LETAK KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE, piše general Drinjanin 1967

   LETAK KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE , piše general Drinjanin 1967.

     Riječ dvije povodom ovog Letka. Uslikao sam prvu stranicu, priložio ju ovdje kako bi se vidjela prva stranica Letka, koja je vrlo čitljiva. Ovaj Letak sam našao u novini OBRANA br. 65-66 1967. Sadržaj Letka govori sam za sebe i mnogo više govori nego će mnogi Hrvati danas razumijeti pisca ovog Letka: poznatog, oklevetanog i ocrnjenog Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.

    Poslije hrvatske narodne katastrofe na Bleiburgu u svibnju 1945. godine, bilo je u hrvatskoj političkoj emigraciji znatan broj istaknutih boraca u stvaranju Hrvatima njihove Države Hrvatske poznate kao NDH, koji su bili i u borbi i u obrani iste. Među njima je bio i hrvatski general Maks Luburić. Povijest će to dokazati da je on jedini od svih najviše priloga napisao i opisao ratna zbivanja na području NDH za vrijeme WW2. Mogli grugi su, više ili manje, mogli to učiniti, napisati svoje uspomene i dojmove, ali nisu…

           Zašto je to upravo bio Maks Luburić koji je toliko mnogo napisao?

    Možda sam ja jedan od rijedkih koji sam mnogo toga pročitao, što preko tiska DRINAPRESS-a: OBRANA, DRINA, LETAKA, OKRUŽNICA, PROGLASA itd., ali sam uz to podosta i vrlo mnogo saznao iz stotine i stotine Maksovih pisama koje je on pisao raznim hrvatima a ponajviše svojim suradnicima, u kojima je iznosio svoje ideje, stavove a de se osobno nikada nije branio. Čak je otvoreno pisao da sa njegovim imenom nebi bilo dobro ići, jer iza njega stoji Jasenovac.

    Možda je Maks Luburić u samoći, u Španjolskoj, gdje se je osjećao, kako je sam pisao, vrlo siguran, došao na ideju da iza njega dolaze novi naraštaji Hrvata koji će istom žarkom ljubavlju voljeti Državu Hrvatsku kao i on, te da im dužan ostaviti na raspolaganje i u nasljedstvo svoje uspomene u borbi za Hrvatsku Državu, iz kojih oni mogu izvući dobre i loše vrline, ali sve za dobrobit budućnost Hrvatske. I doći će vrijeme kada će se Hrvati osloboditi NAMETNUTOG STRAHA i pohlepno početi tražiti svaku napisanu i zapisanu riječ Maksa Luburića kako bi se moglo sve sastaviti i jedan svežanj i iz tog svežnja napisati knjige: SABRANA PISANJA MAKSA LUBURIĆA. Prilažem poveznicu od 18 knjiga: KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI gdje se mnogo i mnogo može pronaći o maksu Luburiću. Meni je uzelo nekoliko godina dok sam sve to prepisao na jedan hrvatski portal s kojeg sam sve povadio i uz pomoć jedno Hrvata Dragutina Šafarića sve to sabrao u 18 knjiga.

    Zato bi se moglo reći da je Maks Luburić osjećao tu potrebi za napisati što je napisao više nego bilo koji drugi istaknuti Hrvat u drugoj političkoj hrvatskoj emigraciji; jer je za Hrvatsku bio ocrnjrn do te mjere da su ga čak i službeno prozvali BIČ BOŽIJI. Zato i njegovo povijestno i velebno dijelo PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska DRINA br. 3/4 1964., str. 18-21 se nastoji pripisati Franji Tuđmanu i drugima, jer se boje spomenuti ime Maksa Luburića….

U Austinu, Texas,

nedjelja 5 srpnja 2020.

jutro 11 sati po teksaškom vremenu,

u Hrvatskoj 18 sati i još se ne znaju točni rezultati parlamentarnih izbora.

Mile Boban, Otporaš.

                    KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE, piše Maks Luburić 1967.

    Deklaracije koju su, u obranu hrvatskog jezika, predale javnosti u ožujku (17 ožujka 1967., mo. Otporaš.) kulturne ustanove Hrvatske, naišla je na veliki odjek u inozemstvu. medjutim, strane novine, tjednici i revije, komentirajući Deklaraciju, ističu, “da ne postoji razlika izmedju srpskog i hrvatskog jezika”. Primjerice, tjednik “Domenica del Corriere” u svom broju 15., God. 69. travnja 1967. strana 27., u članku kojeg podpisuje Enzo bettizza, ističući, medju inim, doslovice: “Polemika će se nastaviti i zajedno sa disolucijom lenjinističke ekonomije, nastaviti će se paralelni proces nacionalnog rasula titoističke Jugoslavije,” opisuje realno stanje Hrvatske kako u sadašnjoj, tako i u bivšoj Jugoslaviji.

    Ali, kada je riječ o razlici u jezicima, Bettizza tvrdi: “Jedan posebni hrvatski i jedan posebni srpski jezik nisu nikada postojali: postoji jedan jezični srpsko-hrvatski kompleks i tko njime vlada, kao što je osoban slučaj pisca, (Bettizza navodi za sebe da vlada “srpsko-hrvatskim jezičnim kompleksom”), može se kretati istom agilnošću kako u Zagrebu, tako i u Beogradu…Već 1850., (nastavlja Bettizza), grupa eminentnih srpskih i hrvatskih filologa, dekretirala je,da je jezik kojim govore dva naroda jedan te isti i da se stoga mora ujediniti njihova literatura.”

    kako se iz navedenog vidi, strani komentatori, iako ispravno tumače prilike u Jugoslaviji zauzimaju suprotno i krvio stanovište u pitanju razlike izmedju hrvatskog i srpskog jezika. kako bi se ovome stalo na kraj, kulturne ustanove Hrvatske trebali bi smjesta, neobazirući se na presije saveza komunista, uputiti jedan kratak, ali sažet dopis na talijanskom jeziku direktoru “Domenica del Corriere”, Gugliemo Zucconi, Via Scarsellini 17, Milano, Italia, sa zamolbom, da ga uvrsti u ovom tjedniku kojeg izdaje važan milanski dnevnik “Corriere delle Sera”, ističući u čemu se sastoji razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika.

    Kulturne ustanove Hrvatske trebaju, ujedno, pratiti pisanje svestrane štampe o ovom problemu i slati dopise na uredništva koja, možda i u jednoj namjeri, objave pogrešne stavove o navedenom problemu jezične razlike.

    Savez komunista Hrvatske kao organizacija i hrvatski komunisti kao sinovi Hrvatske, dužni su ustati u obranu svog naroda i svog jezika, i podpomoći kulturne ustanove Hrvatske u njihovoj borbi za očuvanje najvećeg blaga jedno naroda: jezika kojim govori. Mnogi od podpisnika navedene deklaracije pripadaju ili su pripadali savezu komunista Hrvatske koji je,

mnoge zbog njihovog nastupa, isključio iz svojih redova, ujedno, kulturnim ustanovama Hrvatske, da ustanu u obranu hrvatskog jezika. Ovaj akt ljudi koji stoje na čelu saveza sokunista Hrvatske uperen je protiv interesa i prava Hrvatskog naroda i za nadati se je, da će iniciatori ovog stava saveza komunista Hrvatske kao organizacije, promijeniti svoje stanovište i pridružiti se pozetivnim elementima Hrvatskog Naroda koji su javno i hrabro ustali u obranu svojeg naroda i svoje domovine, koja je i njihova domovina.

      Tome nemože izbjeći ni “zagrebačka vojnia oblast”, pa ni general major Ivan Rukavina kao ni podoficiri hrvatske narodnosti jugoslavenske armije, čija je primordijalna dužnost braniti svoj, Hrvatski Narod, a ne vršiti na isti presiju pod uplivom federalne vlade u Beogradu.

      Da se sačuva Hrvatska, potrebno je da medju Hrvatima zavlada MIR i sloga, kada je u pitanju naša domovina, jer, po onoj narodnoj: “kada se braća svadjaju, drugi im po domu gazi”. (Potrebno je ovdje istaknuti da je general Luburić u ovoj izreki upotrijebio riječ DOM, a prije dva dana, tj. petak 3 srpnja 2020. godine na raspravi, sučelavanju Plenkovića i Bernardića koji je rekao da se mora izbaciti ZA DOM SPREMNI! i točka, našto je Plenković potvrdio. Prvo ZA DOM SPREMNI nije ustaški slogan nego povijestno starohrvatski kojeg su ustaše samo koristile kao borbeni polkič, Drugo, ni Bernardiću ni Plenkoviću niti njihovim istomišljenicima ne smeta riječ ZA, Treće njima ne smeta ni riječ SPREMNI, jer svi smo mi spremni raditi i vršiti svoj posao, svoju zadaću, Treće ostaje riječ DOM koja njima smeta. Dakle, dali bi toj gospodi čiji je mozak opran neprijateljskom promidžbom protiv hrvatskog starog vojničkog poklča ZA DOM SPREMNI smetalo kada bi se sada Hrvati ujedini i počeli poZDravljati sa ZA KUĆU SPREMNI!, što je 100% ista stvar. Eto dokle hrvatska politička glupost može dostići! Na dan parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, nedjelja 5 srpnja 2020. Mile Boban, Otporaš.) 

     Zbog toga, prošlost mora pripasti prošlosti koju ne možemo mijenjati ali možemo iz nje pouke dobiti za budućnost, kako bismo, zajedničkim snagama, izgradili budućnost u kojoj će i naša domovina zauzeti mjesto koje joj pripada. I ne sramimo se svoje prošlosti!

     Ovaj letak, upućujemo, takodjer, na hrvatske ustanove u inostranstvu, (gospodo Hrvati da li Vi mislite da general Luburić nije znao dovoljno hrvatski jezik pa koristio tuđu rijeć “inostranstvo”. On je tu riječ namjerno stavio kako mu hrvatski privremeni radnici sa Yu putnicama u Njemačkoj i drugdje, koji su ove lekte dobivali, čitali i kriomice nosili svojima kući, ne bi rekli “da Maks piše “ustaškim rječnikom”. mo. Otporaš.) kako bi one, sa svoje strane, podpomogle stav kulturnih ustanova Hrvatske, ali što god one učinile u tom pogledu, neće imati toliko snage i važnosti, niti će imati toliki odjek u stranoj štampi, kao što je to imao i što će imati bilo koji akt u tom smislu koji potekne direktno iz domovine, kao što je to bio i slučaj sa Deklaracijom o kojoj je riječ. U tome, dakle, i leži svrha ovog letka koji je upućen, kako kulturnim ustanovama Hrvatske, tako i svim pozetivnim elementima i snaga Hrvatskog Naroda koje su dužen, u ovom teškom času naše historije, ne samo u domovini, već i u stranom svijetu, podići svoj glas u obranu hrvatskih prava, hrvatskog jezika, hrvatskih teretorija i svega onoga što nas identificira kao narod koji je stoljećima uspio oduprijeti se tudjim presizanjima.

                                                         Ž I V J E L A    H R V A T S K A !

Za Hrvatski Narodni Odpor:

Enver Mehmedagić

Pročelnik Glavnog Stana.

                                                                                                   General Drinjanin

                                                                                                      Zapovjednik

                                                                                          Hrvatskog Narodnog Odpora