LE LIVRE QUE CHRISTOPHE DOLBEAU A ÉCRIT = KNJIGA KOJU JE NAPISAO FRANCUZ CHRISTOPH DOLBEAU

 

Jučer, petak 14 prosinca 2022. primio sam od preko šest desetljeća prijatelja Hrvata iz Francuske knjigu koje koricu dolje prilažem, kao treću stranicu i Predgovor. Ova knjiga me je čitanjem toliko zagolicala napetošću, rekao bih više nego svi romani – preko dvadeset knjiga –  Marije Jurić-Zagorke.  Nisam mogao odoljeti a da barem ovo što sada dolje stavljan na hrvatski nezavisni portal otporas.com i upoznam čitatelje kako se je jedan Francuz zaljubio u našu Hrvatsku a kroz Hrvatsku i u nas i bez izuzetka sve Hrvate. Gosp. Christophe Dolbeau je spomenuo imena nekoliko Hrvata koji su ga nadahnuli o ljepotama Hrvatske. Ostalo prepuštam čitateljima. Koliko god u prošlom stoljeću se je u Hrvatsku bio zaljubio Francuz Georges Desbons, branitelj Ustaša u marseilleskom atentatu 1935, godine, po sadržaju ove knjige se može očito primjetiti da se je i pisac ove knjige zaljubio u Hrvatsku. Možda ću ja povremene iznositi koje priloge iz ove knjige za Hrvate čitatelje kako bi se upoznali sadržjem ove knjige. Stavio sam gore sliku Maitre Georges Desbons. Na francuskom jeziku za odvjetnika se kaže Maitre, a kod nas Hrvata odvjetnik dr. Ante Pavelić.

Pozdrav svima. Mile Boban, Otporaš.

LE LIVRE QUE CHRISTOPHE DOLBEAU A ÉCRITChristophe Dolbeau published his monograph "By the Croatian Patriots" in French in 2019
image.png
    AUX CÔTÉS DES PATRIOTES CROATES
SOUVENIR D’UN AMI FRANCAISEDITION PRIVEE

2019

image.png
“Ce qu’on croit vrai, il faut le dire et le dire hardiment” – Joseph de Maistre (Les soirées de Saint-Petersburg).A la mémoire de ma mère, sans la patience et la compréhension de laquelle rien n’eut été possible.A la memoire également de tous ceux – Milan Rendulić (mort), Mile Pešić (mort), Josip Biošić (mort), Mate Kolić (mort), Mirko Vidović (mort), Gvido Saganić (mort), dane Šarac (mort), et bien d’autres encore – qui m’ont convaincu d’aider la Croatie et encourage à écrire sur son histoire et son peuple.

  AVANT – PROPOS

image.png
L’agression serbo-yougoslave de 1991 et la Guerre Patriotique qui a suivi ont valu à la Croatie quelques sympathies nouvelles, jusques et y compris en France, pays pourtant traditionnellement lié à la Serbie et largement favorable à la Yougoslavie.
Devant la sauvagerie des attaques dont les Croates étaient les cibles et le caractère inacceptable des pseudo-justifications de leurs adversairs, quelques intellectuels ont fini par se mobiliser et par apporter leur “amis” – je pense notamment à Anne le Brun, Alain Finkielkraut, Alexandre Minkowski, Pascal Bruckner, Michel Polac ou JacqueS Julliard – étaient plutôt des gens de gauche que revulsait la brutalité du nettoyage ethnique entrepris par Milošević. Karadžić et consorts. S’ils ont pris le parti des Croates, ces intellectuels l’ont fait avant tout au nom des droits de l’homme et par compassion et sans forcément adhérer au patriotisme ardent du peuple croate. Chez les jeunes, quelques dizaines de volontaires sont même venus se battre aux côtés des soldats croates. Mus par le goût de l’aventure et (ou) la sympathie pour le plus faible que ressentent généralement les gens bien nés, ces volontaires ne connaissaient pas grand-chose de la Croatie et de ses habitants. Ils ont appris sur le terrain.
En ce qui me concerne, le contexte était sensiblement différent puisque, au moment où le conflit a éclaté et ou la Yougoslavie est entrée dans sa phase finale de décomposition, cela faisait déjà vingt ans que j’avais pris fait et cause pour la Croatie indépendante et m’étais associé au combat que menaient les patriotes en exil. C’est ce combat, souvent tragique mais aussi ponctué de quelques épisodes (involontairement) comiques, et ses protagonistes que je vais évoquer dans les pages qui suivent. A mes yeux, cette résistance, aussi modeste et parfois malhabile qu’elle fut, a peu contribué à entretenir la flamme patriotique. Elle a également maintenu autour de la Yougoslavie un halo d’incertitude et contribue ainsi à l’affaiblir jusqu’à ce que la situation intérieure et extérieure permette de lui administrer le coup de grâce.
Tous les patriotes croates, y compris les expatriés les plus lointains, qui réclamaient le rétablissement de l’indépendance de leur
image.png
pays et s’opposent au régime communiste yougoslave le faisaient au péril de leur vie, car Tito n’a jamais caché son intention d’exterminer ces gens la”. En quarante-cinq ans, plusieurs dizaines d’exilés sont d’ailleurs effectivement tombés sous les coups des mouchards et des spadassins de la police politique du tyran. De ces infortunées victimes nous parlerons un peu, particulièrement  des deux ou trois que nous avons eu le privilège de connaître, car elles méritent bien que l’on se souvienne de leur sacrifice.
Lorsque je me suis engagé aux côtés des patriotes croates, je venais d’avoir 18 ans, et la Croatie était encore fort loin de recouvrer la liberté. A l’heure ou j’écris ces lignes, il y a 28 ans que la Croatie est indépendante et il y a déjà quelque semaines que j’ai fêté mon 66ème anniversaire. Il est donc grand temps de commencer à raconter!
————————————————————————————————
                                          Hrvatski
             KNJIGA KOJU JE NAPISAO CHRISTOPHE DOLBEAU
image.png

UZ HRVATSKE DOMOLJUBE
SJEĆANJE NA FRANCUSKOG PRIJATELJAPRIVATNO IZDANJE
2019

image.png

“Ono što vjerujemo da je istina, moramo to reći i to hrabro” – Joseph de Maistre (Les soiree de Saint-Petersburg).

U spomen na moju majku bez čijeg strpljenja i razumijevanja ništa ne bi bilo moguće.

U spomen i na sve one – Milana Rendulića (umro), Mile Pešić (umro), Josip Biošić (umro), Mate Kolić (umro), Mirko Vidović (umro), Gvido Saganić (umro), Dane Šarc (umro), i mnogi drugi – koji su me nadahnuli i oduševili da pomognem Hrvatskoj i potaknuli me da pišem o njezinoj povijesti i njezinim ljudima.

 PREDGOVOR

 
image.png
Srpsko-jugoslavenska agresija 1991. i Domovinski rat koji je uslijedio donijeli su Hrvatskoj nove simpatije, pa i Francuska, zemlja koja je ipak tradicionalno bila vezana za Srbiju i uveliko bila je naklonjena Jugoslaviji.
Suočeni s divljaštvom napada kojima su Hrvati bili na meti i neprihvatljivim karakterom pseudoopravdanja protivnika, neki su se intelektualci mobilizirali i doveli svoje “prijatelje” – posebno mislim na Anne le Brun, Alaina Finkielkraut, Alexandre Minkowski, Pascal Bruckner, Michel Polac ili Jacque Julliard – bili su prije ljudi ljevice koja je odbijala brutalnost etničkog čišćenja koje je poduzeo Milošević. Karadžić i njgovi ortaci. Ako su stali na hrvatsku stranu, ti su intelektualci to učinili prije svega u ime ljudskih prava i iz samilosti, a ne držeći se nužno gorljivog domoljublja hrvatskog naroda. Među mladima čak je nekoliko desetaka dragovoljaca došlo su se boriti uz hrvatske vojnike. Potaknuti sklonošću avanturizmu i(li) simpatijama prema slabostima koje dobro domaći ljudi općenito osjećaju, ovi ovi dobrovoljci su vrlo malo znali o Hrvatskoj i njezinim ljudima. Učili su to na poslu.
Što se mene tiče, kontekst je bio znatno drugačiji jer je, kad je izbio sukob i Jugoslavija ušla u završnu fazu raspada, već prošlo dvadeset godina otkako sam se zauzeo za nezavisnu Hrvatsku i povezao se s borbi koju su vodili domoljubi u emigraciji. Upravo tu borbu, često tragičnu, ali i isprekidanu pokojom (nenamjerno) komičnom epizodom, i njene protagoniste evocirat ću na sljedećim stranicama. U mojim očima, taj otpor, koliko god skroman i ponekad nespretan bio, nemalo je pomogao održati domoljubni plamen. Također je održavao oreolu neizvjesnosti oko Jugoslavije i tako pridonio njenom slabljenju sve dok unutarnja i vanjska situacija nije omogućila izvršenje smrtnog udarca Jugoslaviji.
Svi hrvatski domoljubi, uključujući i najudaljenije iseljeništvo, koji su tražili obnovu neovisnosti svoje
image.png
zemlje i suprotstavljali se jugoslavenskom komunističkom režimu, činili su to riskirajući svoje živote, jer Tito nikada nije skrivao svoju namjeru da istrijebi “te ljude”. U četrdeset i pet godina pod udarima cinkaroša i ubojica tiraninove političke policije zapravo je palo nekoliko desetaka prognanika. O ovim nesretnim žrtvama malo ćemo govoriti, posebno o dvije ili tri koje smo imali privilegiju poznavati, jer oni itekako zaslužuju da ih se sjećamo po njihovoj žrtvi.
Kad sam se pridružio hrvatskim domoljubima, tek sam bio navršio 18 godina, a Hrvatska je još bila daleko od svoje ponovne slobode. Dok pišem ove retke, Hrvatska je već nezavisna 28 godina, a ja sam prije nekoliko tjedana već proslavio moj 66-esti rođendan. Stoga je krajnje vrijeme da počnete o pričama pričati!

3 Attachments • Scanned by Gmail