LE BRASIER CROATE = HRVATSKA ŽERAVA (PLAMEN) “MIROIR DU MONDE, br. 242, 20 listopada 1934.

LE BRASIER CROATE = HRVATSKA ŽERAVA (PLAMEN)

Prepisujem iz:
 
ČASOPIS “MIROIR DU MONDE”, br. 242 od 20 listopada 1934. samo 11 dana poslije pogibije srpskog kralja Aleksandra kara-Đorđevića; GDJE SE NALAZI “LE BRASIER CROATE” = “HRVATSKA ŽERAVA”, strana 387.
Image preview

9. listopada 1934: UBOJSTVO KRALJA JUGOSLAVIJE ALEKSANDRA I na KANIBIJERI u MARSEILU.

     C’est en 1921 qu’Ivo Franck débarqua à Budapest. Une moustache démodée et agressive barrait son visage de conspiratrice. Pendant la guerre, Franck avait soutenu, contre ses compatriotes croates, la cause austro-hongroise et allemande. Après la guerre, il avait lutté, de toutes ses forces, contre le jeune Etat yougoslave. Le gouvernement de belgrade venait de décider son arrestation. Il se réfugiait à l’étranger pour offrir ses services aux pires ennemis de son peuple: aux irrédentistes magyares.
Il eut de l’argent, de faux papiers. Il put se rendre clandestinement à Zagreb et, la, au cours de réunions secrètes à l’Hôtel des Trois Corbeaux, recruter quelques précieux auxiliaires. Ante Pavelitch était le plus précieux.
Un jeune avocat sans cause est rarement satisfait de l’ordre établi. Pavelitch détestait l’Etat yougoslave. Mais, à son ressentiment personnel et matérialiste, il ajoutait une bonne dose de mystique: lecteur acharné de Nietzsche, de Rimbaud, de Schopenhauer, il rêvait d’actions d’éclat, de luttes héroïques…
C’est lui que Franck chargera de créer un parti croate nettement séparatiste, en rupture déclarée avec les méthodes opportunistes – tour à tour démagogiques et prudentes – de ce Stéphan Raditch qui, leader populaire et tout puissant de la paysannerie, venait de reconcilier avec le gouvernement de Belgrade et d’y entrer en qualité de ministre de l’Agriculture, après avoir, pendant cinq ans, réclame l’autonomie de la Croatie.
Pavelitch combattit violemment Raditch qui n’hésita pas à le traiter d’ “agent de l’etranger”. Mais il n’eut aucun succès auprès des masses. C’est de justesse qu’il parvint a se faire élire député de Zagreb – seul député de son parti. A la Skupstina, il prononça quelque discours romantiques et incendiaires que les autres députés ecouterent d’une oreille distraite.
– Pavelitch? disait Raditch, dans la politique sérieuse, ça ne compte pas. Le révolutionnaire ne parvenait point, dans le cadre étroit des luttes parlementaires, des intrigues de couloirs, à réaliser son destin.
Quand, en 1928, les choses changèrent brusquement.En pleine séance de la Skouptchina, des coups de feu crépitent. Un depute nationaliste serbe tirait sur Raditch. Il l’atteignit, le coucha dans le sang. La mort du leader croate provoqua, dans le pays, une effervescence sans pareille. La machine parlementaire cessa de fonctionner normalement. La rupture du parti Raditch avec la Serbie était consommée. On se battait dans les rues. Dix-huit partis se disputaient rageusement le pouvoir. L’ “homme de la rue”, affolé, ne savait plus à quels saints se vouer. Pour couper court à toute cette agitation, le roi Alexandre fut amené, le 6 janvier 1929, à abolir provisoirement la Constitution, à dissoudre les partis politiques et à décréter l’arrestation des meneurs les plus troublants, parmi lesquels Pavelitch.
A son tour, celui-ci se réfugie en Hongrie. D’agitateur, de rhéteur, il devint conjuré et terroriste. Enfin, il avait trouvé sa véritable vocation, l’homme à la pensée inquiète!

Il eut d’abord l’idée d’une insurrection armée. Un de ses lieutenants, Grychatch, se rendit à Berlin, où il parlementa avec Manfred von Killinger, représentant des nazis allemands (qui n’étaient pas encore au pouvoir). Il s’agissait d’obtenir l’assistance d’Adolf Hitler pour un coup de main dont l’intrusion en Croatie d’un “corps franc”, commandé par des instructeurs allemands, devait être le prélude. Hitler promit son appui, mais, pour des raisons encore obscures, cet extravagant projet fut abandonné. Et c’est alors que se forma “le noyau terroriste” de Yanka-Puszta, relique slave du “carbonarisme” napolitain.
Yanka-Puszta? Une petite ferme hongroise, perdue dans la brousse, d’aspect sauvage et romantique, enveloppée de brumes, à 9 kilomètres de la frontière yougoslave. Pavelitch y réunit les plus décidés parmi les émigrés croates. Ils prirent le nom d’oustachi, defenseurs de l’Oustava, du Droit. Mais cette défense du Droit, ils entendirent d’une façon étrange et sanglante. Chaque semaine, l’un d’eux retournait clandestinement dans son pays natal pour une bombe ou pour tuer un adversaire politique.

L’assassinat du journaliste Schlegel, directeur de “Novosti” de Zagreb, inaugura une longue serie de crimes dont il est difficile de dire la melodramatique horreur. Des engins explosèrent dans les trains, des églises brûlaient, des policiers et des politiciens s’affaissaient, morts dans leurs bureaux; des casernes étaient dynamitées, des ponts sautaient…Un seul cerveau – celui d’Ante Pavelitch – dirigeait ces diaboliques opérations, cette terreur qui se faisait toujours plus acharné, plus violente, à mesure que les séparatistes perdaient leurs dernières chances, la sage politique du roi Alexandre portant ses fruits et le peuple croate se réconciliant sincèrement avec ses frères serbes.

    En trois ans, des centaines attentats. Le lecteur de Schopenhauer, de Nietzsche et de Max Stirner avait verittablement reussi a mettre ses idees en pratique.
D’ou venait l’argent?
Est-il interdit de penser que les nazi allemands n’ignoraient pas tout des menees des terroriste croates?
Il est probable que, par l’entremise de Franck, certains milieux hongrois les subventionnaient. Et puis, il y avait cette mysterieuse “comtesse Dina”, grande dame de Pest aux cheveux d’un blond vaporeux, a l’imagination debridee, a la fortune colossale, qui, admiratrice eperdue d’Ante Pavelitch, avait mis son argent a la disposition de l’ “Oustava”. Que voulez-vous? Dans chaque affaire terroriste, il y a, immanquablement, un cote “roman feuilleton”, un cote evoque Eugene Sue, Rocambole et Ponson du Terrail…
Sous la direction de deux anciens officiers: Perchez et Lichovinszky, les pensionnaires de Yanka Puszta apprenaient a tuer. Un laboratoire minutieusement outille, inlassablement, fabriquait les engins de mort. Dans la foret voisine, nuitamment , on se livrait a des exercices de tir. Mais un etranger venait-il a passer devant cette ferme a la grille toujours close? S’il se renseignait, on lui repondait:
– Yanka Puszta est une colonie agricole fondee par des Croates ezpatries et reconnue d’utilite publique par le ministere de l’Agriculture hongrois.Et, un jour, sur la Canebiere riante, un homme de Yanka Puszta, – “au visage demoniaque”, dita le general George, – abattit le roi Alexandre et le president Bartou…
Ce crime, longuement premedite, fut le couronnement, le “somme” de l’activite d’Ante Pavelitch. Apres des centaines d’innocents massacres dans les rues et les trains de Croatie, les deux principaux artisans de la paix europeenne, de cette paix que l’on desesperait de pouvoir troubler!
Maintenent, il faut que l’activite du nefaste megalomane, du sanglant reveur qu’est pavelitch soit brisee, que les nids du genre de Yanka Puszta soient detruits. Si elle veut vivre, l’Europe – unie, por la circonstance dans un elan d’indignation et de colere – doit definitivment eteindre le “brasier croate”!
Michel Gorel.

                                               Prijevod na hrvatski
Ivo Frank je 1921. godine otišao u Budimpeštu. Upadni i staromodni  brkovi su mu pokrili njegovo šutljivo i zavjereničko lica. Tijekom rata Frank je podržavao austrougarsku i njemačku stvar protiv svojih hrvatskih sunarodnjaka. Nakon rata borio se svim snagama protiv mlade jugoslavenske države. Vlada Beograda ga je upravo odlučila  uhapsiti. Sklonio se u inozemstvo da bi pružio svoje usluge najgorim neprijateljima svoga naroda: madžarskim iredentistima.
Imao je novaca, lažne papire. Mogao je tajno doći do Zagreba i tamo, za vrijeme tajnih sastanaka u Hotelu Tri Gavrana, regrutirao je neke vrijedne pomoćnike/suradnike. Ante Pavelić je bio najdragocijeniji.
Mladi pravnik bez velikog iskustva i rijetko zadovoljan uspostavom novog reda. Pavelić je mrzio jugoslavensku državu. Ali, svojoj osobnoj i materijalističkoj ogorčenosti dodao je dobru dozu mističnosti: žestoki čitatelj Nietzschea, Rimbauda, Schoppenhauera, sanjao je o briljantnim akcijama, herojskim borbama …
Upravo njega Frank je zadužio za stvaranje izrazito separatističke hrvatske stranke, s jasnim prekidom oportunističkih planova – kadkada demagoške i oprezne – ovog Stjepana Radića koji je popularni vođa i  moćnik seljaštva, upravo se pomirio s beogradskom vladom u koju je ušao kao ministar poljoprivrede, nakon što je pet godina tražio autonomiju za Hrvatsku.
Pavelić se silovito borio protiv Radića, koji se nije ustručavao ga tretirati kao “stranog agenta”. (Ili u službi tuđina, mo.) Ali nije imao uspjeha među masama. Jedva da je uspio biti izabran zastupnikom za grad Zagreba – jedini član svoje stranke. U Skupštini je održao nekoliko romantičnih i gorljivih govora kojeg su ostali zastupnici slušali rastrešenih i otvorenih ušiju.
– Pavelić? rekao je Radić, u ozbiljnoj politici on se ne računa. Revolucionar u svojim uskim pogledima parlamentarnih borbi i spletki po hodnicima nije uspio ostvariti svoju sudbinu.
Tad su se 1928. godine stvari naglo promijenile.Usred sjednice u skupštini praskali su hitci. Srpski nacionalista i zastupnik Puniša Račić je pucao na Radića. pogodio ga je, oblio ga u krvi. Smrt hrvatskog vođe izazvala je nenadmašna previranja u zemlji. Saborski stroj, rad je prestao normalno funkcionirati. Prekid Radićeve stranke sa Srbijom bio je završen. Tuče su izbile na ulicama. Osamnaest stranaka se žestoko borilo za prevlast. “Čovjek na ulici i sa ulice”, bio je uplašen i više nije znao kojim svecima se posvetiti i opredjeliti. Da bi okončao sav ovaj nemir, kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. bio prisiljen privremeno ukinuti Ustav, raspusti političke stranke i odredio uhićenje najsmutljivijih vođa, među kojima i Pavelića.
Poslije se je sklonio u Mađarsku. Od buntovnika, od patetičnog govornika postao je urotnik i terorist. Napokon je pronašao svoje pravo zvanje, čovjek sa uznemirenom idejom!

Isprva je imao ideju oružane pobune. Jedan od njegovih poručnika, Grychatch, otišao je u Berlin, gdje je pregovarao s Manfredom von Killingerom, zastupnik njemačkih nacista (koji još nisu bili na vlasti). Bilo je pitanje dobivanja pomoći od Adolfa Hitlera za pomoći ubaciti  prodor u Hrvatsku “iskrenih uspjeha”, kojim su zapovjedali njemački instruktori, što je bila predigra. Hitler je obećao svoju potporu, ali iz još uvijek nejasnih razloga ovaj je ekstravagantni projekt napušten. I tada je formirana “teroristička jezgra” Yanka-Puszte, slavenske relikvije (moći, mo.) napuljskog “karbonarizma”. (Za pojasniti, “karbonarizam” je talijanska riječ što znači: član tajnog revolucionarnog udruženja (karbonerije), osnovan u Italiji početkom 19. stoljeća za ujedinjenje Italije…, mo. Mile.)
Yanka-Puszta? Jedno malo mađarsko imanje, izgubljeno u guštari, divljeg i romantičnog izgleda, obavijena maglom, 9 kilometara od jugoslavenske granice. Pavelić okuplja najodlučnije i hrabrije među hrvatskim emigrantima. Uzeli su ime Ustaša “, branitelji Ustava, Desnice. Ali ovu obranu Desnice, (ovdje se radi o “Hrvatska Stranka Prava”, mo.) što čuli na čudan i krvav način. Svaki tjedan jedan od njih se tajno vrati u svoju rodnu zemlju za staviti bombe negdje ili ubiti političkog protivnika.

Ubojstvo novinara Schlegela, direktora “Novosti” u Zagrebu, najavio je dugu seriju zločina za koje je teško reći melodramatičnu strahotu. Strojevi vlakova su eksplodirali, crkve spaljene, policajci i političari srušeni, ubijeni, mrtvi u svojim uredima; vojarne su dinamitizirane, mostovi dignuti u zrak … Jedini mozak je – onaj Ante Pavelića – koji je upravljao ovim đavolskim operacijama, ovaj teror koji je postajo sve žešći, nasilniji, misleći kako separatisti gube posljednje šanse, pametna politika kralja Aleksandra urodila je plodom a hrvatski se narod iskreno pomirio sa svojom srpskom braćom.

     U tri godine stotine napada. Čitatelji Schopenhauera, Nietzschea i Maxa Stirnera doista su uspjeli primijeniti svoje ideje u praksi.
Odakle novac?
Je li zabranjeno misliti da njemački nacisti nisu bili svjesni svih aktivnosti hrvatskih terorista?
Vjerojatno je da su ih putem Francka određeni mađarski krugovi su im davali potporu. A tu je bila i tajanstvena “grofica Dina”, velika dama iz Pešte, maglovite plave kose, razuzdane mašte, kolosalnog bogatstva, koja je, zanesena obožavateljica Ante Pavelića, svoj novac je stavila na raspolaganje “Ustava”. (Opet se ovdje radi o Ustavu Hrvatske Stranke Prava, mo.) Što želite? U svakoj terorističkoj aferi  neminovno ima i postoji sporedna “sapunica”, strana koju priziva Eugenea Suea, Rocambolea i Ponsona du Terraila …
Pod vodstvom dvojice bivših časnika: Percheza i Lichovinszkog, stanovnici Yanke Puszte naučili su ubijati. Pedantno opremljen laboratorij neumorno je proizvodio strojeve smrti. (Maks Luburić u svojim opisima u novini OBRANA 1965/1966 “Prigodom smrti Vladka mačeka” je opisivao dogodovštine na Janka Pusti. Prilažem poveznicu svih 30 nastavaka, pa koga zanima nek izvoli pročitati i pronaći dogodovštine s Janka Puste. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/
U susjednoj šumi noću smo se bavili vježbama gađanja. Ali kada stranac prođe ispred ove farme s još uvijek zatvorenim vratima? Ako se je raspitivao, odgovor  mu jebio:
– Yanka Puszta je poljoprivredna kolonija koju su osnovali iseljeni Hrvati i koju je mađarsko Ministarstvo poljoprivrede priznalo kao javnu hrvatsku službu.I, jednog dana, na ulicama Canebierea, čovjek Yanke Puszte – “s demonskim (đavolskim, mo.) licem”, rekao je general George, – ubio je kralja Aleksandra i predsjednika Bartoua …
Ovaj zločin, dugo smišljen, bio je kruna, “zbroj” aktivnosti Ante Pavelića. Nakon stotine nevinih ubijenih na ulicama i vlakovima Hrvatske, dva glavna arhitekta europskog mira, ovog mira za koji smo se nadali da ćemo ga moći poremetiti!
Sada aktivnost megalomanskog podviga, krvavog sanjara Ante Pavelića treba slomiti, da gnijezdo vrste Yanke Puszte mora biti uništeno. Ako Europa želi ujedinjena živjeti,  –  zbog okolnosti i navale ogorčenja i bijesa – mora se definitivno ugasiti “hrvatski plamen”!
Michel Gorel.