zapovjedničtvom. (7)
(Biljška (7), mo.) id. id. str. 238.
već 30. lll. 1945. manje četničke snage prešle su rieku Vrbas kod sela Razboj i isto zauzele. S toga mostobrana počeli su sa Sandžačkim korpusom nadirati prema Dolinama, bogatom hrvatskom selu na desnoj obali Save. Prvi odpor pružila je ust. Pripremna Bojna Doline (milicija) ali je pod pritiskom jakih snaga morala uzmicati ili je izginula. narod je u paničnom strahu pred klanjem bježao i sve ostavljao. Manja naselja uz savu bila su poklana, a blago, hrana, kola, odvjeveni predmeti i nešto stanovništva otjerano preko Vrbasa. Te noći i naredna dva dana Bos. Gradiška i okolna brojna mjesta bila su poplavljena narodom, koji je bježao, da se spasi od četničkog noža. tada je bilo poklano oko 500 žitelja sela Doline.
Dana 2. lV. 1945. g. oko pola dana junački hrvatski general Metikoš, dao je prvi odpor krvnicima nedaleko Doline. Zarobio je satnika Mijuškovića, koji je dao vriedne podatke o namjerama četnika, jer je bio crnogorski nacionalista, pristalica
(pošto se čitljivo može pročitati, prelazim na stranicu 80, mo.)
Na pitanje generala Metikoša, da mu objasni, zašto Srbi u ovim okolnostima – iako su njemački saveznici, iako se nalaze na teritoriju NDH., iako su načelno i u većini protiv partizana, bolesni, slabo opremljeni, još gore opskrbljeni streljivom, iako su već izgubili rat kao i Hrvati – još uviek kolju hrvatski narod i izazivlju protiv sebe hrvatsku vojsku, koja ne može shvatiti takovo srbsko držanje i takovu strategiju, pop Perišić je doslovno rekao: “To Vi ne razumete, to je kosovska strategija; strategija carstva nebeskoga”.
LOMI SE SPREMANI NAPAD NA BOSANSKU GRADIŠKU
General Metikoš i pukovnik Primorac (Mate, mo.) skupili su na brzu ruku dio posade Bos. Gradiške i okolnih pripremnih bojna, zatim dvije bojne ust. Obranbenog Sdruga, te dvije bitnice Topničkog sklopa ust. Obrane, te 2. lV. 1945. oko pola dana napali na koncentraciju četničkih snaga za napad na Bos. Gradišku, odnosno na desno krilo četničkog napredovanja.
Posebno, naše je topništvo izvršilo svoj zadatak, jer je bilo motorizirano i brzim i smionim napredovanjem približilo se četničkoj koncentraciji i obasulo ih “karteč” streljivom, tj. za borbu iz bliza. Preko tisuću mrtvih i mnogo ranjenih imali su četnici, posebno je pak imao mnogo žrtava Sandžački korpus pod vodstvom satnika Kalajitovića. Dovedeno je oko 400 zarobljenika. Iz pisanih zapovjedi je ustanovljeno, da su te iste noći trebali napasti Bos. Gradišku.
U noći od 2. na 3. lV. 1945. prešle su nam jače grupe Crnogoraca, pristalica Sekula Drljevića i ponudile se za borbu protiv srbijanskih i drugih četnika. Satnik Mijušković pokazao se odličnim obavještajcem i pouzdanim prijateljem Hrvata. Provjereni su njegovi podatci, posebno što se tiče veza Djurišića i onih u Sloveniji, koje su se veze odvijale preko njemačke radio mreže Transport Komande u Zagrebu i Brodu, a o čemu je naša obavještajna služba imala dosta podataka.
teško gubitci pri spremanju napada na Gradišku pojačali su nezadovoljstvo Crnogoraca, jer se nisu osjećali neprijateljima hrvatskog naroda, niti Države i vojske, nego su htjeli kao naši saveznici ostati sa nama u NDH i boriti se, ili s nama povlačiti se na zapad. Njima je vodstvo Djurišićevih četnika bilo nametnuto silom prilika, (kao i nama Hrvatima Rimski ugovor kojeg je Poglavnik silom prilika morao potpisati 18 svibnja 1941.godine a naš hrvatski neprijatelj je to iskoristio i lažno proširio da je Poglavnik Talijanima prodao Dalmaciju i Istru, mo. Otporaš.) radi lakiše obrane od komunizma, radi povlačenja, veza Djurišića sa Niemcima, beogradskim vladinim krugovima i radi navodnih veza Djurišića na zapadu sa saveznicima.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU” Treći (3) dio)
(Pošto se čitljivo može pročitati, prelazim na stranicu 82, mo. Otporaš.)
, kao i bratića pukovnika Agrama, zapovjednika crnogorske vojske. Ko tome su došle viesti, da se primiče general Koča Popović sa jakim snagama.
Sve gornje je natjeralo “vojvodu” Djurišića da mienja plan. Tako je dana 3. lV. 1945. odlučeno, da se neće osvajati ni Gradiška, ni Banja Luka, nego da se ima prieći na lievu obalu Vrbasa i zauzeti cielo Lievče Polje, te zauzeti bogata sela Topole, obskrbiti se u tim bogatim selima sa kolima i konjima, hranom i blagom, te krenuti obroncima Kozare i Prosare prema kordunu, kamo su im u susret krenuli četnici popa Djujića (prilažem link “Otvoreno pismo srpskom generalu Svetomiru Djujiću” kojeg je pisao general Maks Luburić u listopadu 1955. godine; a ova “DRINA” je tiskana u veljači iste te 1955. godine. Iz sadržaja i po izrazu ovog pisma moglo bi se zaključiti da je potpisani pisac ovog opisa o Bitki na Lievču Polju “Domagoj” uistinu očevidac ove bitke na Lievču Polju general Maks Luburić. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/wp-admin/post.php?post=4375&action=edit i Ljotićevci iz Slovenije, što su poručili i generalu Mihajloviću i nakon čega je taj krenuo prema istoku (9)
(Bilješka (9), mo.) Boško N. Kostić, o p., str.247.
- lV. 1845. odlučen je prodor i izvršene pripreme. Pisac “Bosanske Golgote” kaže: ” Za borbene jedinice nema se tačnih podataka, no misli se, da ih je bilo tada oko 20.000 (10)
(Bilješka (10), mo.) “Amerikanski Srbobran”, br. 10. 208. od 5. X. 1950. g. str. 2.
Iz izvješća našeg zrakoplovstva, izjava Crnogoraca, naših ophodnja i izjava zarobljenika, bilo je očito i jasno, da će pokušaj prodora usliediti tokom noći, a na odsjeku Sibića Hana, kamo je vodio glavnu put od sela Razboja, sjedišta četničke vojske, prema Kozari. Pojačan je sistem naših obranbenih bunkera na cesti bos. Gradiška – Banja Lika. Tu ćemo ih dočekati!
SRBOKOMUNISTI POMAŽU ČETNIKE
U noći 4. lV. 1945. osjetilo se življe gibanje na Lievču Polju. Primjećene su jake kolone, koje su se primicale cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka, posebno po cesti od sela Razboja prema našim bunkerima. (Dok ovo prepisivam dobivam vrlo uvjereni dojam da je dogodovštine ove bitke na Ljevče Polju pisao Hrvat, očevidac i sudionik ove bitke. Sama riječ: “…prema našim bunkerima…našim bunkerskim sistemom zapovjedao je general Metikoš”. Mo. Otporaš.) Zapovjed je kratka i jasna: nikuda ni koraka, nego pod svaku cienu izdržati u bunkerima. Pucati samo i izričito na zapovjed generala. Iz glavnog Stana stigla zapovjed, da se cesta radi Banja Luka mora držati u svakom slučaju.
Pokretnom snagom zapovieda general Pavlović. Raspolaže sa dvije bojne, Brzim sklopom, Topničkim sklopom Obranbenog Sdruga, te sastavima okolnih jedinica, koje su iz vlastite inicijative pohrlile u pomoć. General Pavlović šalje gojnika Vrbana, jednog od najsposobnijih i najhrabrijih hrvatskih mladjih častnika, sa jednom bojnom prema Kozari, za osiguranje leđa. Brzi sklop ima satniju tankova, bornih kola, dvije strojačke satnije na prikolicama, jenu satniju protuoklopnih jurišnih topova i jednu bojnu pješačtva na kamionima.
Izmjereni su razmaci za naša strojna oružja. Tišina je i čeka se na napad. Ujutro 5. lV. 1945. oko dva sata napadaju četnici sa jakim strojnim i pješačkim oružjem. Podnosimo vatru. jasno razabiremo primicanje prve linije i čujemo, gdje otraga, druga linija, pjeva: spremite se, spremite četnici…Obasiplju bunkere jakom vatrom iz težkih bacača. Kod Sibića Hana obasiplju već bunkere i ručnim bombama. (Uzevši samo ovaj paragraf u razmatranje i analizu, nesumnjivo se dolazi do zaključka da je autor ovog opisa bio očevidac i sudionik ove bitke na Ljevču polju. Mo. Otporaš.)
Ugovoreni znak, tri crvene rakete prema iztoku, daje nalog za paljbu sa naše strane. naše topničtvo tuče četničku pozadinu i drugu liniju navale, a u bunkere i rovove smješteni bacači i strojnički stavovi generala Metikoša tuku prvu napadnu liniju četnika. Iz bunkera siplje strojnička i puščana vatra. naskoro se razplamsala borba i u zaleđu, gdje je bojnik Vrban naišao na jače partizanske snage iz Kozare i Prosore na dva mjesta na cesti, te na poznatom kl. 15. kod Bos. Gradiške.
Predajemo rieč četničkom vojničkom kritičaru Miniću:
“Dolina Lievča Polja odjekuje grmljavinom od eksplozije granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan”. (11)
(Bilješka (11), mo.) (11) id. ib.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”, Četvrti (4) dio)
“Na drugoj obali rečice nedaleko od mosta, vodi se krvava borba oko ustapkih bunkera. Zora sviće. Borba oko bunkera sve teža i žešća. tankovi se okreću i obasipaju naše redove paklenom vatrom. Od strahovitog dejstva ručnih bombi i granata reklo bi se, da zemlja gori. DA, NAPRED SE NE MOŽE.
Mesto očekivanog prodora, prelazi se u obranu. (12)
(Bilješka (12), je ista kao i bilješka (10), mo.) (12) id., ib.
“Polje otvoreno i vidno, a u blizini neprijateljski položaji i tankovi. Stanje kod svih sasvim kritično. Pošto se već sasma razdanilo, prenela se strašna borba duž celog druma preko Lijevča polja od vrabas do Save”. (13)
(Bilješka (13) isto kao i bilješka (10), mo.) (13) id. ib.
Ipak se jedna jača grupa četnika probila preko bunkera i došla nam za leđa, naravno uz pomoć partizana. To su poznati koljački odredi “Gačani” i “Omladinski Odred” sa kapetanom popom Perišićem na čelu. Ta su se dva odreda spojili sa partizanima iz Kozare i dok su pošli da unište bojnu osiguranja, a u mjesto prodora nahrupila “sedma divizija”, pokrenula se je i grupa generala Pavlovića, na čelu sa samim generalom, pukovnikom Primorcem i bojnikom Hadžijom, te najprije začepila mjesta prodora. Tankovi i motorizirane satnije, te borna kola, bacaju se umjesto prodora i skoncentriranom vatrom svega oružja uništavaju većinu tih odreda, kada stižu i kamioni sa grenadama, pratnjom tankovskih i motoriziranih satnija, te popunjaju nastalu prazninu, a Brzi Sklop se okreće za naša leđa i iđe u pomoć Vrbanu koji je bio pritišten među partizane, koji su stalno nadirali iz pravca Kozare i među četnike, koji su preživili prodor i nadirali prema Kozari. (Znači bježali prema Kozari, mo. Otporaš.) Ta su dva odreda bila u motorizaciji sasma uništena. “Od celog njegovog odreda spasilo se samo nekoliko boraca”. (14)
(Bilješka (14) isto kao i bilješka (10), mo.) (14) id., ib.
Govor je o odredu popa Perišića, koji je tada uhvaćen.
JURIŠ NOVAČKIH BOJNA NA BAJUNETE
Četnicu su pretrpjeli ogromne gubitke, ali su još predstavljali ogromnu snagu, brojčano nama nadmoćnu peterostruko. Oni na istom mjestu ponavljaju svoje napade za prodor 5. i 6 u noć, ali su i svi svršili kao i prijašnji, uz mnogo gubitaka i s povlačenjem cielog fronta.
Pokretna snaga generala Pavlovića stalno je vršila boćne napade na četničke snage, posebno sa juga cestom uz Vrbas, prema Razboju (Kada idući puta budem prolazio kroz Banja Luku, ponijeti ću sa sobom ove prikazane vojničke nacrte, tj. topografske karte i nastojati pregledati ta mjesta krvavog okršaja ovih dviju zaraćenih ratnih neprijatelja, agresora srbskih četnika i hrvatskih branitelja hrvatskih zemalja nezavisne Države Hrvatske, NDH. Mo. Otporaš.) Tada su već svi četnici bili na Lievču Polju, tj. na lievoj obali Vrbasa, dok je desnu obalu držao general Koča Popović, koji je odmah napao našu motoriziranu kolonu topničtvom i bacačkom vatrom. naš je topnički sklop stalno obasipao desnu obalu Vrbasa sa jakom vatrom, da tako držimo na pristojnom odstojanju partizane, dok obračunamo sa četnicima.
General Metikoš obilazio je svoje bunkere, utvrđivao ih, a stanovništvo je donosilo građevni materal, hranu, duhana i t.d. posadi. To je čak činilo i pravoslavno stanovničtvo toga kraja, što lojalno priznajemo. Pukovnik Primorac je sa bojnom Vrban
(Pošto je ova str. 86 vrlo čitljiva, prelazim na str. 87, mo. prepisivač Otporaš.)
…po topničtvu generala Popovića, da obrani mostobran na lievoj obali Vrbasa, u nadi, da će mu se svi četnici predati, kao što su to mnogi učinili i predali se u selu Kriškovci na desnoj obali Vrbasa. Da spriečimo da se sve četničke snage pretvore u partizane, kao toliko puta u drugom i ovom kraju, morali smo sve naše topničtvo skoncetrirati i otjerati partizane sa desne obale Vrbasa, dok su bacači stalno obasipali mjesto prevoza i skoro sve čamce potopili. Ciela naša motorizacija, te četiri bojne pješačtva, kao i pomoćne snage stajale su u večer 6. lV. 1945., pred selom Razbojem.
- lV. 1945. oko 11 sati prije podne stigle su još dvije “U”staške bojne naših novaka, kojima je ovo trebalo biti prvo vatreno krštenej. Zapovjednici su iskusni časnici ust. bojnik Majić i satnik Krešić. Izobraženi novaci bili su stegovni, dobro naoružani, svi zapovjednici vodova su bili stari borci koji su prošli kroz škole, a zapovjednici satnija iz godišta “Željeznog Trolista” ili drugih redovnih časničkih škola.
Dolaze uznemirujući glasovi iz Banja Luke, jer se pojavljuju jaše snage partizana, da izkoriste odsustvo junačkog generala Metikoša, koji im je dosta jada zadao. Odlučujemo, da se odmah ima izvršiti sveopći napad na glavno četničko uporište, na Razboj, da možemo odmah dalčje braniti Banja Luku.
Izvršava se nasilno prebacivanje jedne borbene grupe preko Vrbasa kod Laktaša. To su posebno izvježbane jedinice za borbu iz bliza, oboružane sa lakim strojnim oružjem i ručnim bombama. Imaju i odjela poinira, pirotehničara i nose velike količine mina. Njihova se taktika sastojala iz spretnih zavaravanja, manevra, kako bi na minirani teren naveli jače snage, iz pravljenja zasjeda i sl. i onda bi borbom iz bliza odlučili bitku u svoju korist. Grupu vodi satnik Miloš (Zanima me da li je ovaj satnik Miloš – Ljubo Miloš – koji je rođeni rodijak Maksa Luburića. Njihove majke su bile dvije sestre. Mo. Otporaš.) i ova naskoru stupa u akciju i ima borbeni kontakt sa partizanima generala Popovića. U isto vrijeme obasipljemo skoncentriranom vatrom svega težkog i pratećeg oružja selo Razboj, te ga tučemo pola sata, prebacujemo vatru na desnu obalu Vrbasa, protiv partizana i stupa u akciju naša motorizacija.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. Peti (5) dio)
Tankovi u širokoj liniji prodiru četničku obrambenu liniju, gdje se lomi četnički drinski korpus pukovnika Draškovića. Tankovi nastavljaju put za leđa desnom četničkom krilu. Pojava tankova za leđima, sredini i desnom krilu, u punoj pozadini izaziva strašnu paniku kod četnika. U mjesto prodora nadiru borna kola i motorizirane satnije i nastavljaju put prema zaleđu, za tankovima, makar su četnici pokušavali očajničkim jurišanjem zabrtviti (zaustaviti, mo.) mjesto prodora. naša motorizirana strojnička bojna, naoružana sa strašnim i najmodernijim “šarcima” sipa smrt u guste redove četnika i ovi zabezeknuti gledaju, kako motori sa prikolicama smijelo ulietaju među njih bez obzira na teške gubitke, sa kojima se moralo računati. Za motoriziranim strojničkim snagama upadaju u koloni kamioni grenatama i desno i lievo od sebe obasiplju četnike strojnim, puščanim oružjem i ručnim bombama.
Tada nakon, što su kamioni otišli, odjekuje gromki “Hura, hura, hura” i naša prva linija juriša sa nataknutim bajunetama. Novaci jurišaju (samo mi je žao da nisam tu bio i vidio tu žarku borbenu ljubav ovih hrvatskih mladića u borbi za Hrvatsku Državu. Za to ne mogu kriviti moju voljenu i dragu majku Ivu/Vićeku Boban što me je kasno rodila, mo. Otporaš.) onako kako su to naučili na izobrazbi i kao da se ne plaća svaki korak svojom krvlju. Pod divnim nasrtajem novaka lome se četnički redovi i padaju kao klasje pod kosom. Desno i lievo od mjesta prodora druge strane prelaze u juriš isto na bodove. Četnici bježe, bacaju oružje, dižu ruke.
Naši tankovi, motorizirane satnije i kamioni sa pješačtvom došli su za leđa desnom četničkom krilu. nastaje kratki i brzi obračun. Odpor je prestao, čuje se sam grdna srbijanska psovka, proklinje se Petra, Dražu i Engleze. Ranjenici jauču i samo ponegdje se čuje koji hitac onih, koji su se sami ubijali. Duge kolone zarobljenika same se svrstavaju, mnogi crnogorski borci prelaze nam i ljube nas. Naši kamioni i bolničari skupljaju mnoge ranjenike, naše i neprijateljske i odvažaju u bolnice u Banja Luku i Bos. Gradišku. Manje snage potjernih jedinica prebacuju se sa par preostalih čamaca na desnu obalu Vrbasa i odterećuju grupu Miloš. Naše topničtvo još uviek tuče drugu stranu, da zaštiti skupljanje ljudstva i oružja. Ratni plien je bio ogroman, oružja za jednu kompletnu diviziju, a zarobljenika oko 7000 (sedam tisuća). Crnogorci pokapaju mnogobrojne mrtve četnike, kojih je bilo oko pet tisuća na mjestu proboja. Tek jedan manji dio se probio prema Kozari i priključio se partizanima, i drugi dio, možda svega 500 ljudi, nastavio put prema Kordunu. Pretražuje se teren. Već je noć i već smo smatrali, da je taj vajni “vojvoda” među mrtvima, ili se spasio preko Vrbasa. Tada čujemo galamu i pojavljuje se triumfalno jedna grupa iz novačkih bojna, vode “vojvodu” Pavla Djurišića, kojega su izvukli izpod nekih kola, gdje je čekao da zanoći i da izbjegne iz obruča. Stražari ga uviek čuvaju, da ga nebi posebno Crnogoci ubili. Razjareni četnici pljuju po “vojvodi”. Nije falilo srbijanskih sočnih komplimenata ni “čiči Draži” ni Petrici.
Sudbina je nekada ironična. “Vojvoda” Pavla Djurišića uhvatili su djeca onih, koje je on kao talijanski plaćenik poklao u Rami, Posušju i td.
TRI PUTA ZAROBLJENI I RAZORUŽANI “VOJVODA”
Među stotinama tisuća zarobljenika Jugoslavenske Vojske 1941. g. bio je i tadašnji djelatni satnik pavle Djurišić, čije ambicije…
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. Šesti (6) dio.)
(Na priloženoj sliki je Cvitan Galić r. 1909. u selu Gorica blizu Imotskoga, poginuo u travnju 1944. u borbama kod Banja Luka, zakopan na Mirogoju u Zagrebu. Po naređenju Vicka Krstulovića, mislim lipanj 1945., nisam siguran, to se može pronaći, groblje Mirogoj je preorano i uništeno tako da ne ostane nikakovih uspomena na hrvatska obilježja poginulih hrvatskih vojnika braneći Hrvatima Hrvatsku Državu. Još je fala Bogu živ stogodišnjak Josip Manolić koji za sigurno zna i može se i te kako sjetiti i prisjetiti svojeg borbenog kolege i prvoborca Vicka Krstulovića, da iz povijesnih perspektiva i NAŠE HRVATSKE ISTINE kaže današnjim Hrvatima zašto je Vicko Krstulović naredio da se preoru i unište hrvatska vojnička groblja! Mile Boban, Otporaš.)
čije ambicije nisu nikako u skladu sa stvarnim vojničkim znanjem, kako je to govorio gen. Grujić, nekadašnji Pavlov zapovjednik. Zato postaje talijanski plaćenik i osniva “četničku državu” u Kališinu. God. 1943. Niemci zarobljuju njega i preostale borce, a radi stalnog prilaženja njegovih ljudi partizanima skupa sa “štabom” biva odveden u Njemačku. (15)
(Bilješka (15) je, mo.) (15) Iskra, Munchen, br. lll.20 od 24. V. 1956. str. 4. st 3.
Od tuda ga izvodi njemački plaćenik i šef srbijanskog fašističkog Zbora, Ljotić, te ga sa jednim pukom Srbskog dobrovoljačkog Korpusa prebacuje u Sandžak (16) (id. ib. što znači bilješka (15) Kao njemački plaćenik i njihova zalaznica napušta sa ovim Crnu Goru i pod njihovom zaštitom dolazi u NDH i nastavlja sa starom koljačkom praksom, dok se nije na Lievču Polju razbio o hrvatske grudi, skupa sa svojim vojskom.
POUKA SA LIEVČA POLJA
General Mihajlović se na vrieme potrudio, da kaže Amerikancima, šta i kako misli sa Hrvatima. Prema govoru člana američkog Kongresa g. Alvin E. O’KONSKI, na zasjedanju američkog kongresa 24. V. 1945. general D. Mihajlović poslao je izvješća. Među ostalim:
“istrebljujemo Ustaše gdje god ih nalazimo. Razorićemo NEMILOSRDNO sve šta je ustaško. Moj prvi cilj ja da uništim ustaše i njihovo delo, Pavelićevu Hrvatsku. Uništavajući Pavelićevu Hrvatsku, udariću u nervni centar naših najvećih neprijatelja…” (17)
Bilješka (17) je iz Brošura “Lobodaili smrt”, sv. 2. govor Alvina E. O’Konski, telegram Jug. (jugoslavenske, mo.) Kralj. (kraljevske, mo.) Vlade. No. 1181 str. 21.
“Vojvodu” Djurišića su i iz vlastitih redova opominjali na opasnost njegova oružanog nastupa kroz NDH. “Još sam jedno rekao Djurišiću, da se plašim za njegov prolaz, našto mi je odgovorio, da se toga ne bojim” (18)
(Bilješka (18) Boško N. Kostić, o p. str. 231 i 232.)
Slavni hrvatski vojskovođa Nikola Zrinski napisao je u svom poznatom djelu o taktici, da je unaprijed izgubio bitku onaj vojskovođa, koji napravi pogrešku, da podcjeni protivnika, njegovoe vrline i junačtvo. Tu su pogriešku počinili gen. Mihajlović, kao nosioc srpske strategije , i “vojvoda” Djurišić kao zapovjednik jedne vojske, koja je vršila pokolje na hrvatskom tlu i nije računala sa odlučujućim faktorom, a to je: hrvatski narod i hrvatska vojska.
Pouka Srbima: zar putem Mihajlovića i Djurišića?
Poruka Hrvatima: Lievče Polje je pokazalo, kao i svaka druga prilika, da se je hrvatski čovjek borio za svoju Državu i onda, kada su mu ruske trupe već pola godine nile duboko za leđima i na lievom boku na Dravi, a na fronti cieli Balkan. Umiralo se i onda, kada je rat praktički već bio svršen i izgubljen. Spremnost hrvatske vojske da u danom času i opet obnovi kako . i 10 travnja 1941., tako i dane od 2. do 7. travnja 1945. je činbenik, sa kojim mora računati svatko, danas i sutra i unieke.
SLAVA PALIM HRVATSKIM BORCIMA NA LIEVČU POLJU!
Domagoj
Ovo je kopija zadnje stranice 92 sa bilješkama izvorima.
(Bitka na Lijevče Polju je jedna mnogima poznata bitka. Mnogi izvori se mogu naći na internetu, ali se mnogi razlikuju u opisivanju ove bitke. Pisac ove bitke na Lijevče Polju koji se je potpisao “Gomagoj”, ako se dobro proštudira stil, riječi i rječnik pisanja ovog opisa, olako bi se moglo doći do zaključka da taj Domagoj upravo Maks Luburi. negdje sam pročitao o zapisniku Draže Mihailovića na sudu u Beogradu 1956. godine da je on rekao da je ponajviše Maks Luburić kriv za četničku vojničku tragediju na Ljevče Polju. također se zna da su skoro svi zarobljeni četnici skupa sa “vojvodom” Pavlom Đurišićem prevedeni u zatvor u Staru Gradišku i tu bili temeljito ispitivani. Zato u ovom opisu bi se moglo sa pravom reći da tu ima iskaza iz prve ruke i od izravnog sudionika ove bitke na LIEVČU POLJU, kako je to napisao “Domagoj”.
Prepisao Mile Boban, Otporaš., 20, 21, 22 ožujka 2020.)
dragutin – : priredio za portal 24.03.2020.g. u vrijeme svjetske „pandemije“ corona virusa
Kraj
VIDO JOŠ DODATA broj 7
2020-04-01
31 ožujka 1945. početak bitke na Ljevče polju
Milan Boban froate@hotmail.com To: dragutin safaric, Milan Boban Wed, Apr 1 at 12:37 AM
31 ožujka 1945. godine početak bitke na Ljevča polju, piše za Slobodu Dalmaciju Petar Horvatić.
Za potpuniji pregled povijestnog događaja, prilažem ovdje šest (6) poveznica opisa početka te bitke na Ljevče Polju 31 ožujka 1945. Mile Boban, Otporaš.
https://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-prvi-1- dio/
https://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-2-dio/
https://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-treci-3-dio/
https://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-cetvrti-4-
https://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-peti-5-
http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-sesti-6-dio-kraj/
GORE SVI BROJEVI (1-7 ) OVDJE SU U JEDNOJ DATOTECI
ISTO JE OVOJ POVEZNICI
http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/19550301_75-92_Drina_bitka_Lijevcu_Polju.htm
———– Sedma (7) poveznica nije dio prvih šest (6) poveznica. Stavio sam ju tu kako bi se sadržaji mogli usporediti. https://narod.hr/kultura/31-ozujka-1…etnicku-vojsku
31. ožujka 1945. Lijevča Polje – velika bitka u kojoj su ustaše potpuno uništile četničku vojsku
Objavio: Petar Horvatić, 31. ožujka 2020
Na današnji dan 30. ožujka 1945. počela je bitka na Lijevča Polju u blizini Banja Luke. Trajala je 10 dana, a u jednoj od najvećih bitaka II. svjetskog rata na našim prostorima sudjelovalo je oko 28.000 vojnika NDH protiv 17.000 vojnika četničke Jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini. Bitka je završila potpunim porazom četnika. Zbog toga su je srpski nacionalisti često zvali „drugo Kosovo“.
Do 8. travnja vojska NDH izborila je potpunu pobjedu. 7 000 četnika ubijeno je u bitci, a još 5 000 ih je zarobljeno. 1500 ih je zajedno sa zloglasnim četničkim vojvodom Đurišićem, Ostojićem i Baćovićem prepraćeno u logor Staru Gradišku gdje su ubijeni. 5 000, uglavnom Crnogoraca, je dezertiralo za vrijeme bitke i prešlo na hrvatsku stranu. Stavljeni su pod zapovjedništvo crnogorskog saveznika NDH i borca za neovisnu Crnu Goru Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.
Kako je došlo do najveće bitke ustaša i četnika?
Ulaskom postrojbi Crvene armije u Srbiju, ista je pomogla tamošnjim nejakim Titovim partizanima u njihovu obračunu s četnicima stacioniranim u Srbiji, čiji je zapovjednik pukovnik Keserović, sa svojim trupama bio zarobljen, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga je četnička vojska pod vodstvom „popa” Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog, posredstvom njemačke oružane sile prebačena u Istru i Sloveniju.
Treću su vojsku sačinjavali četnici iz Sandžaka, BiH, Crne Gore te djela Srbije. Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su se skupa s njima odlučili povući zbog straha pred nadirućim partizanskim postrojbama. Malo prije polaska stigla im je zapovijed iz Srbije, od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića, da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100 000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi su četnici (to su zločinci koji su pobili muslimanski živalj u Podrinju tijekom 1942.-43. kada su poklali i bacili ljude u Drinu) 05. prosinca 1944. g. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe se susreli s Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi, a onih „100.000″ bio je samo propagandni trik. Većina Mihajlovićevih snaga tih su posljednjih mjeseci rata bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su vrlo brzo tražili, i u glavnom pronalazili načine za bijeg iz četničkih postrojbi.
Foto: PANONIAN, wikipedia
Bitka na Lijevča polju
Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju nedaleko Banja Luke. Snage NDH koje su bile u blizini činilo je 27.940 ljudi. Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovci i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.
Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko od Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog časnika kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.
Svađa u redovima četnika i prvi poraz
Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. Ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko časnika dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku.
Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među časnicima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, 5000 Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.
Pokušaj proboja četnika kroz ustaške redove
To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.
Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka. I taj se potez pokazao kobnim za četnike. Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.
Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.
Opći napad na četnike 7. travnja
Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: “Dolina Lijevče polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan.” Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. U protunapadu ubijeno je tisuću četnika, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari.
Tijekom noći na 7. travnja, zahvaljujući djelovanjima ustaških diverzanata, panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i oni su počeli bježati na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No, ujutro 7. travnja ustaško topništvo počelo je gađati čamce kojima su prelazili i time im je odsjeklo odstupnicu. Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. zbora, general Josip Metzger donio je odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još oko 10.000 ljudi.
Rasulo među četnicima i – kraj bitke
Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve.
Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi ubijeni. Onih pet tisuća Crnogorca četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Većina njih je pobijena na “križnom putu”, dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije. Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s časnicima Jugoslavenske vojske. No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika – ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.