Legenda o dolasku Hrvata: petorica braće i dvije sestre
Legenda o dolasku Hrvata na naše prostore Europe potaknula je mnoge hrvatske slikare u 19. stoljeću da prema svojoj viziji prenesu tu legendu na platno. Tako su nastale slike Miickeov “Dolazak Hrvata u Hrvatsku 638. godine”, Quiquerezov “Dolazak Hrvata na sinje more” i Ivekovićeva slika “Dolazak Hrvata na more”. Ovaj ćemo put reći nešto o legendi o dolasku Hrvata kako ju je doživio i naslikao slikar Josip Franjo Mućke. Najprije nekoliko riječi o slikaru.
Rodio se i umro u Mađarskoj. Živio je od 1819. do 1883. (Nagyatad-Pećuh). Najveći dio života proveo je u Osijeku i Zagrebu. Poznati su njegovi portreti obitelji Eltz u Vukovaru, biskupa Strossmavera i drugi. Od 1865. živi u Zagrebu i tu nastaje ciklus povijesnih slika iz hrvatske prošlosti: Nikola Zrinski na kuli Sigeta, Savez Ljudevita Posavskog sa Slovencima i druge. Ipak mu je najpoznatija slika iz povijesnog ciklusa “Dolazak Hrvata u Hrvatsku 638. godine”. Stvaranje ove slike sigurno je utjecalo i na njegova učenika Ferdu Quiquereza da i on kasnije napravi sličnu sliku. Za tu sliku Miickeu je poslužila narodna legenda koja kaže da su Hrvate u ilirske krajeve dovela petorica braće i dvije sestre. Narod Hrvata je, i prema legendi i prema zapisima starih kroničara, bio najveći koji je došao uz ostale slavenske narode na ovo područje, a zemlja im je bila velika i snažna. Protezala se od rijeke Soče u Istri (na sjeveru) pa do rijeke Bojane (na jugu). Legenda i danas živi na slici hrvatskog slikara mađarskog po¬drijetla Josipa Franje Miickea [Mikea] koji ju je naslikao u Zagrebu 1867. godine i čuva se u Hrvatskom povijesnom muzeju. U sredini slike najstariji brat Hrvat okrenut sestri Tugi pokazuje divno Jadransko more koje ih je. pokazuje slika, iznenadilo i zadivilo svojom ljepotom. Desno od Hrvata je druga sestra – Buga, iza nje je Klukas, lijevo iza Tuge je Kosenjec, a Muhlo trubi u rog da bi pozvao hrvatski narod moru. Ispred svih sjedi najmlađi brat Lobel.
Eto, tako bi izgledao slikarski doživljaj u 19. stoljeću jedne legende iz 7. stoljeća koja nam je ostala sa¬čuvana zahvaljujući i zapisima bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta i splitskog nadbiskupa Tome Arhidakona, pouzdanih svjedoka prvih dana hrvatske povijesti na ovom tlu.
U7. stoljeću Hrvate su iz njihove zakarpatske domovine u ilirske zemlje sve do obala Jadranskog mora dovela petorica braće i dvije sestre. Predvodio ih je najstariji brat Hrvat te braća Klukas, Kosenjec, Muhlo i Lobel. Uz njih su bile sestre – Buga i Tuga. Sedmero braće i sestara predstavlja sedam starih plemena n Hrvata, koji su svi zajedno dobili ime po najstarijem bratu – “Hrvatu”. I ><>k su petorica braće bili vojskovođe, sestre Buga i Tuga su, prema legendi, o/na čavale još prisutan materijarhat kod Hrvata.
Čeh, Leh i Meh
Na legendu o “Dolasku Hrvata”, odnosno na legendu “Petorica braće i dvije sestre”, koja je vezana za dolazak naših pradjedova na Jadransko more, nastavlja se legenda o Čehu, Lehu i Mehu te njihovoj sestri Vilini. Ona je vezana za Krapinu u Hrvatskom zagorju i ujedno “objašnjava” kako su nastali drugi slavenski narodi – Česi, Poljaci i Rusi.
Zanimljivo je istaknuti da su ruski, češki i poljski povjesničari zabilježili slične priče kod svojih naroda i da od 12. do 16. stoljeća nalazimo kod njih tvrdnje da je pradomovina svih Slavena na jugu – na balkan¬skom poluotoku u slavenskoj zemlji koju su oni nazivali – Hrvati.
Tome se pridodaje i činjenica o postojanju “Bijele Hrvatske” koja je, prema mišljenju suvremenih po¬vjesničara, bila pradomovina Hrvata. Ona se održala do kraja 9. stoljeća i pripadala je velikomoravskoj državi, u 10. stoljeću pripadala je češkoj, a u 11. stoljeću poljskoj državi – krakovski kraj, što je jednom istaknuo i Ivan Pavao II. – papa iz Bijele Hrvatske (Kuharić. Božić, Iseljenički dan). Uspomenu na legendu o Čehu, Lehu i Mehu sačuvali su i krapinski lončari napravivši trodijelnu posudu – tri spojena lončića/vrčića – koja spada u posude iz kojih se pije vino “bilikum”, nastalo u 18./19. sto¬ljeću, a čiji naziv dolazi od njemačke riječi Willkommen – Dobro došao!
Vratimo se legendi. Kada je voda spomenute braće i sestara – Hrvat doveo Hrvate na more, ostavlja tamo dio svog naroda i vraća se u Krapinu koja postaje središte njegove kneževine u ovom kontinental¬nom dijelu Hrvatske. Hrvat je imao tri sina – Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Prema legendi, ta hrvatska kneževina bila je pod vrhovništvom Rimljana, a vjerojatno se mislilo na vazalstvo bizantskim carevima kao nasljednicima Istočnorimskog Carstva. Legenda nam priča što se dogodilo kada je knez Hrvat umro i kada su ga naslijedila njegova tri sina Čeh, Leh i Meh te kći Vilina.
Kada su braća Čeh, Leh i Meh i njihova sestrica Vilina naslijedili svoga oca kneza Hrvata i grad Krapinu, sagradili su ovdje još dvije utvrde – Psar na brdu Josipovac iznad današnjeg franjevačkog samostana i drugu na brdu Sabac. Izmćclu utvrda Krapine i Psara, a iznad kotline od brda do brda podigli su viseći most od kože. Preko njega dolazili su jedan drugome na tajne razgo¬vore i dogovarali se kako se riješiti strane vojske. Dogovorili su se da će po¬dići ustanak. Međutim, za taj je plan saznala njihova sestra Vilina i otkrila ga rimskom vojskovođi s kojim je potajno vodila ljubav. Međutim, i braća su saznala za sestrinu izdaju i prije nego što je vojskovođa bilo što poduzeo, oni ga pogubiše. Vilina pobjegne u spilju Ljubine nad Zutnicom koja se još naziva – Viline jame. Vile koje su tamo boravile prihvate svoju imenjakinju koja je ubrzo rodila lijepo dijete. Jednoga dana, kada se Vilina sunčala pred spiljom, ugledaju je braća koja su bila u lovu. Za kaznu zbog izdaje odvedu je u tvrđavu Krapina i zazidaju je u tornju nad vratima drugog dvorišta.
Tomislav Đurić “Legende puka Hrvatskog”
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.