LIJEPA PLAVKA je uistinu STANA GODINA

Ante Pavelić: LIEPA PLAVKA ROMAN IZ BORBE HRVATSKOG NARODA ZA SLOBODU I NEZAVISNOST

ANTE PAVELIĆ DJELA II.

LIEPA PLAVKA 1. Izdanje 1935. 2. Izdanje 1954. 3. Izdanje 1969. 4. Izdanje 1990. 5. Izdanje 2003.

NIZ “Domovina” Izpravak izvršio: Prof. Dr. Andrija Ilić
Deposito Legal: M.10322
Višnja Pavelić Apartado 19.247 – 28080 Madrid – Espana

Posvećeno

Ustaškim borcima – Hranilovićima, Soldinima, Rosićima, Javorima, Devčićima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske!

Prof. d r . Ante Bonifačić k 3. izdanju:

Kao čuvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjišta, Višnja Pavelić, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelića.

To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskoj emigrantskoj izdavalačkoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, služi nama svima na čast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na pročelju je dobra fotografija. Dokumentacija započinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelića iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaša – Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a na francuzkom jeziku priposlanog iz torinske tamnice državnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.

“Naša narodna borba ima jasnoću i čistoću kristala”, piše Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da piše knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaška načela, hrvatska se borba nastavlja do konačne pobjede.
Medju ostalim dokumentima objavljeni su pozdravi i podpisi Hrvatskih Domobranaca iz Sjeverne i Južne Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisuće hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji još onda nisu bili rodjeni.
Premda su nas zatajili kroničari – Eden, MacMillan, Murphy, Sulzberger i t. d. – Hrvati i hrvatsko pitanje nalaze se i danas u središtu podzemnog uskladjivanja globusa.

Ovim prilozima Liepa Plavka nije samo književna sublimacija uništenja jednoga tiranina, već strogo poviestna dokumentacija Ustaškog Pokreta.
Svaki Hrvat, koji pročita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloženjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno unižtavanje – borba za slobodu.

Liepa Plavka je pravi pravcati realistički roman i čita se na dušak. Sladki i tečni hrvatski jezik rodjenog pripovjedača, nastavlja klasičnu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovačića i Kumičića. Dok su se Amerikanci pobunili i postali u staše zbog pretjeranih daća i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljeća vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezića do Starčevića nižu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i Hrvatske Pravice. To nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba čitavog hrvatskog naroda. Na dan Radićeve smrti i na dan 10. Travnja, sav je hrvatski narod bio jedna duša i jedno tielo.

Radić i Poglavnik sa stotinama tisuća boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije uništio u poviesti niti će uništiti u budućnosti hrvatski narod.

Liepa Plavka je poviest hrvatske borbe – od umorstva Stjepana Radića do smaknuća njegova krvnika u Marseillesu – ali sva ideologija i nacčn borbe za budućnost sadržane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunističkim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim žrtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.
Kada je Poglavnik započeo oružanu borbu s lozinkom “na ljutu ranu, ljutu travu” iza umorstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjušnici imao je daleko manji broj ustaša uzase nego što postoje danas šrom globusa, kada srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa čak i svoje hrvatske nogometaše – ustašama.

Ali suvremeno pokoljenje nije još dalo vodje, koji bi bili kadri u naše vrieme zamieniti veličanstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se širom svieta uživljavaju kroz Liepu Plavku kao svoje herojsko doba, koje je težko izjednačti, a još teže nadmašiti. Tko je Liepa Plavka? (Tajanstvena Lijepa Plavka je uistinu Stana Godina, a njen muž Ante Godina je bio jedan od najtajanstvenih ustaških podzemnih figura, mo. Otporaš) Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana već sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamišljenoj priči pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibić u (Uistini pravi pravceti i po imenu i pšrezimenu Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) 26 Goldegg-Gasse u carskom Beču? Uzdignuta u okvire bivše hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kćerka K.u.K. ličkog generala kao s totine drugih hrvatskih generala i maršala, mi joj ne znamo prezimena. (Sada se već zna. Ona je Stana Godina a za francuski sud bila je i ostala tajanstvena Lijepa Plavka, mo. Otporaš.) Ona je gospodjica, idealno savršeno biće hrvatskog romanopisca, koji ne slaže samo rečenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu državu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali. Krunoslav Dulibić je danas za nas lik Ante Pavelića, dok slušamo njegov glas tako “ugodan, tako topao i mek”.

Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slični duševno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne možemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. Što da kažemo za druge tipične naše utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, Donnere, Greife, Krautnere i Šardaniće, koji su se pretvorili u strojeve za računanje, zbrajali od potrebe životinjske i ljudske kože, znoj i krv na stranicama svog sebičnog knjigovodstva. Nije se uzalud šalio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kožu guliti. Majore Sretene i kapetane Gliše, koji su zajedno vojevali na Kajmakčalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i pili iz iste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, pretvoreni u broncu po hrvatskim trgovinama i nenadmašive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju “radničke svinje” prerušene u direktore narodnih “preduzeća” i cigani sviraju, dok čaše i tanjuri prskaju. Sve se je samo povećalo i umnožilo na tisuće puta.

Poglavnik nije izmišljao imena na Čevapovićima, ni Gursuzovićima ni Špiclerima, sami su ih sebi nadjeli i vrše i dalje iste poslove: kradu državu na sve moguće načine, zatvaraju i muče nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjeća hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradiške. Prošli su uz to tečajevi u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i englezke i amerikanske metode Scotland Yarda i FBI, da lažu, mažu, varaju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime “ujedinjenja”, “demokracije”, “bratstva i jedinstva” jaše na grbači moralno i duhovno niži tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili će ih upoznati kao što smo ih mi upoznali.

Svi ti naši Dulibići i Tuge i Ruže, svi naši Dabiše i Bariše imali su vrlinu cjelovitih i podpunih ličnosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, držali se zadane rieči i zakletve. Danas vidimo romantiku – carbonara i hajduka, – jer je prošlo gotovo pola stoljeća u tom ratu na život i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunješćevići i Tutunpetrovići se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranog svieta pod oblikom plastičnih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje “umjetničke figure”, u kojima su ugursuzi napisali ljubavno pismo s riečima: “špion Mitar Gursuzović velika je budala”.

Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke žice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis prošteništa Majke Božije Bistričke – Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala -Protokola -i da “njezine blage crte lica i oči, što siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetešce, što ga drži u naručju i svima ga pokazuje, kao da veli: “Za vaš spas, za vašu sreću žrtvovat će se On, moj sin, za odkup vaš umriet će na križu strašnih muka”.
I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuću drugih Hrvata i Hrvatica… moleći “Nju, Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona žrtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika”…To je bila Stana Godina, LIJEPA PLAVKA!

Zbog toga je danas Liepa Plavka “razgovor ugodni naroda hrvatskoga”, romantičnih junaka i “pravog čovjeka”. Narodi po Jungu idu kao i pojedinci za svojim individualiziranjem, ostvaruju svoje orientalne “mandale” i grade svoje Borobudure. U životu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga života i
istoga vjerovanja, država nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti.

Želio bih samo, da svi naši PASOŠARI pročitaju Liepu Plavku. Druge promičbe ne trebaju. Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š – Ivanu Šuti: (Pristupio Ustaškom Pokretu 13 lipnja 1933. po rednom broju 129, izvor: “Pavelić i Ustaše” Bogdan Krizman, str. 556, mo. Otporaš.) Nisu dugi u tamnici danci, al su težki okovi i lanci, Što hrvatski narod su sapeli Kako su to dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci, Popucat će okovi i lanci, A Hrvatska će slobodna biti!
Prepisao Mile Boban, Otporaš.